U pripremi za jedan roman koji cu pocet radit narednih mjeseci,
odlucih da se testiram tako sto cu napisati jednu kratku pricu.
Dakle prica nema svoj nastavak vec je takva kakva je.
Vase je da ocjenite dali je treba prosiriti, suziti... Ili sta vec... Takodjer
bih vas molio da obratite paznju na bilo kakve gramaticke greske da me
obavjestite. Prica nema apsolutno nikakve veze za temom romana (roman
naucna fantastika, prica rl.)
Tema : Kako je jedan covjek spasio narod...
Zivot je postajao sve tezi. Sama pomisao na jutro im se gadila. Svakodnevica im je bila istrosena pustim kopanjem po zemlji... Svakodnevno, od jutra do mraka iscrpljivali su se do maksimalnih snaga za jedan hljeb dnevno i flasu vode.
Sve su radili samo da bi obezbjedili porodici bar jedan obrok ... U gradovima i metropolama se zivjelo zivotom kakvim je dostojan covjeku. U tom mjestu, koje se cak i ne moze nazvati selom, zivilo se na nivou prosjaka. Pa cak i ispod toga..
Bilo ih je oko stotinu. Svi su se budili u tik zore i odlazili kopati, a vracali su se kuci kad sove pocnu loviti. Za to mjesto, malo ko je znao na cijelom svijetu. Nije ga bilo na mapi, na karti... Nigdje... Za to se pobrinuo covjek koji je smatrao svakog covjeka nizim od sebe... Smatrao je da je samo on dostojan imati sve sto pozeli. Svoje radnike je ucjenivao najcrnijim ucjenama.
Prijetio je da ce im pobiti porodicu, da ce ih okaciti na stub da vise dok ne struhnu... Mrznja mu je izbijala iz ociju kao metak iz puske. Mrzio je sve oko sebe...
Mrzio je majku, zenu, djecu ... Sve ih je sveo na jedan obrok dnevno... Majku je javno prozvao ku***m, djecu je obiljezio za citav zivot urezivajuci im nozem u celo rijec KOPILE. Zenu je prokleo i bacio je u tamnicu ... Niko nije imao snage da mu se odupre... Bio je povisok, krupan, duge crne kose i ne obrijane brade... Sve sto je imao cuvao je u posebnoj sobi sa vratima koja samo vojska moze otvoriti bez njega. Ni najpametniji ljudi nisu u stanju da "probiju" tajnu tih vrata.
Medju ljudima koji su znali za ovo mjesto bio je i jedan djecak koji je prvi put posjetio mjesto sa 13 godina. Tada se zivilo urbanizovano, zivilo se punim plucima i on
je to mjesto tako zapamtio. Medju svim tim ljudima on je imao svog tetka sa mamine strane. Ni njegova majka nije znala sta ih je spopalo jer je bila obuzeta svim brigama koje majka moze
imati sa 5-ero djece. Dvanaest godina poslije, djecak je odlucio posjetiti tetka jer ga se zaista uzelio, sto je majka podrzala. Put je bio dug i neprohodan, pun kamenja i raznoraznih
predmeta. Kada je stigao, moze se reci po narodnoj "Blenuo k'o ovca u sarena vrata!"
Posto je vidio da se jedan covjek dere na ostale ostao je u prikrajnosti i sve posmatrao.
Uzeo je fotoaparat, papir i olovku i polako poceo praviti zabiljeske.
Medju skupinom je uspio primjetiti i svog tetka. Bio je procelav, mal, mrsav, iskrivljene kicme kao savijena sajla... Izgledao je covjek koga su godinama bicevali, a ne
jedan obicni zemljoradnik.
Sutradan je otisao u policijsku stanicu i podnio prijavu. Pokazao je nadleznima gdje se to mjesto nalazi. Kada su policajci dosli, primjetili su nesto sto niko ostali nije. Nesnosan smrad...
Kada su pogledali mjesto sa koga je smrad dolazio, otkrili su zensko tijelo. I to ne kakvo tijelo, vec tijelo majke covjeka koji je skrenu sa pravednog puta. Covjek koji je sposoban da drzi ljude na jednoj kriski hljeba i casi vode dnevno zacijelo ne zasluzuje zivjeti... Ali tek covjek koji ubije vlastitu majku... Policajci su brzo priveli njega i sve njegove pristalice i odveli ih u najstroziji zatvor tog vremena. Covjeku koji ih je spasio, ljudi su nudili sve... Od robije, do kceri... On je samo zaplakao i rekao da ce im pomoci kolko god bude mogao. Sav novac iz posebne sobe podijeljen je zemljoradnicima tako da mogu zivjeti sretno do kraja zivota. Sutradan stigle su sve novinarske ekipe, sve humantiarne organizacije spremne pomoci potonulom narodu. Djeca su poslata u grad na skolovanje a stariji su dobili ono sto su oduvijek htjeli : Mirnu starost, uz ljubav i postovanje drage osobe te dovoljno hrane i pica.
Kada ljudi kazu da jedan covjek ne moze promjeniti sudbinu naroda, grdno se varaju.
Cak i ti, najobcniji od obicnih, mozes promjeniti dosta toga.
Jedan covjek je sposoban dosta toga. Covjek cijeli svoj zivot traga za njegovim smislom, a smisao zivota mu stoji napisano na celu.
Pomoci nekome, i spasiti ga je vrijednije nego imati veliku gozbu za veceru, od cega pola ostane ne iskoristeno.
