Da li čovjek s godinama postaje pametniji ili samo oprezniji?

Kad smo bili mlađi, mnogo toga nam je izgledalo jednostavno. Nismo previše razmišljali, ali vjerovali smo pogrešnim ljudima, donosili odluke bez puno razmišljanja i često išli glavom kroz zid.
Danas možda više razmišljamo prije nego što nešto kažemo ili uradimo. Neka prijateljstva smo izgubili, neka razočarenja preboljeli, a neke stvari koje su nam nekad bile bitne danas nam uopšte ne znače.

Da li ste danas hrabriji ili oprezniji nego prije 10 godina?
Da li vas je život naučio pameti ili vas je samo natjerao da manje vjerujete ljudima?

Moje neko mišljenje :
Mislim da čovjek s godinama ne postaje nužno pametniji, nego jednostavno uči na svojim greškama. Manje vjerujem riječima, više gledam djela i ne trošim energiju na svaku glupost(sitnicu). Život te nauči, muči htio ti to ili ne. Tako da glavu naprijed i lagano

Kako radim sve više sa ljudima mislio sam da sam nešto pametniji dok mi se nije desila jedna situacija u stranoj državi prije 2 godine, možda ispričam vremenom tema je preosjetljiva. Zbog te situacije teško je vjerovati ljudima kada te izda neko blizak. Bukvalno mi se dešava Mr.Robot ni krivom ni dužnom bit ću iskren nisam ovako htio . Preduboko sam ušao u cs , pravio se pametan i nema nazad trenutno

Sve zavisno od situacije sa ljudima definitivno oprez, čast izuzecima ima ih

Neki da, neki NE. Znam neke koji su i dan danas isti lvl pameti haha

Mislim da je rijec koju vise povezujem s temom je Iskusniji ili mudriji umjesto oprezniji. Iskustvo te dovodi do trenutka da tacno znas sta zelis ili ne zelis, sta tacno ti odgovara u kojem trenutku. Zivot postane šabloniziran, a ti samo shvatis sta je veca poenta i onda se vodis time

kao mladji, bili smo poput ptice dodo i nismo imali evolucijski strah. zaigrani, prostodusni, lakovjerni. vremenom se razoracas, poskliznes, opeknes, ali i naucis ili bi barem tako trebalo da bude. sto bi giboni rek'o, ovo mi je skola i drugi puta cu pametnije. nazalost zivimo u svijetu u kojem je otpoceo proces koje laboratorije ne mogu izmjeriti, a to je naruseno povjerenje. kao sto eclipse rece, tema je osjetljiva, a do tad ostaje da budemo ili barka nojeva ili glava bojeva, na nama je.

Pametniji sigurno ne. Više naučiš i bolje pamtiš stvari dok si mlađi - pa iz tog aspekta pametniji smo bili kad smo bili djeca na neki način.

Kad odrasteš imaš više znanja, bolje procesiraš stvari koje su te kao mlađeg zanimale ali nisi imao kapacitet za shvatit nešto 100% jer ti je falilo životno iskustvo da bi upotpunio doživljaj.

Ostalo je već rečeno, nema šta. Život ide svojim tokom pa naučiš neke stvari htio ili ne htio.

S vremenom iskusniji, mudriji k'o što naš narod kaže samo sabur.
Naučio sam da budem skroz smiren, bez obzira na situaciju, probleme ili bilo šta.
Također me ne dotiču prijateljstva više kao prije, ko je tu za mene i ja sam za njega. Ostalo mi nije ništa važno.

Čovjek mora da prođe kroz različite situacije, da bi nešto naučio.
To ide s vremenom, dok sam bio mlad sa 16+ nisam ni o čemu razmišljao, svakakva sranja radio.
Sve dok jednom ne dotakneš dno, onda se promijeni sve u glavi.

Sad mi je najbitniji miran život, zdravlje i porodica. Ostalo može a i ne mora, ne treba se opterećivati toliko nekim bezveze stvarima.

Zavisi dosta do okruzenja gdje odrastas, mnogi nemaju privilegiju sretnog djetinstva i oni mogu, ne nuzno, brzo odrasti (sazrijeti) u pogresnom smijeru. Moguce i da se neko razboli pa od bolesti postane zreliji, racionalniji. Mislim da zivotna iskustva u vecini usmjeravaju krajnji ishod i zivotna dob nije neko mjerilo. Neki stari se ponasaju gore od male djece. Danas gledam ovu novu djecu, zarzame, pod staklenim zvonom, brate dragi sa 6-7 nosaju pelene, jedu kasastu hranu, roditelji uvale telefone i komiraju djecu, na sta ce to izaci Bog zna. Sa 6-7 godina ja vec bio "cojek", cesto sam sebi przio jaja, cevape u tavi na plinu, jbt lozio vatru u peci ali sam uvijek znao gdje je granica.

Pitanja koja se vrte još iz antičkog doba i oko kojih se i danas vode rasprave: da li čovjek postaje mudriji vremenom, šta je to mudrost, da li je to spoj znanja i raznoraznih iskustava koje nakupljamo vremenom, da li je to spoj iskustva, znanja i vrlina jedne osobe, možeš li biti mudar bez određenih vrlina, je li sve to zajedno čini pamet ili mudrost? Da li se čovjek rodi mudar? Da li je čovjek rezultat svoje okoline? Koliko ustvari imaš kontrolu nad svojom sudbinom? Zar nam nije već predodređena tim pojedinim faktorima na koje sam čovjek nema uticaja?
Dvije stvari su sigurne:

• da čovjek uči dok je živ, kako na svojim greškama, tako i upija iz okoline,
• i da se sve konstantno mijenja, pa tako i sam čovjek (Panta rhei-sve teče).

