Radnja se nastavlja 10 godina poslije zbivanja iz prvog dijela; svijet i tehnologija su napredovali, ali da li je ljudski um ? Mirza se mora suočiti sa činjenicom da pred sobom ima novog ubojicu koji koristi brojeve kao šablon. Da li će Mirza uspjeti provaliti pravo jezgro brojeva ?
- Svi datumi te brojevi su tačni; budućnost te svi likovi, događaji i opisi su iz moje lične mašte.
- Na kraju cjelokupne priče ću nagraditi najvrijednijeg mislioca : onog koji provali najviše kodova u priči. Vaše odgovore šaljite na PM. Nećete dobiti odgovor da li imate pravo ili ne; znat ćete tek na kraju. U većini slučajeva će biti neka slagalica ili dekodiranje - mada nekada i neće.
PRVI DIO : IGRA BROJEVA
Prošlo je dugih deset godina od zadnjeg susreta Mirze i tame svijeta. Od rasporenih utroba, nerođene djece te do rekonstitucije njegovog života. U idili savršensta, duboko zakopan u predgrađu Sarajeva, živio je sa Jane te Elisom, njihovom kćerkom.
Adnan je svoj posljednji dah ispustio prije nepune tri godine dok se Semir trenutno školuje u inozemstvu. Tamni odsjaj mjeseca je nešto čemu se Mirza oduvijek divio; presedan ljepote koja mu dopušta da se smiri, da upije te da opčini.
Pored njega leži Jane, iste ljepote kao one prije deset godina. Tamni abis ljepote se polahko diže kroz njenu tamnu kosu; šarene pruge jedinstvene igre prelamanja svijetla prekrivaju njeno tijelo. Mirza i dalje radio kao detektiv u policijskoj stanici. Sa strpljenjem čeka sljedeći veliki slučaj. Ali nada tiho nestaje ... vampiri se u vlastitoj iluziji da će dobti još jednu priliku za konačni obračun sa tamom svijeta.
Alarm zvoni; 6:00. Tihi uzdasi polahko ispuniše sobu; pored njega Jane otvara oči. Kratak osmijeh na licu te nevoljko ustajanje – rutina.
- „Jaja i jutros pretpostavljam ?“ – njen glas je postao drugačiji – to je posljedica pušenja dvije kutije cigara dnevno.
- „Ponedeljak i utorak. Dani za jaja i samo jaja.“ – Mirza odgovori kratko, potprativši je do kuhinje.
- „Idi probudi Elisu. Danas idemo da je upišemo u školu, sjećaš se ?“
- „Da, naravno. U koliko nam je ono sastanak ? U 10:30 ?“ – Mirza upita tiho.
- „Da.“ – Jane odgovori malo glasnije – „Nemoj je štedjeti svako jutro. Idi, budi je.“
Mirza nevoljko napusti kuhinju te ode na sprat njihove kuće. Hodnik je bio kratak a spajao je tri sobe; kupatilo, spavaću sobu te sobu koju još ne koriste. Pokucavši na vrata, tiho uđe.
- „Ajde malena, vrijeme je za ustajanje.“ – tiho, nevoljko, reče.
- „Ne moraš se ponašati kao da sam beba. Nisam.“ – mrzovoljno odgovori Elisa.
Napusti sobu u trenu oka te se spusti u kuhinju. Jela je brzo, gotovo ne ostavljajući mjesta za disanje. Mirza ju je gledao u čudu; nikada se tako nije ponašala.
- „Šta joj je za ime Boga ?“ – upita Jane kada je Elisa otišla da se spremi.
- „Ah, nervoza, sazrijevanje. Sjećam se i ja svog dana kada sam trebala upisati školu. Otprilike isto.“ – sa osmijehom odgovori Jane.
Jedna od mnogih stvari u koje se Mirza nije razumio su rane godine; njegove, iako mračne i bolne, su bile jednostavne, bez kompleksa. Sada se činilo drugačije.
