Znam da vecinu zanimaju pocetci Casuala pa eto vam ovaj txt 
80s FASHION. BIRTH OF THE CASUAL
U ocima medija tipicni "teenagerski" navijac je još uvijek "prostak"
u izlizanim trapericama, prljavoj jakni i tijela punog ožiljaka.
Ili je psihopatski skinhead s velikim cizmama i bez pameti.
Medutim, ove "pozameneterije" su sada totalno promijenjene.
"Moraš se odjenuti zapravo pronicavo da bi otišao na utakmicu
jer su i svi ostali tako odjeveni.
Ako si otišao izgledajuci kao "prostitutka" ismijali bi te."
kaže Luke Millington, Tottenhamov vatreni navijac.
On je takoder "casual" decko koji ne ide samo na nogometne utakmice
nego ide do velikih krajnosti da bi se uvjerio da izgleda prikladno odjevenim za tu priliku. Izgledati prikladno odnosi se na sve - oznake koje ukazuju na to koliko si potrošio da bi izgledao tako "casual" - sa poznatom uvoznom markom sportske odjece koja te može stajati i 200 funti, ili ako to premjestimo u godinu 1983.u otprilike dvije mjesecne uštedevine.
Trend bi se mogao pratiti unatrag par godina od kada su Adidasove sportske patike
i kišni topovi sa kapuljom, poceli prelaziti sa atletskih staza do nogometnih igrališta
tj. tocnije tribina. Bili su elegantan odjevni predmet za "momke" koji su morali
stajati na otvorenome i kada bi možda morali trcati od ili za suparnickim navijacima.
Ali od tada, to je eskaliralo do toga da je Adidas strogo eksluzivna
sportska odjevna marka postala znak nogometnih navijača koji znaju odabrati modni izbor.
Većina nogometnog nasilja u to vrijeme je između maloljetnika, njihovi grupa, cesto objesno
odjevene "djecurlije", kao West Ham Inter City Firm, Leeds "Service Crew!"
i Portsmouth 6.57 Crew, svi prozvani po vlakovima kojima putuju na gostujuce
udaljene utakmice da bi izbjegli policiju koja stalno prati navijace.
Ove ekipe ce se i za se potuci protiv ekipa s kojima njihov klub uopce i ne igra
a cesto znaju i clanove drugih ekipa po imenima ili reputaciji.
No za vecinu navijaca nogometno nasilje je samo nešto o cemu citaju u novinama.
A oblacenje postaje cak još važnije u natjecateljskom smislu.
Teško je ustanoviti koji klupski navijaci su najprije poceli ovu pomamu
Na stranicama "The face" glazbeno/omladinskog magazina, koji je prvi poceo
pratiti taj izgled navijaca, mogu se pronaci rasprave oko toga
koja je "ekipa" bolje odjevena i gdje je nacin oblacenja za
nogomet ustvari zapoceo. Sudeci po tome Liverpool ili London su mjesta
na kojima bi trebalo tražiti najjace i najkasnije trendove u oblacenju sa nogometnih terena.
U Svibnju 1981. Liverpool je igrao protiv Real Madrida u
finalu Europskog kupa, na Parku Princeva u Parizu. "Pariz Soir" je izvjestio
s podsmijehom o Liverpoolovim navijacima i s nekom skepsom.
Oni su bili pijani, naravno, no nisu se tukli ni s kim.
Oni su "džeparili" po prodavnicama al ne po draguljarnicama ili skupoj elktronickoj opremi.
Tražili su sportske obucu, t-shirts majice i trenirke.
Pogotovo su tražili Nike sportsku obucu , Lacoste majice s vidljivim "krokodilom" sprijeda.
Sergio Tacchini i trenirke s amblemom kojim je John McEnro.e preplavio televizijske ekrane
nakon osvajanja Wimbledona...
Lažne’ nisko-kvalitetne majice u kompletu sa torbom i "krokodilom
mogli su se kupiti po ulicnim pijacama u Londonu, kako bi se mogla na 'slabije etikete’ prišiti
one cvršce i bolje. Neki ocajni klinci cak bi prerzivali etikete od orginalnih dok su one još visile
u robnim kucama – magazinima robnih kuca. No pravi poznavatelj bi mogao uociti lažnog “krokodila”
miljama na daleko i otkriti cinjenicu da je ili imao novca da plati 25 funti za majicu kratkih rukava
ili uzeti “bocicu” izaci van i nazdraviti.
