Gdje hodate vikendom?

Raja, gdje vi volite otići vikendom, onako solo ili porodično, da malo promijenite sredinu, vidite nešto novo i pobjegnete od svakodnevne rutine?

Ima li se gdje otići na jednodnevne izlete ili eventualno jedno noćenje negdje u Bosni i Hercegovini? Nekad čovjeku stvarno dosadi da svaki vikend provodi na isti način, a onda kad treba negdje otići, ne pada mu ništa pametno na pamet. Zanimaju me vaši prijedlozi, posebno neka mjesta koja možda nisu toliko poznata, a vrijedi ih posjetiti.

Pišite odakle ste, gdje ste bili, šta vam se posebno svidjelo i da li se isplati otići. Dobro bi bilo navesti i okvirno koliko vas je koštalo, čisto da imamo predstavu koliko treba love spremiti.

Hajde da napravimo jednu dobru listu mjesta po BiH koja vrijedi obići, a možda ih mnogi od nas još nisu posjetili. Ko zna, možda nekome baš vaš prijedlog bude ideja za sljedeći vikend. Ja bih krenuo od sebe, ali osim odlaska punici svaki vikend, nemam šta pametno preporučiti, pa sam zato i pokrenuo ovu temu.

Ako neko nije bio tople preporuke, mi smo se sad ove subote popeli Veliki Vran 2074nmv, prelijep vrh, ruta je bila "interesantna" dio kompletno suh i suncan, a dio pokriven snijegom i zaklonjen od sunca , mada bi preporucio neku proljetnu varijantu.

Do sada sam imao priliku upoznati sve krajeve Bosne i Hercegovine kroz kampovanje i planinarenje, u svim godišnjim dobima i različitim vremenskim uslovima. Od bezbrižnih ljetnih uspona i zelenih prostranstava, do ozbiljnijih zimskih tura, snijega, vjetra i izazova koje planina ponekad stavi pred nas. Svaki dio naše zemlje nosi neku svoju posebnu ljepotu i priču, pa mi je zaista teško izdvojiti samo nekoliko omiljenih mjesta. Ipak, Blidinje i Visočica imaju posebno mjesto kod mene. Ovaj odmor u planinama nije ostao vezan samo za granice naše zemlje. Bile su tu i brojne staze, vrhovi Slovenije, Hrvatske, Švicarske, Crne Gore i Austrije, nevjerovatne situacije, divni i čudni ljudi, svega što čovjek možda na prvu i ne može zamisliti.

Posebno uživamo u višednevnim boravcima u prirodi i turama koje zahtijevaju nešto više od dobre kondicije. Nekoliko puta smo učestvovali i uspješno završili Highlander, prelazeći dionice duge od 50 do 150 kilometara, noseći pritom svu potrebnu opremu na vlastitim leđima. Ruksaci teški 20–25 kilograma, dani provedeni u hodu, noći pod otvorenim nebom i oslanjanje na vlastitu pripremu i opremu donose iskustva koja je teško prenijeti riječima. Takve avanture čovjeka nauče strpljenju, izdržljivosti, skromnosti , možda najvažnije, tome koliko je malo potrebno da bi se osjećao istinski ispunjeno. Ipak, planina nije samo penjanje vrhova, pređeni kilometri i visinske razlike. Mnogo više od toga čine ljudi koje upoznamo, tišina koju pronađemo, jutra dočekana u šatoru i oni trenuci zbog kojih se, uprkos umoru, uvijek poželimo vratiti. Uvijek ima neka nova staza, neki zaboravljeni vrh ili predio kojem se vrijedi vratiti.

Nažalost, jedno vrijeme me je od planina udaljila i povreda, poprilično usporila ovaj odmor i natjerala na pauzu od svega onoga što je jednom insanu potrebno. Nije uvijek lahko prihvatiti da tijelo traži odmor onda kada bi glava najradije skitala. Planine će nas sačekati, glavno je naučiti kada ne treba ići dalje. A mi im se, nadam se, uskoro vraćamo još spremniji i željom za novim avanturama. Do tada, čitamo se i vidimo negdje na stazi!