Zeleno busenje je roman Edhema Mulabdića. Mjesto radnje je jedan grad u Bosni i Hercegovini Maglaj,a vrijeme radnje je razdoblje u historiji Bosne na prijelazu iz patrijarhalnih ka modernim oblicima. Glavne ličnosti ovog romana su: Aiša (Lik iz narodne pojezije,detaljno je opisano njeno držanje i ponašanje. Bila je kćerka Mehmedage,lijepa,čarobnog lica i osmijeha,nježna i umiljata.), Ahmet( Bio je sin Omer-efendije,mlad,crnook,skroman,stidan kao djevojka.)
Skoro svake noći Ahmet je išao Aiši "pod prozor".Nakon nekoliko dana odlučili su da odu u prošnju Aiše ali Mehmedaga, Aišin otac, nije htio ni da čuje išta o tome. U gradu su svi pričali da dolaze Nijemci. Ahmet i još nekoliko momaka iz grada odlučiše da krenu u rat.Došlo je do bitke i Ahmet je poginuo. Kad je Aiša saznala za Ahmetovu smrt razbolila se od tuge. Rašid je zaprosio Aišu,ona je prihvatila prsten ali je drugi dan umrla.
Preuzeto sa: "http://bs.wikipedia.org/wiki/Zeleno_busenje_%28roman%29"
Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862. godine. Tu je završio mekteb i ruždiju i nakon toga zaposlio se kao činovnik. Godine 1887. Mulabdić upisuje Učiteljsku školu u Sarajevu i po njenom završetku odmah dobija posao u Brčkom. Odatle biva premješten u Sarajevo, gdje radi kao nastavnik u Dural-mualimminu, tj. u muslimanskoj vjeroučiteljskoj školi. Iza toga je perfekt konvikta Učiteljske škole, zatim nastavnik u Šerijatskoj sudačkoj školi i potom nadzornik osnovne škole. Uskoro biva izabran za narodnog poslanika u Maglaju i na toj dužnosti ostaje sve do januara 1929. godine, poslije čega odlazi u zasluženu mirovinu. Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokreće list "Behar" 1. maja 1900 (urednik lista od 1901-1906), a 1903. osniva i društvo "Gajret".
U svom dugom životu bio je prije svega prosvjetitelj, a onda i uspješan književnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na književno stvaralaštvo. Roman "Zeleno busenje" slovi kao najznačjnije djelo ovog autora, ali i kao prvi bošnjački roman. "Nova vremena" je roman manjeg značaja, ali neosporan dokument za izučavanje tog dijela historije. Budući da je Mulabdić i prvi bošnjački novelist ne smijemo zaobići zbirku novela "Na obali Bosne". Mnoštvo članaka i didaktičkih tekstova ostalo je rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili u njima sarađivao. Zbog jedne nesretne večere kod NDH vođa, bio je izopćen, poslije Drugog svjetskog rata mu je suđeno, te je ostao i bez svoje penzije. Umro je usamljen u Sarajevu 29. januara 1954. godine, a zadnje dane s njim je podijelila tek nekolicina prijatelja.
Danas je Mulabdić lektirski pisac i pomalo mu se vraća značaj koji je imao za razvoj bošnjačke kulture i prosvjete. Maglajska Manifestacija "Mulabdićevi dani kulture" u cijelosti je posvećena imenu i djelu ovog značajnog književnika.