Bitno je da primjetiš utjecaj toga da imaš dovoljno novca u džepu u ova depresivna vremena.
Mnogi rade a drugi ne baš previše na tome da izgledaju kako treba Subotom popodne.
Bande klinaca su poceli “oporezivati” doslovno uzimajuci majice i jakne sa tudih leda.
U suprotnom bi se okrenuli pljackanju ducana u takvim razmjerima, da su neke robne kuce prestale
izlagati one artikle koji su bili najtraženiji na tom tržištu.
Kako je jedan Liverpoolov “sccally” rekao: “Londonske utakmice su odlicna isprika da ide se ide u kradu.
Zašto bi se tukli kad možete dobiti dobru opremu?”
No prodavaonice poput M.C. Sport u Liverpoolu i Stuarts u Londonu Uxbridge Road nisu se mucile s takvim problemima.
Stuarts, na primjer, u maloj trgovini s pola tuceta pomocnika i mnoštvom djecurlije,
cesto pracene sa roditeljskim nepovjerenjem, koji bi cekali da predaju 10 funti za veliki izbor popularnih marki odjece
A vani na vratima prodavnice je stajao natpis “ Dionicari Farahs i Gabiccis”,
ali Farah i Gabicci cardigans (džemperi) su vec tri godine van mode a Stuarts su
proslavili podešavanjem i povecanjem vrijednosti svojih dionica puno brže nego što on ikada mogao promjeniti svoj znak.
Smješten u Shepherd’s Bush, koji je domaci teritorij za QPR, Chelsea i Fulham usputno,
ali je izgradio takvu reputaciju (ugled) da bi klinci svuda sa juga dolazili tu po najnovije modne trendove.
Jedno jutro su cak nudili i vodece ljude koji bi došli tu specijalno iz Middlesbrougha da posjete tu prodavnicu.
Devetnaestogodišnji Sean Doherty, navijac QPR iz Hillingdona, radi kod ‘Stuarts’ i opisuje
sebe kao ‘profesionalno ležerno odjevenog’. Pruge i crte su “in” – kaže ono najnovijem uzorku
koji izaziva entuzijazam u prodavnici, “a karo je definitivno “out”. Kod ‘Stuarts’ on pomaže
novopridošlicama da bolje razumiju zaporke na nogavicama njihovih Tacchini trenirki i istice im koji
Pringle je ‘de rigueur’ ovaj tjedan.
“Nekad sam bio skinheads” , on objašnjava “ali nakon Southall izgreda i lošeg publiciteta o skinheadsima
nisi mogao ici nigdje. Svi su mislili da donosiš nevolje. Tetovaže na obadvjema rukama svjedoce o njegovoj prošlosti,
ali sada je on postao primjer uredno-podšišanog mladica: kosa je urednog friza, njegov glas je tih. Glomazni suveren prsten na njegovoj lijevoj ruci i lancic oko vrata su sve dijelovi koji pokazuju takav utjecaj. “Ruke moje djevojke su prepune zlata”, kaže on sa ociglednim ponosom. “Kvalitet je važan. I etikete pokazuju koliko neka stvar košta. Ako nema etikete, kako bi drukcije ljudi znali koliko si ti potrošio?”.
On racuna da njegov prosjecni racun za odjecu je negdje oko 200 funti mjesecno.
“Kupim nešto novo svakog tjedna. Moraš održavati svoju odjecu u trendu. I naravno,
sve mora biti oprano, osušeno uredno I ispeglano. Ove stvari su jako važne.” Kada ga se upita zašto
je tako životno važno pitanje kako se obuci za nogometnu utakmicu,
Sean odmahne glavom – pitanje je preocito da bi bio potreban odgovor na njega. “Volim ici vani navecer”,
on jednostavno kaže “Publika je tu – tako da na vidjelo dolazi odjeca”
No ipak, na široj nogometnoj pozornici, povjerenje ovih jako varijabilnih stilova je tako pomješano
da vec postoje razne reakcije. U Liverpoolu, nedavno, mnogi od starijih “scallies”, veterani trogodišnje
vrednovanja gonjanja modnih trendova I poznatih marki su istupili iz trke I prepustili
mjesto 13-godišnjacima I 15-godišnjacima da iznuduju novac I 40 funti od svojih roditelja
za najnovijeg ‘Scott’ I ‘Lyle’ ili ‘Lacoste’ džemper.
