Poz momci i cure 
Prošlo je dugo vremena od kada sam napisao nešto duže od jedne kratke pripovjetke. Imao sam ideju o ovoj priči već neko vrijeme a pošto nemam neke ideje kako da nastavim svoj trenutačni on-going projekat (Angels Abide: Absolution) odlučio sam da to malo pauziram te da se posvetim ovoj priči. Imat će nekih 6-7 dijelova prema mojoj ideji ako ne dobijem još kakvih u međuvremenu. Pisano je u prvom licu jer želim da eksperimentišem malo (nisam baš dobar u tom aspektu, s toga oprositite, lakše mi je kada sam samo treće lice u priči a ne pisati kada moram biti uključen jer to limitira stvari o kojima mogu pričati). Eniwejt, evo ga
Dio I - Crveni zidovi
Sedamnaest godina. Sedamnaest godina života sam potrošio u trenu, bez da sam ga živio. Nerijetko sam ga žalio, ali nisam bio u stanju da shvatim zašto. Međutim sada znam; za svojih sedamnaest godina nisam uspio sklopiti niti jedno iskreno prijateljstvo. Ironično je to što, uprkos tome što nikada to nisam ni želio, sada žalim. Znam da je moja krivica. Konstantno sam ljude gurao podalje od sebe, igrajući se sa njima, njihovim emocijama i mislima, očekujući da će mi biti oprošteno. Ali, ipak, sve ima granicu. Ja nikada nisam nikome vjerovao ... zašto bi neko meni vjerovao?
I dalje se sjećam tog dana kao da je bio jučer ... mada i nije tako daleko. Naime, desilo se par sedmica prije kraja trećeg razreda srednje škole. Petero nas se okupilo poslije škole na kafi jer u zadnje vrijeme nismo mogli izalaziti mnogo zbog škole. Emir, Selma, Amra i Dina. "Grupa" je formirana davno, nekad u prvom razredu i smatrali smo se najboljim prijateljima bez obzira što nikada nismo proispitali naše prijateljstvo. U biti, niko nije znao ništa o drugome; tajne su ostajale tajne a problemi nikada nisu nadbacivali dalje od pogleda. Zbog toga mi je to okruženje postajalo odurno; može se reći da je to bio izlaz u savršen svijet bez problema. Ali, mislio sam, 'kakve probleme tinejdžer može imati?' te sam zbog toga i šutio, razmišljajući u tišini moje sobe.
Naša oformljena grupa je uvijek bila zajedno; da li je to u školskim projektima ili nešto vanškolsko, uvijek smo bili tu da pomognemo jedni drugima. Ipak, ta pomoć se završavala na fizičkom radu, iako smo, bar ja tako mislim, svi zijevali sa nekim ličnim problemima koje smo htjeli podijeliti ali nismo bili u stanju. Moja hipoteza se na kraju ispostavila tačnom ... i nije mi se svidjelo što sam bio upravu.
Sjeli smo na naše standardno mjesto, u ćošku kafića, podalje od očiju ostalih, kao da živimo u nekoj čudnoj, petočlanoj vezi. Već odavno sam znao da postoji neki krug romantike u našoj maloj grupi ali nikada mu nisam predavao previše pažnje. Kada sad razmislim, to je vjerovatno bilo jer sam sve stvari posmatrao sa aspekta logike; sve je moralo biti objašnjeno sa podudarajućim argumentima i čvrstim razlozima. Ipak, naučio sam da nekada život nema smisao i da nije kontroliran logikom.
Sjedili smo par minuta u tišini dok su njih četvero pregledali njihove mobitele, profile na raznim stranicama i tome slično. U toj tišini troje nas koje je pušilo zapalilo je cigaru. Nakon što su spustili mobitele primjetio sam nedvojbenu tenziju između Emira i ostale tri cure - ali, po svojoj prirodi, ostao sam tih. Znao sam da će se sami ispuhati bez da se uplićem; bili su takvi tipovi. Svi, sem mene, su uvijek rekli ono što misle ... ali postojala je jedna velika kvaka: samo kada im odgovara.
"Emire" Selma je bila ta koja je probila tišinu "Zašto se još nisi izvinuo Amri?"
