Prije svega, dobro veće.
Vidim, ova naša zajednica napreduje iz dana u dan, otvaraju se fine teme za raspravu, dosta se trudite da uljepšate sve ovo, neko postavi rad u ps-u, neko svoj muzički singl, neko neku poeziju (primjer: -- > ney)
Tako da sam i ja odlučio da objavim nešto svoje, što bi se reklo 'friško' napisano i da vidim vaše mišljenje o tome (pohvala, zamjerke etc. )
Ovo što će te pročitati u nastavku je napisano iz moje smorenosti prema svijetu, prema ljudima, prema osjećajima, prema bezvrijednom JA i prema groznoj okolini.
Naime, dosta čitam, nešto pišem, obrazujem se, trudim se da budem što bolji i vrijedniji ali okolina sama po sebi mi to ne dozvoljava.
Temu odobrio nera_f, tako da ne bi bilo zabune i nadam se da neće završiti u kanti.
E pa idemo:
Naziv priče: O jednoj ljubavi.
Da li vam se ikada desilo da sjedite u mraku pod svjetlom neke jeftine, ružne lampe i slušate sjetnu muziku?
Da gledate u jednu tačku, razmišljajući beskorisno, tek tako da ništa ne osjećate?
Duša vas boli, jedne te iste slike vam prolaze kroz glavu, nekad lijepe, nekad ružne.
Kada bi prolazile ružne slike, čulo bi se kako prolazi voz i čula bi se škripa kočnica i tračnica i taj parajući zvuk bi uništio sve ono što je lijepo.
I on koči i koči i para srce i dušu s naglim prestancima.
Čini mi se da bi mi manje smetalo da me zatvore u neku tamnu, hladnu prostoriju i da puštaju onu jeftinu muziku s Balkana krajem devedesetih, onu jeftinu i prostu, postepeno pojačavajući, do ludila.
Napolju pada snijeg.
Upravo imam taj osjećaj, to su valjda te duge zimske noći, tužne i prazne.
Dok živim život koji nisam birao sam, moja duša pada u naizgled malu ali duboku samoću, sjetu i tešku bolest.
Nedostaje mi ono tvoje "pronto" kada mi se javiš na telefon.
Nedostaje mi kap kiše na tvojoj kosi dok sam te pratio kući, onakav mokar i bos, jednog jesenjeg dana.
Nedostaje mi onaj oblak u kafi i stidljivi pogledi u oči.
Eh.. mnogo toga mi nedostaje.
Pa onda onaj tvoj, šal, znaš onaj, što si ga oblačila pred utakmicu i dizala ga prema gore u trenutku sreće.
Nedostaju mi tvoje gluposti poslije utakmice, oh Bože, kad se samo sjetim, o kako smo se zezali tada.
Nedostaje mi tvoja soba, topla i meka koju i danas dan osjetim kada prođem pored tebe.
Znaš, baš sam te volio.
Onda, one tvoje slike s rođendana i dječije radosti što si mi pokazivala na podu.
Nedostaju mi one sjene iznad tvog kreveta kada bi krenuli da spavamo.
Još čujem tvoje uzdahe u daljini i vidim tvoje lice kada bi sanjala.
Nedostaje mi ono tvoje kada si me ostavila na snijegu, hladnog i modrog.
O prokleti bili, snjegovi. Odlazi moja draga sada, putem bijelim.
I tako to biva, o jednoj ljubavi.
Preostaje mi još samo da bacim glupi papir, ugasim svijetlo i krenem u noć.
- Šibajte!
Vidim, ova naša zajednica napreduje iz dana u dan, otvaraju se fine teme za raspravu, dosta se trudite da uljepšate sve ovo, neko postavi rad u ps-u, neko svoj muzički singl, neko neku poeziju (primjer: -- > ney)
Tako da sam i ja odlučio da objavim nešto svoje, što bi se reklo 'friško' napisano i da vidim vaše mišljenje o tome (pohvala, zamjerke etc. )
Ovo što će te pročitati u nastavku je napisano iz moje smorenosti prema svijetu, prema ljudima, prema osjećajima, prema bezvrijednom JA i prema groznoj okolini.
Naime, dosta čitam, nešto pišem, obrazujem se, trudim se da budem što bolji i vrijedniji ali okolina sama po sebi mi to ne dozvoljava.
Temu odobrio nera_f, tako da ne bi bilo zabune i nadam se da neće završiti u kanti.
E pa idemo:
Naziv priče: O jednoj ljubavi.
Da li vam se ikada desilo da sjedite u mraku pod svjetlom neke jeftine, ružne lampe i slušate sjetnu muziku?
Da gledate u jednu tačku, razmišljajući beskorisno, tek tako da ništa ne osjećate?
Duša vas boli, jedne te iste slike vam prolaze kroz glavu, nekad lijepe, nekad ružne.
Kada bi prolazile ružne slike, čulo bi se kako prolazi voz i čula bi se škripa kočnica i tračnica i taj parajući zvuk bi uništio sve ono što je lijepo.
I on koči i koči i para srce i dušu s naglim prestancima.
Čini mi se da bi mi manje smetalo da me zatvore u neku tamnu, hladnu prostoriju i da puštaju onu jeftinu muziku s Balkana krajem devedesetih, onu jeftinu i prostu, postepeno pojačavajući, do ludila.
Napolju pada snijeg.
Upravo imam taj osjećaj, to su valjda te duge zimske noći, tužne i prazne.
Dok živim život koji nisam birao sam, moja duša pada u naizgled malu ali duboku samoću, sjetu i tešku bolest.
Nedostaje mi ono tvoje "pronto" kada mi se javiš na telefon.
Nedostaje mi kap kiše na tvojoj kosi dok sam te pratio kući, onakav mokar i bos, jednog jesenjeg dana.
Nedostaje mi onaj oblak u kafi i stidljivi pogledi u oči.
Eh.. mnogo toga mi nedostaje.
Pa onda onaj tvoj, šal, znaš onaj, što si ga oblačila pred utakmicu i dizala ga prema gore u trenutku sreće.
Nedostaju mi tvoje gluposti poslije utakmice, oh Bože, kad se samo sjetim, o kako smo se zezali tada.
Nedostaje mi tvoja soba, topla i meka koju i danas dan osjetim kada prođem pored tebe.
Znaš, baš sam te volio.
Onda, one tvoje slike s rođendana i dječije radosti što si mi pokazivala na podu.
Nedostaju mi one sjene iznad tvog kreveta kada bi krenuli da spavamo.
Još čujem tvoje uzdahe u daljini i vidim tvoje lice kada bi sanjala.
Nedostaje mi ono tvoje kada si me ostavila na snijegu, hladnog i modrog.
O prokleti bili, snjegovi. Odlazi moja draga sada, putem bijelim.
I tako to biva, o jednoj ljubavi.
Preostaje mi još samo da bacim glupi papir, ugasim svijetlo i krenem u noć.
- Šibajte!
) te ružne slike, cujem kako prolazi voz, opet se cuje ona škripa kočnica i tračnica i taj parajući zvuk unistava sve ono što je lijepo.