Svijet je napredovao, nauka je napredovala ali sve se čini istim kao prije deset godina. Grad se razvio, ali ulice su ostale iste. Nekadašnja policijska stanica je sada veliki neboder sa hiljadama ureda. Mirzin se nalazio na trećem spratu, pored kancelarije njegovog šefa, mladića u kasnim dvadesetim. Na neki način je situacija bila obrnuta; Miralem bi u većini slučajeva pitao Mirzu za neku važnu odluku a ne obrnuto.
Niti danas nije bilo drugačije.
- „Dobio sam ovaj poziv ... ovaj ... uhm ... za neku gala večeru, nemam pojma, u BockBones-u, onom novom hotelu gore kod Igmana. Da li bih trebao otići ?“ – Miralem je uspaničeno hodao po Mirzinoj kancelariji.
- „Zašto ne ? Najedeš se, napiješ se a i možda upoznaš kakvu zgodnu damu.“ – Mirza reče sa blagim osmijehom.
- „Ne zezaj ... znaš da mi je Elma ... na neki način djevojka. Uostalom, pitao sam je da ide sa mnom, kaže ne može. Ima joj brat neku utakmicu ... argh ...“ - Miralem sjede preko-puta Mirze. Jedina stvar što ih je razdvajala je Mirzn stol, ankvivet iz 2013 poklonjen od strane gradonačelnika Sarajeva zbog dugoročnu i vijernu službu policijskoj stanici.
- „Smiri se. Ako ti se ne ide, nemoj. Jednostavno poslušaj svoje srce i to je to.“
- „Ah, naravno, kako se toga nisam sjetio. E, hvala ! I usput, nazovi Enesa, ima neki slučaj za tebe.“ – reče prije nego što je izašao iz kancelarije.
Naravno da ima ... kao i uvijek. – uzeo je telefon u ruke te nazvao Enesa, jednog od glavnih šefova cjelokupne policijske stanice. Od njega je kretao veliki broj slučajeva.
- „E Mirza. Vidim da ti je Miralem isporučio poruku. Volio bih se s tobom naći na kafi ako nije problem. Ovo je za četiri oka.“ – Mirza samo kratko pristade te izađe iz kancelaije.
Enes i on su bili u dobrim odnosima, možda čak i prijateljskim; s vremena na vrijeme bi imali kafu u obližnjem kafiću koji se izgradio prije par godina. Često bi ismijavali njegovo ime Šlašbelaj.
Došavši pred njega, već je ugledao Enesa kako sjedi, sa dvije farscikle u rukama. Već je lagano pijuckao kafu te pušio; Mirza ga je uvijek kritikovao zbog toga.
- „Ah, ma koliko pogrešno to zvučalo, sanjam dan kada ćeš dobiti rak pluća samo da ti kažem „Rekao sam ti“. Znaš li to ?“ – sa osmijehom reče Mirza sjedavši pored njega.
- „Za taj dan !“ – reče Enes te ispi ostatak kafe.
- „Šta je toliko bitno da si me zvao sa posla ? Mora da je bitno, kao i svaki prethodni slučaj koji si mi dao.“ – sa blagim sarkazmom reče Mirza.
- „Zapravo, ovo je jedan stariji slučaj. Imali smo par ubistava prije tri godine na isti način ali su najednom prestala. Ubica se vratio prije tri sedmice; do sada je sveukupno, uzimajući u obzir i žrtve prije tri godine, ubio sedamnaest ljudi. Još uvijek je u prašini pošto su većinom žrtve manje bitni ljudi – zakon ovog svijeta : slabiji ginu. Ono što je kod njega karakteristično je to da na prsima svake žrtve izreže neki bitan datum. Imamo 1914., 1939., 2011., i tako redom. Naveo sam samo ta tri pošto su oni kod zadnjih žrtava.“ – Enes je djelovao zabrinuto.
- „Šta se toliko bitno desilo u 2011 uopšte ?“ – reče Mirza zbunjeno.
- „Mislimo da ima veze sa tvojim slučajem. Također, na jednoj od žrtava je iscrtao sljedeći datum : 17.9.1973. god. – poznato ?“
- „Datum moga rođenja ...“ – reče Mirza sa blagim uzdahom.
