Moj prosli post sa ovakve teme :
Alkohol, duhan, sredstva za smirenje, skunk, hasis, LSD, heroin, kokain - sve su to tvari o kojima mozete postati ovisni. Dodajte tome i igre i imate, jednu finu, zaokruzenu cjelinu.
Nemojte me pogresno shvatiti, ne svrstavam igre zajedno sa heroinom, bar po stetnosti, ali po adiktivnosti, tu su negdje.
Igre igramo jer nam daju odredjenu dozu zadovoljstva. Jednom kad to okusite, svidja vam se sve vise i vise, igrate igre sve vise i vise. Ulazite u drugi svijet, otkrivate ga, osvajate, zivite u njemu. Kako vrijeme prolazi, shvatate da samo zelite igrati igru, kad je ne igrate mislite o njoj i jedva cekate da se ponovo nadjete ispred ekrana gladni novih iskustava. Postepeno zanemarujete obaveze, prijatelje, izlaske, skolu...zbog cega? Zato sto vas igra cini sretnim, smirenim i zadovoljnim.
Pa je li onda logicno da igre izazivaju jednu vrstu ovisnosti?
Na kraju opet dolazi isto pitanje, sta je uzrok toj ovisnosti?
Mnogi ce reci da su to same igre, da one same prouzrokuju ovisnost, ali ja licno mislim da je sve karakteru i nacinu razmisljanja pojednica.
Ukoliko je osoba slabog karaktera i nije psihicki cvrsta, lahko se moze desiti da je igre zalude i postaje opsjednuta njima. To cesto za sobom vuce skoro totalno povlacenje iz drustva, ogradjivanje od svega izvan svog svijeta, pad ocjena u skoli...
Da osoba ima jak i stabilan karakter, da odlucno razmislja, ne bi bilo vecih problema. Trebas cvrsto odluciti i zacrtati sebi da ces od sutra poceti uciti, pa ces na Gamers.ba otici poslije ucenja i opustiti se u virtualnom svijetu. Takve se osobe mogu odbraniti od slatkog okusa igara koji nas mami pred obavezama koje nam ne daju da zanemarimo pravi zivot.
Sve sto hocu da kazem je da treba imati granice i cvrsto vjerovati u njih i ne lagati slinavo sam sebi. Ako odlucis da ces se igrati 3 sata, neka to bude 3 sata i gotovo. Jer poslije imas obavezu da ucis, ili uradis nesto deseto.
Nisam ni ja izuzetak, znao sam provoditi 14-15 sati ne ustajuci sa stolice igrajuci se. Ali to nije bila prava ovisnost, vec zaludjenost necim novim, nesto kao ljubav na prvi pogled koja vas prodje kad malo bolje upoznate osobu. Tako sam se osjecao kad sam tek pocinjao igrati Most Wanted, Carbon, Postal 2, Vice City, Praetorians...
Sad se vjerovatno pitate kako ja znam da nisam ovisnik i da sam psihicki krhka osoba kad sam rekao da provodim po 15 sati igrajuci se? Znam iz cistog razloga jer to ne ponavljam svaki dan, imam granicu ( koja ponekad zna biti veoma visoka, kao sto sam gore napisao (: ) , imam osjecaj za obavezu, svijet i ljude oko sebe, ne zanemarujem skolu i raju. Znaci, cvrsto tvrdim da nisam opsjedut igrama iako ih veoma volim.
U tome lezi i stvar oko ubijanja ljudi na zapadu, ili u ovom slucaju Kini. Oni imaju totalnu drugaciju percepciju od nas. Psihicki su nestabilni, isfrustrirani, zatvoreni sami u sebe. Dodajte tome manjak roditeljskog nadzora i odgoja, malo morbidniju igru u kojoj ima krvi i pucanja i dobijate osobu koja dolazi u skolu ili trgovacki centar i ubija sve zivo na sta naleti. Opet tvrdim da nije do igara, do osobe je. I mi na Balkanu igramo iste igre pa se ne pucamo po skolama. Mi smo koliko-toliko normalniji od njih.
Vjerovatno se moze postati ovisnik o igrama, ali ljudi sa slabim karakterom, pomjesanim sa manjkom socijalnog kontakta, mogu postati ovisni o bilo cemu, a kamoli o ogromnom svijetu kojem mogu biti slavljeni junaci, a ne dripci bez stvarnog zivota.
Imajte granicu, igrajte igru, nemojte da ona igra vas!
) i nikada al nikada nisam imao zelju da sad se isfuram i kaze e odo po pusku i pucati narod ili bacati bombe klati mislim WTF ? :S ! Gledajte svako je drugaciji i svako ima neki svoj trip u glavi i sada koliko ima stvari u svjetu i najbolje je prije nego sto dijetetu dadnete da se zanima oko igraca objasniti neke "realne" stvari da je to ipak igrica !
