O RASPADU JUGOSLAVIJE I MIROVNIŠTVU
Dr. Tonči Kuzmanić je docent za teoretsku politologiju na Sveučilištu u Ljubljani. Područja njegovog istraživanja su koncepti i kategorije politike i političkog, društva i društvenog, rasizam, ksenofobija i mačoizam, posebice u kontekstima postsocializama i novih društvenih pokreta. Najnovija knjižnja objava je Policija, mediji, UZI I WTC (Antiglobalizam i terorizam), Mirovni inštitut, Ljubljana, 2002.
Slijedi transkript njegovog predavanja:
U ovom predavanju za Vas mirovnjake ću napraviti samo nekoliko kratkih napomena u vezi sa vrstom i načinom raspada nekadašnje države. Htio bih Vam naime pomoći prilikom razumijevanja kataklizme iz koje Vi proizlazite kao nekakvi Feniksi.
Bivša SFR (ili druga) Jugoslavija je nastala ponajprije kao proizvod drugog svjetskog rata. Funkcionirala je ponajviše po principima što su se zvali bratstvo i jedinstvo. Kao što je i funkcionirala kao bratska zajednica naroda i narodnosti tako je i raspukla upravo po tim istim linijama, linijama "naroda i narodnosti".
Danas se često govori o tome da je Jugoslavija kao "prva" država nastala 1918. godine. Kao i mnoge stvari koje se govore o drugoj Jugoslaviji, tako je i to dakako netočno. Ta, prva Jugoslavija je nastala 11 godina kasnije, to jest 1929.godine. Istina je da je 1918.godine - po raspadu Austrougarske - nastala neka "Prva" država, ali to je bila država Slovenaca, Hrvata i Srba, država koja je - gledano sa zapada na istok - završavala nekako na granicama Drine. Srbi, o kojima se govori u imenu te države su bili tzv. "prečanski" Srbi. Radilo se je dakle o "prvoj" državi onih "Južnih Slavena", koji su prije tog "događanja države" življeli unutar (a ne izvan!) granica krajem Prvog svjetskog rata raspale Habsburške monarhije.
Druga država, koja je nastala poslije te države Slovenaca, Hrvata i (prečanskih) Srba (ta je trjala oko mjesec i po dana) je bila država, koja je Slovence, Hrvate i Prečanske Srbe iz novonastale države pridružila dvjema (zapravo jednoj) već postojećim državama. Srpskoj monarhiji i onom što je ostalo od kraljevine Crne Gore. Tako je četrdesetak dana nakon nastanka prve države SHS (Slovenaca, Hrvata i Srba), nastala nova ili druga država SHS. Ovog puta Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenca. Kao što ste dobro opazili tu još uvijek nema nikakve Jugoslavije.
Prvi put se službeno ime Jugoslavije (u smislu imena države) pojavljuje 1929. godine sa takozvanom šestojanuarskom diktaturom, kada je tadašnji kralj proglasio diktaturu i svoju želju za "neposrednim odnosima" sa svima koji žive u toj "zajedničkoj državi". Tada se - umjesto o Slovencima, Hrvatima, Srbima… - i to vrijedi zapamtiti, počinje govoriti o nekakvom "jednom" i to "Jugoslavenskom narodu", koji se - tako se je tada govorilo - sastoji od "tri plemena"; dakako od Srba, Hrvata i Slovenaca (druge se nije pominjalo). Međutim, pogrešno bi bilo misliti da je samo ime Jugoslavije nešto što se je kao "politička inovacija" pojavilo u ondašnjoj Srbiji ili u Crnoj Gori. Ime je proizvod prijašnjih stoljeća, a nastalo je - u tom užem političkom smislu - u Njemačkoj. Ime je bilo najkurentnije baš među "južnim Slavenima" koji su življeli unutar granica Habzburške monarhije i koji su upravo govorom o "južnim Slavenima" i/ili o "južnoj-Slaviji" pokušavali konceptualizirati svoju politički želju bježanja od Austro-ugarske, u kojoj se, blago rečeno, najčešće nisu najbolje osjećali.