- „Također, na jednoj osobi je ostavio niz brojeva za koje još uvijek nismo pronašli adekvatan odgovor ili neko jezgro koje ih povezuje.“
- „Daj mi brojeve.“ – Mirza reče instiktivno.
- „Ovo je iz slučaja prije 3 godine : 8884443444677|777733999928777444|466634446633|- niko od naših stručnjaka nije uspio odgonetnuti o čemu je riječ. Zatim, prije tri sedmice, imali smo sličan slučaj sa nasumičnim brojevima : 6633|366677778252666|? – mislimo da je šifra za neku riječ, ali nismo uspjeli odgonetnuti koju. Pokušali smo sve metode dekodiranja pa čak i najnoviju DehraDria metodu gdje svaki broj predstavlja tri slova abecede; naprimjer, 2 predstavlja B, Č i Ć zbog toga jer je B drugo slovo u abecedi te da C, sljedeće slovo, ima dva parnjaka, i tako unedogled. Ništa nije uspjelo.“
- „Možda zato jer je lik vjerovatno old fashion. Sa razlogom je navodio stare datume; znači da voli prošlost, da joj se divi ili da, na neki način, još uvijek živi u njoj. Probajte sve načine dekodiranja od prije pedesetak pa do desetak godina, nešto bi trebalo upaliti.
Čini se zanimljivo ... – Mirza je gledao u žrtve. Na prsima su im bili urezani brojevi, naizgled nasumični ali morali su nešto predstavljati – niko tek tako ne ostavlja brojeve po tijelima svojih žrtava.
Kriminal se smanjio za nevjerovatnih 70% u prethodnih 10 godina. U biti, cjelokupni kriminal se svodio na krađu nečega i to je to.
Ipak, s vremena na vrijeme kucnu i veliki slučajevi poput ovog.
Za primjer, prije dva mjeseca, u Engleskoj je uhvaćen serijski ubica koji je kopirao takozvanog The Green River Killer[/I] iz 80'ih i 90'ih. Jedina razlika je ta što je on prozvan [I]The Rot City Killer jer je svoje žrtve zakopavao u beton na toplanama ili u rudnicima. Policija ga je uhvatila jedino jer je jedna od žrtava uspjela pobjeći. Ime mu je bilo Charles Duging i bio je ministar trgovine u Engleskoj. Šok je obavio cijeli svijet.
Ali ovo je drugačije; Charles je svoje žrtve prvo silovao a zatim ubijao – nije bilo poruke. U ovom slučaju ima : brojevi. Šta bi mogli značiti ? Šta predstavljaju ? Koje su poveznice između njih ?
Mirzin mozak je opet počeo raditi kao prije deset godina, u vrijeme kada je svijetom harao nemir zbog ubice koji je svoje žrtve rasparao po abdomenu ili iz raštrakavao poput životinja. Ovo je drugačije; ovdje nema nasilja. Posljedica smrti kod svih žrtava je ista : otrovni gas. Sve rane su zadane poslije smrti. Zazvonio mu je mobitel; to je bio Enes.
- „Još jedno tijelo. E-mailo sam ti GPS koordinate. Nisi daleko.“ – veza je nestala.
U trenutku mu je opet zazvonio mobitel; to su bile GPS koordinate.
[B]ŠIRINA : 43°51'14.67"S
DUŽINA : 18°24'11.09"I
RASPON : 337m[/B]
Mirzi zablijesnu ispred očiju kada je vidio gdje se uputio; mjesto gdje jednom sve počelo, gdje je počela drama njegovog života, događaj koji ga je promijenio iz dubina : Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine.
Dakako, sada je izgledao drugačije nego prije deset godina; imao je tri krila sa obje strane koja su se dizala po 30° za svaki sprat. Krila su bila u razmaku od tridesetak metara, te su, zaobljena, izgledala poput krila. U njima su čuvana najvrijednija blaga dostupna ljudskom oku. Cetar je ostao isti kao i prije deset godina sa malim, gotovo neprimjetnim izmjenama.
