Evo surfajuci po netu naleti na jednu zanimljivu kolumnu vezanu za FB, pa rekoh da podjelim s vama, znam da vas dosta nece ni procitat al isplati se:
Dolazim s posla, presvlačim se, skidam šminku, umivam se, gledam u ogledalo i tražim sjede na koje me frizer upozorio...ok ne želimo da ovo pređe u online verziju Velikog Brata, pa jednostavno preskačem idućih sat vremena unutar kojih jedem i sjedam za radni stol. Palim računalo, pregledam mail, resort 2012. kolekcije, vijesti, počastim se umjerenom dozom žutila i nekako odoše tabovi prema Kubi, online rezervacije, onda currency converter i saznanje da si ništa od toga još zadugo ne mogu priuštiti. Odlučno klimam glavom i potvrđujem sebi kako ću otići na Kubu jednog dana.
Jednog dana dragi moji, pa makar i sa pedeset godina (raniji odlazak dolazi samo u obzir ukoliko dobijem na lutriji, ali valjda bi prvo trebala uplatiti listić). Ponosna na odluku odlaska sa pedeset, palim Facebook. Želim pogledati fotke obiteljskog prijatelja. On je bio na Kubi.
Obavijesti (odnosno notification za one koji još uvijek ne znaju da se jezik prikazivanja na Facebooku može promijeniti, a nedavno osvjedočih i takvom slučaju) su sljedeće: jedna poznanica me dodaje za prijatelja. Odlična cura, prihvaćam ju i malo joj čeprkam po fotkama. Poziv na prijateljstvo s ugostiteljskim objektom odbijam (za to postoje fan stranice, dragi ugostitelji), a odbijam i tetkinog malca kojem je tek deset godina. Nisam nemilosrdna prema maloj djeci, naprotiv, ovog malca obožavam, ali dajte – deset godina? Volim i tetku, ali ne shvaćam kako mu dopušta Facebook. Što se dogodilo sa igrama Monopolly, Cluedo i ostalim zanimacijama. Jel' djeca danas preskaču djetinjstvo ili šta?
Dolazim do zadnje na listi novih "potencijalnih prijatelja". Djevojka s kojom me veže četrnaest zajedničkih prijatelja. Ime mi ne zvuči poznato, a fotografija me naprosto šokira. "Ok, jel' ovo ona stvarno pozira odjevena samo u gaćice? I tko su nam pobogu zajednički prijatelji?". Otvaram fotografiju i uvjeravam se da nisu gaćice, nego su tange, a ovih četrnaest prijatelja su neke polu-poznate gradske ličnosti. Cura voli Daru Bubamaru, Rihannu i Zrinjski, a naravno pored hrvatskog, bosanskog i srpskog, zna engleski, talijanski i španjolski. Zaključujem ovo je old school generacija iz vremena kada su sapunice bile španjolske. Danas nove generacije umjesto španjolskog kao peti jezik govore turski. Naravno da su njene aktivnosti i interesi Albert Einstein, smrtna kazna djevojci koja baca psiće u vodu, sedam jeagera, biciklizam i planinarenje (navedeno je izdvojeno iz ponude od dvije stotine četrdeset jedne stranice). Ona ima par profilnih fotografija, a sve ,osim ove u gaćicama, su thumbnail dimenzija.
Voajerizam mi ne da mira i kliknem na profil ženske osobe koju je ova navela kao svog ženidbenog druga u sekciji "status veze". Čudom se čudim što je otvoren za širu javnost i što ova bolja polovica za razliku od španjolskog zna slovenski jezik. Ona na profilnoj fotografiji nije odjevena samo u gaćice, naprotiv njoj skoro neprimjetno gaćice samo proviruju ispod haljine jer je fotograf vjerojatno legao na pod da bi ju fotografirao. Mjesto nastanka fotografije – vjerojatno hodnik jer vidim u kutu fotografije da viri jedna japanka. (Horatio Caine mode Off)
Zagoreni ten joj odlično ističe onih dvadesetak bijelih umetaka koji sežu sve do plastičnog remena na haljini. Na ruci je must have ovog ljeta – veliki prsten od tkanine koji je iste boje kao i ruž. Budući da se stvorila refleksija na noktima nisam sigurna jesu li u drečavoj pink nijansi ili drečavoj narančastoj. Ne znam kud me vrag ponese i kliknem na strelicu prema idućoj profilnoj fotografiji – ona je u istoj odjeći, ali se premjestila iz hodnika u sobu i sada pozira s laptopom. Sigurno se nije isti tren logirala kako bi uploadala fotografiju iz hodnika i kako bi stavila novi status. Status sigurno ne glasi "Kako gori večeras!", a uz ovu promjenu sigurno nije na svoj zid podijelila i YouTube link Severininog Brad Pitta i lajkala ga. Dosta mi je.
