Evo beze čačkajući po starim CD-ovima naiđoh na ovu priču što sam nekada pisao. Pročitah je par puta i ispuni me želja da je podijelim sa vama. Samo sam malo prepravio gramatičke greške i to je to ^^
Svaka sličnost sa postojećim osobama je slučajna.
_____________________________
- Mrak je. Obasjale strane tamnih zidina mog života polako nestaju. Počinjem tonuti i povlačit se. Osjećam duboki žal za vremenom. Svi grijesi iz mladosti su me stigli. Sunčeva pojava mi je postala nepoznat pojam. Od kada sam ušao u ovaj svijet znam samo za bjedu i jad. Strah, izbezumljenost, privremena sreća ... Postaje tužno i monotono. Gdje god da krenem prate me tamne sjene moje prošlosti. Imao sam sve : porodicu, djevojku, prijatelje ... Imao sam čak i kućnog ljubimca kojeg sam toliko volio.
Val umrtvljenosti u našoj zemlji je zafatio i mene. Moji su se prijatelji uspjeli izvući na vrijeme i sad uživaju. Za njih sam samo preboljelo sjećanje na srećne dane a oni meni utjeha i motiv za životom. Krijem ruke, sakrivam oči od upitnih i neshvatljivih pogleda, bojim se, strahujem za životom ... Moćna sila kontrolira svima nama. Živimo u sjenama kao zadnje propalice i bitange, sanjamo dane kada će nam dati dozu da se nafiksamo i obnovimo. Znam, već sam mrtav. Moj život nema smisla a ipak ga živim. Ali ono malo vjere u Boga što je u meni ostalo ne dozvoljava mi da se odlučim na konalni čin. Da zaboravim probleme, da se odreknem svega što nemam ... Sve je bilo tako bajno. Sreća, veselje .. Ali nakon vremena postaje muka i ovisnost. Svi nas mrze... Mrzimo i sami sebe. Nemamo prijatelja, nemamo susjeda... Živimo na mjestu gdje ni oni najluđi nikad ne bi kročili. Svakodnevni pejzaž našeg predjela najčešće je ispunjen miševima i "čistoćom" mrtvih ulica. Kad kad siđemo u Aleju samo da kupimo da jedemo. Ne možemo podnijeti poglede normalnih ljudi...
Probijaju nas kao koplja, kao sablje.. Tako oštro i direktno da odmah umireš. Prijašnju satisfakciju su nam zamjeline misli i sjećanja na dane prije te satisfakcije. Svi smo imali sretne živote. Kap radoznalosti i čežnje za boljim položajem dovelo nas je do tačke gdje samo najslabiji padaju. Gdje padaju oni čiji su životi zaboravljeni i oni koji žive samo u svom svijetu. Sobe su nam okupane crnim katranom čiji miris pomiješan sa raznim smradovima naših pokušaja inovacija ubija u pojam.
Već 3 noći nisam oka sklopio. Besanica je samo jedna u nizu od bolesti koje nas izjedaju kao crvi. Osjećam se umorno, isfrustrirano ... To su dani kada poželiš da te Bog nije stvorio ili da ti je skratio muke po samom dolasku na ovaj svijet. To su dani koji su teži od svake izdaje i od svakog poniženja koje ste ikad doživjeli. U ovom mjestu samo vlada smrt .. Svakim danom samo isčekujemo kako će sljedeći od nas umrijeti. Osjećam da mi je kraj blizu. Čovjek pri kraju osjeti duboke ubode prošlosti i grijeha, duboke rane koje smo nanijeli dragim osobama. Te rane su kod mene prevelike. Majku, moju rođenu majku, mati koju sam volio više od ičega na svijetu, otjerao sam u grob. Oca, čije mi je ime bilo svetije od mene samog, poslao sam u borbu za život. Braću sam obrukao u toj mjeri da su se morali iseliti. Iznevjerio sam ih, duboko povrijedio, razočarao.
Prem da sam mlad i u normalnim uslovima život bi bio tek pred' mnom, osjećam da je kraj blizu. Osjećam udarce prošlosti i sadašnjosti, osjećam ubode boli i žala. Sva tuga koju sam nanio sad se sliva u mene. Igle su mi postale glavni obrok. Rupice po ruci, ožiljci po cijelom tijelu od borbe za zadnje kapi "obroka" ... Plačem nad vlastitom sudbinom. Čovjek ne može shvatiti dok mu se ne dogodi. Toliko sam se puta pozdravio sa smrću koja mi je bila toliko blizu, to ni sam ne mogu shvatiti. Osjećate kako vam srce staje... Nemate šta da ga ubrzate. A onda se pojavljuje neki anđeo čuvar i ubrizga vam kap-dvije. Žalosno zar ne ?