Dalje, često se pogrešno govori da unutar nekakvog "prirodnog redoslijeda" kao što najprije dolazi kravica pak onda štalica, da tako i, prirodno, dakako, ponajprije dolazi narod, a onda država. No takav seljački pokušaj mišljenja tako zahtjevne političke strukture kao što je to država, koju se napamet i bez pameti izjednačuje sa gruntom ili čak sa hižicom, niti slučajno nije točan. Brojni primjeri modernih država nas upozoravaju da stvari mogu teći I drugačijim, neprirodnim, čak suprotnim tokom. To vrijedi tako za moderne države prvog vala (npr. Francuska…) kao i za one drugog vala (npr. Italija) ili za današnje države "trećeg" (postsocialističkog) vala (npr. Postsocialističke države). Najprije se - dakako u imenu naroda - stvori država, ali tek onda kada "se posjeduje" državu, pristupi se "proizvodnji" ili stvaranju "naroda". Obično Jednog naroda, što se događa putem proizvodnje Jednog jezika, Jedne valute (to je za današnju Evropu postalo nemoguće, jer Evropa postaje Nad-Nacija), Jedne vojske, jednog Vođe…. To vrijedi i za brojne europske države, za koje se može reči ono što je ministar vanjskih poslova Italije 1861 rekao svom ministarskkom predsjedniku: "evo Gospodine, sada imamo našu Italiju, moramo još oformiti Italijane"! Djelomična iznimka od ovog modernog, ponajprije evropskog pravila, su u velikoj mjeri dakako narodi, koji se sa većim ili manjim zakašnjenjem pojavljuju na povijesnoj sceni (postaju "povijestni", kao što bi rekao stari cinik Hegel).
Ukratko, narod je - kao i država - nešto nema baš neposrednu vezu sa prirodom i što nije "tu i sada" već-od-uvijek. Narod (i država) su nešto što se stvara (ne nastaju od-uvijek ili kad nekom padne napamet, već isključivo u "pravo vrijeme", npr. 16-20 stoljeće), kao što se stvaraju (i ukidanju i/ili nestaju) i brojne druge "stvari" u ljudskoj povijesti. Za narod (često i za državu, ali ne uvijek) vrijedi i to, da se stvara pomoću sile i nasilja… Danas to znači pomoću medija i uspostavom većeg broja posebnih institucija kao što su nacionalni jeziki, nacionalno tržište, vojska...
Sve to je bitno za razumijevanje nekadašnje države. SFR Jugoslavija je bila zapravo uspostavljena kao "nešto izmedju" tih dvaju načina oblikovanja države i naroda, o kojima sam govorio. Bile su na ovim prostorima najprije države ali bili su i narodi, a pri svemu tome uopće nije toliko bitno, tko je bio prvi, kokoš ili jaje. Problemi su bili (i ostali - a tako je i danas) ponajprije onda, kada je jedna država morala biti jedan narod, odnosno država samo jednog naroda - kada je morala biti država-nacija. Ukratko, za nas je bitno za razumijevanje nastanka SFR Jugoslavije da je u njoj oduvijek bilo velikih problema upravo onda kada je dolazilo do pokušaja uspostave države kao države jednog (npr. Jugoslavenskog, Srpskog, Radnog ili bilo kojeg drugog) "Naroda".
Komunistička Jugoslavija se je u političkoj generaciji poslije Drugog svjetskog rata pokušala probiti do jedne elementarne kritike stare (prve) Jugoslavjie. Partizanska generacija je pokušala graditi na ne baš jednostavnom konceptu jednakopravnosti (svih) naroda i narodnosti. Koncepcija je nastala kao pokušaj odgovaranja na pitanje, kako se zaprav u godinama 1939 – 1941 suprostaviti najvećoj ondašnjoj sili u Evropi, koja je imala očiglednu namjeru i planove pobiti veliki dio slavenskih naroda. Dakle onih naroda, medju koje je spadao najvećim dijelom i "jugoslavenski narod" (razumljeno u jednini). Odgovor na to pitanje je bio zapravo vrlo jednostavan: suprostaviti se toj najvećoj sili zajedničkim snagama svih jugoslavenskih naroda (sada u pluralu).
