Prije svega žeim svima da se zahvalim na podršci,i na toplim riječima.Teško jeste,ali šta ću moram nastavit da njoj pokažem da i bez nje mogu ispuniti njene snove,da sam to sposoban sam.
Dani prolaze,bez nje,ali jbg,šta ću.Bit će bolje nekad.Barem se nadam.
I želim da se izvinem administraciji,ako nešto griješim,ali drago mi je kad podjelim ovo sa vama,i kad pročitam sve te komentare,shvatim da nisam sam,da ima puno ljudi koji će pomoći u najgorim trenutcima. Voli vas vaš njanja.
Prvi text :
Bilo,prošlo,bit će bolje ? Nikad,budim se ujutro,gledam na svijet drugim očima,nekako je drugačije,ali ne znam šta,čudno je,ne znam šta,ah da,onda shvatim da ti nisi tu,da,kad si mi najpotrebnija.Gdje pronaći sreću ? Nigdje naravno. Nema je,barem za mene. Čemu se truditi? Nizašta. Sve se svodi na isto,svako jutro,podne,noć,sve isto.Sve neke dobre stvari koje se dese,ne znače.S kim ih podjelit ? Naravno,nema te sad ni tu,ni za jednu je***u stvar koju bih htio da podjelim sa nekim,nema te.Zbog čega se trudim dalje ? Ne znam ni sam,osjetim bol,neopisivu,svako jutro kada otvorim oči zamišljam tebe,kako bi bilo drugačije da si tu.Ali kako kažu,život je takav.Ali zašto meni,zašto u najboljim godinama ? Jer je on tako htio ili ? Kako god,nema te. Kažu nastavi dalje. Bez tebe realno nemoguće. Sve si mi bila. Fali mi to nešto,prve jutarnje riječi koje tebe dozivaju. Riječ mama mi je postala tako čudna i strana,s razlogom. Poželio sam da ustanem,da znam da je sve u redu,da te zovnem i da se pojaviš na mojim vratima sa osmijehom. Ali ne,svako jutro,na moje dozivanje ne pojaviš se ti,samo tišina koja ispuni sobu,i mene,moju dušu,moje srce. Gdje si kad si mi najpotrebnija ? Daleko,daleko od mene na boljem mjestu. Sve to razumijem,ali zašto nisi kraj mene ? Da se smijemo,radujemo,slavimo kao i svi ostali,zašto je moralo biti drugačije,zašto ? Znaš,sve mislim da je to samo jedan san,jedna noćna mora iz koje ću da ustanem sav sretan,opet reći mama i da ćeš se opet pojavit,ali ne,to je stvarnost,onakva kakva nije trebala da bude.Bio je to onaj period mog odrastanja,gdje sam počeo da učim o životu,da sa tobom dijelim svoja mišljenja,sve neke moje gluposti,koje si tako volila i zbog kojih bi se stalno nasmijala.Ali ne,morao sam da ostanem sam u ovom okrutnom svijetu,gdje samo možeš dignut glavu i zahvalit se Bogu što još uvijek živiš.Ali ja to ne radim.Ja dignem glavu i proklinjem ga,zbog boli i tuge koju mi je nanjeo,svi vjerujete u Boga,ne gubite nadu,dok se nešto takvo ne desi.Gdje je on bio kad mi je bio najpotrebniji ? Eh da,uzimao tebe,polako ali sigurno,dan po dan bližio se kraj.I šta sad,uradio je to,nema te.A šta je samnom. Sjedim ovdje pišem ovaj je***i tekst koji ništa ne znači. Dok suze teku niz lice,pitam se po ko zna koji put,što si to meni uradio.Šta sam ti ja skrivio da me na taj način kazniš,šta je to moralo biti da mi ovo uradiš. Da ne znam šta ću od sebe. Da svako jutro ustajem,i ne znam šta dalje,svjestan toga da nemam više nikoga ko će mi dati savjet,mislim to može svako,ali niko kao ti.Ti si bila nešto posebno,nešto što ne mogu da opišem,fališ mi,uvijek ćeš mi falit.Znaš svi govore bit će bolje vremenom,a ustvari što više vremena prolazi,sve je gore. Ne mogu da vjerujem da si sada ispod zemlje,da sam ostao sam u ovom okrutnom svijetu. Zašto bas sada ? Često ovako izađem da šetam,i vidim porodicu na okupu,i zamišljam nas.Vidim majku i sina kako šetaju,pričaju,smiju se,i kontam zašto ja ovo nisam mogao da imam ? Zbog čega sam ja kažnjen na naj gori mogući način ? Ne želim dalje da idem,sve je gore,toliko je stvari koje bih ti rekao da si sada tu,ali nisi,daleko negdje,daleko od mene. Premalo je riječi da sad opišem stvari,ustvari ne postoje riječi za to,ni rečenice,niti tekstovi neki. Ovo je čisto onako. Nikad se ne zna,možda ti ovo i čitaš,i znaš kako se osjećam i šta je ostalo od mog života. Ništa.Jedno veliko ništa.Ne znam sve je moguće da ovo upravo gledaš,da stojiš iza mene,ali da te ja ne vidim.Ne osjetim. Nema te,neće te nikada više ni biti. Ali zauvijek ćeš živiti u mom srcu,i u mojim mislima. Srest' ćemo se nekada,sjesti,pričati.Nadoknaditi sve ovo što je izgubljeno.Barem se nadam da hoćemo. Nedostaješ mi,i volim te.