Nekadašnja srednja škola je sada postala univerzitet, tri puta visočiji nego srednja škola.
Mirza, ušavši u muzej, se prisjetio ulaska prije deset godina; vika, trka i panika. Sada je bilo drugačije. Grad je disao akcijom, bez vremena da se zaustavlja zbog manjih zločina. Čak niti novine nisu pisale o tome; najvažnije vijesti su bile ko je pobijedio u fudbalu ili košarci : u biti, to je sve o čemu se pričalo ovih dana.
Spustivši se sprat niže, niz spiralne stepenice, primjetio je par policajaca da stoje te razgovaraju. Među njima je ugledao Enesa.
- „Drago mi je što si stigao. Žrtva se zove Sabina Šljemić. Njen nestanak je prijavljen prije tri dana. Umrla je prije svega par sati. Nema otisaka, čak nema niti dokaza da je iko ikada bio u ovoj sobi; ni sam nisam svjestan kako. Na prsima joj je uklesano γʹ što je na grčkom tri. Dojava je bila anonimna. Izgleda da opet tapćemo u mraku.“ – Enes bezvoljno reče.
- „Kako ide sa onim dekodiranjem ?“ – upita Mirza.
- „Ništa novo. Trenutno smo zapeli u 80'-tima. Izgleda da mi nemamo old-fashion hakera.“ – sa blagim osmijehom reče Enes.
- „Tri ... da li misliš da možda tri predstavlja njegov šablon ? Kindapuje pa ubija za tri dana?“
- „Može biti ... nismo sigurni. Imamo psihološki profil ali ... ne znam, sumnjam da će nam puno reći. Evo ti primjerak.“ – reče Enes davši mu list papira.
Ubica je, najvjerovatnije, bijelac, 35-40 godina, oko 1.90m visine te oko 80kg težine. Prema načinu na koji su brojevi uklesani u tijela žrtava možemo zaključiti da boluje od neke psihičke bolesti jer su urezi savršeni; čak niti potpuno smiren čovjek ne bi mogao napraviti takve ureze. Naravno, alternativa je ta da koristi mašinu iako je, nedavno, otkrivena bolest nazvana Koprihendov Sindrom koji omogućava bolesnoj osobi da većinu stvari pravi savršenije nego ostatak ljudi. Mana je ta da se stari desetak puta brže te da je prosječan život bolesnika 45 godina. Ubica koristi kratki nož sa blagim urezima po cjelokupnoj oštroj površini što mu omogućava da siječe kroz dlake te odjeću bez da ošteti šablon po kome to radi. Znak brojeva ostavlja dojam da voli da igra igre, da je možda matematičar, profesor ili neko ko je opsjednut sa brojevima. Datumi velikih događaja asociraju na to da je fan prošlosti te da nastoji da je povrati. Dalje informacije će biti dostupne kako se slučaj bude razvijao.
- „Ah, daj, šta je ovo ... imamo mašine koje buše rupe na mjesecu ali nemamo dovoljno pametne ljude da dešifruju um jednog lika ?“ – Mirza ljutito baci papir.
- „Ne smijemo još uvijek praviti pompezu od ovoga. Ne treba nam još jedna 2011ta godina Mirza. Smiri se.“ – Enes ga je pokušao umiriti.
- „Pokušaj naći šablon između datuma te svih brojeva koji imaju veze sa ovim slučajem. I za ime Boga dešifruj one nasumične brojeve već jednom.“
Mirza je ljutito izjurio iz muzeja; ni sam nije znao odakle sva ljutnja i bijes dolazi. Nastojao ju je progutati, ali nije uspijvao; sama pomisao da bi se 2011ta godina mogla ponoviti je budila bijes u njemu. Ne mogu sve to opet preživljavati ...
etc. Nema nekog specifičnog roka da se odgonetne značenje između brojeva (ovo nema neke velike veze sa pričom) već jednostavno dok postoji dijelova postoji i vrijeme
Nadam se da ćete uživati i u novoj seriji
Ako se želite upoznati sa prvim dijelom, kliknite ovdje.
