- Vidim prekide se nagradna igra. Al eto ja neki dan napisah nesto beze pa eto reko da postavim. Procitajte - poucna pricica 
Hasta la vista prijatelji 
GAMING U BORBI PROTIV NACIONALIZMA
Iz tvrdog sna probudila me sirena nekog službenog vozila. Oči su mi se još uvijek sklapale pa nisam mogao spoznati kojeg, ali uporedo sam slušao i kapi kiše koje lupaju o staklo, te brujanje motornih vozila. Nevoljno sam se dizao iz kreveta i razmišljao kako ću otići na kafu i kolač u “Saraj”.
„ Sudbina mješa karte, a mi igramo” – kaže se u jednoj starijoj poslovici. Dok sam listao „Avaz” i sladio se maminim kolačima zazvonio je telefon. Glas s druge strane žice zvučao je nervozno. „ Nerko, dođi brzo na CUM, Vedran je imao nesreću”.
Od tog trenutka pa do dolaska ne sjećam se ničega. Kako i kojom brzinom sam bio na putu prema Koševu - ne sjećam se. Riječi Vesne, Vecine sestre, su me onesvjestile. „Zar mom Vedranu” ? „Zašto baš njemu” ? Sjećam se da sam po dolasku na CUM sletio u Vesnin zagrljaj, plakala je na mom ramenu, a ja sam se pitao dali je dobro? Dok sam smogao snage razgledao sam oko sebe. Svuda tipični „bjelomantilci” – doktori. Miris bolnice, te nekolicina pacijenata podsjetila me na to gdje sam. Na lijevoj strani čekaonice vidio sam Vecinog oca Mehmeda kako sa još nekoliko članova rodbine stoji i mrzovljnim izrazom lica promatra. Bio je zagledan i kao da se sjećao daleke prošlosti. Možda je mislio upravo o Tamari – Vecinoj mami. Tamara je stajala na drugoj strani čekaonice sa tetkom Ivanom. I ja sam je zvao tetkom jer je bila samo par godina starija od nas, a ponašala se kao mama. Često smo Veca i ja provodili noći smijući se njenim „savjetima”.
Vedran je imao saobraćajnu nesreću. Smrskani reno pred MUP-om, te hitan Vesnin poziv nisu slutili na dobro. Koljena su mi klecala, a ruke drhtale. Hladnom rukom milovao sam Vesnu te je tješio da će sve biti dobro, ali ni sam ne vjerujući u to. Na sivi pod bolnice padaju mi suze. Čujem Vesnine jecaje, a onda me trgnu trka i galama. Dobro poznati glasovi. Abdulah „abu” Ferizović, Josip „yox” Matić te Srđan „srle” Radivojević trčali su nam u susret zajapurenih lica i preplašenih pogleda. Misleći na Vedrana zajedno smo zagrljeni jecali. Već je prošlo tri sata. Pijući kafu sa aparata mislio sam o svemu.
“Panta Rei” – sve teče, sve se kreće. Život ne možemo zaustaviti, niti promjeniti sudbinu, ali ga možemo uljepšati. Rat nije uljepšao naše djetinjstvo. Kiša granata, mračni podrumi i klikeri su jedino čega se sjećam. Nije bilo klackalica, tobogana i luna parkova. Jedino šarenilo u noći pružale su mi granate. Sve je to poput snažnog vjetra odnio rat. Neispisano djetinjstvo sarajevske djece. Rat nije uništio samo nas djecu, već i odrasle. On je rastavio Vesnine i Vecine roditelje. Mehmed i muslimanski dio porodice očajnički je čekao svaku vijest. Isto to čekale su Tamara i Vesna. Izgledali su kao da se nikad nisu poznavali. Ne uputivši niti jedan pogled, niti jednu riječ, činili su se kao da se putevi njihovih sudbina nisu ispleli. Čak ih ni Vesna i Veca nisu vezali. Bivše supružnike su nacionalizam i vjera rastavili. Sa druge strane Srleta, Abua, Jozu, Vecu i mene ništa nije razdvajalo. Bili smo kao jedno, toliko toga zajedno prošli iako nosimo drugu vjeru i nacionalnost