"Nemam se zbog čega izvinjavati" Emir odbrusi "Zašto se moram izvinjavati ako mi se ne sviđa?"
"Nije problem u tome" Dina se umiješa "Problem je u tome kako si se počeo derati na nju! Na sred ulice! Osramotio si se!"
"Ah" tiho dodah "U tome je stvar."
"Uredu je cure" Amra reče, lažno se osmijehnuvši; ako me sjećanje služi kako treba, primjetio sam da joj se Emir počeo sviđati negdje sredinom drugog razreda "Ne morate praviti frku oko ovoga."
"Poslušajte razum jednom" Emir reče, ispijajući kafu.
"Koja si ti svinja" Selma dodade; njene crne oči su bile fiksirane u Emirove iako je Emir nastojao da je ignorira "Da li uopšte imaš srce?"
"Zašto mene to pitaš?" Emir reče "Znaš i sama da imam! Ovaj robot pored mene nema!" uvijek je sve svaljivao na mene ... ah ...
"Čekajte, da povežem konce" tiho rekoh, spuštajući cigaru "Znači, kako sam shvatio, Amri se sviđa Emir, Emiru se sviđa Selma a Selmi se sviđam ja?"
"HUH?!" svo četvero reče u isti glas, napinjući lica da ostanu formalna; ipak, bilo je prelagano - na kraju sam se ipak morao uplesti inače ni ova kafa ne bi bila zanimljiva.
"Znači upravu sam, huh ..." reko, lažno se nasmijavši da im povučem živac; da ... u neku ruku i jesam sadist "To samo ostavlja Dinu" rekoh "Hmm ... bi li trebao reći ko se tebi sviđa? Nešto mi govori da ne bih."
"Samo začepi!" procijedi kroz usne, sakrivajući ljutnju "Ne moraš govoriti! Čak i ako znaš, samo šuti! Neka to bude ... naša mala tajna ..."
"Ah, uredu."
"Zašto si uvijek ovakav?" Selma dobaci.
"Ovakav?"
"Uvijek ... nemaš smisla za situaciju. Govoriš stvari koje uvijek dodaju ulje na vatru bez potrebe da to uradiš. Nekada pomislim da to čak radiš i sa namjerom ..."
"Ali ja to i radim sa namjerom ... u drugu ruku, zar zaista misliš da bi naučili bilo šta o drugima? Kao, naprimjer, da Amra ima očev kompleks, da je Emir jednom pokušao silovati mlađu sestru, da je Dina popušila profesoru matematike u WCu za prolaznu ocjenu ili da ti imaš fotošopiranu sliku mene golog kao pozadinu na kompjuteru?" svi su zurili u mene kao da im se nebo otvorilo pred očima i kao da su anđeli počeli letati oko svijeta. Uistinu ... tri od četri činjenice su bile obična nagađanja ali izgleda da sam pogodio ...
"Kako ---" Dinine oči se naoštriše suzama koje počeše lagano parati njeno crveno lice "Kako znaš za --- za mene i profesora?"
"Rekao mi je" odgovorih mirno.
"Rekao ti je?" ona se dreknu, naglo skočivši sa stolice.
"Hmm ... kako da objasnim ... nije mi teško izvući iz ljudi tajne koje oni ne žele da kažu. Ah, prije nego što me vi ostali pitate, to su bila čista nagađanja iz onoga što znam o vama i vašim karakterima. Ali izgleda da sam pogodio ..."
"Sad znamo ko je prava svinja ovdje" Emir reče uzmiajući cigaru od mene i zapalivši je; to je bio prvi put da sam ga vidio da puši.
"Svi smo svinje" Selma dodade "Ako smo nas četvero svinje ... reci nam ... reci nam nešto loše o sebi tako da i ti ispadneš svinja!"
"Nemam ništa loše kao vaše ali ... jednom sam, u drugom razredu osnovne, skinuo gaćice jednoj djevojčici jer mi je prethodnu noć mati rekla da odatle dolaze djeca. Bio sam radoznao tako da sam htio vidjeti odakle sam došao."
"Uvijek savršen, ha?" Amrin šapat odjeknu od zidove kroz bolnu tišinu; iako sam shvatio da su moje riječi bile razlog tome, nisam znao da će pridodati mnoštvo misli njima.