To je prica, kako je jedan covjek spasio narod...
odlucih da se testiram tako sto cu napisati jednu kratku pricu.
Dakle prica nema svoj nastavak vec je takva kakva je.
Vase je da ocjenite dali je treba prosiriti, suziti... Ili sta vec... Takodjer
bih vas molio da obratite paznju na bilo kakve gramaticke greske da me
obavjestite. Prica nema apsolutno nikakve veze za temom romana (roman
naucna fantastika, prica rl.)
Tema : Kako je jedan covjek spasio narod...
Zivot je postajao sve tezi. Sama pomisao na jutro im se gadila. Svakodnevica im je bila istrosena pustim kopanjem po zemlji... Svakodnevno, od jutra do mraka iscrpljivali su se do maksimalnih snaga za jedan hljeb dnevno i flasu vode.
Sve su radili samo da bi obezbjedili porodici bar jedan obrok ... U gradovima i metropolama se zivjelo zivotom kakvim je dostojan covjeku. U tom mjestu, koje se cak i ne moze nazvati selom, zivilo se na nivou prosjaka. Pa cak i ispod toga..
Bilo ih je oko stotinu. Svi su se budili u tik zore i odlazili kopati, a vracali su se kuci kad sove pocnu loviti. Za to mjesto, malo ko je znao na cijelom svijetu. Nije ga bilo na mapi, na karti... Nigdje... Za to se pobrinuo covjek koji je smatrao svakog covjeka nizim od sebe... Smatrao je da je samo on dostojan imati sve sto pozeli. Svoje radnike je ucjenivao najcrnijim ucjenama.
Prijetio je da ce im pobiti porodicu, da ce ih okaciti na stub da vise dok ne struhnu... Mrznja mu je izbijala iz ociju kao metak iz puske. Mrzio je sve oko sebe...
Mrzio je majku, zenu, djecu ... Sve ih je sveo na jedan obrok dnevno... Majku je javno prozvao ku***m, djecu je obiljezio za citav zivot urezivajuci im nozem u celo rijec KOPILE. Zenu je prokleo i bacio je u tamnicu ... Niko nije imao snage da mu se odupre... Bio je povisok, krupan, duge crne kose i ne obrijane brade... Sve sto je imao cuvao je u posebnoj sobi sa vratima koja samo vojska moze otvoriti bez njega. Ni najpametniji ljudi nisu u stanju da "probiju" tajnu tih vrata.
Medju ljudima koji su znali za ovo mjesto bio je i jedan djecak koji je prvi put posjetio mjesto sa 13 godina. Tada se zivilo urbanizovano, zivilo se punim plucima i on
je to mjesto tako zapamtio. Medju svim tim ljudima on je imao svog tetka sa mamine strane. Ni njegova majka nije znala sta ih je spopalo jer je bila obuzeta svim brigama koje majka moze
imati sa 5-ero djece. Dvanaest godina poslije, djecak je odlucio posjetiti tetka jer ga se zaista uzelio, sto je majka podrzala. Put je bio dug i neprohodan, pun kamenja i raznoraznih
predmeta. Kada je stigao, moze se reci po narodnoj "Blenuo k'o ovca u sarena vrata!"
Posto je vidio da se jedan covjek dere na ostale ostao je u prikrajnosti i sve posmatrao.
Uzeo je fotoaparat, papir i olovku i polako poceo praviti zabiljeske.
Medju skupinom je uspio primjetiti i svog tetka. Bio je procelav, mal, mrsav, iskrivljene kicme kao savijena sajla... Izgledao je covjek koga su godinama bicevali, a ne
jedan obicni zemljoradnik.
Sutradan je otisao u policijsku stanicu i podnio prijavu. Pokazao je nadleznima gdje se to mjesto nalazi. Kada su policajci dosli, primjetili su nesto sto niko ostali nije. Nesnosan smrad...
Kada su pogledali mjesto sa koga je smrad dolazio, otkrili su zensko tijelo. I to ne kakvo tijelo, vec tijelo majke covjeka koji je skrenu sa pravednog puta. Covjek koji je sposoban da drzi ljude na jednoj kriski hljeba i casi vode dnevno zacijelo ne zasluzuje zivjeti... Ali tek covjek koji ubije vlastitu majku... Policajci su brzo priveli njega i sve njegove pristalice i odveli ih u najstroziji zatvor tog vremena. Covjeku koji ih je spasio, ljudi su nudili sve... Od robije, do kceri... On je samo zaplakao i rekao da ce im pomoci kolko god bude mogao. Sav novac iz posebne sobe podijeljen je zemljoradnicima tako da mogu zivjeti sretno do kraja zivota. Sutradan stigle su sve novinarske ekipe, sve humantiarne organizacije spremne pomoci potonulom narodu. Djeca su poslata u grad na skolovanje a stariji su dobili ono sto su oduvijek htjeli : Mirnu starost, uz ljubav i postovanje drage osobe te dovoljno hrane i pica.
Kada ljudi kazu da jedan covjek ne moze promjeniti sudbinu naroda, grdno se varaju.
Cak i ti, najobcniji od obicnih, mozes promjeniti dosta toga.
Jedan covjek je sposoban dosta toga. Covjek cijeli svoj zivot traga za njegovim smislom, a smisao zivota mu stoji napisano na celu.
Pomoci nekome, i spasiti ga je vrijednije nego imati veliku gozbu za veceru, od cega pola ostane ne iskoristeno.
To je prica, kako je jedan covjek spasio narod...
malo zavrsnica fali
Pozz