eh ovo je bilo sto sam nasla sa neta...a evo jos jedan dodatak sa starog foruma sto je nana nasa napisala ljubi je matiLOL
Zeleno busenje, Edhem Mulabdic
Napisao je veliki broj djela: sličice iz mladosti pod naslovom «Kod starog djeda» i «Osmanlija»; pripovjesti iz prošlog i savremenog života: «Šilo za ognjilo», «Nesretan unuk, «Đuro Prepelica», «Aga i kmet», «Lov», «Tahiraga»; crtice «Šehiti», «Bajram», «Kućni rahatluk», «Uspomene u narodu»; novele «Kumovi», «Garib», «Nišan», «Zekonja», «Tajno pismo», te romane «Zeleno busenje» i «Nova vremena». Prvi književno okvir. Tematski okvir Mualabdićevog književnog djela jasno i precizno je definisan. To je okupacija Bosne i Hercegovine od starne Austro-Ugarske i sve ono što je ona u tom vaktu značila za bosanskohercegovačke muslimane; ogromne žrtve prilikom pružanja oružanog otpora nametnutoj vlasti, izgubljena društvena pozicija i povrijeđeni nacionalni ponos, progon i zlostavljanje onih koji se nisu mirili sa promjenom vlasti, podvojenost u odnosu na kolonijaliste koji su pristizali, nova civilizacija, evropeizacija i njen negativan odraz (krčme, kocka, piće i žene), prosvijeta, kultura, iseljavnje u Tursku i lične tragedije. Sve je to našlo mjesta ne samo u djelima Edhema Mulabdića već u cjelokupnoj prozi svih bosanskohercegovačkih muslimanskih pisaca koji su živjeli i pisali u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Ona je izravno bila prvi i najdublji izvor i inspiracija Mulabdićeve književnosti. Razlog više, konkretno u Mulabdićevom slučaju, bio je svakako lične prirode. To je porodična tragedija koju je doživio u ranoj mladosti i koju je opisao u 25. poglavlju romana «Zeleno busenje». Svojim očima je gledao kako mu pljačkaši ubijaju majku i haraju očev dom. O tome on vrlo emotivno govori u svojim sjećanjima: Lični razlog. «Kad u toku prva dva mjeseca novog stanja doživjeh u našoj kući groznu nesreću i tragediju (opisanu kasnije u «Zelenom busenju»), tada se u meni, momčiću iz nekog vremena i oporavka od ove nesreće, budi neka tugaljiva spoznaja, kao u kakva brodolomca. (...) I ja počeh uzdisati za onim što je prošlo i za onim što sam imao tek da nastavim iza stečena temelja u ruždiji. Mene obuzimahu misli, da onaj život, koji je kod nas prekinut, negdje još tinja, ako je Švabo pritisnuo Bosnu, Turska je još ostala cijela i u njoj Carigrad, gdje se zgrće svijet mojih misli i želja, sa sviju strana.» Drugi književni izvor. Pošto je uspio preboljeti tragediju svoje porodice i psihološku krizu izazvanu njom, Edhem Mulabdić realno je uočio da je austrougarska okupacija i nakon toga novouspostavljena vlast u BiH iz temelja potkopala sve staro i tradicionalno što je bila u ljudima i njihovom životu i da je neumitno nastupilo neko novo vrijeme, u kojem malo znači realnije stečeni lični i porodični ugled, porijeklo i zemljišni imetak ili vrijednost u nekom drugom materijalnom obliku, ako čovjek nije obrazovan, ako nije savlado neku vještinu i stekao navike da radi, ako ne posjeduje ličnu kulturu, ako nema državnu službu ili se ne bavi unosnom trgovačkom špekulacijom. Ova ispravna procjena je pred njega, kao književnika, postavila novi zadatak da u književnom djelu, pored motiva iz vremena okupacije i turskog vakta, umjetnički i dokumentarno obradi savremena društvena kretanja i događaje i u njima pojedinačne sudbine ljudi koji žive na ovim prostorima. «Taj postokupacioni sudbinsko-događajni prostor predstavlja drugo izvorište motiva Mulabdićeve proze. U njemu dominiraju, pripovjedački oživotvorene, njegove dvije opsesivne ideje: navedeni kult obrazovanja i nauke i dramatika životnog preokreta izazvanog okupacijom, sudarom civilizacija i smjenom životnih oblika.» Književni metoda. Književno-umjetnički postupak Edhema Mulabdića jeste romantičarsko-realistički. On toplo, osjećajno i sa izvjesnom rezignacijom i sjetom pripovjeda o životu i o kolektivnim i o individualnim sudbinama ljudi, Bošnjaka svoga vremena. Pri tome on ništa ne izmišlja, već sentimentalno-idiličnim tonom, rodoljubivo i domovinski, lirski i fatalistički apsolutizira neumitnost i snagu svoga vremena, personificiranu u organizaciji austro-ugarske vlasti, u njenoj snazi i poslovnosti i u novoj civilizaciji i kulturi života koju je ona sobom donijela u Bonu i Hercegovinu. Njegov način opisivanja svega toga je do nivoa realistički objektivn i fragmentiran; ambijent i atmosfera koju sugerira autentično bosanska; likovi, odnosi među njima i situacije prirodni, bošnjački; opis slikovit i konkretan. Ono što je pretežno i subjektivno, tipično mulabdićevsko u njegovim djelima, to je toplina vokacije kojom pripovjeda; to je ono njegovo razočarenje i sjeta što se sve tako neumitno sudbinski zbiva kako se zbiva; to je ono njegovo plemenito saosjećanje sa svojim sunarodnicima kojima ne može pomoći koliko bi želio; to je ona njegova dobra namjera da kad sa pozicija obrazovanog čovjeka kritikuje određenu društvenu pojavu, to čini kao prosvjetitelj koji daje moralno-didaktičku poduku i upozorenje, želeći da tako olakša život i učini ljude spretnima i strpljivima.