Upravo taj odgovor je bila ona konačno pronađena platforma u smislu da sada Slovenci, zajedno sa Makedoncima, Srbima, Hrvatima i ostalima, (bilo kao narodi ili kao narodnosti) uspostave neki svoj zajednički, a istovremeno jedinku (mali pojedinačni narod ili narodnost) čuvajući koncept, uz pomoć kojega bi se možda moglo uspješno (od)braniti od protivnika, kojih je bilo više: Nijemci nacističe Njemačke, Italijani fašističke Italije, Bugari, Madžari, Romuni pod sličnim fašističkim režimima koji su pokušavali razdijeliti taj teritorij na početku Drugog svjetskog rata. To je, dakle bila ta "zajednička platforma" (Jajce, Bihač…) koja je kasnije ušla u Ustav kao "bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih (plural!) naroda i narodnosti.
Medjutim to još uvijek nije dovoljno za razumijevanje logike raspada bivše države. Ta, nazovimo je, pluralno nacionalna platforma, naime, nije bila jedina koja je držala bivšu državu u relativno korektnom zajedništvu približno pola stoljeća. Bila je tu još vrlo bitna ideja "bratstva i jedinstva", koja - i to je jako važno - nije funkcionirala isključivo na nivou odnosa izmedju naroda. Kako to razumjeti? Moramo biti posebice pažljivi na tom mjestu: ideja bratstva i jedinstva je naime bila dijelom "komunisitčke ideologije". Radilo se je zapravo o širem ideologemu radničke klase. Govorimo o vremenu, u kojem su se takozvani mali (zapravo siromašni, a takvima su bili te uglavnom i ostali gotovo svi Slavenski narodi) narodi tretirali kao "Narodi proletera i proleterstva". Nije to bio ideologem koji bi bio ograničena samo na Slavenske narode ili jedino na istočnu Evropu. Bila je to jedna od mainstream ideja nekog "duha vremena" koja je bila prisutna tako u istočnoj kao i u zapadnoj Evropi. Nešto od tog ideologema naroda-proletera još i danas možete naći po Europi i svijetu unutar šire politične ideologije (anti)globalizma.
Kada govorimo o jedinstvu koje je povezano uz "Narod-proletera" govorimo o nečem što je ili prolazilo ili imalo namjeru proći kroz radničku klasu, odnosno ćemu je radnička klasa služila kao nosilac. Točnije, bilo je to ono jedinstvo, koje je imalo namjeru, da na neki način zapravo ukine razliku i razlike izmedju naroda. U radikalnijoj varijanti, radilo se je o ideologemu koji je stajao na poziciji kako poželjnosti tako i mogućnosti ukidanja samog Naroda, a time i razlika među narodima. Upravo ukidanjem tih razlika među narodima bi se - unutar tog razumijevanja - postiglo jedinstvo! Gledano sa stanovišta bivše Jugoslavije, cilj ("platformu razvoja") bi se moglo razumjeti i kao uspostavljanje neke vrste novog Ne-naroda, koji to (dakle narod) više zapravo nije. Koncept naroda proletera (to se je zvalo "Radni narod") stoji na ideji o ukidanju onog što se je u ranim Marxovim tekstovima imenovalo (samo)otudjenje. "Radni narod" je dakle narod koji više nije narod, je nekakav ukinuti Narod, je Ne-narod. To je ono što je potrebno razumjeti ukoliko hoćemo ozbiljno dešifrirati način, a tako i vrstu raspada SFR Jugoslavije početkom devedesetih, a time i krvavu kupku u kojoj još uvijek na neki način stojimo.
