Nintendo DS
Pri najavljivanju ove konzole, mnogi fanovi Nintenda su ostali razočarani. Taj osjećaj se povećao kada su (sasvim slučajno, naravno) u isto vrijeme procurile informacije o Sony-evom handheldu, PSPu, te se ispostavilo da Nintendo DS opasno kaska za konkurencijom.
Od tada se mnogo stvari promijenilo. Nintendo DS se, unatoč mnogo slabijih mogućnosti od konkurencije, dokazao kao dosta sposoban handheld i kao dostojan nasljednik. Touch screen sposobnosti jednog od ekrana čine dosta fantastičnu promjenu toka, i da nisam malo prije toga iskusio neke igre na PocketPCu, vjerovatno bi me promjena bacila u ekstazu. Naravno grafika na njemu je ravna Nintendu 64 i dosta toga je ostalo na dva ekrana, koja su otprilike veličine GBA SP ekrana, ali unutar te mašinice se krije mnogo aduta koji iznenađujuće opravadavaju kupovinu.
Vaša malenkost, ja, sam odlučio da se predam ponovo svojoj Nintendo otaku ličnošću i da sebi prisvojim ovo čudo. Oprostićete što nastavljam da pišem u prvom licu, ali smatram da ne treba još jedna suhoparna recenzija ove konzole kakve ih možete naći na stotine po netu.
Tokom ljetovanja sam odlučio da nabavim i taj Nintendo DS, i pokoju igricu. Naravno obligatorni Resident Evil 4 i Kingdom Hearts: Chain of Memories nisu smjeli nedostajati, i na kraju sam shvatio da mi cijela ušteđevina ode na tu zabavu. Svejedno, igrač sam po primarnom hobiju a parcijalno i zanimanju, tako da mi je odluka finalno pala prilično lagano.
Nakon što sam sa većim dijelom redakcije fanatično posjetio Algoritam u Splitu sam (prethodno ugovoreno) preuzeo tih nekoliko proizvoda. Uz sam DS (koji košta 1199 kuna, preračunato nekih 310KM) sam uzeo i tri igre: Warioware Touched!, Polarium i Another Code. Recenzije tih igara ćete čitati u bližoj budućnosti.
Tokom obligatornog punjenja (DS koristi istu bateriju kao i GBA SP, pa se može koristiti isti punjač
sam prelistavao manual i sadržaj kutije koja sadrži također i rezervni stylus, što je za svaku pohvalu. Pored punjača i nekoliko knjižica se dobije također i privjesak koji vrši dvojnu funkciju takozvanog ”thumb strap-a”. Taj isti privjesak, koji se pričvrsti na palac, vam u nekim igrama olakšava igranje i bez stylusa.
Nakon punjenja i prvog paljenja me je dočekala dosta lijepa sekvenca podešavanja osnovnih podataka, rođendana, omiljene boje, datuma, vremena i sličnih informacija. Također sam mogao izabrati na kom ću ekranu igrati Gameboy Advance igre. Gameboy Advance? Pa naravno, DS u čistoj tradiciji nintenda je backwards compatible makar jednu generaciju. Stare Gameboy i Gameboy Color igre više ne rade. Nakon svih unešenih podataka me je dočekao izborni meni sa mogućnošću da pokrenem DS igru, GBA igru, Pictochat softver za bežičnu slikovnu komunikaciju, te da omogućim wireless multiplayer mogućnosti DS-a. Na žalost, jer sam jedino živo biće koje u mom okruženju ima DS, nisam mogao isprobati te dvije opcije.
Što se tiče igara, šta reći? Dovoljno je spomenuti da sam d-pad i ostala dugmad nisam skoro nikako ni dotakao. Većinu radnji izvršavate direktno preko touch screen-a, i drukčije vam se čini jednostavno glupo i neprirodno. Polarium i WarioWare su dosta logičke i arkadne mini igrice, dok je Another Code: Two Memories avantura u klasi jednog Myst-a ili 7th Guest-a, makar po principu. Cijeli doživljaj igranja me oduševio.