"Zašto ste svi toliko sjebani najednom?" upitah "Niste jedini sa istim manama. U biti, mi smo kreacija sa mnoštvom grešaka ... normalno je da svi imamo neke 'nemoralne' strane."
"Kako ne možeš shvatiti, idiote?" Emir reče, gurnuvši me sa stolice; blaga bol odjeknu kroz moje tijelo; lagano podignuh pogled - cijelo tijelu mu se treslo dok je plakao - plakao je jače nego Dina "Upravo ... upravo si nas podsjetio na naše najgore strane! Na stvari kojih smo vječno svjesni a koje želimo zaboraviti! Da li si svjestan koliko ja sebe sada mrzim? Moja sestra ... rođena sestra ... ne smije da me pogleda u oči! Moji roditelji jedva čekaju da napunim osamnaest godina samo da me izbace iz kuće! Svako ko zna za to ne želi da progovori sa mnom! I ti me sada pitaš zašto sam sjeban? Upravo si me podsjetio da će moj život za par mjeseci biti ku**c u zamrzivaču!"
"Ali ... logički je shatljivo da se trebate prisjećati na te stvari svakodnevno jer imaju veliki utjecaj na naš život" prošaputah ustajući.
"Zajebi logiku već jednom" Dina se opet uključi "Nije sve definisano razumom i racionalnim zaključcima! Da li si zaista toliko zaostao da nisi u stanju shvatiti tu jednostavnost?"
"Uvijek sam znala da si sjeban na svoj način" Selma dodade, ustajući i stavljajući svoje stvari u torbu "Ali mislila sam da imaš neku granicu. Vidim da sam pogriješila ..."
Jedno po jedno su ustajali, spremajući se. Za manje od tri minute, sjedio sam sam, razmišljajući o onome što su rekli.
Uistinu, tokom tromjesečne pauze, nisu progovorili sa mnom. U neku ruku shvaćam da sam pogriješio, ali nikada, čak ni tokom tri mjeseca, nisam uspio shvatiti kako i zašto. Vjerujem da su to moje riječi koje su ih pogurale, ali, i dalje, nikada ih nisam htio razljutiti.
Tiho sam sjedio na svom mjestu praveći se da spavam. Znao sam da će me svi pustiti na miru jer su svi takvi. Ne zanimaju ih ljudi koji slabo šta progovore niti ljudi koji se ne znaju našaliti. Ipak, na opšto iznenađenje, umjesto profesora matematike, u razred nam je ušla razrednica a iza nje nepoznata djevojka. Imala je kratku, crnu kosu te je hodala pognute glave. Postavivši se ispred cijelog razreda, razrednica tiho progovori - u svom stilu - "Ovo je nova učenica u našem razredu, Mirela Petrović. Znam da je čudno da imate novog učenika u četvrtom razredu, ali usaglasili smo se jer je pohađala ovu školu u drugom gradu. Poželite joj toplu dobrodošlicu" - mene je više zabrinjavalo to što je stolica do mene bila jedina prazna te su se svi, po instiktu, okrenuli prema mojoj klupi i podrugljivo se nasmiješili. Razrednica joj pokaza moju klupu te ona, sporim i tihim koracima, došeta i sjede do mene bez da je progovorila riječ. Pomislio sam da čak i ne može pričati, ali brzo je razbila moje sumnje.
"Kako se zoveš?" upita me, sporo, gotovo morbidno, okrenuvši glavu prema meni.
"Haris" odgovorih tiho.
"Bojiš li se smrti?" upita ne skrenuvši pogled sa mojih očiju; tamne, gotovo krvave oči su zurile u mene kao da ništa drugo ne postoji - ali ipak nisam osjećao strah zbog nekog razloga.
"U neku ruku."
"U neku ruku?"
"Ne bojim je se jer znam da će me stići ... ali bojim je se jer ne znam kada."
"Aha" reče spustivši glavu "Vjerovatno misliš da sam morbidna jer sam postavila to pitanje" pa ... da ... ali ...
"Uredu je" odgovorih, blago se osmijehnuvši "Prema pretpostavci, donedavno nisi vjerovala u smrt a potom je neko koga si voljela umro ... to je vjerovatno i razlog zašto si se prebacila u ovu školu."