Ne, ja ne tražim da me sažaljavate ili pokušate shvatiti. Ja tražim da mi pokušate posljednji put pokazati ispravni put. Bez raskrsnica i križanja, bez boli i uboda, bez bodeža koji ti režu srce kao hljeb...
Pokažite mi opet sunčevu svijetlost, pokažite mi opet sreću ljubavi i utjehu voljene osobe, pokažite mi moć posla i napretka... Pokažite mi da živim.
Svaki kutak koji svojim mrtvim očima pogledam izgleda mi kao ne opisana vječnost. Svaka bol koju doživim nadilazi granice normalnog i podnošljivog. Kroz maglovito sjećanje pred očima mi vihore riječi jednog mudrog pisca : " Ja život živim da ga iživim i da polije iživljavanja mirno umrem". Mnogi kažu da je tvoj život samo tvoja stvar. Kod mene moj život čak nije ni moja stvar. Vodi ga jedna sićušna metalna igla i ono što prolazi kroz nju. Ja svoj život ne živim da ga iživim. Ja živim za dan kada će smrt pokucati na moja vrata i prkosito reći : "Griješio si, Amire sine Božiji, griješio si jako. Tvoje grijehe ni najčistija voda 7 nebesa neće moći saprati. Uskoro ćeš "uživati" u životu sa takvima poput tebe. Gori tamo gdje takvi gore".
Jeza. Treći dan ne spavanja i ubojitost ponora i osjećaja odbačenosti i zaboravljenosti. Život mi se sveo na par uboda dnevno. Ironično... Sanjao sam dan kada ću otvoriti kliniku za narkomaniju. Sada mi je ona potrebna. Nemam hrabrosti da opet izađem pred oči voljenima i molim ih za oprost. Žalim sam sebe, plačem nad svojom sudbinom i proklinjem demona moje prošlosti, sadašnjosti i kratke budućnosti. Pretendiro sam ka sjajnim stepama porodičnog života a zabio sam se u ponor gdje i najhrabriji padaju.
Nekoć sam imao svijetlo plave oči, duboke kao prostrano nebo, a danas imam sive čmorke koji čekaju dan kada će konačno prestati banalno koračati tamnim zidinama. Veličina života, kako ih mi zovemo "normalnih", se ne ogleda u novcu, ljubavi, prijateljstvu ...
Ogleda se u snazi da se razdijeli pravednost i krivica. Koračao sam preko cijelih planina i polja, plivao od obala do obala, trčao gdje sam znao i umio... Tada mi ništa nije pretstavljalo patnju i nemoć. Danas se umorim od samih letimičnih misli koje mi prolete kroz glavu na te sretne dane. O Bože ... Ne znam zašto tvoje ime dozivam onda kada te najviše trebam. Ne zaslužujem ni milost Najmilostivijeg, zašto bi onda zaslužio milostinju naroda ? Bahatost mojih postupaka i nesvjesnost protkana prevelikom dozom radoznalošću me ubila. Sada sam ništa doli sjena koja korača crnim svijetom čije boje nemam sposobnosti uvijdjeti. Sve je crno. Čak i nekada sjajne zvijezde kojima sam se toliko divio postale su ništa nego crne tačke na još crnijom nebu. U dubokim razvratima između stvarnosti i boli dugo znam ostajati. Počeo sam voljeti osjećaj poniznosti i boli. Počeo sam ga voljeti jer znam da moram naplatiti grijehe iz moga života. Povrijedio sam toliko voljenih osoba da ni brojni ubodi na venama , od kojih i danas zavisim, ne mogu to izbrojati. Bljesak svijetlosti pri spomenu na majku mi se ukaže pred očima. Da li je to znak da me je Milostivi čuo ? Snop zraka koji me oslobađaju i moju razvratnu dušu peru od crnila kojom je obavijena, protačkaše mi misli. Sjetih se svih gadosti koje napravih. Život mi prođe pred očima u par trenutaka. Najzad dižem već iznemoglu glavu i ponosno dižem ruke ka nebu i govorim : "Sjetih se Bože trenutaka kada Si mi nudio izlaz a ja ih propuštao. Sjetih se Bože trenutaka kada sam pomislio da Si zaboravio na mene. Sjetih se Bože trenutaka kada sam zaboravio ko sam. Ali Bože, Ti Najveličanstveniji, povrati mi snagu i volju, povrati mi čežnju i slobodu, povrati mi sreću i osmijeh... Ti Bože što Te mnogi mrze..."
Sada živim kao slobodan čovjek, bez straha koračam gradom i uživam u bojama sveopisnih prizora i trenutaka. Ljudi me čudno gledaju ali ta čudoća u njihovim očima meni daje podstrek da sam slobodan. Osjećam da mogu poletjeti, osjećam da mogu roniti, osjećam da mogu pretrčati one razdaljine što sam pretrčavao, osjećam se slobodnim kao riba, osjećam se ispunjenim kao sreća ... Hvala Ti Bože, neka je vječno ime Tvoje.