Sada malo o tehničkoj strani. Iako konzola nema grafiku kakvu bi trebala imati u ovoj generaciji, još uvijek inovativnost prevladava gorki ukus. Zvuk, sa druge strane, je fantastičan. Za reprodukciju istog služe mali stereo zvučnici, smješteni oko gornjeg ekrana. Ovaj put je Nintendo odlučio ubaciti direktni priključak za slušalice, što je također potez vrijedan pohvale. GBA SP je zahtijevao poseban adapter.
Vrijedi mala napomena za GBA igre: DS ne omogućuje igranje multiplayer opcija GBA igara. On nema slot za link kabl i wireless adapter za GBA, tako da je igranje multiplayera, a i kačenje na Gamecube radi iskorištavanja dodatnih opcija kod DS-a nemoguće.
Preostaje mi samo da navedem negativne strane, kojih je iskreno malo. Radi samog principa DS-a sam jako poželio ugrađen PDA softver, te mogućnost čitanja memorijskih kartica (SD ili ostalih standarda) radi MP3 reprodukcije. Kako izgleda, uskoro izlazi poseban adapter koji će omogućiti ovu drugu želju uz podršku za DivX. Ipak, toliko mi ne smeta nedostatak, jer za to će mi služiti PSP.
Da li kupiti DS? Ovisi. Ako ste veliki igrač, onda u svakom slučaju preporučujem kupovinu. Šanse su da nemate Gameboy Advance, tada vrijedi još veća preporuka, jer imate jednu veliku biblioteku igara na raspolaganju. Iako se trenutno količina igara na DS-u vrti u dosta ograničenom okviru, posmatrajući budućnost se može reći da izlazi dosta interesantnih naslova. Pored novog Advance Wars-a, Final Fantasy Crystal Chronicles-a, Nintendogs-a, igara Sid Meier-a, te još dosta naslova koji privlače pažnju je na kraju krajeva i na određen način moguće pokrenuti ScummVM emulator na DS-u, kada vam na raspolaganju stoji čitava Lucasartsova biblioteka avantura.
Od tada se mnogo stvari promijenilo. Nintendo DS se, unatoč mnogo slabijih mogućnosti od konkurencije, dokazao kao dosta sposoban handheld i kao dostojan nasljednik. Touch screen sposobnosti jednog od ekrana čine dosta fantastičnu promjenu toka, i da nisam malo prije toga iskusio neke igre na PocketPCu, vjerovatno bi me promjena bacila u ekstazu. Naravno grafika na njemu je ravna Nintendu 64 i dosta toga je ostalo na dva ekrana, koja su otprilike veličine GBA SP ekrana, ali unutar te mašinice se krije mnogo aduta koji iznenađujuće opravadavaju kupovinu.
Vaša malenkost, ja, sam odlučio da se predam ponovo svojoj Nintendo otaku ličnošću i da sebi prisvojim ovo čudo. Oprostićete što nastavljam da pišem u prvom licu, ali smatram da ne treba još jedna suhoparna recenzija ove konzole kakve ih možete naći na stotine po netu.
Tokom ljetovanja sam odlučio da nabavim i taj Nintendo DS, i pokoju igricu. Naravno obligatorni Resident Evil 4 i Kingdom Hearts: Chain of Memories nisu smjeli nedostajati, i na kraju sam shvatio da mi cijela ušteđevina ode na tu zabavu. Svejedno, igrač sam po primarnom hobiju a parcijalno i zanimanju, tako da mi je odluka finalno pala prilično lagano.
Nakon što sam sa većim dijelom redakcije fanatično posjetio Algoritam u Splitu sam (prethodno ugovoreno) preuzeo tih nekoliko proizvoda. Uz sam DS (koji košta 1199 kuna, preračunato nekih 310KM) sam uzeo i tri igre: Warioware Touched!, Polarium i Another Code. Recenzije tih igara ćete čitati u bližoj budućnosti.