"Zar je bilo tako lahko shvatiti to?"
"Sumnjam" odgovorih "Ja sam samo iznad prosjeka dobar u čitanju ljudi tako da je to vjerovatno razlog zbog čega sam povezao sve linije."
"Ali bila je samo jedna naznaka - to jest, jedno pitanje. Hmm ... možda ipak nisam trebala postaviti to pitanje."
"Vjerovatno" odgovorih.
Lagano je otvorila usta da nešto kaže ali u istom trenutku učionica se prodrma kao da cijela zgrada propada u zemlju. Staklo se rasu preko cijele učionice te djelići se zalijepiše za tijela učenika. U tom kratkom momentu tišine, primjetio sam suze u Mirelinim očima - u tom trenutku pogela je glavu te me snažno prigrlila uza se. Njeno cijelo tijelo se treslo; sve je opet preživljavala.
Potom se probi vrisak. Jedan pa drugi - i tako u nedogled. Krv se razli kroz pod te tijela počeše padati, umrtvljena i hladna. Um mi se najednom ispraznio; pustoš, bez ikakvog razloga.
Oni što su uspjeli preživjeti nalet stakla počeše trčati prema izlazu - momenat kasnije, snažan vjetar zapuha, zabijajući ih sve u zidove. Njihova tijela se razliše po zidu te krv oboji zid u crveno. Za svo to vrijeme ja sam snažno bio pritisnut na zid, a Mirela snažno pritisnuta na mene. Potom mi misao prostrijeli kroz glavu - svi su mrtvi. Sve do jednog sem mene i ove prestrašene djevojke. Tijela razlivena poput smeća po podu, učionica u rasulu, obojena u crveno - a ja dišem, udišem život, sebično i arogantno.
Sve se potom zavi u crno; čvrst pod podamnom nestade - padam u vječnu prazninu ... crnu, obavijenu očima suda - vriscima molbe i smrti. Sve nestade - sve sem jednog daška svjetla koje i dalje treperi u tami. Oči boje krvi ...
__________________________________________
Izvinjavam se na svim mogućim gramatičkim i pravopisnim greškama.
Prošlo je dugo vremena od kada sam napisao nešto duže od jedne kratke pripovjetke. Imao sam ideju o ovoj priči već neko vrijeme a pošto nemam neke ideje kako da nastavim svoj trenutačni on-going projekat (Angels Abide: Absolution) odlučio sam da to malo pauziram te da se posvetim ovoj priči. Imat će nekih 6-7 dijelova prema mojoj ideji ako ne dobijem još kakvih u međuvremenu. Pisano je u prvom licu jer želim da eksperimentišem malo (nisam baš dobar u tom aspektu, s toga oprositite, lakše mi je kada sam samo treće lice u priči a ne pisati kada moram biti uključen jer to limitira stvari o kojima mogu pričati). Eniwejt, evo ga
Tajne Mrtvih
Dio I - Crveni zidovi
Sedamnaest godina. Sedamnaest godina života sam potrošio u trenu, bez da sam ga živio. Nerijetko sam ga žalio, ali nisam bio u stanju da shvatim zašto. Međutim sada znam; za svojih sedamnaest godina nisam uspio sklopiti niti jedno iskreno prijateljstvo. Ironično je to što, uprkos tome što nikada to nisam ni želio, sada žalim. Znam da je moja krivica. Konstantno sam ljude gurao podalje od sebe, igrajući se sa njima, njihovim emocijama i mislima, očekujući da će mi biti oprošteno. Ali, ipak, sve ima granicu. Ja nikada nisam nikome vjerovao ... zašto bi neko meni vjerovao?
I dalje se sjećam tog dana kao da je bio jučer ... mada i nije tako daleko. Naime, desilo se par sedmica prije kraja trećeg razreda srednje škole. Petero nas se okupilo poslije škole na kafi jer u zadnje vrijeme nismo mogli izalaziti mnogo zbog škole. Emir, Selma, Amra i Dina. "Grupa" je formirana davno, nekad u prvom razredu i smatrali smo se najboljim prijateljima bez obzira što nikada nismo proispitali naše prijateljstvo. U biti, niko nije znao ništa o drugome; tajne su ostajale tajne a problemi nikada nisu nadbacivali dalje od pogleda. Zbog toga mi je to okruženje postajalo odurno; može se reći da je to bio izlaz u savršen svijet bez problema. Ali, mislio sam, 'kakve probleme tinejdžer može imati?' te sam zbog toga i šutio, razmišljajući u tišini moje sobe.