A što je s Mostarcima?
Nekako mi nikada nije bila bliža ona "Sve su žene iste" i prestravljena time, krećem stopama Facebook voajerizma za muškarcima koji dotične gaćice imaju za prijateljicu. I nađoh jednog koji profil dijeli sa širom javnosti. Scan zida i sve je jasno – svi zadnji YouTube "hitovi" od kompilacije jeagera do vječnih Nadrealista, sve začinjeno statusima u kojima je baš danas iznimno umoran i u kojima pravom Mostarcu nikada nije ćelopek. A vidim da mu je i neku noć gorilo jer se javio via iPhone u 01.35. Kako je moćan! Dođe mi da ga dodam za prijatelja.
Malo se bolje osjećam jer blijedi ona da su sve žene iste, vidim da i muškarci imaju uzbudljiv život na Facebooku. U potrazi za većom potvrdom navedenog, otvaram i njegove profilne fotografije. Trenutno aktivna fotografija je nastala fotografskom tehnikom popularno zvanom "iz ruke". Koristeći ovu tehniku potrebno je paziti da fotografirana ruka bude ona na kojoj je sat, jer kakav momak može imati iPhone ako nema i zidni sat na ruci? Stručnjaci kažu da prilikom korištenja ove tehnike nije naodmet bacanje zamišljenog pogleda u daljinu.
Što sad?
Zadovoljstvo činjenicom da nije samo do žena je u laganom opadanju. Nekako me ne veseli da nije stvar spola nego generacije i mentaliteta.
Pitam se kako nam nije trebala online potvrda moćnosti u vremenima kada smo imali dvadeset četiri ili u boljem slučaju trideset šest snimaka na filmu i kada nismo rasplamsavali nečiju perverznu maštu albumima s vodokotlićem i bojlerom u pozadini. Želim da se fotografiramo ispred Daleke u zoru kako bi se za desetak godina sjetile vremena kada nam minica i nije tako loše stajala. Danas čekamo kako bi se fotografirali u zoru i te fotke prije jedanaest sati "okačili na fejs". Sve iz razloga da bi ekipa na špici mogla pričati kako smo moćno lude i biti ljubomorni na nas jer nam je toliko gorilo da smo u gradu ostali do zore.
Ne brinite, neću biti licemjerna i reći da sam zagriženi protivnik ove društvene mreže. Naprotiv, uživam u njoj i u onim stvarima koje obogaćuju korisnika kao što je jedna fantastična grupa o dizajnu interijera i vrtova. Volim i to što mi ekskluzivno kao Facebook korisniku jednim klikom daje priliku da osvojim 250 funti za kupovinu na odličnom siteu. Jesam li spomenula i priliku da sjedim u prvom redu online Gucci revije? Divno.
Ali jednostavno bilo bi lijepo s vremena na vrijeme čuti priču u kojoj su se dečko i cura zbilja upoznali i popili kavu, a ne slušati "Znam ga s fejsa. Neki dan smo chatali". Ne bi bilo loše s vremena na vrijeme prijateljicu nazvati i pitati kako joj je s dečkom, a ne status njene veze na Facebook chatu s drugom prijateljicom komentirati po tematici pjesama koje ova stavlja na zid.
Uh, upravo mi još jedna užasna misao pada na pamet.
Što ako smo oduvijek ovakvi i ja sam malo nostalgična za imaginarnim vremenima? Što ako smo oduvijek perverzni, željni pažnje i hranimo se površnim komplimentima tatinih kolega? Što ako smo oduvijek ovakvi, samo nije postojao Facebook da nam na to ukaže? Ježim se. Tražim sretne misli. Ah da, Kuba. Tipkam obiteljsko ime u Facebook tražilicu idem na fotografije i shvaćam zakonitosti Facebook jednadžbe.
Zadovoljna, kompletna i ispunjena osoba okružena stvarnim prijateljima koji viknu "Aj!" kad ih pokaš/bocneš = osoba sa idealnim Facebook profilom. Gledaš fotografije i vidiš smijeh, poljubac, mrlju od čokolade, Havanu i igranje domina na cesti s lokalcima. Lajkam.
