Uvod u C++ programiranje
C++ je objektno orjentirani programski jezik kojim su pisani mnogi današnji programi koje srećete u svakodnevnom radu na računalu.
Bez puno okolišanja i priče o samom C++ idemo odmah učiti.
Compilers (kompajleri/prevoditelji)
Kod programiranja u C++ često ćete vidjeti engleske riječi kao naredbe. U tu svrhu nam koriste compileri da bi te naredbe razumljive čovjeku pretvorile u izvedbeni kod.
U izboru imate mnogo compilera za izabrati. Neki od njih se plaćaju (i to dosta novaca) pa vam ja preporučujem besplatno razvojno okruženje i compiler Dev-C++
Prvi projekt
Kada ste instalirali Dev-C++ pokrenite ga i idite na File -> New -> Project. Odaberite ''Empty Project'' te ga imenujte kao ''Prvi_program'' (tako bez razmaka). Označite dolje desno C++ Project i uključite kvačicu na ''Make Default Language''. Kliknite na OK, zatim na Save .
Kada ste to napravili, idite na File -> New -> Source File i kliknite na Yes. S time ste dobili file gdje ćete pisati vaš C++ kod.
Pa napravimo jednostavan ''Hello World'' program za probu.
Upišite ovaj kod:
#include <iostream>
using namespace std;
int main ()
{
cout << "Hello World!";
return 0;
}
Primjetite da svaka naredba u C++ mora završavati sa sa znakom ;
Sada taj kod treba iskompajlirati. To ćete učiniti tako da pritisnete tipku F9 na tipkovnici. Program će se kompajlirati i pokrenuti.
Program će se pojaviti i odmah nestati tako da nećete uspjeti vidjeti ništa. To možete riješiti tako da između cout << ''Hello World'!'; i return 0; upišete
char a;
cin >> a;
ili da program pokrenete iz Command Prompta.
Ovako pomoću cahr a; i cin >> a; deklariramo varijablu a i program očekuje da utipkamo vrijednost te varijable pa se ne gasi.
Pa da objasnimo sada dijelove cijelog koda ovog jednostavnog programa.
#include <iostream>
Program zahtjeva od prevoditelja da u program uključi biblioteku iostream koja je standardna ulazno/izlazna biblioteka koja nam omogućuje ispis na ekranu.
NAPOMENA: #include nije naredba u C++ nego se radi o pretprocesorskoj naredbi
using namespace std;
Svi elementi standardne C++ biblioteke su deklarirani u ovome što piše namespace sa imenom std.
int main ()
Svaki program mora imati ni manje ni više nego jednu main funkciju. Sav kod unutar main zagrada se izvršava. Int pretstavlja Integer (cijeli broj) što govori da će program pri završetku izvođenja programa vratiti cijeli broj.
cout << "Hello World";
Ovo ispisuje Hello World! na ekran. Cout pretstavlja standardni ispisni tok. Mogli ste taj kod napisati i ovako cout << ''Hello World“ <<endl;
A možete i jednostavno nastaviti rečenicu u novi red tako da napišete
cout << "Hello World!" <<endl <<"Ja sam programer";
Endl pretstavlja End Line (kraj linije) odnosno ispis u novi red. Tako bi svaka rečenica koju napišete bila u redu ispod.
return 0;
Tom naredbom glavni program javlja operacijskom sustavu da je program uspješno završen.
Varijable
U prošlom tutorijalu smo napisali kako ispisati rečenicu na ekran. U ovom tutorijalu ćemo govoriti o varijablama.
Što su varijable?
Varijable postoje u svakom programskom jeziku. U varijablama pohranjujete nekakve vrijedosti, brojeve, slova, i sve druge znakove.
Evo primjera kako rečenicu iz prošlog tutorijala upisati u varijablu i zatim pomoć varijable ispisati istu na ekran.
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
string recenica;
recenica = "Hello World!";
cout << recenica;
char a;
cin >> a;
return 0;
}
Dakle sa
string recenica
deklariramo da će varijabla ''recenica'' biti string odnosno skup nekakvih znakova. String je tip podatka. O tome više u idućem tutorijalu. Zapamtite samo da se svaka varijabla mora deklarirati prije pridruživanja vrijedosti.
recenica = ''Hello World'';
Sa ovime varijabli ''recenica'' pridružujemo vrijednost ''Hello World!''
cout << recenica;
Sa ovim ispisujemo varijablu. Primjetite da nema navodnika. Ako želite nešto pored toga napisati što nije sadržano u varijabli možete to napisati ovako.
cout << recenica << " What's up?";
Dakle prvo ide varijabla ''recenica'' bez navodnika, zatim opet stavljamo strelice za ispis i u navodnike pišemo nastavak rečenice. Primjetite razmak između navodnika i slova W u drugoj rečenici. To smo napravili tako da riječi ne budu spojene jer će se ispisati u isti red. Prisjetite se da ako želite u novi red ispisati nešto možete to napraviti sa ''<<endl'' Također u novi red možete ići ako napišete negdje u navodnicima \n, npr.
cout << recenica << "\n What's up?";
Idemo sada napraviti mali program koji će izračunavati dva broja.
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
int a, b, rezultat;
a = 7;
b = 12;
rezultat = a + b;
cout << "Zbroj ta dva broja je " << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Kao što string označava niz znakova, tako int označava integer odnosno cijeli broj. Znači sve što će biti pridodano varijablama a, b i rezultat će biti cijeli broj (nikakvi decimalni brojevi, slova, drugi znakovi nego samo cijeli broj).
Primjetite da smo ovdje protiv nestajanja prozora koristili drugu varijablu da ne bi došlo do konflikta.
Deklarirati varijable možete ovako kao u primjeru a možete i svaku posebno na ovaj način:
int a;
int b;
int rezultat;
Nakon deklariranja varijabli slijedi naravno pridodavanje vrijednosti tim varijablama. Pridodajemo varijabli a broj 7, varijabli b broj 12 a varijabla rezultat će pohraniti onaj zbroj koji daju varijable a i b. U ovom slučaju 7 + 12 = 19. Znači varijabli "rezultat" se pridružuje vrijednost 19.