UMJETNICKA SLIKA BOSNE U DOBA OKUPACIJE
Roman "Zeleno Busenje" Edhema Mulabdica prikazuje razdoblje u historiji Bosne na prijelazu iz patrijarhalnih ka modernim oblicima zivota. Bosna izlazi iz samonikle bitnosti i kida spone o Osmanskim Carstvom, povezuje se s novom drzavom i ulazi u evropske civilizacijske tokove. Stari nacin zivota, obicaji, navike, drustveno-ekonomski sistem se postepeno napustaju i stvara osnova novog poretka. Prekid je bolan i sudbonosan i izaziva poremecaje koji su uz ostalo predmet ovog djela. "Zeleno busenje" svjedoci o tragici, dramama i dubokim potresima u zivotu Bosnjaka. Umjetnickim postupkom prati talasanje vremena i pronice u psihicke traume i prozivljavanja ljudi. Slika je prelomljena u spektru razlicitih boja, pa i u intimnoj sferi.
Proslost i svoje vrijeme na raskrscu historije pripovjedac projicira u dva plana. Na jednom su stari Bosnjani utonuli u stari zeman, zaneseni nadom da ce se vratiti ta vremena, na drugom su zastupnici novih pogleda i ideja svjesni da prijelaz donosi sustinske promjene. Svjedoku dogadjaja i drama, pripovjedacu izostrena cula nista ne promice iz fokusa opservacije, pa je platno tako siroko i slika razudjena. U sredistu opservacije je ulazak Austrije i otpor ustanika, prvo u Maglaju, gdje se dogadja radnja romana, a potom slika otpora u Sarajevu i drugim mjestima, mada su ta zbivanja fragmentarno prikazana. Osim neposrednih slika i opisa dogadjaja, ucesnika u otporu i Maglajlijama sto su se drzali po strani u ocekivanju ishoda, slika je Bosne u danima okupacije. Svoje vidjenje vremena pripovjedac je iskazao u likovima kao zastupnicima razlicitih pogleda. Ilustrativno je prikazan Muharem-aga, stameni, tvrdi Maglajlija, koji uza sve traume ostaje uporan u svojim shvatanjima, cak i kad se osvjedoci da vrijeme nije na njegovoj strani. Dozivljava rasap porodice. Skrhan i usamljen, dolazi do saznanja da su nadanja iluzorna i da su stara vremena nepovratno prosla. Zablude ce ga sprijeciti da se povinuje zahtjevima novog vremena. Antipod njemu je ustanik Ahmet, koji se takodjer protivi Austriji, ali iz drugih pobuda. Protivljenja Austriji ova dva lika ne ispoljavaju se samo u razlicitim pogledima vec i odnosu prema ljubavi ustanika Ahmeta i Muharem-agine kceri Aise. Protivi se Austriji, jer je svim nitima svog bica vezan za Bosnu. Cak i ljubav prema Aisi nije dovoljna da zatomi njegovu odanost zemlji. Prevladava osjecanje prema djevojci, jer se ljubav prema Bosni ne moze nicim porediti. Mada je slutio da ga u ustanickim redovima ocekuje smrt, da ce voljena djevojka ostati da tuguje za njim, nece ustuknuti pred vizijom Bosne. Zatoje kratkotrajna romansa djevojke i mladica. Kao da nije iznikla iz zivota, drama mladih se temelji na izvorima narodne lirike i slicna je tragici Omera i Merjeme. Tragicna je i sudbina Aise, koja je presvisla od bola i neostvarene ljubavi. Pripovjedac kraj njenog zivota opisuje tako kao da je svaki dan promatrao i biljezio kako nestaje "a ona venula kao njezan cvijetak na zarkom suncu".