_____________________________
Svaka sličnost sa postojećim osobama je slučajna.
_____________________________
- Mrak je. Obasjale strane tamnih zidina mog života polako nestaju. Počinjem tonuti i povlačit se. Osjećam duboki žal za vremenom. Svi grijesi iz mladosti su me stigli. Sunčeva pojava mi je postala nepoznat pojam. Od kada sam ušao u ovaj svijet znam samo za bjedu i jad. Strah, izbezumljenost, privremena sreća ... Postaje tužno i monotono. Gdje god da krenem prate me tamne sjene moje prošlosti. Imao sam sve : porodicu, djevojku, prijatelje ... Imao sam čak i kućnog ljubimca kojeg sam toliko volio.
Val umrtvljenosti u našoj zemlji je zafatio i mene. Moji su se prijatelji uspjeli izvući na vrijeme i sad uživaju. Za njih sam samo preboljelo sjećanje na srećne dane a oni meni utjeha i motiv za životom. Krijem ruke, sakrivam oči od upitnih i neshvatljivih pogleda, bojim se, strahujem za životom ... Moćna sila kontrolira svima nama. Živimo u sjenama kao zadnje propalice i bitange, sanjamo dane kada će nam dati dozu da se nafiksamo i obnovimo. Znam, već sam mrtav. Moj život nema smisla a ipak ga živim. Ali ono malo vjere u Boga što je u meni ostalo ne dozvoljava mi da se odlučim na konalni čin. Da zaboravim probleme, da se odreknem svega što nemam ... Sve je bilo tako bajno. Sreća, veselje .. Ali nakon vremena postaje muka i ovisnost. Svi nas mrze... Mrzimo i sami sebe. Nemamo prijatelja, nemamo susjeda... Živimo na mjestu gdje ni oni najluđi nikad ne bi kročili. Svakodnevni pejzaž našeg predjela najčešće je ispunjen miševima i "čistoćom" mrtvih ulica. Kad kad siđemo u Aleju samo da kupimo da jedemo. Ne možemo podnijeti poglede normalnih ljudi...
Probijaju nas kao koplja, kao sablje.. Tako oštro i direktno da odmah umireš. Prijašnju satisfakciju su nam zamjeline misli i sjećanja na dane prije te satisfakcije. Svi smo imali sretne živote. Kap radoznalosti i čežnje za boljim položajem dovelo nas je do tačke gdje samo najslabiji padaju. Gdje padaju oni čiji su životi zaboravljeni i oni koji žive samo u svom svijetu. Sobe su nam okupane crnim katranom čiji miris pomiješan sa raznim smradovima naših pokušaja inovacija ubija u pojam.
Već 3 noći nisam oka sklopio. Besanica je samo jedna u nizu od bolesti koje nas izjedaju kao crvi. Osjećam se umorno, isfrustrirano ... To su dani kada poželiš da te Bog nije stvorio ili da ti je skratio muke po samom dolasku na ovaj svijet. To su dani koji su teži od svake izdaje i od svakog poniženja koje ste ikad doživjeli. U ovom mjestu samo vlada smrt .. Svakim danom samo isčekujemo kako će sljedeći od nas umrijeti. Osjećam da mi je kraj blizu. Čovjek pri kraju osjeti duboke ubode prošlosti i grijeha, duboke rane koje smo nanijeli dragim osobama. Te rane su kod mene prevelike. Majku, moju rođenu majku, mati koju sam volio više od ičega na svijetu, otjerao sam u grob. Oca, čije mi je ime bilo svetije od mene samog, poslao sam u borbu za život. Braću sam obrukao u toj mjeri da su se morali iseliti. Iznevjerio sam ih, duboko povrijedio, razočarao.
Prem da sam mlad i u normalnim uslovima život bi bio tek pred' mnom, osjećam da je kraj blizu. Osjećam udarce prošlosti i sadašnjosti, osjećam ubode boli i žala. Sva tuga koju sam nanio sad se sliva u mene. Igle su mi postale glavni obrok. Rupice po ruci, ožiljci po cijelom tijelu od borbe za zadnje kapi "obroka" ... Plačem nad vlastitom sudbinom. Čovjek ne može shvatiti dok mu se ne dogodi. Toliko sam se puta pozdravio sa smrću koja mi je bila toliko blizu, to ni sam ne mogu shvatiti. Osjećate kako vam srce staje... Nemate šta da ga ubrzate. A onda se pojavljuje neki anđeo čuvar i ubrizga vam kap-dvije. Žalosno zar ne ?
Ne, ja ne tražim da me sažaljavate ili pokušate shvatiti. Ja tražim da mi pokušate posljednji put pokazati ispravni put. Bez raskrsnica i križanja, bez boli i uboda, bez bodeža koji ti režu srce kao hljeb...