Varijable možete također deklarirati i pridružiti im vrijednost odjednom. Dakle ovako:
int a = 7;
int b = 12;
int rezultat = a + b;
Probajte sada napisati ovakav program
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
int a, b, rezultat;
cout << "Unesite prvi broj: ";
cin >> a;
cout << "Unesite drugi broj: ";
cin >> b;
rezultat = a + b;
cout << "Zbroj ta dva broja je " << rezultat;
char x
cin >> x;
return 0;
}
Dakle, ovo je skoro isto kao i prethodni primjer samo što ovdje imamo
cin >> a;
Program očekuje da ćete napisati neki broj i kada vi napišete taj broj on će ga spremiti u varijablu "a". Isto tako i dvije linije poslje za varijablu "b".
Signed i Unsigned
Ovo koristimo za varijable sa predznakom i bez predznaka.
Ako stavite
unsigned int a;
onda varijabli "a" nećete moći pridružiti broj sa predznakom (npr. -12) a ako umjesto unsigned napišete signed ili ostavite bez toga onda ćete moći upisati predznak.
Doseg varijabli
Varijable mogu biti globalne ili lokalne. Globalne varijable su one varijable koje su deklarirane u glavnom tijelu source koda, izvan svih funkcija dok su lokalne varijable one varijable koje su deklarirane u funkciji ili bloku.
Vjerujem da će vam biti jasnije ako vam to objasnim primjerom.
Primjer lokalnih varijabla
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
int a, b, rezultat;
a = 2;
b = 5;
rezultat = a + b;
cout << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Primjer globalnih varijabli
#include<iostream>
using namespace std;
int a, b, rezultat;
main()
{ a = 2;
b = 5;
rezultat = a + b;
cout << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Globalnim varijablama se može pristupiti bilo gdje u kodu, čak i u funkcijama dok je lokalnim varijablama moguće pristupiti samo unutar vitičastih zagrada { i }
NAPOMENA: sve varijable moraju početi sa slovom ili donjom crticom _ . Ne smiju početi brojevima niti ičim drugim. Osim toga, sve varijable u svom nazivu smiju imati samo slova, brojeve (od drugog mjesta na dalje), i crtice (_), a ne smiju sadržavati razmake, navodnike i slične simbole.
Također bitno je to da vam se varijable ne smiju zvati sljedećim imenima:
asm, auto, bool, break, case, catch, char, class, const, const_cast, continue, default, delete, do, double, dynamic_cast, else, enum, explicit, export, extern, false, float, for, friend, goto, if, inline, int, long, mutable, namespace, new, operator, private, protected, public, register, reinterpret_cast, return, short, signed, sizeof, static, static_cast, struct, switch, template, this, throw, true, try, typedef, typeid, typename, union, unsigned, using, virtual, void, volatile, wchar_t, while, and, and_eq, bitand, bitor, compl, not, not_eq, or, or_eq, xor, xor_eq
Jer su to ključne riječi i operatori jezika C++.
Još jedna napomena: C++ je case sensitive jezik, odnosno osjetljiv na velika i mala slova. Tako da recenica i RecEnica nije ista varijabla.
Kao što smo već rekli, u sljedećem tutorijalu ćemo se pozabaviti tipovima podataka (to vam je ono int, char, string i ostali... )
Tipovi podataka
Ovaj tutorijal se nadovezuje na varijable, jer kako smo u prošlom tutorijalu napisali da int, string i char označavaju tip podakta koji će biti pridružen varijabli. Pa ćemo sada detaljnije objasniti te i ostele tipove podataka.
Kada programiramo, spremamo varijable u memoriju kompjutera, ali kompjuter mora znati što ćemo (kakav tip podatka) spremiti u varijablu. Jedan jednostavan broj neće zauzeti istu količinu memorije kao jedan veliki tekst ili veliki broj, i neće biti interpretirano na isti način.
Memorija kompjutera je organizirana po bajtovima (bytes). Jedan bajt je minimalna količina memorije koju možemo sačuvati u C++. Jedan bajt može pohraniti relativno mali broj podataka. Jedno slovo ili jedan cijeli broj od 0 do 255.
Osim toga, C++ može upravljati mnogo kompleksnijim tipovima podataka koje dolaze grupiranjem bajtova. Kao što su dugački brojevi (long numbers) i slično.
Konstante (nepromjenjive)
Varijable su promjenjive dok su konstante su izrazi sa fiksnim, nepromjenjivim vrijednostima.
Morate inicirati konstantu kada ju napravite, i ne možete jej prirdružiti novu vrijednost kasnije. Poslje kada je konstanta inicirana njezina vrijednost je nepromjenjiva.
Literal Constants (konkretne konstante)
C++ ima dva tipa konstanti: konkretne i slimbolične (literal i symbolic)
Literal konstanta je vrijednost upisana direktno u program kada god je to potrebno. Npr.
int godine = 24;
godine je varijabla tipa integer, a 24 je literal konstanta. Ne možete pridružiti vrijednost na 24, i ta vrijednost ne može biti promijenjena.
Symbolic constants (simbolične konstante)
Simbolična konstanta je konstanta koja je pretstavljena po imenu, baš kao i varijabla. Ali nakon što je konstanta inicirana, njezina vrijednost ne može biti promjenjena. Ako imate jednu integer varijablu imenovanu "studenti" i drugu imenovanu "ucionica", možete procijeniti koliko studenata imate, i broj učionica, te ako znate da je 15 studenata po razredu.
sudenti = ucionice * 15;
U ovom primjeru, broj 15 je Literal konstanta. Kod bi bio puno jednostavniji za čitanje i jednostavniji za održavati ako biste tu vrijednost zamijenili simboličnom konstantom.
studenti = ucionice * ucenika_po_ucionici;
Ako kasnije odlučite promijeniti broj studenata po ucionice, mozete to uciniti tako da definirate konstantu ucenika_po_ucionici bez potrebe za izmjenama u svakom dijelu koda gdje ste koristili tu vrijednost.