U Romanu se tragika licnosti preplice s dogadjajima i odnosom prema tudjinskoj vlasti. Muharem-aga, covjek starih nazora kritican je prema Osmanlijama i Austrijancima. Osmanlije nije prihvatio zbog reformi i njihovog darivanja Bosne "na peskes" Austriji, kako je mislio, a svoje Bosance, posebno Maglajlije zbog njihovog ulizivanja i Osmanlijama i Austriji. Smatrao je da je za Bosnu najbolje da ostane kako jest, ali i da se Bosanci vrate izvorima vjere. Tvrdokoran i uporan, do kraja ce ostati dosljedan u tome. Nije shvatio da od Bosanaca najmanje zavisi njihova sudbina, nije piomao da Osmanlije nisu bas tako s volje predale Bosnu, da su na to bili prisiljeni i da je vrijeme Osmanlija u Bosni proslo. Tragiku ce dozivjeti i oni sto su bili za Osmanlije i oni sto su Bosnu branili. Muharem-agin sin Mustafa je otisao u svijet, a kcerka u smrt. Bio je to prst sudbine. Postojanost, karakter i priroda Bosanaca su odlike kojim se namece kao jedan od najuspjelijih likova. Drugi likovi: Mehmed-efendija Ahmetov brat, turski cinovnik uza svu kolebljivost i pristajanje i uz Osmanlije i Austriju, takodjer dozivljava tragediju. Naocigled mu austrijski olos ubija majku, a njega ranjava, cime se upotpunjuje mozaik razlicitih sudbina. U nedoumici da proba imanje ili da ga zadrzi, utjehu pokusava naci u alkoholu od kojega ga spasava Numan-efendija. Kao lik ostao je na raspecu dvojne licnosti i tek je djelomicno uspjela individua kojom vitla sudbina.
Psiholoskim karakterizacijama i prikazima suprotnosti u vidjenju Bosne i njene sudbine opisao je vise licnosti, medju kojima i dvije zene. Osim Aise, kao lika iz narodne poezije, fragmentarno, u detaljima o njenom drzanju i ponasanju, dao je Muharem-aginu zenu i Mehmed-efendijinu majku. I jedna i druga su nastale iz istog modela zene iz naroda, odane domu i vezane za djecu. Cudjenje svemu sto se dogadja prati strah, strepnja i slutnja na najgore, njihovu tragiku produbljuje nemoc da uticu na svoj udes. Ostali likovi su dati jednolinijski. Ahmet, koga srce vuce u boj, cudi se drzanju hodze, koji zna sta mu u citabu pise, ali ne zna sta mu je ciniti. Ahmetu je on izdajica, kao i ostale licnosti iz Maglaja, koji cijeli dan provode u kahvi u pricama i ocekivanju ishoda. I muftija koji treba da predvodi, da uputi, nalazi najlakse rjesenje - napustanje Bosne. Pripovjedac je tragiku ljudi shvatio kao kob i volju sudbine. Dotakao se, mada fragmentarno i drzanja kmetova koji su od Austrije ocekivali spasenje od turskog gospodarstva. Razumijevao ih je, cak i neke pohvalio sto ne prekidaju da izvrsavaju obaveze prema gospodarima. To se moze objasniti i porijeklom pripovjedaca koji je takodjer pripadao imucnim slojevima. Bilo je, svakako, pojedinacnih slucajeva u drzanju kmetova, ali to nije bio i opci njihov stav. U opisivanju Alije, Ahmetova brata ima autobiografskih crta sto se vidi iz price o djetinjstvu i podudarnosti s romanom (njegov odlazak poslije zavrsene ruzdije u Sarajevo na dalje skolovanje).