Pokažite mi opet sunčevu svijetlost, pokažite mi opet sreću ljubavi i utjehu voljene osobe, pokažite mi moć posla i napretka... Pokažite mi da živim.
Svaki kutak koji svojim mrtvim očima pogledam izgleda mi kao ne opisana vječnost. Svaka bol koju doživim nadilazi granice normalnog i podnošljivog. Kroz maglovito sjećanje pred očima mi vihore riječi jednog mudrog pisca : " Ja život živim da ga iživim i da polije iživljavanja mirno umrem". Mnogi kažu da je tvoj život samo tvoja stvar. Kod mene moj život čak nije ni moja stvar. Vodi ga jedna sićušna metalna igla i ono što prolazi kroz nju. Ja svoj život ne živim da ga iživim. Ja živim za dan kada će smrt pokucati na moja vrata i prkosito reći : "Griješio si, Amire sine Božiji, griješio si jako. Tvoje grijehe ni najčistija voda 7 nebesa neće moći saprati. Uskoro ćeš "uživati" u životu sa takvima poput tebe. Gori tamo gdje takvi gore".
Jeza. Treći dan ne spavanja i ubojitost ponora i osjećaja odbačenosti i zaboravljenosti. Život mi se sveo na par uboda dnevno. Ironično... Sanjao sam dan kada ću otvoriti kliniku za narkomaniju. Sada mi je ona potrebna. Nemam hrabrosti da opet izađem pred oči voljenima i molim ih za oprost. Žalim sam sebe, plačem nad svojom sudbinom i proklinjem demona moje prošlosti, sadašnjosti i kratke budućnosti. Pretendiro sam ka sjajnim stepama porodičnog života a zabio sam se u ponor gdje i najhrabriji padaju.
Nekoć sam imao svijetlo plave oči, duboke kao prostrano nebo, a danas imam sive čmorke koji čekaju dan kada će konačno prestati banalno koračati tamnim zidinama. Veličina života, kako ih mi zovemo "normalnih", se ne ogleda u novcu, ljubavi, prijateljstvu ...
Ogleda se u snazi da se razdijeli pravednost i krivica. Koračao sam preko cijelih planina i polja, plivao od obala do obala, trčao gdje sam znao i umio... Tada mi ništa nije pretstavljalo patnju i nemoć. Danas se umorim od samih letimičnih misli koje mi prolete kroz glavu na te sretne dane. O Bože ... Ne znam zašto tvoje ime dozivam onda kada te najviše trebam. Ne zaslužujem ni milost Najmilostivijeg, zašto bi onda zaslužio milostinju naroda ? Bahatost mojih postupaka i nesvjesnost protkana prevelikom dozom radoznalošću me ubila. Sada sam ništa doli sjena koja korača crnim svijetom čije boje nemam sposobnosti uvijdjeti. Sve je crno. Čak i nekada sjajne zvijezde kojima sam se toliko divio postale su ništa nego crne tačke na još crnijom nebu. U dubokim razvratima između stvarnosti i boli dugo znam ostajati. Počeo sam voljeti osjećaj poniznosti i boli. Počeo sam ga voljeti jer znam da moram naplatiti grijehe iz moga života. Povrijedio sam toliko voljenih osoba da ni brojni ubodi na venama , od kojih i danas zavisim, ne mogu to izbrojati. Bljesak svijetlosti pri spomenu na majku mi se ukaže pred očima. Da li je to znak da me je Milostivi čuo ? Snop zraka koji me oslobađaju i moju razvratnu dušu peru od crnila kojom je obavijena, protačkaše mi misli. Sjetih se svih gadosti koje napravih. Život mi prođe pred očima u par trenutaka. Najzad dižem već iznemoglu glavu i ponosno dižem ruke ka nebu i govorim : "Sjetih se Bože trenutaka kada Si mi nudio izlaz a ja ih propuštao. Sjetih se Bože trenutaka kada sam pomislio da Si zaboravio na mene. Sjetih se Bože trenutaka kada sam zaboravio ko sam. Ali Bože, Ti Najveličanstveniji, povrati mi snagu i volju, povrati mi čežnju i slobodu, povrati mi sreću i osmijeh... Ti Bože što Te mnogi mrze..."
Sada živim kao slobodan čovjek, bez straha koračam gradom i uživam u bojama sveopisnih prizora i trenutaka. Ljudi me čudno gledaju ali ta čudoća u njihovim očima meni daje podstrek da sam slobodan. Osjećam da mogu poletjeti, osjećam da mogu roniti, osjećam da mogu pretrčati one razdaljine što sam pretrčavao, osjećam se slobodnim kao riba, osjećam se ispunjenim kao sreća ... Hvala Ti Bože, neka je vječno ime Tvoje.
_____________________________