Ako bi htjeli sve to prevesti u kategorije francuske revolucije, onda bi morali reči od prilike ovako: na području nekadašnje Jugoslavije su bile raspodijeljene dvije od triju modernih ideja, one bratstva i jedinstva. To su bile fraternite, s jedne te - barem približno - jednakosti, egalite, s druge strane. Ideja liberte (fraternite, egalite, liberte su parole Francuske revolucije; bratstvo, jednakost, sloboda; dodala autorica brosure) u tom smislu zapravo nije niti postojala (bila je više-manje izjednačena s egalite), jer - vrlo apstraktno rečeno - politika u SFR Jugoslaviji nije bila dozvoljena, a sloboda je bila razumljena ne kao nešto što već sada je, nego kao cilj kojeg treba postići. Sa politikom i slobodom u Jugoslavije su se mogli bavit samo izabrani ljudi koji su morali biti pripadnici samo jedne (dozvoljene) stranke (KPJ, SKJ). Vrsta politike koju je prakticirala KPJ/SKJ se nije - to nije slučajno - zvala politika, nego društveno političnost. Posljedično, postojale su društveno-političke (a ne političke!) organizacije, društveno-politički (a ne politički!) sistem... Krajem 80-ih, kada se u tom fraternite & egalite kontekstu pojavila ideja liberte (nosila je oznaku tzv. civilnog društva), s ciljem uspostave političke slobode i demokracije, se je dogodilo da je, najprije samo na simbolnom nivou, a onda i na nivou realnog, odjednom došlo zapravo do kraja nekadašnje države. Drugačije rečeno, u trenutku, kad se je pojavila potreba, da se unutar postojećeg društva uspostavi sistem političkih sloboda, politička demokracija, cijeli jedan sistem (društveno-političkog!) je bio stavljen pod radikalni znak pitanja.
Ono što je za nas ovdje bitno je slijedeće: unutar danog egalite & fraternite socijalističkog (samoupravnog) konteksta se je dogotilo to, da je umjesto, da bi sloboda bila razumijena kao politička sloboda, dakle ponajprije kao sloboda pojedin(a)ca, ona je bila bila shvaćena kao nekakvo "pravo kolektiva", narodne zajednice. Na točki, gdje bi morali govoriti o ljudskim pravima, privatnosti, intimnosti, pravnoj državi, je ideja slobode bila zapravo radikalno shvaćena kao nešto što - na egalitarni način - pripada jednoj fraternite kao narodnoj zajednici. Umjesto da je došlo do uspostave (jedne ili više) država koje bi potencirale slobodu pojedinaca, dobili smo državu/e koje su potencirala isključivo egalitarnost u kontekstu fraternite. Drugačije rečeno, na području bivše Jugoslavije smo dobili izrazito šovinističke, nacionalističke pa i rasističke (najčešće "kulturni rasizam") režime. Unutar tih sistematika je bilo vrlo malo, zapravo ništa, mjesta za slobodu (da o slobodi pojedinaca i ne govorim), a vrlo mnogo mjesta za "novu vrstu" bratstva. Bratstvo/a sada više nije bilo razumljeno na način bratstva naroda i narodnosti, da o bratstvu "radničke klase" i ne govorim, nego isključivo kao bratstvo Jednog-Naroda. Još točnije, možemo govoriti o "bratstvu" koje je bilo (i ostalo!!!) utemeljeno na "ljubavi" (čitaj: samozaljubljenosti!!!) pripadnika Jednog-Naroda, koja je (ta "ljubav", a zapravo samozaljubljenost) bila toliko veća, koliko je mržnja do svih drugih, okolnih naroda bila snažnija i veća (ideja radikalne ugroženosti!). Dogodilo se ono o čemu sam upozorio na početku: ponovno smo dobili egalite-fraternite vrstu države (zapravo Ne-države ili Kontra-države, ali o tom fenomenu ovdje ne možemo govoriti), sad je trebalo još napravit narod. Taj je nastajao uz pre-velike doze fraternite (odatle osjećaj zatrovanosti) i skoro nikakve doze liberte. Tako je bilo na kraju osamdesetih, početkom devedesetih, a ni danas nije bitno drugačije. Umjesto da bi se - to su neki očekivali - "najeli slobode i jednakosti", zatrovali smo se bratskom samozaljubljenošću ili narcisoidnošću!