- Svi datumi te brojevi su tačni; budućnost te svi likovi, događaji i opisi su iz moje lične mašte.
- Na kraju cjelokupne priče ću nagraditi najvrijednijeg mislioca : onog koji provali najviše kodova u priči. Vaše odgovore šaljite na PM. Nećete dobiti odgovor da li imate pravo ili ne; znat ćete tek na kraju. U većini slučajeva će biti neka slagalica ili dekodiranje - mada nekada i neće.
PRVI DIO : IGRA BROJEVA
Prošlo je dugih deset godina od zadnjeg susreta Mirze i tame svijeta. Od rasporenih utroba, nerođene djece te do rekonstitucije njegovog života. U idili savršensta, duboko zakopan u predgrađu Sarajeva, živio je sa Jane te Elisom, njihovom kćerkom.
Adnan je svoj posljednji dah ispustio prije nepune tri godine dok se Semir trenutno školuje u inozemstvu. Tamni odsjaj mjeseca je nešto čemu se Mirza oduvijek divio; presedan ljepote koja mu dopušta da se smiri, da upije te da opčini.
Pored njega leži Jane, iste ljepote kao one prije deset godina. Tamni abis ljepote se polahko diže kroz njenu tamnu kosu; šarene pruge jedinstvene igre prelamanja svijetla prekrivaju njeno tijelo. Mirza i dalje radio kao detektiv u policijskoj stanici. Sa strpljenjem čeka sljedeći veliki slučaj. Ali nada tiho nestaje ... vampiri se u vlastitoj iluziji da će dobti još jednu priliku za konačni obračun sa tamom svijeta.
Alarm zvoni; 6:00. Tihi uzdasi polahko ispuniše sobu; pored njega Jane otvara oči. Kratak osmijeh na licu te nevoljko ustajanje – rutina.
- „Jaja i jutros pretpostavljam ?“ – njen glas je postao drugačiji – to je posljedica pušenja dvije kutije cigara dnevno.
- „Ponedeljak i utorak. Dani za jaja i samo jaja.“ – Mirza odgovori kratko, potprativši je do kuhinje.
- „Idi probudi Elisu. Danas idemo da je upišemo u školu, sjećaš se ?“
- „Da, naravno. U koliko nam je ono sastanak ? U 10:30 ?“ – Mirza upita tiho.
- „Da.“ – Jane odgovori malo glasnije – „Nemoj je štedjeti svako jutro. Idi, budi je.“
Mirza nevoljko napusti kuhinju te ode na sprat njihove kuće. Hodnik je bio kratak a spajao je tri sobe; kupatilo, spavaću sobu te sobu koju još ne koriste. Pokucavši na vrata, tiho uđe.
- „Ajde malena, vrijeme je za ustajanje.“ – tiho, nevoljko, reče.
- „Ne moraš se ponašati kao da sam beba. Nisam.“ – mrzovoljno odgovori Elisa.
Napusti sobu u trenu oka te se spusti u kuhinju. Jela je brzo, gotovo ne ostavljajući mjesta za disanje. Mirza ju je gledao u čudu; nikada se tako nije ponašala.
- „Šta joj je za ime Boga ?“ – upita Jane kada je Elisa otišla da se spremi.
- „Ah, nervoza, sazrijevanje. Sjećam se i ja svog dana kada sam trebala upisati školu. Otprilike isto.“ – sa osmijehom odgovori Jane.
Jedna od mnogih stvari u koje se Mirza nije razumio su rane godine; njegove, iako mračne i bolne, su bile jednostavne, bez kompleksa. Sada se činilo drugačije.
Svijet je napredovao, nauka je napredovala ali sve se čini istim kao prije deset godina. Grad se razvio, ali ulice su ostale iste. Nekadašnja policijska stanica je sada veliki neboder sa hiljadama ureda. Mirzin se nalazio na trećem spratu, pored kancelarije njegovog šefa, mladića u kasnim dvadesetim. Na neki način je situacija bila obrnuta; Miralem bi u većini slučajeva pitao Mirzu za neku važnu odluku a ne obrnuto.
