DooM 3

Igra koja je praktično započela eru FPS žanra, tačnije davne 1993. godine kada je \"id Software\" objavio prvi, a nedugo zatim i drugi nastavak igre. Na treći se moralo čekati sve do 2004. kada se DooM vraća u novom ruhu.
Već spomenutu historiju FPS žanra kao žanra otpočeo je orginalni DooM iz 1993. godine, nakon njega je došao njegov prequel Doom II, Final DooM i Ultimate DooM naslovi, a da euforija u vezi orginalnog DooM-a nije samo obična maglica dokazala je informacija da je u dvije godine DooM download-ovalo 10 miliona gamera, a da je svaka igra poslije 1993. godine koja je imala sličan princip igre i gameplay jednostavno nazvana \"DooM clone\".
Šta nam donosi DooM 3 pored spektakularne grafike? Ne, nema beskrajna prostranstva i ogroman prostor istraživanja Far Cry-a, lepršavost i destrukciju UT-a, ili priču (naglasak na priču) Half-Lifea. Pa zašto je tako poseban? Odgovor leži u jednoj noćnoj seansi ugašenih svjetala i pojačanih zvučnika. Mrak!


Početi ćemo od priče, koja je samo uvod napucavanju zombija i nije pretjerano zanimljiva niti detaljna, već je samo površno urađena. Naime, glavni protagonista je bezimeni marinac koji je na Mars došao zbog čudnih dešavanja u sektoru koji ima zadatak vršiti ekperimente sa teleportacijom između svijeta i pakla, a kao prvi zadatak koji ćete dobiti je pronalazak nestalog naučnika koji jedini shvata situaciju u kojoj je čitava planeta nalazi. To je ujedno i početni dio u kojem ćete se upoznati sa kontrolama i impresivnom grafikom, bez da vas netko owna. Naprosto je nevjerovatno kako se primjete bore na licima, dubina i realnost objekata, te izoštrenost tekstura u igri, pa se lahko dolazi do zaključka da DooM ima jednu od najboljih grafičkih prezentacija u nekoj igri ikad!
Čudovišta su raznolika i strašna, a jedina strašnija stvar od izgleda nekog Impa, Pinky-ja, Lost Soula i sličnih je način na koji se pojavljuju, što znači da izlaze iz cijevi, stepenica, zidova, iznad, ispod i ispred vas, a da ne spomenem odbacivanje od stolice i bježanje u susjednu sobu gdje ćete se prebirati 20 minuta. Ljudi sa slabijim srcem zaista ne bi trebali igrati DooM.



Oružja su pomalo oksimoronska, jer pištolj, pumparicu i mitraljez (da ne spomenem bateriju) koje ćete naći u igri su zastarjeli za setting igre, pa se mogu naći i u današnjem vremenu(npr. ista pumparica i pištolj izgledaju zastarjelo za igru koja se dešava 2145. godine). Da, znam da u igri postoji i BFG, Minigun i Plasmagun, ali oni dolaze kasnije, pa će vam dosadna početna oružja praviti ne baš zabavno društvo. Sam zvuk je solidan, počev od oglašavanja oružja, čudovišta, te hučanja neke od cijevi hodnika kojima ćete se šetati. Da, u igri postoje samo hodnici, i hodnici, i malo površine Marsa i... hodnici? Pomalo je dosadno na kraju igre vidjeti gotovo identičan hodnik onom na početku, ili neku od brojnih prostorija Mars City-ja kretajući se kroz... hodnike?! I to je jedan od razloga zbog kojih DooM nije ispoštovan kako zaslušuje, igra je jednostavno naporna i monotona, bez obzira na velike nivoa adrenalina i napetosti igra će vrlo brzo dosaditi i dovešće u pitanje nastavak igranja, koji je posebno poslije 20. nivoa jako zanimljiv. U prilog monotoniji ide i podatak da sam (kao prosječan gamer) igru završio za 30 sati, što bi trebalo značiti puno odricanja, muke i znoja (i neprospavanih sati) tražeći svijetlo na kraju tunela. Općenito, igri u prilog idu odlična grafika, dobar zvuk, čudovišta i strah i adrenalin, dok je jedina mana, pored loše priče, već spomenuta monotonija. U svakom slučaju ništa vas ne spriječava pokušati provesti par sati u tamnim hodnicima Mars City-ja, pokušavajući naći izlaz iz ludila koji vas je zadesio.



OCJENA
92%