Draga moja !
Prije par godina, tačnije 10.2.2006 godine sam te prvi put ugledao. Odmah sam shvatio da moje srce kuca za tebe i da ni jedna druga žena neće moći ući u moje srce. Ušla si burno kao oluja i divljala si po mom srcu. Unatoč tome što smo često ostavljali mirise po krevetima i hotelskim sobama, osjećam nekog crva iz dna koji me upozorava. Šta ako se i nama desi ?! Da li ćemo to uspjeti prebroditi ?! Vidiš i sama u današnjem svijetu da se ljudi tek tako zaraze. Nebitno čim, nebitno kako... Samo tako ... Posljednje što želim je da nas dvoje prestanemo živjeti jedno za drugo, ali ne preostaje mi ništa drugo. Baš prije neki dan čitam u novinama ispovijest mlade osobe ženskog spola o tome kako je dobila, kako je živjela i kako sad umire sa HIV virusom. Šteta je to jer ima samo 21 godinu, baš kao i ti sada. Čudna je ljudska sudbina a pogotovo sudbina dvoje zaljubljenih. Uvijek si izbjegavala razgovore o ovoj temi, uvijek si skretala misli na druge malo vedrije i žihvanije teme... Ali moramo stati. Moramo razmisliti šta nas čeka, moramo se obrazovati, informisati. Potreba za informisanosću i obrazovanjem u današnjem svijetu je potrebnija nego ikada. Ne, ne slutim i ne mislim da se to može desiti nama, ali da, bojim se. Strah se uvio u moje srce kao spirala koja nema početka i kraja. Kao crv koji te samo izjeda i izjeda... A ti, sa tako blaženim pogledom i osmijehom, kad god spomenem ovo samo okrećeš glavu i izbjegavaš pogled u oči. Da li te strah ?! Da li se bojiš toga da sam ja možda zaražen ?! Da li se bojiš sudbine, istine, života ?! Moramo, jednostavno takav je život. Danas sretno zaljubljeni, sutra smrtni neprijatelji. Čudna je stvar život, pogotovo kada te uhvati u kolosijeke razmišljanja i protkanih misli. Mislim da shvaćaš da je HIV nešto što se ne može ignorirati. Da ne postoji zaštita za to, da smo i ja i ti prije zajedničkih imali prve odnose Bog zna s kim ... Previše izbjegavamo trenutak i predugo čekamo. Trebamo se suočiti sa ovim, suočiti sa snagom ljubavi i volje. Ne, ne prisiljavam te niti bi ikad, ali da, sugeriram i pokušavam ti pokazati zašto je važno biti spreman. Sjećaš li se kada si plakala nakon silih vijesti o smrću mlade 16-godišnjakinje od ovoga ?! Sjećaš li se kada si oblilazila oboljele koji su izgledali baš poput mene i tebe, samo razvraćeni iznutra, istrebljeni i izdani od strane sreće i opreznosti. Zar želiš da tako završimo ?! Kao zadnja rupa na sviralu o kojima brinu samo ljudi poput trenutnih nas kojih se strah suočiti sa neizbježnim ?! Ne, ja ne želim takvu sudbinu, ja želim sudbinu u kojoj smo ja i ti srećni, zaljubljeni i puni samopouzdanja i obrazovanja. Ako si spremna i ja sam. Ako nisi ništa novo zar ne ? Ali shvati ne možemo uvijek tražiti satisfakciju u želji za zaboravom i pogledom na drugu stranu od one prave, ne možemo ignorirati ono što će nas kad tad stići. Otvori mi se i hajdemo zajedno istražiti svijet.
Tvoj dragi.
Ajd da vidim ko će me nadmašiti hahahah