u nama. Čekajući tako u muku tišine, osjetivši samo jecaje nekog od nas, razmišljao sam o našim danima. Razmišljao sam o svim onim izletima, kafama, izlascima, a i o CS-u. Tu sam zastao. Shvatio sam da me CS i gaming spojio sa sadašnjim najboljim prijateljima. Sjećao sam se turnira na kome smo se upoznali međusobno. Voljeli smo iste mape, iste puške, iste taktike. Čvrsto smo stegli ruke i oformili klan. Danas, te su ruku hladne i beživotne. Počeo sam se sjećati naših turnira, vježbi, clan warova. Učili smo jednih od drugih, pazili jedni na druge, boostali, dropali oružje. CS nas je spojio. Od nas je napravio nepobjedivog transformersa sastavljenog od ljubavi. CS je poput Isilidurovog mača srušio barijere vjere, nacionalnosti, porjekla. Srušio je ono što čitav život nije mogao srušiti između Vecinih roditelja. Bili smo tu jedni za druge u najtežim situacijama. Suza mi opet kapa na pod, a Vesna ih briše. Njen topli poljubac digao me iz razmišljanja, te sam ispred sebe ugledao doktora. Oblio me hladan znoj. Više nisam imao snage ni za suze. Dah mi je zastao. Oko mene muk i tišina, samo doktorov glas odzvanja holom. „Imao je sreće, branik nije oštetio vitalne djelove. Za sedmicu će biti kao nov.” Doktorove riječi su me obasjale kao Sunce. Osjetio sam zagrljaj prijatelja oko sebe, te sam vidio Vesnu koja skače od sreće. Suze radosnice kvasile su nam lica. Osmjeh se opet rodio. Ovaj put jači nego ikad.
Opet jutro. Ovog puta iz sna me budi Sunce, koje je već odavno krenulo ka Zapadu, te zvuk mobitela. „ Ispred zgrade smo, imaš pet minuta da se spremiš. Idemo na doručak.” Veca, Srle, Abu i Jozo nestrpljivo su me čekali. Za 15 minuta koračali smo ka “Happyju” te razgovarali o sendvičima i CS-u...
Hasta la vista prijatelji GAMING U BORBI PROTIV NACIONALIZMA
Iz tvrdog sna probudila me sirena nekog službenog vozila. Oči su mi se još uvijek sklapale pa nisam mogao spoznati kojeg, ali uporedo sam slušao i kapi kiše koje lupaju o staklo, te brujanje motornih vozila. Nevoljno sam se dizao iz kreveta i razmišljao kako ću otići na kafu i kolač u “Saraj”.
„ Sudbina mješa karte, a mi igramo” – kaže se u jednoj starijoj poslovici. Dok sam listao „Avaz” i sladio se maminim kolačima zazvonio je telefon. Glas s druge strane žice zvučao je nervozno. „ Nerko, dođi brzo na CUM, Vedran je imao nesreću”.
Od tog trenutka pa do dolaska ne sjećam se ničega. Kako i kojom brzinom sam bio na putu prema Koševu - ne sjećam se. Riječi Vesne, Vecine sestre, su me onesvjestile. „Zar mom Vedranu” ? „Zašto baš njemu” ? Sjećam se da sam po dolasku na CUM sletio u Vesnin zagrljaj, plakala je na mom ramenu, a ja sam se pitao dali je dobro? Dok sam smogao snage razgledao sam oko sebe. Svuda tipični „bjelomantilci” – doktori. Miris bolnice, te nekolicina pacijenata podsjetila me na to gdje sam. Na lijevoj strani čekaonice vidio sam Vecinog oca Mehmeda kako sa još nekoliko članova rodbine stoji i mrzovljnim izrazom lica promatra. Bio je zagledan i kao da se sjećao daleke prošlosti. Možda je mislio upravo o Tamari – Vecinoj mami. Tamara je stajala na drugoj strani čekaonice sa tetkom Ivanom. I ja sam je zvao tetkom jer je bila samo par godina starija od nas, a ponašala se kao mama. Često smo Veca i ja provodili noći smijući se njenim „savjetima”.