Najupecatljivije je prikazao zitelje rodnog grada. Promjena vlasti je izazvala obrate u kojima se nisu snasli. Sve se ispreturalo, dojucerasnjeg vakta vise nije bilo, dosao je novi, svima nepoznat, a s njim i iskusenja. Zemlja i busenje ce pokriti mezarje Ahmeta i Aise. S novom travom pocece novi zivot koji pripovjedac sluti. Ostale licnosti nisu uoblicene, cjelovitei formirane, ostale su samo skice. Dao ih je u kontrstima, Smail-agu kao vodju ustanka, Numan-efendiju kao covjeka s iskustvom. Pripovjedac se ne prepusta emocijama, vec pronice u psihu nekih ljudi. Ne zasniva svoju projekciju samo na onome sto kazuje o sebi vec i na onom sto je u njihovoj nutrini. Bio je kritican prema ustanicima, neorganiziranom otporu, pa i nekim Maglajlijama, koji su im se prikljucili. Sa simpatijama je prikazao, mada ni to ne na sirokom platnu, ustanike u Sarajevu, osobito vodju otpora, pljevaljskog muftiju Semsakadica. Iako ni te sekvence ne idu dublje u historijsku analizu zbivanja, one su umjetnicki dokumenti prijelaznog perioda.
Mulabdic je slutio promjene i navijestio lomove u okostaloj strukturi drustva. U kontrastima starog i novog je slika propadanja, narocito mladih koji se nisu snalazili u novom poretku, nekriticki prihvativsi navike sto su sa sobom donijeli doseljenici iz svih predjela Austro-Ugarske Monarije.
Pogledi Edhema Mulabdica na idejno-drustvena kretanja bili su progresivni, jer su otvarali nove horizonte i vidke. Otkrivao je zablude starih Bosnjaka uljuljkanih snom o dobrim starim vremenima, slavom i junastvom. Ta je misao pothranjivala zabdule, zaustavljala tok kretanja i doprinosila tapkanju na mjestu i stagnaciji. Za siru kompleksniju studiju i kreiranje nosilaca pogleda nije imao daha, pa se "zeleno busenje" ne moze prihvatiti kao historijski roman u smislu i znacenju koji taj pojam podrazumjeva. Da bi slika bila potpuna, nije bilo dovoljno naslikati haoticno doba, metez, nedoumice, tvrdokornost i fanatizam jednih i prilagodljivost drugih, ali roman treba prihvatiti kao umjetnicki dokument vremena. Prikazao je tursku vojsku u rasulu, iseljenicki talas, nade nekrscana u promjenu njihovog polozaja. U crtanju licnosti i tumacenju odnosa prema novoj vlasti ogledaju se stilske odlike, te idejne i strukturalne novine. Ako nije duboko pronicao u likove, darovito ih je markirao, sto je bio zametak studioznog pristupa posve razlicit od pristpa njegovih predhodnika (Osman-Azizovog avangardizma i intelektualnosti, te sirove tendencioznosti i naturalistickog slikanja).
U ekspoziciji romana slijedio je oblike pripovijedanja romanticarske strukture. Osobito u tumacenju likova. Antiosmanlijski konzervativci pretvorili su se u fanaticne protivnike Austriji, a liberali su zadrzali isti opertunisticki stav i prema Austro-Ugarskoj Monarhiji. Bili su protivnici svega sto nije odgovaralo njihovoj viziji Bosne.
"Zeleno busenje" je romanticarska i realisticka prica o tragici Bosne. Mulabdic nije pisao historiju, vec umjetnicku viziju Bosne. U njemu je i tradicija i realnost, proslost i savremenost. Pisac je porucio da stare vrijednosti tancaju, da nailazi novo vrijeme za koje se Bosnjaci moraju pripremiti. Zavrsetak romana je kao lament sudbini "nevine zrtve onog vremena, sudbine, koju je sada pokrivalo zeleno busenje". Jedan je svijet otisao, a drugi nestaje. Zrtve su bile uzaludne, ali ih Bosnjaci nisu mogli izbjeci, sto pokazuje i vrijeme poslije objavljivanja romana (1898.) i sve sto se dogodilo u proslosti i sto se dogadja u savremenosti.
"Zeleno busenje" je panorama i slika i umjetnicki dokument. Osim istine realnosti prenosti poruke o zlehudoj sudbini Bosnjaka, o tragicnoj sudbini ljudi, o zemlji u kojoj se svaka nova generacija nalaz pred istim iskusenjima.