Dolazim s posla, presvlačim se, skidam šminku, umivam se, gledam u ogledalo i tražim sjede na koje me frizer upozorio...ok ne želimo da ovo pređe u online verziju Velikog Brata, pa jednostavno preskačem idućih sat vremena unutar kojih jedem i sjedam za radni stol. Palim računalo, pregledam mail, resort 2012. kolekcije, vijesti, počastim se umjerenom dozom žutila i nekako odoše tabovi prema Kubi, online rezervacije, onda currency converter i saznanje da si ništa od toga još zadugo ne mogu priuštiti. Odlučno klimam glavom i potvrđujem sebi kako ću otići na Kubu jednog dana.
Jednog dana dragi moji, pa makar i sa pedeset godina (raniji odlazak dolazi samo u obzir ukoliko dobijem na lutriji, ali valjda bi prvo trebala uplatiti listić). Ponosna na odluku odlaska sa pedeset, palim Facebook. Želim pogledati fotke obiteljskog prijatelja. On je bio na Kubi.
Obavijesti (odnosno notification za one koji još uvijek ne znaju da se jezik prikazivanja na Facebooku može promijeniti, a nedavno osvjedočih i takvom slučaju) su sljedeće: jedna poznanica me dodaje za prijatelja. Odlična cura, prihvaćam ju i malo joj čeprkam po fotkama. Poziv na prijateljstvo s ugostiteljskim objektom odbijam (za to postoje fan stranice, dragi ugostitelji), a odbijam i tetkinog malca kojem je tek deset godina. Nisam nemilosrdna prema maloj djeci, naprotiv, ovog malca obožavam, ali dajte – deset godina? Volim i tetku, ali ne shvaćam kako mu dopušta Facebook. Što se dogodilo sa igrama Monopolly, Cluedo i ostalim zanimacijama. Jel' djeca danas preskaču djetinjstvo ili šta?
Dolazim do zadnje na listi novih "potencijalnih prijatelja". Djevojka s kojom me veže četrnaest zajedničkih prijatelja. Ime mi ne zvuči poznato, a fotografija me naprosto šokira. "Ok, jel' ovo ona stvarno pozira odjevena samo u gaćice? I tko su nam pobogu zajednički prijatelji?". Otvaram fotografiju i uvjeravam se da nisu gaćice, nego su tange, a ovih četrnaest prijatelja su neke polu-poznate gradske ličnosti. Cura voli Daru Bubamaru, Rihannu i Zrinjski, a naravno pored hrvatskog, bosanskog i srpskog, zna engleski, talijanski i španjolski. Zaključujem ovo je old school generacija iz vremena kada su sapunice bile španjolske. Danas nove generacije umjesto španjolskog kao peti jezik govore turski. Naravno da su njene aktivnosti i interesi Albert Einstein, smrtna kazna djevojci koja baca psiće u vodu, sedam jeagera, biciklizam i planinarenje (navedeno je izdvojeno iz ponude od dvije stotine četrdeset jedne stranice). Ona ima par profilnih fotografija, a sve ,osim ove u gaćicama, su thumbnail dimenzija.
Voajerizam mi ne da mira i kliknem na profil ženske osobe koju je ova navela kao svog ženidbenog druga u sekciji "status veze". Čudom se čudim što je otvoren za širu javnost i što ova bolja polovica za razliku od španjolskog zna slovenski jezik. Ona na profilnoj fotografiji nije odjevena samo u gaćice, naprotiv njoj skoro neprimjetno gaćice samo proviruju ispod haljine jer je fotograf vjerojatno legao na pod da bi ju fotografirao. Mjesto nastanka fotografije – vjerojatno hodnik jer vidim u kutu fotografije da viri jedna japanka. (Horatio Caine mode Off)
Zagoreni ten joj odlično ističe onih dvadesetak bijelih umetaka koji sežu sve do plastičnog remena na haljini. Na ruci je must have ovog ljeta – veliki prsten od tkanine koji je iste boje kao i ruž. Budući da se stvorila refleksija na noktima nisam sigurna jesu li u drečavoj pink nijansi ili drečavoj narančastoj. Ne znam kud me vrag ponese i kliknem na strelicu prema idućoj profilnoj fotografiji – ona je u istoj odjeći, ali se premjestila iz hodnika u sobu i sada pozira s laptopom. Sigurno se nije isti tren logirala kako bi uploadala fotografiju iz hodnika i kako bi stavila novi status. Status sigurno ne glasi "Kako gori večeras!", a uz ovu promjenu sigurno nije na svoj zid podijelila i YouTube link Severininog Brad Pitta i lajkala ga. Dosta mi je.