Naša oformljena grupa je uvijek bila zajedno; da li je to u školskim projektima ili nešto vanškolsko, uvijek smo bili tu da pomognemo jedni drugima. Ipak, ta pomoć se završavala na fizičkom radu, iako smo, bar ja tako mislim, svi zijevali sa nekim ličnim problemima koje smo htjeli podijeliti ali nismo bili u stanju. Moja hipoteza se na kraju ispostavila tačnom ... i nije mi se svidjelo što sam bio upravu.
Sjeli smo na naše standardno mjesto, u ćošku kafića, podalje od očiju ostalih, kao da živimo u nekoj čudnoj, petočlanoj vezi. Već odavno sam znao da postoji neki krug romantike u našoj maloj grupi ali nikada mu nisam predavao previše pažnje. Kada sad razmislim, to je vjerovatno bilo jer sam sve stvari posmatrao sa aspekta logike; sve je moralo biti objašnjeno sa podudarajućim argumentima i čvrstim razlozima. Ipak, naučio sam da nekada život nema smisao i da nije kontroliran logikom.
Sjedili smo par minuta u tišini dok su njih četvero pregledali njihove mobitele, profile na raznim stranicama i tome slično. U toj tišini troje nas koje je pušilo zapalilo je cigaru. Nakon što su spustili mobitele primjetio sam nedvojbenu tenziju između Emira i ostale tri cure - ali, po svojoj prirodi, ostao sam tih. Znao sam da će se sami ispuhati bez da se uplićem; bili su takvi tipovi. Svi, sem mene, su uvijek rekli ono što misle ... ali postojala je jedna velika kvaka: samo kada im odgovara.
"Emire" Selma je bila ta koja je probila tišinu "Zašto se još nisi izvinuo Amri?"
"Nemam se zbog čega izvinjavati" Emir odbrusi "Zašto se moram izvinjavati ako mi se ne sviđa?"
"Nije problem u tome" Dina se umiješa "Problem je u tome kako si se počeo derati na nju! Na sred ulice! Osramotio si se!"
"Ah" tiho dodah "U tome je stvar."
"Uredu je cure" Amra reče, lažno se osmijehnuvši; ako me sjećanje služi kako treba, primjetio sam da joj se Emir počeo sviđati negdje sredinom drugog razreda "Ne morate praviti frku oko ovoga."
"Poslušajte razum jednom" Emir reče, ispijajući kafu.
"Koja si ti svinja" Selma dodade; njene crne oči su bile fiksirane u Emirove iako je Emir nastojao da je ignorira "Da li uopšte imaš srce?"
"Zašto mene to pitaš?" Emir reče "Znaš i sama da imam! Ovaj robot pored mene nema!" uvijek je sve svaljivao na mene ... ah ...
"Čekajte, da povežem konce" tiho rekoh, spuštajući cigaru "Znači, kako sam shvatio, Amri se sviđa Emir, Emiru se sviđa Selma a Selmi se sviđam ja?"
"HUH?!" svo četvero reče u isti glas, napinjući lica da ostanu formalna; ipak, bilo je prelagano - na kraju sam se ipak morao uplesti inače ni ova kafa ne bi bila zanimljiva.
"Znači upravu sam, huh ..." reko, lažno se nasmijavši da im povučem živac; da ... u neku ruku i jesam sadist "To samo ostavlja Dinu" rekoh "Hmm ... bi li trebao reći ko se tebi sviđa? Nešto mi govori da ne bih."
"Samo začepi!" procijedi kroz usne, sakrivajući ljutnju "Ne moraš govoriti! Čak i ako znaš, samo šuti! Neka to bude ... naša mala tajna ..."
"Ah, uredu."
"Zašto si uvijek ovakav?" Selma dobaci.
"Ovakav?"
"Uvijek ... nemaš smisla za situaciju. Govoriš stvari koje uvijek dodaju ulje na vatru bez potrebe da to uradiš. Nekada pomislim da to čak radiš i sa namjerom ..."