MULABDIC, ef. Edhem
Edhem ef. MULABDIC se rodio 1862. godine u Maglaju gdje je završio mekteb i ruzdiju. 1887. godine upisuje se na Uciteljsku školu u Sarajevu i završava je 1890. Nakon kratkotrajna uciteljevanja u Brckom krajem 1891. godine postavljen je za nastavnika u tek otvorenoj muslimanskoj vjerouciteljskoj školi Darul-mualimin. Od 1899. do 1902. godine obavlja dužnost prefekta konvik-ta Uciteljske škole, a od 1902. do 1910. predaje na Šerijatskoj sudackoj školi. Od 1911. do 1917. Bio je nadzornik osnovnih škola, a od 1917. do 1923. je u upravi Muslimanske osnovne i Više djevojacke škole. Od 1923. do 1929. je narodni poslanik na listi JMO. 6. januara 1929. godine je prisilno penzionisan.
Mulabdic je autor prvog bosnjackog suvremenog romana "Zeleno busenje". Mulabdic je slutio promjene i navijestio lomove u okostaloj strukturi drustva. Pogledi Edhema Mulabdica na idejno-drustvena kretanja bili su progresivni, jer su otvarali nove horizonte i vidke. No unatoc tome nije bio niciji miljenik. Ni Austrijo-Ugarske, jer je otkrivao zablude starih Bosnjaka uljuljkanih snom o dobrim starim vremenima, slavom i junastvom. U kontrastima starog i novog je slika propadanja, narocito mladih koji se nisu snalazili u novom poretku, nekriticki prihvativsi navike sto su sa sobom donijeli doseljenici iz svih predjela Austro-Ugarske Monarije. Ta je misao pothranjivala zabdule, zaustavljala tok kretanja i doprinosila tapkanju na mjestu i stagnaciji. Njegovi romani se trebaju prihvatiti kao umjetnicki dokument vremena. Prikazao je tursku vojsku u rasulu, iseljenicki talas, nade nekrscana u promjenu njihovog polozaja. U crtanju licnosti i tumacenju odnosa prema novoj vlasti ogledaju se stilske odlike, te idejne i strukturalne novine. Ako nije uvijek duboko pronicao u likove, darovito ih je markirao, sto je bio zametak studioznog pristupa posve razlicit od pristupa njegovih predhodnika (Osman-Azizovog avangardizma i intelektualnosti, te sirove tendencioznosti i naturalistickog slikanja). U ekspoziciji romana slijedio je oblike pripovijedanja romanticarske strukture. Osobito u tumacenju likova. Antiosmanlijski konzervativci pretvorili su se u fanaticne protivnike Austriji, a liberali su zadrzali isti opertunisticki stav i prema Austro-Ugarskoj Monarhiji. Bili su protivnici svega sto nije odgovaralo njihovoj viziji Bosne. "Zeleno busenje" je romanticarska i realisticka prica o tragici Bosne. Mulabdic nije pisao historiju, vec umjetnicku viziju Bosne. U njemu je i tradicija i realnost, proslost i savremenost. Pisac je porucio da stare vrijednosti tancaju, da nailazi novo vrijeme za koje se Bosnjaci moraju pripremiti. Zavrsetak romana je kao lament sudbini "nevine zrtve onog vremena, sudbine, koju je sada pokrivalo zeleno busenje". Jedan je svijet otisao, a drugi nestaje. Zrtve su bile uzaludne, ali ih Bosnjaci nisu mogli izbjeci, sto pokazuje i vrijeme poslije objavljivanja romana (1898.) i sve sto se dogodilo u proslosti i sto se dogadja u savremenosti. "Zeleno busenje" je panorama i slika i umjetnicki dokument. Osim istine realnosti prenosti poruke o zlehudoj sudbini Bosnjaka, o tragicnoj sudbini ljudi, o zemlji u kojoj se svaka nova generacija nalaz pred istim iskusenjima. Prvim knjizevnim radovima javlja se u Bošnjaku Mehmed-bega Kapetanovica Ljubušaka, da bi od 1892. do 1894. bio odgovorni urednik. Urednik muslimanskih kalendara Bajraktar (1894) i Mearif (1898/99), sekretar sarajevske Kiraethane (Citaonice), a potom pokretac (sa Safvet-begom Bašagicem i Osmanom Nuri Hadzicem) muslimanskog casopisa Behar (1900) kojeg je uredjivao od 1900. do 1906. Jedan je od osnivaca Islamske dionicke štamparije (1905), odbornik društva Gajret (1903) i jedan od prvih urednika lista Gajret (1907).