Definiranje konstanti sa #define
Da biste definirali konstantu na sa staromodnim, i lošim načinom unest ćete
#define ucenika_po_razredu 15;
Primjetite da ucenika_po_ucionici nema konkretni tip (int, char itd.). Svaki puta kad preprocesor vidi riječ ucenika_po_razredu upisat će broj 15 u tekst.
Zbog toga što se preprocesor pokreće prije kompajlera, kompjuter nikad ne vidi vašu konstantu, ono vidi broj 15.
Definiranje konstanti sa const
Iako #define radi, postoji bolji, ukusniji način definiranja konstanti u C++
const unsigned int ucenika_por_ucionici = 15;
Aritmetički operatori
Operator je simbol koji predstavlja specifičnu akciju. Već smo kod primjera zbrajanja koristili operator "+". Osim operatora + imamo još nekoliko aritmetičkih operatora.
% operator se naziva još i modulus operator .
Aritmetički operatori jednako dobro rade sa negativnim brojevima kao i sa pozitivnim, sa iznimkom modulus operatora, rade sa cijelim brojevima jednako dobro kao i sa brojevima sa pomičnim zarezom.
Neki programski jezici imaju eksponent operator, što nije slučaj kod C++. Umjesto toga C++ ima ugrađenu funkciju pow koja je definirana u standardnoj biblioteci cmath
pow funkcija ima dva arumenta. Prvi argument je baza (glavni broj), a drugi broj je eksponent.
Pogledajmo primjer:
#include <iostream>
#include <cmath> // ukljucili smo biblioteku cmath
using namespace std;
int main()
{
double baza, eksponent, rezultat;
cout << "Unesite broj ";
cin >> baza;
cout << "Unesite eksponent ";
cin >> eksponent;
rezultat = pow(baza, eksponent);
cout << "Rezultat = " << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Prvo novo što morate primjetiti je to da smo uključili biblioteku cmath. Zatim smo deklarirali broj, eksponent i rezultat kao double tip. (Zbog ogromnih brojeva ako npr. upišete 10 na 10-u). Zatim smo im sa cin >> pridružili vrijednosti, te su te vrijednosti zapravo parametri u funkciji pow .
Odnosni operatori
U programskom jeziku C++ kao i u mnogim drugim programskim jezicima postoje odnosni operatori. Takvi operatori se npr. koriste ako želite napraviti program koji će iz baze podataka odrediti osobe sa više od 30 godina i slično.
Odnosne naredbe
Kao i aritmetički operatori, odnosni operatori su binarni tj. uspoređuju dva operanda. Naredba sa dva operanda i odnosnim operatorom zove se odnosna naredba (eng. relational expression.)
Rezultat odnosne naredbe je Boolean vrijednost odnosno istinu ili laž (true ili false). S ovom tablicom možete vidjeti kako to funkcionira
U ovoj tablici se koriste konkretne ( literal ) vrijednosti koje ne mogu biti promijenjene. 4 je konkretna vrijednost (konstanta), i ona se ne može mijenjati (moglo bi se mijenjati da je umjesto konstanta koristimo varijable)
Isprobajmo sada ovaj kod koji umjesto konstanti koristi varijable
#include <iostream>
using namespace std;
int main()
{
int a = 4, b = 5;
cout << (a > b) << endl;
cout << (a >= b) << endl;
cout << (a == b) << endl;
cout << (a <= b) << endl;
cout << (a < b) << endl;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Ovaj program će ispisati:
0
0
0
1
1
S time da 0 predstalja laž (false) a 1 istinu (true)
Naredba IF
Naredbu IF koristimo onda kada želimo izvršiti neki kod samo ako je vrijednost nekog odnosnog izraza istinita.
Evo primjera:
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
string password;
cout << "Unesite password: ";
cin >> password;
if(password=="G2105Z"
{
cout << "Password tocan!"; }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Definirali smo string password, sa cin naredbom upisali ono što korisnik upiše u varijablu password, zatim slijedi provjera sa IF naredbom.
Sintaksa IF naredbe je zapravo:
if(uvjet) { kod koji se izvšrava }
Naravno nije IF naredba ograničena samo na provjeravanje točnosti. Možete koristiti sve odnosne operatore koje smo objasnili u prošlom tutorijalu. Npr:
#include <iostream>
using namespace std;
int main()
{
int godine;
cout << "Koliko imate godina? ";
cin >> godine;
if (godine < 18 ) {
cout << "Maloljetni ste!"; }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
If...Else naredba
If...Else naredba je proširenje If naredbe. Kao što smo već rekli u prošlim tutorijalu, If naredba omogućuje izvršavanje nekog koda ukoliko je uvjet zadovoljen, a ukoliko nije neće se izvršiti ništa.
Ako bi smo htjeli napraviti da ukoliko uvjet nije zadovoljen da se izvrši neki drugi kod onda koristimo If...Else naredbu.
Evo primjera kako koristiti If...Else naredbu (koristit ćemo primjere iz prošlog tutorijala)
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
string password;
cout << "Unesite password: ";
cin >> password;
if(password=="G2105Z" {
cout << "Password tocan!"; }
else {
cout << "Password netcan!"; }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Kao sto vidite kod je isti kao i za if naredbe, else pa vitičaste zagrade i unutra kod za izvršavanje.
Evo i onog drugog primjera:
#include <iostream>
using namespace std;
int main()
{
int godine;
cout << "Koliko imate godina? ";
cin >> godine;
if (godine < 18 ) {
cout << "Maloljetni ste!"; }
else {
cout << "Punoljetni ste!" }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
If...Else If...Else naredba
Dakle sa ovom narebom možemo ispitati više uvjeta. U ovom primjeru dosta koristimo odnosne operatore, pa ako niste naučite ih (4 tutorijala ispred ovoga).