"Ali ja to i radim sa namjerom ... u drugu ruku, zar zaista misliš da bi naučili bilo šta o drugima? Kao, naprimjer, da Amra ima očev kompleks, da je Emir jednom pokušao silovati mlađu sestru, da je Dina popušila profesoru matematike u WCu za prolaznu ocjenu ili da ti imaš fotošopiranu sliku mene golog kao pozadinu na kompjuteru?" svi su zurili u mene kao da im se nebo otvorilo pred očima i kao da su anđeli počeli letati oko svijeta. Uistinu ... tri od četri činjenice su bile obična nagađanja ali izgleda da sam pogodio ...
"Kako ---" Dinine oči se naoštriše suzama koje počeše lagano parati njeno crveno lice "Kako znaš za --- za mene i profesora?"
"Rekao mi je" odgovorih mirno.
"Rekao ti je?" ona se dreknu, naglo skočivši sa stolice.
"Hmm ... kako da objasnim ... nije mi teško izvući iz ljudi tajne koje oni ne žele da kažu. Ah, prije nego što me vi ostali pitate, to su bila čista nagađanja iz onoga što znam o vama i vašim karakterima. Ali izgleda da sam pogodio ..."
"Sad znamo ko je prava svinja ovdje" Emir reče uzmiajući cigaru od mene i zapalivši je; to je bio prvi put da sam ga vidio da puši.
"Svi smo svinje" Selma dodade "Ako smo nas četvero svinje ... reci nam ... reci nam nešto loše o sebi tako da i ti ispadneš svinja!"
"Nemam ništa loše kao vaše ali ... jednom sam, u drugom razredu osnovne, skinuo gaćice jednoj djevojčici jer mi je prethodnu noć mati rekla da odatle dolaze djeca. Bio sam radoznao tako da sam htio vidjeti odakle sam došao."
"Uvijek savršen, ha?" Amrin šapat odjeknu od zidove kroz bolnu tišinu; iako sam shvatio da su moje riječi bile razlog tome, nisam znao da će pridodati mnoštvo misli njima.
"Zašto ste svi toliko sjebani najednom?" upitah "Niste jedini sa istim manama. U biti, mi smo kreacija sa mnoštvom grešaka ... normalno je da svi imamo neke 'nemoralne' strane."
"Kako ne možeš shvatiti, idiote?" Emir reče, gurnuvši me sa stolice; blaga bol odjeknu kroz moje tijelo; lagano podignuh pogled - cijelo tijelu mu se treslo dok je plakao - plakao je jače nego Dina "Upravo ... upravo si nas podsjetio na naše najgore strane! Na stvari kojih smo vječno svjesni a koje želimo zaboraviti! Da li si svjestan koliko ja sebe sada mrzim? Moja sestra ... rođena sestra ... ne smije da me pogleda u oči! Moji roditelji jedva čekaju da napunim osamnaest godina samo da me izbace iz kuće! Svako ko zna za to ne želi da progovori sa mnom! I ti me sada pitaš zašto sam sjeban? Upravo si me podsjetio da će moj život za par mjeseci biti ku**c u zamrzivaču!"
"Ali ... logički je shatljivo da se trebate prisjećati na te stvari svakodnevno jer imaju veliki utjecaj na naš život" prošaputah ustajući.
"Zajebi logiku već jednom" Dina se opet uključi "Nije sve definisano razumom i racionalnim zaključcima! Da li si zaista toliko zaostao da nisi u stanju shvatiti tu jednostavnost?"
"Uvijek sam znala da si sjeban na svoj način" Selma dodade, ustajući i stavljajući svoje stvari u torbu "Ali mislila sam da imaš neku granicu. Vidim da sam pogriješila ..."
Jedno po jedno su ustajali, spremajući se. Za manje od tri minute, sjedio sam sam, razmišljajući o onome što su rekli.
Uistinu, tokom tromjesečne pauze, nisu progovorili sa mnom. U neku ruku shvaćam da sam pogriješio, ali nikada, čak ni tokom tri mjeseca, nisam uspio shvatiti kako i zašto. Vjerujem da su to moje riječi koje su ih pogurale, ali, i dalje, nikada ih nisam htio razljutiti.