Jedna strana tada nastalog problema je bila/ostala ova: svi Neslovenci su u Sloveniji preko noći postali suvišni, svi oni u Hrvatskoj, koji nisu bili Hrvati, su odmah bili nepoželjni, svi oni u Srbiji, koji nisu bili Srbi, su postali sumljivi, ako ne opasni… itd. Najveću cijenu tog samozaljubljenog fraternite maskenbala je platila, dakako, Bosna, u kojoj nije bilo tako jednostavo proizvesti "osnovno narodovo tijelo" koje bi "bilo nosilac" osnovne ideje te vrste države - jednonacionalnog, u sebe zaljubljenog, narcisoidnog bratstva. Ukratko, u tom smislu možemo govoriti o jednom paradoksalnom rezultatu: prijelaz SFR Jugoslavije na demokraciju je bio zapravo njen kraj. Možda i zato što demokracija (ne samo u Srbiji, nego i drugdje) ima jednu kompleksnu (a za nas i neočekivanu!) karakteristiku, a ta je, da se izrazito veže na kompleks jednog naroda, da o elementu samozaljubljenosti, narcisizma niti ne govorim.
Druga strana nastalog problema je isto tako jako važna, a sastoji se u tome, da je SFR Jugoslavija partizanske generacije bila vrlo usko razumljena i to uglavnom u kategorijama Slavenstva. To je također jedan od elemenata koji je došao glave tu države. Kao što sam već upozorio samo ime "Jugoslaven" (Južni Slaven) "jugoslavenska/i" je inovacija, približno rečeno, iz 17 st. (Strossmayer je govorio o "jugoslovavenstvu") ali je ozbiljnije politički zafunkcionirala tek u 18 i 19. Stoljeću. Jugoslavija kao znak je zapravo proizvod koji je nastao u njemačkim geopolitičkim laboratorijima, koje su razlikovale dvije vrste Slavena: one Južne i one Sjeverne (npr. Poljake…). Rekao smo da je južnoslavenska koncepcija, prije svega kao ideja Južnih Slavena unutarje nekdadašnje Habzburške monarhije, uspostavila državu na teritoriju, na kojem nisu svi bili Slaveni. U nekom smislu niti nije tako čudno, što se je cijela stvar završila odnosno, što će najvjerovatnije završiti, na onoj točki, gdje je koncentracija neslavena bila i ostala najveća. Ne smijemo, naime, zaboraviti, da je Jugoslavija počela raspadati na "pitanju Kosova". U nekom radikalnom smislu Jugoslavija kao država nije nikad ni bila "njihova" i u - tako radikalno narodnostno postavljenoj državi - se kosovski Albanci nikad niti nisu mogli osjećati kao "kod svoje kuće".
Treću stranu problema, koju bih želio još istaći u kontekstu raspada države, bi mogli označiti sa sljedećom tezom: Jugoslavija nije raspala zato što su je drugi razbili (teorija zavjere). Raspala se je unutar vlastite sistematike, a raspad je bio posljedica ponajprje njenih unutrašnjih problema. Štoviše, SFR Jugoslavija je raspala na jedan radikalno "samoupravni način". To znači, da je na nekoj povijesnoj točki, otprilike izmedju 1988 i 1990., svaka od uglavnom već nacionalno oblikovanih zajednica (Slovenci, Hrvati, Srbi…), pokušala uspostaviti - molim shvatiti doslovce - samoupravu i to u državno-političkom smislu. Radikalno rečeno je to značilo raspad države. Stvar se je, dakako, zakuhala u Srbiji, ali Srbi sami niti slućajno nisu mogli sami "raspasti državu". Za taj posao su bili potrebni i drugi, ja ih zovem "Samoupravljačima". Jedan samoupravljač, naime nikako nije bio dovoljan, jer bi ga svi drugi, ukoliko bi se udružili protiv njega, prilično lako mogli onemogućiti.
