"Majka - domovina mog' djetinjstva"
Budim se i otvaram usnile oči. Preda mnom se pojavljuje već poznato i blaženo lice... Lice koje moje usnele oči pretvara u razigrane đavolćiće. Lice moje majke, lice zapisano i zakovano u mom sjećanju i mom srcu, lice koje ne smije biti zaboravljeno, moj dom, moje utočište evo dugi niz godina. Već osjetim miris uštipaka koje ona uvijek napravi nedeljom. Moje djetinstvo nije bilo lahko. Nisu mi pomagali razni prijatelji i rođaci sa milionima maraka u džepovima, nisam nosao mobitele po školi, nisam imao cura kao neki ... Ali imao sam nešto mnogo vrijednije od svega toga : Moju majku. Vezu koju smo nas dvoje napravili kroz neprekidne i beskrajne razgovore, podarila mi je utočište od nevolja, rame za plakanje, podarila mi je topli dom. Svakim danom sve je više volim, jer ljubav prema majci je bezgranična. Nju ne možeš zamrziti, ne kada ti pruži ono što je meni. Utočište i u najvećim poniženjima u djetinstvu, ustaljena slika jedne sretne žene koju bol probada iznutra kada vidi da plačem. Bosna (gdje već živiš) je zemlja u kojoj sam se rodio, zemlja na kojoj se nalazi moj dom... Ali ne, prava domovina, pravi dom, pravo utočište od nevolja, bila je moja mati. To lice prepuno bora bilo je moje svijetlo u tami, moja sreća u nesreći, moj spas u nevolji. Protkana sjećanja mog dugog djetinstva ispunjenog ljubavlju vežu me samo na jednu osobu : Na moju majku, moju domovinu i moje utočište u djetinstvu.
Odo sad da jedem, pa kad jedem napisat' ću ti ovu drugu.
"Najbolji prijatelj je onaj ko te necem nauci"