Niti danas nije bilo drugačije.
- „Dobio sam ovaj poziv ... ovaj ... uhm ... za neku gala večeru, nemam pojma, u BockBones-u, onom novom hotelu gore kod Igmana. Da li bih trebao otići ?“ – Miralem je uspaničeno hodao po Mirzinoj kancelariji.
- „Zašto ne ? Najedeš se, napiješ se a i možda upoznaš kakvu zgodnu damu.“ – Mirza reče sa blagim osmijehom.
- „Ne zezaj ... znaš da mi je Elma ... na neki način djevojka. Uostalom, pitao sam je da ide sa mnom, kaže ne može. Ima joj brat neku utakmicu ... argh ...“ - Miralem sjede preko-puta Mirze. Jedina stvar što ih je razdvajala je Mirzn stol, ankvivet iz 2013 poklonjen od strane gradonačelnika Sarajeva zbog dugoročnu i vijernu službu policijskoj stanici.
- „Smiri se. Ako ti se ne ide, nemoj. Jednostavno poslušaj svoje srce i to je to.“
- „Ah, naravno, kako se toga nisam sjetio. E, hvala ! I usput, nazovi Enesa, ima neki slučaj za tebe.“ – reče prije nego što je izašao iz kancelarije.
Naravno da ima ... kao i uvijek. – uzeo je telefon u ruke te nazvao Enesa, jednog od glavnih šefova cjelokupne policijske stanice. Od njega je kretao veliki broj slučajeva.
- „E Mirza. Vidim da ti je Miralem isporučio poruku. Volio bih se s tobom naći na kafi ako nije problem. Ovo je za četiri oka.“ – Mirza samo kratko pristade te izađe iz kancelaije.
Enes i on su bili u dobrim odnosima, možda čak i prijateljskim; s vremena na vrijeme bi imali kafu u obližnjem kafiću koji se izgradio prije par godina. Često bi ismijavali njegovo ime Šlašbelaj.
Došavši pred njega, već je ugledao Enesa kako sjedi, sa dvije farscikle u rukama. Već je lagano pijuckao kafu te pušio; Mirza ga je uvijek kritikovao zbog toga.
- „Ah, ma koliko pogrešno to zvučalo, sanjam dan kada ćeš dobiti rak pluća samo da ti kažem „Rekao sam ti“. Znaš li to ?“ – sa osmijehom reče Mirza sjedavši pored njega.
- „Za taj dan !“ – reče Enes te ispi ostatak kafe.
- „Šta je toliko bitno da si me zvao sa posla ? Mora da je bitno, kao i svaki prethodni slučaj koji si mi dao.“ – sa blagim sarkazmom reče Mirza.
- „Zapravo, ovo je jedan stariji slučaj. Imali smo par ubistava prije tri godine na isti način ali su najednom prestala. Ubica se vratio prije tri sedmice; do sada je sveukupno, uzimajući u obzir i žrtve prije tri godine, ubio sedamnaest ljudi. Još uvijek je u prašini pošto su većinom žrtve manje bitni ljudi – zakon ovog svijeta : slabiji ginu. Ono što je kod njega karakteristično je to da na prsima svake žrtve izreže neki bitan datum. Imamo 1914., 1939., 2011., i tako redom. Naveo sam samo ta tri pošto su oni kod zadnjih žrtava.“ – Enes je djelovao zabrinuto.
- „Šta se toliko bitno desilo u 2011 uopšte ?“ – reče Mirza zbunjeno.
- „Mislimo da ima veze sa tvojim slučajem. Također, na jednoj od žrtava je iscrtao sljedeći datum : 17.9.1973. god. – poznato ?“
- „Datum moga rođenja ...“ – reče Mirza sa blagim uzdahom.