Sve je isto kao i naredba if...else samo što ovdje možete više puta staviti naredbu else if kako biste ispitali više uvjeta.
else if možete postaviti koliko god hoćete puta, ali ako imate jako puno mogućih uvjeta onda vam preporučam da pogledate sljedeći tutorijal u kojem ćemo vam objasniti kako se koristi switch naredba za ispitivanje mogućih uvjeta.
Naredba while
Oba petlja nam sluzi za definiranje ciklusa sa nepoznatim brojem ponavljanja.
Format naredbe je:
Sintaxa:
while (uvjet)
{
naredbe;
}
npr:
broj=1;
while (broj<5)
{
broj=broj+1; // proizvoljna naredba
}
U ovom primjeru broj je manji od 5 i ova petlja ce se izvršiti, tako da će se povećati za 1.
Slijedeći put će broj biti jednako 2 pa ce se petlja opet izvrsiti. Da bi se ,onda kada broj dobije vrijednost 5, petlja
preskočila tj. ne bi se izvršila i izvršio bi se ostatak koda, jer se nije ispunio uvjet koji glasi da broj mora da bude manji od 5.
#include<iostream.h>
int main ()
{
int broj=1;
while (broj<5)
{
broj=broj+1; //ovo se moze napisati i broj+=1;
}
cout<<"Ovo je broj: "<<broj<<endl;
return 0;
}
Rezultat ovog programa je:
Ovo je broj: 5
Naredba For
Kod while petlje smo imali da inicijlizaciju, uvjet i promjenu vrijednosti imamo na više razlicitih mjesta, dok je kod for petlje to sve sadržano u jednom redu koda tj. izmedu malih zagrada.
Format naredbe:
for (inicijalizacija; uvjet; promjena vrijednosti) naredba;.
ili korištenjem blokova:
for (inicijalizacija; uvjet; promjena vrijednosti) {
naredbe;
}
Uvjet mora biti logicki izraz, dok inicijalizacija i promjena vrijednosti mogu biti bilo kakvi izrazi. Petlja ce se izvršavati dok je uvjet tocan.
Npr:
//Brojac unatrag
#include <iostream.h>
int main ()
{
for (int i=10; i>0; i--) {
cout << i << ", ";
}
cout << "PALI!";
return 0;
}
Rezultat ovog programa:
10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1, PALI!
Ukoliko dodamo na kraju ovog dijela koda “<<endl;”
cout << i << ", "<<endl;
Što ce znaciti da poslije svakog ispisa kursor šalje u novi red.
Nakon ovog rezultat ce biti:
10,
9,
8,
7,
6,
5,
4,
3,
2,
1,
PALI!
Evo na ovoj slici se jasno ilustrira format for petlje:
Naredba switch
Ova naredba sluzi za provjeravanje više uvjeta od jednom i
izvršavanja onoliko radnji koliko je uslova zadovoljeno odnosno tačno.
Ova naredba je korisna ukoliko trebamo provjeriti više "stvari" a da ne petljamo
sa if i else if petljom
.
Format ove naredbe je:
switch (varijabla){
case mogucnost1:
naredba;
break;
case mogucnost2:
naredba;
break;
...
}
Pa da svaki red koda objasnimo pojedinacno:
switch (varijabla){
Ovaj dio prijavljuje varijablu (promjenljivu) čiju ćemo tačnost ispitivati.
case mogucnost1:
Ovaj dio provjerava da li je varijabla iz prvog reda jednaka nizu znakova (u ovom slucaju) mogucnost1.
Obavezno : (dvotočka) na kraju.
naredba;
Ovdje upisujemo naredbu ili više njih koje će se izvršavati ukoliko je zadovoljen uvjet.
break;
Ovom rijecju se zatvara niz naredbi i daje se mogucnost novom uslovu.
case mogucnost2:
naredba;
break;
Ovo je samo primjer kako treba postaviti drugi uvjet, tako ćemo dodavati i ostale.
Ukoliko želimo da postavimo neki defaultni uvjet tj. naredbe koje će se izvršiti ukoliko
ni jedan uvjet nije zadovoljen onda ćemo dodati slijedeće:
default:
naredbe;
Ovdje na kraju ne ide break; zato što se podrazumjeva da će default kod biti na kraju tj. zadnji uvjet i da neće
biti više uvjeta.
Ovo sve malo zvuči zamršeno al na konkretnom primjeru će to drukčije (jednostavnije) izgledati.
#include<iostream.h>
int main()
{
int broj=0;
switch (broj){
//provjerava da li je broj=1
case 1:
//ako pšostoji ispisuje 'Broj je 1!!!'
cout<<"Broj je 1!!!"<<endl;
break;
case 2:
cout<<"Broj je 2!!!"<<endl;
break;
//Ukoliko broj nije jednak ni 1 niti 2 onda ispisuje
default:
cout<<"Broj je 0 (nula) !!!"<<endl;
}
return 0;
}
Evo sad za one koji misle da je lakse sa if petljama ispetljati vise uvjeta:
switch (x) {
case 1:
cout << "x je 1";
break;
case 2:
cout << "x je 2";
break;
default:
cout << "x je nepoznato";
}
if (x == 1) {
cout << "x je 1";
}
else if (x == 2) {
cout << "x je 2";
}
else {
cout << "x je nepoznato";
}
Vidimo jednu if i jednu else if petlju zamislite da moramo ispitati 50 vrijednosti tek onda bi bilo petljanja.
Zato toplo preporučujem naredbu switch kod ispitivanja više razlicitih vrijednosti. Dok kod jednostavnih tu je naravno
if i if else.
c/p sa drugog sajta, nadam se da će vam ovo pomoći, vaš Belmin
C++ je objektno orjentirani programski jezik kojim su pisani mnogi današnji programi koje srećete u svakodnevnom radu na računalu.