A što je s Mostarcima?
Nekako mi nikada nije bila bliža ona "Sve su žene iste" i prestravljena time, krećem stopama Facebook voajerizma za muškarcima koji dotične gaćice imaju za prijateljicu. I nađoh jednog koji profil dijeli sa širom javnosti. Scan zida i sve je jasno – svi zadnji YouTube "hitovi" od kompilacije jeagera do vječnih Nadrealista, sve začinjeno statusima u kojima je baš danas iznimno umoran i u kojima pravom Mostarcu nikada nije ćelopek. A vidim da mu je i neku noć gorilo jer se javio via iPhone u 01.35. Kako je moćan! Dođe mi da ga dodam za prijatelja.
Malo se bolje osjećam jer blijedi ona da su sve žene iste, vidim da i muškarci imaju uzbudljiv život na Facebooku. U potrazi za većom potvrdom navedenog, otvaram i njegove profilne fotografije. Trenutno aktivna fotografija je nastala fotografskom tehnikom popularno zvanom "iz ruke". Koristeći ovu tehniku potrebno je paziti da fotografirana ruka bude ona na kojoj je sat, jer kakav momak može imati iPhone ako nema i zidni sat na ruci? Stručnjaci kažu da prilikom korištenja ove tehnike nije naodmet bacanje zamišljenog pogleda u daljinu.
Što sad?
Zadovoljstvo činjenicom da nije samo do žena je u laganom opadanju. Nekako me ne veseli da nije stvar spola nego generacije i mentaliteta.
Pitam se kako nam nije trebala online potvrda moćnosti u vremenima kada smo imali dvadeset četiri ili u boljem slučaju trideset šest snimaka na filmu i kada nismo rasplamsavali nečiju perverznu maštu albumima s vodokotlićem i bojlerom u pozadini. Želim da se fotografiramo ispred Daleke u zoru kako bi se za desetak godina sjetile vremena kada nam minica i nije tako loše stajala. Danas čekamo kako bi se fotografirali u zoru i te fotke prije jedanaest sati "okačili na fejs". Sve iz razloga da bi ekipa na špici mogla pričati kako smo moćno lude i biti ljubomorni na nas jer nam je toliko gorilo da smo u gradu ostali do zore.
Ne brinite, neću biti licemjerna i reći da sam zagriženi protivnik ove društvene mreže. Naprotiv, uživam u njoj i u onim stvarima koje obogaćuju korisnika kao što je jedna fantastična grupa o dizajnu interijera i vrtova. Volim i to što mi ekskluzivno kao Facebook korisniku jednim klikom daje priliku da osvojim 250 funti za kupovinu na odličnom siteu. Jesam li spomenula i priliku da sjedim u prvom redu online Gucci revije? Divno.
Ali jednostavno bilo bi lijepo s vremena na vrijeme čuti priču u kojoj su se dečko i cura zbilja upoznali i popili kavu, a ne slušati "Znam ga s fejsa. Neki dan smo chatali". Ne bi bilo loše s vremena na vrijeme prijateljicu nazvati i pitati kako joj je s dečkom, a ne status njene veze na Facebook chatu s drugom prijateljicom komentirati po tematici pjesama koje ova stavlja na zid.
Uh, upravo mi još jedna užasna misao pada na pamet.
Što ako smo oduvijek ovakvi i ja sam malo nostalgična za imaginarnim vremenima? Što ako smo oduvijek perverzni, željni pažnje i hranimo se površnim komplimentima tatinih kolega? Što ako smo oduvijek ovakvi, samo nije postojao Facebook da nam na to ukaže? Ježim se. Tražim sretne misli. Ah da, Kuba. Tipkam obiteljsko ime u Facebook tražilicu idem na fotografije i shvaćam zakonitosti Facebook jednadžbe.
Zadovoljna, kompletna i ispunjena osoba okružena stvarnim prijateljima koji viknu "Aj!" kad ih pokaš/bocneš = osoba sa idealnim Facebook profilom. Gledaš fotografije i vidiš smijeh, poljubac, mrlju od čokolade, Havanu i igranje domina na cesti s lokalcima. Lajkam.
svakodnevnost 
. 