Drugi text :
Znaš,sjedim sam,pišem ovaj tekst i razmišljam..Gdje je nestala moja sreća,moja radost,zbog čega sam ja svaki dan ispunjen tugom ? Onda se sjetim,da te Bog sebi uzeo,ostavio jedan veliki ožiljak na mom srcu.Uvijek sam se pitao zbog čega to radi,zašto jednostavno ne ostavi ljude da žive u miru,sreći veselju,zašto mora na takav način da rastavlja ljude.Oduzima im ono što najviše voli.Pravi siročad od njih,ostavlja ih same u tami ispod jednog svjetla,da se dalje bore u ovako okrutnom svijetu.Tužno,ali istinito.I poslije ovih deset mjeseci,znaš sve se ono nadam da ćeš se vratit,da ćemo kao prošle godine stajat na prozoru,i gledati snijeg,da ćeš taj isti staviti na dlan,puhnuti i reći kako je život lijep.Tome se ja nadam,ali negdje u dubini svoje duše znam da je to nemoguće.Jer on što uzme,to ne vraća.Bolna istina,ali baš bolna.Nekad mi dođe onako samo da te vidim na jedan trenutak,da mi bude lakše,da budem siguran da si tu negdje,ali ne,ni taj jedan je***i trenutak ne mogu da dobijem,zar previše tražim ? Da sin vidi svoju majku poslije deset mjeseci,na samo jedan trenutak ? Zar moraš biti tako okrutan. Negdje daleko u sjećanjima,žive one uspomene,kojih je malo,bio sam djete,ne sjećam se puno toga.Jer kako djete koje ima sve u životu,i kojem je svaki dan bio najljepši kada si ti uz njega,kako da zapamti svaki dan.I onda sad se prisjećam,ali nema puno toga da mi prođe kroz glavu.Samo par urezanih uspomena.Zašto nisi mogla živjeti još,da doživiš one stvari koje sam ti obećao,koje smo planirali,a ne tako,jednostavno si nestala,a za tobom su nestali i moji snovi,moj život.Kad sam sa nekim pretvaram se da je sve u redu,da sam svoj život nastavio normalno,ali kada uđem u sobu,pogledam tvoju sliku,rasplačem se,i tek onda znam šta sam izgubio.Mamu,i ne samo mamu,nego ujedno i najboljeg prijatelja koji je uvijek bio tu za mene,s kojim sam djelio sve,i tugu,i sreću i radost,ma sve.I s kim sad da to podjelim ? Ko tebe da mi zamjeni ? Naravno,odgovor je niko,svi se trude na neki način da me utješe,ali riječi nisu dovoljne,sve to što govore,da će bit dobro da nastavim dalje,da bi ti to volila,sve ja to znam,ali kako ? Kako nastavit bez tebe.Preko noći sam odrastao,to je bilo previše za mene,jedan dan živiš kao djete bez problema,kojem je život savršen,a sutradan sam sam ostao u ovom svijetu,to nikada neću shvatiti,kako to neko može da uradi,na taj način da nekoga oduzme,zašto to mora sve tako da bude. Zašto sam morao na taj način da shvatim šta je život ? Poželim neke stvari,ono kad ustanem prije tebe da dođem u tvoju sobu,da te budim,da se zavučem ispod jorgana i da te zagrlim,fali mi to,fali mi strašno.Ili ono kad dođeš u moju sobu prije spavanja,poljubiš me sa osmjehom na licu,i tek onda mogu fino da spavam,ko će sad to da radi ? Niko,niko kao ti. I ne znam što,ali opet pišem ovaj text,opet u nadi da ćeš ga pročitat' i shvatit koliko mi fališ,koliko sam te poželio i na kraju,koliko te volim,i molim te,kad dođe i moje vrijeme,pronađi me,želim opet da se sretnemo,i da opet nastavimo da budemo mama i sin.