Četvrti element na kojeg bih još htio upozoriti je, da je to, što se je dogodilo u smislu raspada Jugoslavije, bilo zapravo nešto neophodno, pa možda čak i - malo cinično rečeno - "pozitivno" (dakako ne pozitivno u smislu žrtava i svih grozota koje smo doživljeli). Države, naime, nisu neke vječne, a kamoli nekakve prirodne stvari. Države su zapravo načini postojanja i kao takvi su temporalna, (za)uvijek neka privremena rješenja. Grubo pa čak i pogrešno rečeno, kao što i neki drugi »živi organizmi«, nastanu, žive i na kraju umiru, tako i države imaju nek svoj vlastiti " vijek trajanja", nakon kojeg od-umiru. U tom kontekstu je vjerovatno najvažnija stvar bila ta da se je veći dio naroda, koji su živjeli unutar bivše države imao priliku razviti i dostići neke elemente stepene zrelosti pa i onoga ćemu se danas reče "identitet". Drugačije rečeno, neki narodi unutar bivše države su na neki (razvojni, dakako) način prerasli okvire i mogućnosti zajedničkog života u SFR Jugoslaviji. Želim reči, da je razumljivo u nekom smislu što su htjeli svoj budući razvoj nastaviti u drugim i drugačiji okvirima, odnosno samostalno. U tom smislu je SFR Jugoslavija bila nešto što se zapravo, prije ili kasnije nužno moralo raspasti. No, istovremeno, sa time nikako ne bi smjeli miješati način, kako je do samog raspada/razlaza došlo. Proces raspadanja, razilaženja je mogao biti i drugačiji. Mogao je, recimo, trajati desetag godina, recimo do ovih današnjih dana... Međutim, elementarne političke zrelosti u ondašnjim vršiocima nacional-dužnosti nije bilo. Od ljudi, kao što su to bili Miloševići, Tudjmani, Janše i slični nije bilo i neće biti moguće očekivati drugačije poteze. Najveću cijenu za sve to su već platili Bosanci i Albanci, dakle, jedni i drugi koji su zapravo najmanje "zaslužili" nešto takvo, ako se o bilo kakvim "zaslugama" u tom kontekstu uopće može govoriti .
Još samo riječ ili dvije o "slovenskoj situaciji" prilikom raspada SFR Jugoslavije. U Sloveniji je krajem osamdesetih godina glavni sukob bio onaj između mirovnjaka ("iz Ljubljane") i Jugoslavenske narodne armije (razumljena kao "iz Beograda"). Cijela stvar se je, dakle, prikazivala i kao sukob izmedju mirovnjaka (kulturnjaka, civiliziranih…) sa zapada i militarista (nekulturnjaka, neciviliziranih….) sa istoka…
To je bilo moguće vidjeti na samoj površini, a u pozadini tog razlikovanje je bilo sve ono što je zapravo došlo na vidjelo ovih zadnjih desetak godina. Inače, za vaše razumijevanje, sama površina je funkcionirala približno ovakvom logikom: koliko jače i snažnije su mirovnjaci pokušavali govoriti o demokraciji, pravnoj državi, civilnom društvu, individualnim političkim pravima, toliko snažnije su zagovornici JNA tukli i navijali za gore opisano "bratstvo i jedinstvo". Taj sukob je mogao, dakako, okončati samo na jedan način. Na simboličkom nivou su pobjedu odnijeli mirovnjaci, na *****ijalnom nivou je pobjedu odnijela armija. Međutim, ta pobjeda je bila pirova pobjeda. Mirovnjaci u Sloveniji su, naime, u ono doba imali veliku moć i podršku, ali nikakvu silu. Slično je i danas, kada debatiramo problem "uključivanja u Nato", ali o tome ćemo razgovarati nekom drugom prilikom.
a?