Vedran je imao saobraćajnu nesreću. Smrskani reno pred MUP-om, te hitan Vesnin poziv nisu slutili na dobro. Koljena su mi klecala, a ruke drhtale. Hladnom rukom milovao sam Vesnu te je tješio da će sve biti dobro, ali ni sam ne vjerujući u to. Na sivi pod bolnice padaju mi suze. Čujem Vesnine jecaje, a onda me trgnu trka i galama. Dobro poznati glasovi. Abdulah „abu” Ferizović, Josip „yox” Matić te Srđan „srle” Radivojević trčali su nam u susret zajapurenih lica i preplašenih pogleda. Misleći na Vedrana zajedno smo zagrljeni jecali. Već je prošlo tri sata. Pijući kafu sa aparata mislio sam o svemu.
“Panta Rei” – sve teče, sve se kreće. Život ne možemo zaustaviti, niti promjeniti sudbinu, ali ga možemo uljepšati. Rat nije uljepšao naše djetinjstvo. Kiša granata, mračni podrumi i klikeri su jedino čega se sjećam. Nije bilo klackalica, tobogana i luna parkova. Jedino šarenilo u noći pružale su mi granate. Sve je to poput snažnog vjetra odnio rat. Neispisano djetinjstvo sarajevske djece. Rat nije uništio samo nas djecu, već i odrasle. On je rastavio Vesnine i Vecine roditelje. Mehmed i muslimanski dio porodice očajnički je čekao svaku vijest. Isto to čekale su Tamara i Vesna. Izgledali su kao da se nikad nisu poznavali. Ne uputivši niti jedan pogled, niti jednu riječ, činili su se kao da se putevi njihovih sudbina nisu ispleli. Čak ih ni Vesna i Veca nisu vezali. Bivše supružnike su nacionalizam i vjera rastavili. Sa druge strane Srleta, Abua, Jozu, Vecu i mene ništa nije razdvajalo. Bili smo kao jedno, toliko toga zajedno prošli iako nosimo drugu vjeru i nacionalnost u nama. Čekajući tako u muku tišine, osjetivši samo jecaje nekog od nas, razmišljao sam o našim danima. Razmišljao sam o svim onim izletima, kafama, izlascima, a i o CS-u. Tu sam zastao. Shvatio sam da me CS i gaming spojio sa sadašnjim najboljim prijateljima. Sjećao sam se turnira na kome smo se upoznali međusobno. Voljeli smo iste mape, iste puške, iste taktike. Čvrsto smo stegli ruke i oformili klan. Danas, te su ruku hladne i beživotne. Počeo sam se sjećati naših turnira, vježbi, clan warova. Učili smo jednih od drugih, pazili jedni na druge, boostali, dropali oružje. CS nas je spojio. Od nas je napravio nepobjedivog transformersa sastavljenog od ljubavi. CS je poput Isilidurovog mača srušio barijere vjere, nacionalnosti, porjekla. Srušio je ono što čitav život nije mogao srušiti između Vecinih roditelja. Bili smo tu jedni za druge u najtežim situacijama. Suza mi opet kapa na pod, a Vesna ih briše. Njen topli poljubac digao me iz razmišljanja, te sam ispred sebe ugledao doktora. Oblio me hladan znoj. Više nisam imao snage ni za suze. Dah mi je zastao. Oko mene muk i tišina, samo doktorov glas odzvanja holom. „Imao je sreće, branik nije oštetio vitalne djelove. Za sedmicu će biti kao nov.” Doktorove riječi su me obasjale kao Sunce. Osjetio sam zagrljaj prijatelja oko sebe, te sam vidio Vesnu koja skače od sreće. Suze radosnice kvasile su nam lica. Osmjeh se opet rodio. Ovaj put jači nego ikad.
Opet jutro. Ovog puta iz sna me budi Sunce, koje je već odavno krenulo ka Zapadu, te zvuk mobitela. „ Ispred zgrade smo, imaš pet minuta da se spremiš. Idemo na doručak.” Veca, Srle, Abu i Jozo nestrpljivo su me čekali. Za 15 minuta koračali smo ka “Happyju” te razgovarali o sendvičima i CS-u...
Hehe, nije los rad, ovako mutne glave sam ga proticao citavog... Svaka cast.. Steta sto vise igra ne traje, ali nije sve u nagradi 
hahahahha