Nešto napisano od srca,i hvala vam svima na podršci,znači mi to. <3
Dani prolaze,bez nje,ali jbg,šta ću.Bit će bolje nekad.Barem se nadam.
I želim da se izvinem administraciji,ako nešto griješim,ali drago mi je kad podjelim ovo sa vama,i kad pročitam sve te komentare,shvatim da nisam sam,da ima puno ljudi koji će pomoći u najgorim trenutcima. Voli vas vaš njanja.
Prvi text :
Bilo,prošlo,bit će bolje ? Nikad,budim se ujutro,gledam na svijet drugim očima,nekako je drugačije,ali ne znam šta,čudno je,ne znam šta,ah da,onda shvatim da ti nisi tu,da,kad si mi najpotrebnija.Gdje pronaći sreću ? Nigdje naravno. Nema je,barem za mene. Čemu se truditi? Nizašta. Sve se svodi na isto,svako jutro,podne,noć,sve isto.Sve neke dobre stvari koje se dese,ne znače.S kim ih podjelit ? Naravno,nema te sad ni tu,ni za jednu je***u stvar koju bih htio da podjelim sa nekim,nema te.Zbog čega se trudim dalje ? Ne znam ni sam,osjetim bol,neopisivu,svako jutro kada otvorim oči zamišljam tebe,kako bi bilo drugačije da si tu.Ali kako kažu,život je takav.Ali zašto meni,zašto u najboljim godinama ? Jer je on tako htio ili ? Kako god,nema te. Kažu nastavi dalje. Bez tebe realno nemoguće. Sve si mi bila. Fali mi to nešto,prve jutarnje riječi koje tebe dozivaju. Riječ mama mi je postala tako čudna i strana,s razlogom. Poželio sam da ustanem,da znam da je sve u redu,da te zovnem i da se pojaviš na mojim vratima sa osmijehom. Ali ne,svako jutro,na moje dozivanje ne pojaviš se ti,samo tišina koja ispuni sobu,i mene,moju dušu,moje srce. Gdje si kad si mi najpotrebnija ? Daleko,daleko od mene na boljem mjestu. Sve to razumijem,ali zašto nisi kraj mene ? Da se smijemo,radujemo,slavimo kao i svi ostali,zašto je moralo biti drugačije,zašto ? Znaš,sve mislim da je to samo jedan san,jedna noćna mora iz koje ću da ustanem sav sretan,opet reći mama i da ćeš se opet pojavit,ali ne,to je stvarnost,onakva kakva nije trebala da bude.Bio je to onaj period mog odrastanja,gdje sam počeo da učim o životu,da sa tobom dijelim svoja mišljenja,sve neke moje gluposti,koje si tako volila i zbog kojih bi se stalno nasmijala.Ali ne,morao sam da ostanem sam u ovom okrutnom svijetu,gdje samo možeš dignut glavu i zahvalit se Bogu što još uvijek živiš.Ali ja to ne radim.Ja dignem glavu i proklinjem ga,zbog boli i tuge koju mi je nanjeo,svi vjerujete u Boga,ne gubite nadu,dok se nešto takvo ne desi.Gdje je on bio kad mi je bio najpotrebniji ? Eh da,uzimao tebe,polako ali sigurno,dan po dan bližio se kraj.I šta sad,uradio je to,nema te.A šta je samnom. Sjedim ovdje pišem ovaj je***i tekst koji ništa ne znači. Dok suze teku niz lice,pitam se po ko zna koji put,što si to meni uradio.Šta sam ti ja skrivio da me na taj način kazniš,šta je to moralo biti da mi ovo uradiš. Da ne znam šta ću od sebe. Da svako jutro ustajem,i ne znam šta dalje,svjestan toga da nemam više nikoga ko će mi dati savjet,mislim to može svako,ali niko kao ti.Ti si bila nešto posebno,nešto što ne mogu da opišem,fališ mi,uvijek ćeš mi falit.Znaš svi govore bit će bolje vremenom,a ustvari što više vremena prolazi,sve je gore. Ne mogu da vjerujem da si sada ispod zemlje,da sam ostao sam u ovom okrutnom svijetu. Zašto bas sada ? Često ovako izađem da šetam,i vidim porodicu na okupu,i zamišljam nas.Vidim majku i sina kako šetaju,pričaju,smiju se,i kontam zašto ja ovo nisam mogao da imam ? Zbog čega sam ja kažnjen na naj gori mogući način ? Ne želim dalje da idem,sve je gore,toliko je stvari koje bih ti rekao da si sada tu,ali nisi,daleko negdje,daleko od mene. Premalo je riječi da sad opišem stvari,ustvari ne postoje riječi za to,ni rečenice,niti tekstovi neki. Ovo je čisto onako. Nikad se ne zna,možda ti ovo i čitaš,i znaš kako se osjećam i šta je ostalo od mog života. Ništa.Jedno veliko ništa.Ne znam sve je moguće da ovo upravo gledaš,da stojiš iza mene,ali da te ja ne vidim.Ne osjetim. Nema te,neće te nikada više ni biti. Ali zauvijek ćeš živiti u mom srcu,i u mojim mislima. Srest' ćemo se nekada,sjesti,pričati.Nadoknaditi sve ovo što je izgubljeno.Barem se nadam da hoćemo. Nedostaješ mi,i volim te.