Bez puno okolišanja i priče o samom C++ idemo odmah učiti.
Compilers (kompajleri/prevoditelji)
Kod programiranja u C++ često ćete vidjeti engleske riječi kao naredbe. U tu svrhu nam koriste compileri da bi te naredbe razumljive čovjeku pretvorile u izvedbeni kod.
U izboru imate mnogo compilera za izabrati. Neki od njih se plaćaju (i to dosta novaca) pa vam ja preporučujem besplatno razvojno okruženje i compiler Dev-C++
Prvi projekt
Kada ste instalirali Dev-C++ pokrenite ga i idite na File -> New -> Project. Odaberite ''Empty Project'' te ga imenujte kao ''Prvi_program'' (tako bez razmaka). Označite dolje desno C++ Project i uključite kvačicu na ''Make Default Language''. Kliknite na OK, zatim na Save .
Kada ste to napravili, idite na File -> New -> Source File i kliknite na Yes. S time ste dobili file gdje ćete pisati vaš C++ kod.
Pa napravimo jednostavan ''Hello World'' program za probu.
Upišite ovaj kod:
#include <iostream>
using namespace std;
int main ()
{
cout << "Hello World!";
return 0;
}
Primjetite da svaka naredba u C++ mora završavati sa sa znakom ;
Sada taj kod treba iskompajlirati. To ćete učiniti tako da pritisnete tipku F9 na tipkovnici. Program će se kompajlirati i pokrenuti.
Program će se pojaviti i odmah nestati tako da nećete uspjeti vidjeti ništa. To možete riješiti tako da između cout << ''Hello World'!'; i return 0; upišete
char a;
cin >> a;
ili da program pokrenete iz Command Prompta.
Ovako pomoću cahr a; i cin >> a; deklariramo varijablu a i program očekuje da utipkamo vrijednost te varijable pa se ne gasi.
Pa da objasnimo sada dijelove cijelog koda ovog jednostavnog programa.
#include <iostream>
Program zahtjeva od prevoditelja da u program uključi biblioteku iostream koja je standardna ulazno/izlazna biblioteka koja nam omogućuje ispis na ekranu.
NAPOMENA: #include nije naredba u C++ nego se radi o pretprocesorskoj naredbi
using namespace std;
Svi elementi standardne C++ biblioteke su deklarirani u ovome što piše namespace sa imenom std.
int main ()
Svaki program mora imati ni manje ni više nego jednu main funkciju. Sav kod unutar main zagrada se izvršava. Int pretstavlja Integer (cijeli broj) što govori da će program pri završetku izvođenja programa vratiti cijeli broj.
cout << "Hello World";
Ovo ispisuje Hello World! na ekran. Cout pretstavlja standardni ispisni tok. Mogli ste taj kod napisati i ovako cout << ''Hello World“ <<endl;
A možete i jednostavno nastaviti rečenicu u novi red tako da napišete
cout << "Hello World!" <<endl <<"Ja sam programer";
Endl pretstavlja End Line (kraj linije) odnosno ispis u novi red. Tako bi svaka rečenica koju napišete bila u redu ispod.
return 0;
Tom naredbom glavni program javlja operacijskom sustavu da je program uspješno završen.
Varijable
U prošlom tutorijalu smo napisali kako ispisati rečenicu na ekran. U ovom tutorijalu ćemo govoriti o varijablama.
Što su varijable?
Varijable postoje u svakom programskom jeziku. U varijablama pohranjujete nekakve vrijedosti, brojeve, slova, i sve druge znakove.
Evo primjera kako rečenicu iz prošlog tutorijala upisati u varijablu i zatim pomoć varijable ispisati istu na ekran.
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
string recenica;
recenica = "Hello World!";
cout << recenica;
char a;
cin >> a;
return 0;
}
Dakle sa
string recenica
deklariramo da će varijabla ''recenica'' biti string odnosno skup nekakvih znakova. String je tip podatka. O tome više u idućem tutorijalu. Zapamtite samo da se svaka varijabla mora deklarirati prije pridruživanja vrijedosti.
recenica = ''Hello World'';
Sa ovime varijabli ''recenica'' pridružujemo vrijednost ''Hello World!''
cout << recenica;
Sa ovim ispisujemo varijablu. Primjetite da nema navodnika. Ako želite nešto pored toga napisati što nije sadržano u varijabli možete to napisati ovako.
cout << recenica << " What's up?";
Dakle prvo ide varijabla ''recenica'' bez navodnika, zatim opet stavljamo strelice za ispis i u navodnike pišemo nastavak rečenice. Primjetite razmak između navodnika i slova W u drugoj rečenici. To smo napravili tako da riječi ne budu spojene jer će se ispisati u isti red. Prisjetite se da ako želite u novi red ispisati nešto možete to napraviti sa ''<<endl'' Također u novi red možete ići ako napišete negdje u navodnicima \n, npr.
cout << recenica << "\n What's up?";
Idemo sada napraviti mali program koji će izračunavati dva broja.
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
int a, b, rezultat;
a = 7;
b = 12;
rezultat = a + b;
cout << "Zbroj ta dva broja je " << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Kao što string označava niz znakova, tako int označava integer odnosno cijeli broj. Znači sve što će biti pridodano varijablama a, b i rezultat će biti cijeli broj (nikakvi decimalni brojevi, slova, drugi znakovi nego samo cijeli broj).
Primjetite da smo ovdje protiv nestajanja prozora koristili drugu varijablu da ne bi došlo do konflikta.
Deklarirati varijable možete ovako kao u primjeru a možete i svaku posebno na ovaj način:
int a;
int b;
int rezultat;
Nakon deklariranja varijabli slijedi naravno pridodavanje vrijednosti tim varijablama. Pridodajemo varijabli a broj 7, varijabli b broj 12 a varijabla rezultat će pohraniti onaj zbroj koji daju varijable a i b. U ovom slučaju 7 + 12 = 19. Znači varijabli "rezultat" se pridružuje vrijednost 19.