Ni kraljevina Jugoslavija ga nije voljela, jer sudjeluje i u osnivanju muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica (1923), urednik je istoimenog kalendara i pokretac casopisa Novi behar (1927). Jedan je od urednika lista Pravda, glasila JMO, a pet godina je uredjivao i istoimeni kalendar.
Tokom drugog svjetskog rata iako nije podrzavao ugnjetacke fasiticke rezime koji su protutnjali Bosnom, i premda se nije politicki angazovao, zbog jedne nesretne vecere na samom kraju rata, komunisticki rezim ga proskribira, i nakon rata gubi penziju drzavnog cinovnika. Osamljen, neshvacen i intelektualno progonjen od strane komunista konacno je preselio u Sarajevu 29. januara 1954.gosine.
Bibliografija:
1. Rukovijet šale. Svezak prvi. Sabrao i izdao ucitelj na Darul-mualliminu i urednik "Bošnjaka". Sarajevo, 1893.
2. Zeleno busenje. Roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine. Matica hrvatska. Zagreb 1898; - 2. izd. Matica hrvatska. Zagreb, 1944.
3. Na obali Bosne. Matica hrvatska. Zagreb s.a.
4. Crtice. Sarajevo, 1907.
5. Nova vremena. (Slika iz novijeg zivota u Bosni). Mostar, 1914.
6. Izabrane pripovijesti. Matica hrvatska. Zagreb, 1944.
7. Svak na posao. Jedna zgoda u dvije slike iz godine 1895. Sarajevo, 1934.
8. Izabrana djela. Priredio Alija Isakovic. Bibliografija i literatura Muhsin Rizvic. Knjiga I. Zeleno busenje, roman iz doba okupacije Bosne i Hercegovine. Knjiga II. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo 1974, str. 195/303.
Edhem Mulabdić (1862.-1954.) je nesumnjivo najznačajniji prozni pisac u vrijeme austrougarske vladavine. Uz magistralno značajan roman Zeleno busenje (1898.) napisao je u razdoblju od 1895. do 1907. godine i niz pripovijetki od kojih je samo dio objavio u zbirci Na obali Bosne (1900.). Mulabdićeva umjetnost pripovijedanja pretače se u širokom spektru pripovijednih oblika od idilične folklorne priče, anegdotalne crtice i sentimentalno-evokativne "uspomene" do složenijih oblika narativne strukture novele i fabularno razvijene pripovijesti. Naravno, ni oblikovna kao ni tematska raznovrsnost njegovih proza nisu i zaloga estetske vrijednosti, ali sve to posvjedočuje osnovni sud da je on začetnik značajnih pravaca, usmjerenja i vrsta bošnjačke proze do 1918. godine.
Mulabdićeve priče još uvijek "čuvaju" toplinu harmonične atmosfere patrijarhalnog svijeta i života zasnovanog na tradicionalnim vrijednostima koje se bespogovorno prihvaćaju, slijede i poštuju. Zato njegove proze gotovo uvijek započinju slikama idiličnih suglasja čovjeka, prirode, porodice i društva, radosnog i skladnog prožimanja čovjeka i svijeta. Zaplet nastaje u trenucima kada se taj sklad naruši bilo hirovitošću ili neminovnošću društveno-historijskih promjena, bilo slabošću pojedinca i njegovom kratkotrajnom sumnjom u vrijednosti koje taj obrazac života nosi u sebi. U njegovim pripovijetkama, međutim, nema dubljih i dramatičnih sukoba, jer odanost njegovih junaka moralnim principima patrijarhalne zajednice i religijskim uvjerenjima na kraju opet uspostavljaju ravnotežu i sklad između čovjeka i svijeta.