- „Također, na jednoj osobi je ostavio niz brojeva za koje još uvijek nismo pronašli adekvatan odgovor ili neko jezgro koje ih povezuje.“
- „Daj mi brojeve.“ – Mirza reče instiktivno.
- „Ovo je iz slučaja prije 3 godine : 8884443444677|777733999928777444|466634446633|- niko od naših stručnjaka nije uspio odgonetnuti o čemu je riječ. Zatim, prije tri sedmice, imali smo sličan slučaj sa nasumičnim brojevima : 6633|366677778252666|? – mislimo da je šifra za neku riječ, ali nismo uspjeli odgonetnuti koju. Pokušali smo sve metode dekodiranja pa čak i najnoviju DehraDria metodu gdje svaki broj predstavlja tri slova abecede; naprimjer, 2 predstavlja B, Č i Ć zbog toga jer je B drugo slovo u abecedi te da C, sljedeće slovo, ima dva parnjaka, i tako unedogled. Ništa nije uspjelo.“
- „Možda zato jer je lik vjerovatno old fashion. Sa razlogom je navodio stare datume; znači da voli prošlost, da joj se divi ili da, na neki način, još uvijek živi u njoj. Probajte sve načine dekodiranja od prije pedesetak pa do desetak godina, nešto bi trebalo upaliti.
Čini se zanimljivo ... – Mirza je gledao u žrtve. Na prsima su im bili urezani brojevi, naizgled nasumični ali morali su nešto predstavljati – niko tek tako ne ostavlja brojeve po tijelima svojih žrtava.
Kriminal se smanjio za nevjerovatnih 70% u prethodnih 10 godina. U biti, cjelokupni kriminal se svodio na krađu nečega i to je to.
Ipak, s vremena na vrijeme kucnu i veliki slučajevi poput ovog.
Za primjer, prije dva mjeseca, u Engleskoj je uhvaćen serijski ubica koji je kopirao takozvanog The Green River Killer[/I] iz 80'ih i 90'ih. Jedina razlika je ta što je on prozvan [I]The Rot City Killer jer je svoje žrtve zakopavao u beton na toplanama ili u rudnicima. Policija ga je uhvatila jedino jer je jedna od žrtava uspjela pobjeći. Ime mu je bilo Charles Duging i bio je ministar trgovine u Engleskoj. Šok je obavio cijeli svijet.
Ali ovo je drugačije; Charles je svoje žrtve prvo silovao a zatim ubijao – nije bilo poruke. U ovom slučaju ima : brojevi. Šta bi mogli značiti ? Šta predstavljaju ? Koje su poveznice između njih ?
Mirzin mozak je opet počeo raditi kao prije deset godina, u vrijeme kada je svijetom harao nemir zbog ubice koji je svoje žrtve rasparao po abdomenu ili iz raštrakavao poput životinja. Ovo je drugačije; ovdje nema nasilja. Posljedica smrti kod svih žrtava je ista : otrovni gas. Sve rane su zadane poslije smrti. Zazvonio mu je mobitel; to je bio Enes.
- „Još jedno tijelo. E-mailo sam ti GPS koordinate. Nisi daleko.“ – veza je nestala.
U trenutku mu je opet zazvonio mobitel; to su bile GPS koordinate.
[B]ŠIRINA : 43°51'14.67"S
DUŽINA : 18°24'11.09"I
RASPON : 337m[/B]
Mirzi zablijesnu ispred očiju kada je vidio gdje se uputio; mjesto gdje jednom sve počelo, gdje je počela drama njegovog života, događaj koji ga je promijenio iz dubina : Zemaljski Muzej Bosne i Hercegovine.
Dakako, sada je izgledao drugačije nego prije deset godina; imao je tri krila sa obje strane koja su se dizala po 30° za svaki sprat. Krila su bila u razmaku od tridesetak metara, te su, zaobljena, izgledala poput krila. U njima su čuvana najvrijednija blaga dostupna ljudskom oku. Cetar je ostao isti kao i prije deset godina sa malim, gotovo neprimjetnim izmjenama.