Drugi text :
Znaš,sjedim sam,pišem ovaj tekst i razmišljam..Gdje je nestala moja sreća,moja radost,zbog čega sam ja svaki dan ispunjen tugom ? Onda se sjetim,da te Bog sebi uzeo,ostavio jedan veliki ožiljak na mom srcu.Uvijek sam se pitao zbog čega to radi,zašto jednostavno ne ostavi ljude da žive u miru,sreći veselju,zašto mora na takav način da rastavlja ljude.Oduzima im ono što najviše voli.Pravi siročad od njih,ostavlja ih same u tami ispod jednog svjetla,da se dalje bore u ovako okrutnom svijetu.Tužno,ali istinito.I poslije ovih deset mjeseci,znaš sve se ono nadam da ćeš se vratit,da ćemo kao prošle godine stajat na prozoru,i gledati snijeg,da ćeš taj isti staviti na dlan,puhnuti i reći kako je život lijep.Tome se ja nadam,ali negdje u dubini svoje duše znam da je to nemoguće.Jer on što uzme,to ne vraća.Bolna istina,ali baš bolna.Nekad mi dođe onako samo da te vidim na jedan trenutak,da mi bude lakše,da budem siguran da si tu negdje,ali ne,ni taj jedan je***i trenutak ne mogu da dobijem,zar previše tražim ? Da sin vidi svoju majku poslije deset mjeseci,na samo jedan trenutak ? Zar moraš biti tako okrutan. Negdje daleko u sjećanjima,žive one uspomene,kojih je malo,bio sam djete,ne sjećam se puno toga.Jer kako djete koje ima sve u životu,i kojem je svaki dan bio najljepši kada si ti uz njega,kako da zapamti svaki dan.I onda sad se prisjećam,ali nema puno toga da mi prođe kroz glavu.Samo par urezanih uspomena.Zašto nisi mogla živjeti još,da doživiš one stvari koje sam ti obećao,koje smo planirali,a ne tako,jednostavno si nestala,a za tobom su nestali i moji snovi,moj život.Kad sam sa nekim pretvaram se da je sve u redu,da sam svoj život nastavio normalno,ali kada uđem u sobu,pogledam tvoju sliku,rasplačem se,i tek onda znam šta sam izgubio.Mamu,i ne samo mamu,nego ujedno i najboljeg prijatelja koji je uvijek bio tu za mene,s kojim sam djelio sve,i tugu,i sreću i radost,ma sve.I s kim sad da to podjelim ? Ko tebe da mi zamjeni ? Naravno,odgovor je niko,svi se trude na neki način da me utješe,ali riječi nisu dovoljne,sve to što govore,da će bit dobro da nastavim dalje,da bi ti to volila,sve ja to znam,ali kako ? Kako nastavit bez tebe.Preko noći sam odrastao,to je bilo previše za mene,jedan dan živiš kao djete bez problema,kojem je život savršen,a sutradan sam sam ostao u ovom svijetu,to nikada neću shvatiti,kako to neko može da uradi,na taj način da nekoga oduzme,zašto to mora sve tako da bude. Zašto sam morao na taj način da shvatim šta je život ? Poželim neke stvari,ono kad ustanem prije tebe da dođem u tvoju sobu,da te budim,da se zavučem ispod jorgana i da te zagrlim,fali mi to,fali mi strašno.Ili ono kad dođeš u moju sobu prije spavanja,poljubiš me sa osmjehom na licu,i tek onda mogu fino da spavam,ko će sad to da radi ? Niko,niko kao ti. I ne znam što,ali opet pišem ovaj text,opet u nadi da ćeš ga pročitat' i shvatit koliko mi fališ,koliko sam te poželio i na kraju,koliko te volim,i molim te,kad dođe i moje vrijeme,pronađi me,želim opet da se sretnemo,i da opet nastavimo da budemo mama i sin.
Nešto napisano od srca,i hvala vam svima na podršci,znači mi to. <3
Brate drži se!