Varijable možete također deklarirati i pridružiti im vrijednost odjednom. Dakle ovako:
int a = 7;
int b = 12;
int rezultat = a + b;
Probajte sada napisati ovakav program
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
int a, b, rezultat;
cout << "Unesite prvi broj: ";
cin >> a;
cout << "Unesite drugi broj: ";
cin >> b;
rezultat = a + b;
cout << "Zbroj ta dva broja je " << rezultat;
char x
cin >> x;
return 0;
}
Dakle, ovo je skoro isto kao i prethodni primjer samo što ovdje imamo
cin >> a;
Program očekuje da ćete napisati neki broj i kada vi napišete taj broj on će ga spremiti u varijablu "a". Isto tako i dvije linije poslje za varijablu "b".
Signed i Unsigned
Ovo koristimo za varijable sa predznakom i bez predznaka.
Ako stavite
unsigned int a;
onda varijabli "a" nećete moći pridružiti broj sa predznakom (npr. -12) a ako umjesto unsigned napišete signed ili ostavite bez toga onda ćete moći upisati predznak.
Doseg varijabli
Varijable mogu biti globalne ili lokalne. Globalne varijable su one varijable koje su deklarirane u glavnom tijelu source koda, izvan svih funkcija dok su lokalne varijable one varijable koje su deklarirane u funkciji ili bloku.
Vjerujem da će vam biti jasnije ako vam to objasnim primjerom.
Primjer lokalnih varijabla
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
int a, b, rezultat;
a = 2;
b = 5;
rezultat = a + b;
cout << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Primjer globalnih varijabli
#include<iostream>
using namespace std;
int a, b, rezultat;
main()
{ a = 2;
b = 5;
rezultat = a + b;
cout << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Globalnim varijablama se može pristupiti bilo gdje u kodu, čak i u funkcijama dok je lokalnim varijablama moguće pristupiti samo unutar vitičastih zagrada { i }
NAPOMENA: sve varijable moraju početi sa slovom ili donjom crticom _ . Ne smiju početi brojevima niti ičim drugim. Osim toga, sve varijable u svom nazivu smiju imati samo slova, brojeve (od drugog mjesta na dalje), i crtice (_), a ne smiju sadržavati razmake, navodnike i slične simbole.
Također bitno je to da vam se varijable ne smiju zvati sljedećim imenima:
asm, auto, bool, break, case, catch, char, class, const, const_cast, continue, default, delete, do, double, dynamic_cast, else, enum, explicit, export, extern, false, float, for, friend, goto, if, inline, int, long, mutable, namespace, new, operator, private, protected, public, register, reinterpret_cast, return, short, signed, sizeof, static, static_cast, struct, switch, template, this, throw, true, try, typedef, typeid, typename, union, unsigned, using, virtual, void, volatile, wchar_t, while, and, and_eq, bitand, bitor, compl, not, not_eq, or, or_eq, xor, xor_eq
Jer su to ključne riječi i operatori jezika C++.
Još jedna napomena: C++ je case sensitive jezik, odnosno osjetljiv na velika i mala slova. Tako da recenica i RecEnica nije ista varijabla.
Kao što smo već rekli, u sljedećem tutorijalu ćemo se pozabaviti tipovima podataka (to vam je ono int, char, string i ostali... )
Tipovi podataka
Ovaj tutorijal se nadovezuje na varijable, jer kako smo u prošlom tutorijalu napisali da int, string i char označavaju tip podakta koji će biti pridružen varijabli. Pa ćemo sada detaljnije objasniti te i ostele tipove podataka.
Kada programiramo, spremamo varijable u memoriju kompjutera, ali kompjuter mora znati što ćemo (kakav tip podatka) spremiti u varijablu. Jedan jednostavan broj neće zauzeti istu količinu memorije kao jedan veliki tekst ili veliki broj, i neće biti interpretirano na isti način.
Memorija kompjutera je organizirana po bajtovima (bytes). Jedan bajt je minimalna količina memorije koju možemo sačuvati u C++. Jedan bajt može pohraniti relativno mali broj podataka. Jedno slovo ili jedan cijeli broj od 0 do 255.
Osim toga, C++ može upravljati mnogo kompleksnijim tipovima podataka koje dolaze grupiranjem bajtova. Kao što su dugački brojevi (long numbers) i slično.
Konstante (nepromjenjive)
Varijable su promjenjive dok su konstante su izrazi sa fiksnim, nepromjenjivim vrijednostima.
Morate inicirati konstantu kada ju napravite, i ne možete jej prirdružiti novu vrijednost kasnije. Poslje kada je konstanta inicirana njezina vrijednost je nepromjenjiva.
Literal Constants (konkretne konstante)
C++ ima dva tipa konstanti: konkretne i slimbolične (literal i symbolic)
Literal konstanta je vrijednost upisana direktno u program kada god je to potrebno. Npr.
int godine = 24;
godine je varijabla tipa integer, a 24 je literal konstanta. Ne možete pridružiti vrijednost na 24, i ta vrijednost ne može biti promijenjena.
Symbolic constants (simbolične konstante)
Simbolična konstanta je konstanta koja je pretstavljena po imenu, baš kao i varijabla. Ali nakon što je konstanta inicirana, njezina vrijednost ne može biti promjenjena. Ako imate jednu integer varijablu imenovanu "studenti" i drugu imenovanu "ucionica", možete procijeniti koliko studenata imate, i broj učionica, te ako znate da je 15 studenata po razredu.
sudenti = ucionice * 15;
U ovom primjeru, broj 15 je Literal konstanta. Kod bi bio puno jednostavniji za čitanje i jednostavniji za održavati ako biste tu vrijednost zamijenili simboličnom konstantom.
studenti = ucionice * ucenika_po_ucionici;
Ako kasnije odlučite promijeniti broj studenata po ucionice, mozete to uciniti tako da definirate konstantu ucenika_po_ucionici bez potrebe za izmjenama u svakom dijelu koda gdje ste koristili tu vrijednost.