Nekadašnja srednja škola je sada postala univerzitet, tri puta visočiji nego srednja škola.
Mirza, ušavši u muzej, se prisjetio ulaska prije deset godina; vika, trka i panika. Sada je bilo drugačije. Grad je disao akcijom, bez vremena da se zaustavlja zbog manjih zločina. Čak niti novine nisu pisale o tome; najvažnije vijesti su bile ko je pobijedio u fudbalu ili košarci : u biti, to je sve o čemu se pričalo ovih dana.
Spustivši se sprat niže, niz spiralne stepenice, primjetio je par policajaca da stoje te razgovaraju. Među njima je ugledao Enesa.
- „Drago mi je što si stigao. Žrtva se zove Sabina Šljemić. Njen nestanak je prijavljen prije tri dana. Umrla je prije svega par sati. Nema otisaka, čak nema niti dokaza da je iko ikada bio u ovoj sobi; ni sam nisam svjestan kako. Na prsima joj je uklesano γʹ što je na grčkom tri. Dojava je bila anonimna. Izgleda da opet tapćemo u mraku.“ – Enes bezvoljno reče.
- „Kako ide sa onim dekodiranjem ?“ – upita Mirza.
- „Ništa novo. Trenutno smo zapeli u 80'-tima. Izgleda da mi nemamo old-fashion hakera.“ – sa blagim osmijehom reče Enes.
- „Tri ... da li misliš da možda tri predstavlja njegov šablon ? Kindapuje pa ubija za tri dana?“
- „Može biti ... nismo sigurni. Imamo psihološki profil ali ... ne znam, sumnjam da će nam puno reći. Evo ti primjerak.“ – reče Enes davši mu list papira.
Ubica je, najvjerovatnije, bijelac, 35-40 godina, oko 1.90m visine te oko 80kg težine. Prema načinu na koji su brojevi uklesani u tijela žrtava možemo zaključiti da boluje od neke psihičke bolesti jer su urezi savršeni; čak niti potpuno smiren čovjek ne bi mogao napraviti takve ureze. Naravno, alternativa je ta da koristi mašinu iako je, nedavno, otkrivena bolest nazvana Koprihendov Sindrom koji omogućava bolesnoj osobi da većinu stvari pravi savršenije nego ostatak ljudi. Mana je ta da se stari desetak puta brže te da je prosječan život bolesnika 45 godina. Ubica koristi kratki nož sa blagim urezima po cjelokupnoj oštroj površini što mu omogućava da siječe kroz dlake te odjeću bez da ošteti šablon po kome to radi. Znak brojeva ostavlja dojam da voli da igra igre, da je možda matematičar, profesor ili neko ko je opsjednut sa brojevima. Datumi velikih događaja asociraju na to da je fan prošlosti te da nastoji da je povrati. Dalje informacije će biti dostupne kako se slučaj bude razvijao.
- „Ah, daj, šta je ovo ... imamo mašine koje buše rupe na mjesecu ali nemamo dovoljno pametne ljude da dešifruju um jednog lika ?“ – Mirza ljutito baci papir.
- „Ne smijemo još uvijek praviti pompezu od ovoga. Ne treba nam još jedna 2011ta godina Mirza. Smiri se.“ – Enes ga je pokušao umiriti.
- „Pokušaj naći šablon između datuma te svih brojeva koji imaju veze sa ovim slučajem. I za ime Boga dešifruj one nasumične brojeve već jednom.“
Mirza je ljutito izjurio iz muzeja; ni sam nije znao odakle sva ljutnja i bijes dolazi. Nastojao ju je progutati, ali nije uspijvao; sama pomisao da bi se 2011ta godina mogla ponoviti je budila bijes u njemu. Ne mogu sve to opet preživljavati ...
etc. Nema nekog specifičnog roka da se odgonetne značenje između brojeva (ovo nema neke velike veze sa pričom) već jednostavno dok postoji dijelova postoji i vrijeme
Nadam se da ćete uživati i u novoj seriji
Ako se želite upoznati sa prvim dijelom, kliknite ovdje.