Tiho sam sjedio na svom mjestu praveći se da spavam. Znao sam da će me svi pustiti na miru jer su svi takvi. Ne zanimaju ih ljudi koji slabo šta progovore niti ljudi koji se ne znaju našaliti. Ipak, na opšto iznenađenje, umjesto profesora matematike, u razred nam je ušla razrednica a iza nje nepoznata djevojka. Imala je kratku, crnu kosu te je hodala pognute glave. Postavivši se ispred cijelog razreda, razrednica tiho progovori - u svom stilu - "Ovo je nova učenica u našem razredu, Mirela Petrović. Znam da je čudno da imate novog učenika u četvrtom razredu, ali usaglasili smo se jer je pohađala ovu školu u drugom gradu. Poželite joj toplu dobrodošlicu" - mene je više zabrinjavalo to što je stolica do mene bila jedina prazna te su se svi, po instiktu, okrenuli prema mojoj klupi i podrugljivo se nasmiješili. Razrednica joj pokaza moju klupu te ona, sporim i tihim koracima, došeta i sjede do mene bez da je progovorila riječ. Pomislio sam da čak i ne može pričati, ali brzo je razbila moje sumnje.
"Kako se zoveš?" upita me, sporo, gotovo morbidno, okrenuvši glavu prema meni.
"Haris" odgovorih tiho.
"Bojiš li se smrti?" upita ne skrenuvši pogled sa mojih očiju; tamne, gotovo krvave oči su zurile u mene kao da ništa drugo ne postoji - ali ipak nisam osjećao strah zbog nekog razloga.
"U neku ruku."
"U neku ruku?"
"Ne bojim je se jer znam da će me stići ... ali bojim je se jer ne znam kada."
"Aha" reče spustivši glavu "Vjerovatno misliš da sam morbidna jer sam postavila to pitanje" pa ... da ... ali ...
"Uredu je" odgovorih, blago se osmijehnuvši "Prema pretpostavci, donedavno nisi vjerovala u smrt a potom je neko koga si voljela umro ... to je vjerovatno i razlog zašto si se prebacila u ovu školu."
"Zar je bilo tako lahko shvatiti to?"
"Sumnjam" odgovorih "Ja sam samo iznad prosjeka dobar u čitanju ljudi tako da je to vjerovatno razlog zbog čega sam povezao sve linije."
"Ali bila je samo jedna naznaka - to jest, jedno pitanje. Hmm ... možda ipak nisam trebala postaviti to pitanje."
"Vjerovatno" odgovorih.
Lagano je otvorila usta da nešto kaže ali u istom trenutku učionica se prodrma kao da cijela zgrada propada u zemlju. Staklo se rasu preko cijele učionice te djelići se zalijepiše za tijela učenika. U tom kratkom momentu tišine, primjetio sam suze u Mirelinim očima - u tom trenutku pogela je glavu te me snažno prigrlila uza se. Njeno cijelo tijelo se treslo; sve je opet preživljavala.
Potom se probi vrisak. Jedan pa drugi - i tako u nedogled. Krv se razli kroz pod te tijela počeše padati, umrtvljena i hladna. Um mi se najednom ispraznio; pustoš, bez ikakvog razloga.
Oni što su uspjeli preživjeti nalet stakla počeše trčati prema izlazu - momenat kasnije, snažan vjetar zapuha, zabijajući ih sve u zidove. Njihova tijela se razliše po zidu te krv oboji zid u crveno. Za svo to vrijeme ja sam snažno bio pritisnut na zid, a Mirela snažno pritisnuta na mene. Potom mi misao prostrijeli kroz glavu - svi su mrtvi. Sve do jednog sem mene i ove prestrašene djevojke. Tijela razlivena poput smeća po podu, učionica u rasulu, obojena u crveno - a ja dišem, udišem život, sebično i arogantno.
Sve se potom zavi u crno; čvrst pod podamnom nestade - padam u vječnu prazninu ... crnu, obavijenu očima suda - vriscima molbe i smrti. Sve nestade - sve sem jednog daška svjetla koje i dalje treperi u tami. Oči boje krvi ...
__________________________________________
Izvinjavam se na svim mogućim gramatičkim i pravopisnim greškama.