Definiranje konstanti sa #define
Da biste definirali konstantu na sa staromodnim, i lošim načinom unest ćete
#define ucenika_po_razredu 15;
Primjetite da ucenika_po_ucionici nema konkretni tip (int, char itd.). Svaki puta kad preprocesor vidi riječ ucenika_po_razredu upisat će broj 15 u tekst.
Zbog toga što se preprocesor pokreće prije kompajlera, kompjuter nikad ne vidi vašu konstantu, ono vidi broj 15.
Definiranje konstanti sa const
Iako #define radi, postoji bolji, ukusniji način definiranja konstanti u C++
const unsigned int ucenika_por_ucionici = 15;
Aritmetički operatori
Operator je simbol koji predstavlja specifičnu akciju. Već smo kod primjera zbrajanja koristili operator "+". Osim operatora + imamo još nekoliko aritmetičkih operatora.
% operator se naziva još i modulus operator .
Aritmetički operatori jednako dobro rade sa negativnim brojevima kao i sa pozitivnim, sa iznimkom modulus operatora, rade sa cijelim brojevima jednako dobro kao i sa brojevima sa pomičnim zarezom.
Neki programski jezici imaju eksponent operator, što nije slučaj kod C++. Umjesto toga C++ ima ugrađenu funkciju pow koja je definirana u standardnoj biblioteci cmath
pow funkcija ima dva arumenta. Prvi argument je baza (glavni broj), a drugi broj je eksponent.
Pogledajmo primjer:
#include <iostream>
#include <cmath> // ukljucili smo biblioteku cmath
using namespace std;
int main()
{
double baza, eksponent, rezultat;
cout << "Unesite broj ";
cin >> baza;
cout << "Unesite eksponent ";
cin >> eksponent;
rezultat = pow(baza, eksponent);
cout << "Rezultat = " << rezultat;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Prvo novo što morate primjetiti je to da smo uključili biblioteku cmath. Zatim smo deklarirali broj, eksponent i rezultat kao double tip. (Zbog ogromnih brojeva ako npr. upišete 10 na 10-u). Zatim smo im sa cin >> pridružili vrijednosti, te su te vrijednosti zapravo parametri u funkciji pow .
Odnosni operatori
U programskom jeziku C++ kao i u mnogim drugim programskim jezicima postoje odnosni operatori. Takvi operatori se npr. koriste ako želite napraviti program koji će iz baze podataka odrediti osobe sa više od 30 godina i slično.
Odnosne naredbe
Kao i aritmetički operatori, odnosni operatori su binarni tj. uspoređuju dva operanda. Naredba sa dva operanda i odnosnim operatorom zove se odnosna naredba (eng. relational expression.)
Rezultat odnosne naredbe je Boolean vrijednost odnosno istinu ili laž (true ili false). S ovom tablicom možete vidjeti kako to funkcionira
U ovoj tablici se koriste konkretne ( literal ) vrijednosti koje ne mogu biti promijenjene. 4 je konkretna vrijednost (konstanta), i ona se ne može mijenjati (moglo bi se mijenjati da je umjesto konstanta koristimo varijable)
Isprobajmo sada ovaj kod koji umjesto konstanti koristi varijable
#include <iostream>
using namespace std;
int main()
{
int a = 4, b = 5;
cout << (a > b) << endl;
cout << (a >= b) << endl;
cout << (a == b) << endl;
cout << (a <= b) << endl;
cout << (a < b) << endl;
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Ovaj program će ispisati:
0
0
0
1
1
S time da 0 predstalja laž (false) a 1 istinu (true)
Naredba IF
Naredbu IF koristimo onda kada želimo izvršiti neki kod samo ako je vrijednost nekog odnosnog izraza istinita.
Evo primjera:
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
string password;
cout << "Unesite password: ";
cin >> password;
if(password=="G2105Z"
{cout << "Password tocan!"; }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Definirali smo string password, sa cin naredbom upisali ono što korisnik upiše u varijablu password, zatim slijedi provjera sa IF naredbom.
Sintaksa IF naredbe je zapravo:
if(uvjet) { kod koji se izvšrava }
Naravno nije IF naredba ograničena samo na provjeravanje točnosti. Možete koristiti sve odnosne operatore koje smo objasnili u prošlom tutorijalu. Npr:
#include <iostream>
using namespace std;
int main()
{
int godine;
cout << "Koliko imate godina? ";
cin >> godine;
if (godine < 18 ) {
cout << "Maloljetni ste!"; }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
If...Else naredba
If...Else naredba je proširenje If naredbe. Kao što smo već rekli u prošlim tutorijalu, If naredba omogućuje izvršavanje nekog koda ukoliko je uvjet zadovoljen, a ukoliko nije neće se izvršiti ništa.
Ako bi smo htjeli napraviti da ukoliko uvjet nije zadovoljen da se izvrši neki drugi kod onda koristimo If...Else naredbu.
Evo primjera kako koristiti If...Else naredbu (koristit ćemo primjere iz prošlog tutorijala)
#include<iostream>
using namespace std;
main()
{
string password;
cout << "Unesite password: ";
cin >> password;
if(password=="G2105Z"
{cout << "Password tocan!"; }
else {
cout << "Password netcan!"; }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
Kao sto vidite kod je isti kao i za if naredbe, else pa vitičaste zagrade i unutra kod za izvršavanje.
Evo i onog drugog primjera:
#include <iostream>
using namespace std;
int main()
{
int godine;
cout << "Koliko imate godina? ";
cin >> godine;
if (godine < 18 ) {
cout << "Maloljetni ste!"; }
else {
cout << "Punoljetni ste!" }
char x;
cin >> x;
return 0;
}
If...Else If...Else naredba
Dakle sa ovom narebom možemo ispitati više uvjeta. U ovom primjeru dosta koristimo odnosne operatore, pa ako niste naučite ih (4 tutorijala ispred ovoga).