Tokom obligatornog punjenja (DS koristi istu bateriju kao i GBA SP, pa se može koristiti isti punjač
sam prelistavao manual i sadržaj kutije koja sadrži također i rezervni stylus, što je za svaku pohvalu. Pored punjača i nekoliko knjižica se dobije također i privjesak koji vrši dvojnu funkciju takozvanog ”thumb strap-a”. Taj isti privjesak, koji se pričvrsti na palac, vam u nekim igrama olakšava igranje i bez stylusa.Nakon punjenja i prvog paljenja me je dočekala dosta lijepa sekvenca podešavanja osnovnih podataka, rođendana, omiljene boje, datuma, vremena i sličnih informacija. Također sam mogao izabrati na kom ću ekranu igrati Gameboy Advance igre. Gameboy Advance? Pa naravno, DS u čistoj tradiciji nintenda je backwards compatible makar jednu generaciju. Stare Gameboy i Gameboy Color igre više ne rade. Nakon svih unešenih podataka me je dočekao izborni meni sa mogućnošću da pokrenem DS igru, GBA igru, Pictochat softver za bežičnu slikovnu komunikaciju, te da omogućim wireless multiplayer mogućnosti DS-a. Na žalost, jer sam jedino živo biće koje u mom okruženju ima DS, nisam mogao isprobati te dvije opcije.
Što se tiče igara, šta reći? Dovoljno je spomenuti da sam d-pad i ostala dugmad nisam skoro nikako ni dotakao. Većinu radnji izvršavate direktno preko touch screen-a, i drukčije vam se čini jednostavno glupo i neprirodno. Polarium i WarioWare su dosta logičke i arkadne mini igrice, dok je Another Code: Two Memories avantura u klasi jednog Myst-a ili 7th Guest-a, makar po principu. Cijeli doživljaj igranja me oduševio.
Sada malo o tehničkoj strani. Iako konzola nema grafiku kakvu bi trebala imati u ovoj generaciji, još uvijek inovativnost prevladava gorki ukus. Zvuk, sa druge strane, je fantastičan. Za reprodukciju istog služe mali stereo zvučnici, smješteni oko gornjeg ekrana. Ovaj put je Nintendo odlučio ubaciti direktni priključak za slušalice, što je također potez vrijedan pohvale. GBA SP je zahtijevao poseban adapter.
Vrijedi mala napomena za GBA igre: DS ne omogućuje igranje multiplayer opcija GBA igara. On nema slot za link kabl i wireless adapter za GBA, tako da je igranje multiplayera, a i kačenje na Gamecube radi iskorištavanja dodatnih opcija kod DS-a nemoguće.
Preostaje mi samo da navedem negativne strane, kojih je iskreno malo. Radi samog principa DS-a sam jako poželio ugrađen PDA softver, te mogućnost čitanja memorijskih kartica (SD ili ostalih standarda) radi MP3 reprodukcije. Kako izgleda, uskoro izlazi poseban adapter koji će omogućiti ovu drugu želju uz podršku za DivX. Ipak, toliko mi ne smeta nedostatak, jer za to će mi služiti PSP.
Da li kupiti DS? Ovisi. Ako ste veliki igrač, onda u svakom slučaju preporučujem kupovinu. Šanse su da nemate Gameboy Advance, tada vrijedi još veća preporuka, jer imate jednu veliku biblioteku igara na raspolaganju. Iako se trenutno količina igara na DS-u vrti u dosta ograničenom okviru, posmatrajući budućnost se može reći da izlazi dosta interesantnih naslova. Pored novog Advance Wars-a, Final Fantasy Crystal Chronicles-a, Nintendogs-a, igara Sid Meier-a, te još dosta naslova koji privlače pažnju je na kraju krajeva i na određen način moguće pokrenuti ScummVM emulator na DS-u, kada vam na raspolaganju stoji čitava Lucasartsova biblioteka avantura.
Komentari (3)
Prijavi se da bi komentarisao/la.