Tu često nastaje unutarnji konflikt kod ljudi koji odbijaju promjene iako je to zakon prirode, toka univerzuma i procesa postojanja.
Sviju nas oblikuje ono što smo proživjeli, još više na koji način i kako gledamo na ta iskustva i baš to je ono što nas čini individuama. Mudrost čini sposobnost jedne osobe da se osvrne na svo to iskustvo i znanje i primjeni ga na ispravan način (vođen svojim vrlinama).

U životu je najbitnije napraviti dihotomiju stvari na koje možeš uticati i na koje ne možeš. Nerviranje npr. oko tuđih postupaka je isto kao da se ljutiš jer danas pada kiša. Možeš li je zaustaviti? Hoće li ona prestati zbog tvog stresa? Neće. Isto je i sa ljudima. Koliko god se trudili i radili nešto, ultimativno što će neko misliti i reći o tebi nije u tvojim rukama. Jednostavno moraš pokušati i vjerovati, tj. napraviti taj filozofski leap of faith u skoro svim sferama života. Ono na što možemo uticati jesu naše reakcije, hoćeš li ponijeti kišobran ili ne?

Što se mene samog tiče, u jednu ruku da, a u drugu ne. Ali nema veze, učim

Dobro pitanje
Valja izdefinisati sta znaci biti pametan, jer po meni ljudi mogu biti pametni za konkretne i specificne stvari ili oblasti a za druge da su totalno operisani.
U skoli smo smatrali da je neko pametan ako ima dobre ocjene a onda vidis da ne znaju auto vozit kako treba i da je to nuklearna fizika za njih.
Dosta ima uticaja i kucni odgoj i nacin odrastanja. Sto bi rekli jesi proso malo ulice pa si popu*io i neku foru i naucio nesto i kako tu stvari funkcionisu.

Koliko je ko mudriji i pametniji poslije 10 godina cisto vezem sa tim koliko je generalno inteligentan. Da li je sposoban poredati iskustva u glavi i nauciti nesto iz njih, da li je sposoban razluciti sta je dobro ili lose ?

Ne mora svako biti inteligentan a pametan, a ne mora ni biti pametan a inteligentan

@NyX sigurno sam oprezniji nego sto sam prije bio, a zivot me naucio da procjenim ljude pa shodno tome tolko im i vjerujem

Iskustvom postaje mudriji, pametniji i iskusniji. Covjek koji ne dolazi u takve izazovne situacije je i dalje pametan onoliko koliko mu je Bog dao da bude, ali opet ce mu nedostajati iskustvo.

Ja samo starim, pamet je na nivou tinejdjera

Većina ljudi je pametna na svoj način, ali je ključno pitanje koliko je ko dosljedan toj pameti u postupcima. Iskustvo se, za razliku od toga, stiče godinama i kroz različite životne lekcije, razvijajući sposobnost prepoznavanja obrazaca i predviđanja toka određenih životnih situacija.

Upoznala sam ljude koji uprkos životnim situacijama i dalje ne nauče lekciju već samo nastave ondje gdje su i stali. Tvrdoglavost, šta li je.
Upoznala sam ljude koji su se promijenili apsolutno nakon jedne traumatične situacije, ali ne na bolje već su postali jako loši, a prije nisu bili.
E to je već bezobrazluk.

Nije poenta života da postaneš govno jer je nego drugi bio govno prema tebi. Zašto bih postala ono šta mi se nije svidjelo kod te osobe?

Vodim se onim "kill them with kindness" jer imamo isuviše loših stvari u svijetu, nema potrebe da sebe trujem lošom energijom. A danas se to često čini kao i neki "trend" među narodom - biti mrzovoljan, mizantrop, asocijalan, neprihvaćen. I onda se time ponose, kako ne vjeruju nikome, kako su svi odvratni. Ali isti ti ljudi ne shvataju da takvim ponašanjem dijelom doprinose problemu.
Ne kažem ići glavom kroz zid i biti naivan. Oprezan naravno. Ali dati šansu, pogriješiti, upoznati nešto novo. Ako non stop budemo između svoja četiri zida, igrali defanzivu, onda nikad nećemo ni vidjeti drugu stranu života, ono ljepše, već non stop živjeti u paranoji.

Karakter čovjeka se jača tako što se susreće sa raznim životnim situacijama. I ljudski je griješiti. Bitno je iz svega izvući neku poruku.

Oni koji su ostali isti kao i prije 10-15 godina su ili živjeli pod staklenim zvonom ili su imali jako puno sreće da ih ništa poljuljalo nije, takvih je jako malo, gotovo nemoguće da postoje. Traumatičnih situacija je bilo, i biće.
Nije me više strah za sebe, preživjela sam 100% loših dana, strah me za ovog malenog, njegovi loši dani tek trebaju da dođu a nisam sigurna kako da ga sačuvam od toga.

Znam samo jedno, uradiću sve da on bude srećan, koliko god je to u mojoj moći. A kroz loše dane ćemo zajedno, sve je lakše u dvoje...ili troje.

- Hrabrost koju nisam imao u mladosti prema nekim stvarima danas imam a tamo gdje sam imao hrabrosti za neke stvari danas je nemam, nevjerovatno.

- Čim sam uspio sam sebe da slažem, kako vjerovati drugim ljudima...

Žao mi je samo što sam svoje dobre osobine dao pogrešnim ljudima u mladosti a vremenom su oslabile za ljude koji to zalužuju.
Što kaže narod naš, ko se na mlijeko opeče i u jogurt piri.