Sve je isto kao i naredba if...else samo što ovdje možete više puta staviti naredbu else if kako biste ispitali više uvjeta.
else if možete postaviti koliko god hoćete puta, ali ako imate jako puno mogućih uvjeta onda vam preporučam da pogledate sljedeći tutorijal u kojem ćemo vam objasniti kako se koristi switch naredba za ispitivanje mogućih uvjeta.
Naredba while
Oba petlja nam sluzi za definiranje ciklusa sa nepoznatim brojem ponavljanja.
Format naredbe je:
Sintaxa:
while (uvjet)
{
naredbe;
}
npr:
broj=1;
while (broj<5)
{
broj=broj+1; // proizvoljna naredba
}
U ovom primjeru broj je manji od 5 i ova petlja ce se izvršiti, tako da će se povećati za 1.
Slijedeći put će broj biti jednako 2 pa ce se petlja opet izvrsiti. Da bi se ,onda kada broj dobije vrijednost 5, petlja
preskočila tj. ne bi se izvršila i izvršio bi se ostatak koda, jer se nije ispunio uvjet koji glasi da broj mora da bude manji od 5.
#include<iostream.h>
int main ()
{
int broj=1;
while (broj<5)
{
broj=broj+1; //ovo se moze napisati i broj+=1;
}
cout<<"Ovo je broj: "<<broj<<endl;
return 0;
}
Rezultat ovog programa je:
Ovo je broj: 5
Naredba For
Kod while petlje smo imali da inicijlizaciju, uvjet i promjenu vrijednosti imamo na više razlicitih mjesta, dok je kod for petlje to sve sadržano u jednom redu koda tj. izmedu malih zagrada.
Format naredbe:
for (inicijalizacija; uvjet; promjena vrijednosti) naredba;.
ili korištenjem blokova:
for (inicijalizacija; uvjet; promjena vrijednosti) {
naredbe;
}
Uvjet mora biti logicki izraz, dok inicijalizacija i promjena vrijednosti mogu biti bilo kakvi izrazi. Petlja ce se izvršavati dok je uvjet tocan.
Npr:
//Brojac unatrag
#include <iostream.h>
int main ()
{
for (int i=10; i>0; i--) {
cout << i << ", ";
}
cout << "PALI!";
return 0;
}
Rezultat ovog programa:
10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1, PALI!
Ukoliko dodamo na kraju ovog dijela koda “<<endl;”
cout << i << ", "<<endl;
Što ce znaciti da poslije svakog ispisa kursor šalje u novi red.
Nakon ovog rezultat ce biti:
10,
9,
8,
7,
6,
5,
4,
3,
2,
1,
PALI!
Evo na ovoj slici se jasno ilustrira format for petlje:
Naredba switch
Ova naredba sluzi za provjeravanje više uvjeta od jednom i
izvršavanja onoliko radnji koliko je uslova zadovoljeno odnosno tačno.
Ova naredba je korisna ukoliko trebamo provjeriti više "stvari" a da ne petljamo
sa if i else if petljom
.Format ove naredbe je:
switch (varijabla){
case mogucnost1:
naredba;
break;
case mogucnost2:
naredba;
break;
...
}
Pa da svaki red koda objasnimo pojedinacno:
switch (varijabla){
Ovaj dio prijavljuje varijablu (promjenljivu) čiju ćemo tačnost ispitivati.
case mogucnost1:
Ovaj dio provjerava da li je varijabla iz prvog reda jednaka nizu znakova (u ovom slucaju) mogucnost1.
Obavezno : (dvotočka) na kraju.
naredba;
Ovdje upisujemo naredbu ili više njih koje će se izvršavati ukoliko je zadovoljen uvjet.
break;
Ovom rijecju se zatvara niz naredbi i daje se mogucnost novom uslovu.
case mogucnost2:
naredba;
break;
Ovo je samo primjer kako treba postaviti drugi uvjet, tako ćemo dodavati i ostale.
Ukoliko želimo da postavimo neki defaultni uvjet tj. naredbe koje će se izvršiti ukoliko
ni jedan uvjet nije zadovoljen onda ćemo dodati slijedeće:
default:
naredbe;
Ovdje na kraju ne ide break; zato što se podrazumjeva da će default kod biti na kraju tj. zadnji uvjet i da neće
biti više uvjeta.
Ovo sve malo zvuči zamršeno al na konkretnom primjeru će to drukčije (jednostavnije) izgledati.
#include<iostream.h>
int main()
{
int broj=0;
switch (broj){
//provjerava da li je broj=1
case 1:
//ako pšostoji ispisuje 'Broj je 1!!!'
cout<<"Broj je 1!!!"<<endl;
break;
case 2:
cout<<"Broj je 2!!!"<<endl;
break;
//Ukoliko broj nije jednak ni 1 niti 2 onda ispisuje
default:
cout<<"Broj je 0 (nula) !!!"<<endl;
}
return 0;
}
Evo sad za one koji misle da je lakse sa if petljama ispetljati vise uvjeta:
switch (x) {
case 1:
cout << "x je 1";
break;
case 2:
cout << "x je 2";
break;
default:
cout << "x je nepoznato";
}
if (x == 1) {
cout << "x je 1";
}
else if (x == 2) {
cout << "x je 2";
}
else {
cout << "x je nepoznato";
}
Vidimo jednu if i jednu else if petlju zamislite da moramo ispitati 50 vrijednosti tek onda bi bilo petljanja.
Zato toplo preporučujem naredbu switch kod ispitivanja više razlicitih vrijednosti. Dok kod jednostavnih tu je naravno
if i if else.
c/p sa drugog sajta, nadam se da će vam ovo pomoći, vaš Belmin