U pričama s naglašenom društvenom tematikom Mulabdićevi junaci su ili zastupnici određene piščeve teze, i tada se priča zasniva na modelu poučne proze, ili su to mali ljudi zbunjeni pred "novim vremenom", a predani patrijarhalnim etičkim nazorima i društvenim konvencijama. Naravno, uspjelije su priče koje su se "otele" piščevoj namjeri da poduči ili kritikuje, ilustrira ili podstrekne, pa se pripovijedanje zasniva bilo na elegičnoj evokaciji uspomena ili humornom sjenčenju ljudskih nesporazuma sa životom (Garib, Vatrenjača, Ašik-Omer). Humor se ovdje pojavljuje koliko iz nastojanja da se pričom zabavi, razgovori i nasmije, toliko i kao oblik prevazilaženja nesreće i Mulabdićevog upornog bjekstva od pesimističkih i tragičnih ideo-afektivnih sadržaja. Možda se to ponajbolje vidi u pričama nastalim na baladnim modelima i motivima (Očinsko srce, Osmanlija, Otmica, Mazlum) u kojima se preuzeti obrazac iz balade na kraju preobražava u idiličnu sliku stišavanja životnih nesporazuma. Sličan preobražaj se zbiva i u pričama Bajram, Šehiti, Nišan i Prvi ezan u kojima se nesreća što se nadvila nad njegovim junacima rasplinjuje u katarzičnom prosvjetljenju mistično-religijskog smisla života. Rječju, ma kako to paradoksalno izgledalo, Mulabdić, koji je cjelinom svoga kulturno-prosvjetnog djelovanja uz Ljubušaka, Bašagića i Hadžića bio ključna ličnost društvenoga i kulturnoga preporodnog pokreta, u svome pripovjedačkom djelu nije bio stvaralac izrazite utilitarno angažirane književne riječi. Prije bi se to moglo reći za Osmana Nuri Hadžića (1869.-1927.) koji nakon prvih samostalnih ostvarenja objavljuje u tandemu sa Ivanom Milićevićem (1869.-1950.) pod pseudonimom Osman-Aziz. Hadžićev književni razvoj kreće se od folklorističkog prikupljanja istočnih narodnih priča i prvih samostalnih pripovijetki nastalih preradom narodnih predaja, pripovijetki i epskih pjesama do aktivističke proze i naturalističke priče s tematikom iz savremenog života. U zbirkama pripovijetki Na pragu novoga doba (1896.), Pripovijesti iz bosanskoga života (1898.), a osobito u nizu crtica objavljenih 1897. i 1898. pod zajedničkim naslovom S puta i teste Osman-Aziz su sve više napuštali i koncept neoromantičke heroične pripovijesti kao i model idilične folklorne priče u kojoj se evocira harmonija i toplina patrijarhalnog obiteljskog života. U ovim društveno angažiranim prozama, tematski vrlo raznolikim, prate se procesi rasapa tradicionalnih oblika života i na egzemplarnim sudbinama junaka kritički pristupa bošnjačkom svijetu koji se teško privikavao na novine što ih donosi austrougarska vlast. Njihove proze struktuiraju se na obrascima realističkog opserviranja stvarnosti i satiričkog pripovijednog stava, ali se priča u pravilu završava kritičko-didaktičkom poukom autora. Sasvim u skladu s deklarativno iskazanom namjerom da "najstrožije šibamo mahane, poroke našega svijeta" (5) Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, pogotovu u crticama S puta i teste daju oštru, nerijetko sarkastički intoniranu sliku bošnjačkog svijeta svoga vremena. Kritikujući niz negativnih pojava u društvu: konzervatizam i praznovjerje, nerad i rasipništvo, učmalost i odbijanje sveg onog što kao pozitivno donosi novo vrijeme (savremeno školovanje, novi oblici rada i privređivanja...) oni ispisuju onu vrstu proze koja s jedne strane nastavlja i izoštrava moralističko-didaktički koncept literature, ali s druge strane najavljuje naturalističku i društveno angažiranu prozu što će se kasnije nastaviti koliko u prozama Hamida Šahinovića, toliko i kao snažna linija i tipološka oznaka međuratne socijalne književnosti. To je i razlog što je u ovu antologiju uvrštena priča Svijet za sebe (Behar 9/1908.-9., 2, 17-20) mada je cjelinom opusa njihovo djelo nastalo devedesetih godina prošlog stoljeća.