Oni su usvojili tzv. “scruff” stil- koji je bio prva reakcija na ugladeni stil i izgled,
jakne od tvida su zamjenile Fila trenirke a izgužvana antilop koža se nosi umjesto Diadore.
No, u Londonu se još uvijek nosi ležerni stil kako djeca svih uzrasta predaju u ruke više novca
Kappa-i i Head-u. Postoje price o pravim pozerima koji bi kupovali u Bond Street po cijenama
Diora, Aquascutum i Gucci samo da bi ih kasnije nosili na nogometnu utakmicu.
No, postoji li tu besmislica u stvarnoj igri oko stajanja na tribinama.
Pjevanje, na kraju krajeva, je isto tako u trendu kao i traperice, sjedne kad tad na svoje mjesto.
Sezonske karte su još jedan statusni simbol ovih dana. Poput odjece, to je bedž, oznaka, bogatstva u teškim vremenima.
Btw : Posebno za Rammu
80s FASHION. BIRTH OF THE CASUAL
U ocima medija tipicni "teenagerski" navijac je još uvijek "prostak"
u izlizanim trapericama, prljavoj jakni i tijela punog ožiljaka.
Ili je psihopatski skinhead s velikim cizmama i bez pameti.
Medutim, ove "pozameneterije" su sada totalno promijenjene.
"Moraš se odjenuti zapravo pronicavo da bi otišao na utakmicu
jer su i svi ostali tako odjeveni.
Ako si otišao izgledajuci kao "prostitutka" ismijali bi te."
kaže Luke Millington, Tottenhamov vatreni navijac.
On je takoder "casual" decko koji ne ide samo na nogometne utakmice
nego ide do velikih krajnosti da bi se uvjerio da izgleda prikladno odjevenim za tu priliku. Izgledati prikladno odnosi se na sve - oznake koje ukazuju na to koliko si potrošio da bi izgledao tako "casual" - sa poznatom uvoznom markom sportske odjece koja te može stajati i 200 funti, ili ako to premjestimo u godinu 1983.u otprilike dvije mjesecne uštedevine.
Trend bi se mogao pratiti unatrag par godina od kada su Adidasove sportske patike
i kišni topovi sa kapuljom, poceli prelaziti sa atletskih staza do nogometnih igrališta
tj. tocnije tribina. Bili su elegantan odjevni predmet za "momke" koji su morali
stajati na otvorenome i kada bi možda morali trcati od ili za suparnickim navijacima.
Ali od tada, to je eskaliralo do toga da je Adidas strogo eksluzivna
sportska odjevna marka postala znak nogometnih navijača koji znaju odabrati modni izbor.
Većina nogometnog nasilja u to vrijeme je između maloljetnika, njihovi grupa, cesto objesno
odjevene "djecurlije", kao West Ham Inter City Firm, Leeds "Service Crew!"
i Portsmouth 6.57 Crew, svi prozvani po vlakovima kojima putuju na gostujuce
udaljene utakmice da bi izbjegli policiju koja stalno prati navijace.
Ove ekipe ce se i za se potuci protiv ekipa s kojima njihov klub uopce i ne igra
a cesto znaju i clanove drugih ekipa po imenima ili reputaciji.
No za vecinu navijaca nogometno nasilje je samo nešto o cemu citaju u novinama.
A oblacenje postaje cak još važnije u natjecateljskom smislu.
Teško je ustanoviti koji klupski navijaci su najprije poceli ovu pomamu
Na stranicama "The face" glazbeno/omladinskog magazina, koji je prvi poceo
pratiti taj izgled navijaca, mogu se pronaci rasprave oko toga
koja je "ekipa" bolje odjevena i gdje je nacin oblacenja za
nogomet ustvari zapoceo. Sudeci po tome Liverpool ili London su mjesta
na kojima bi trebalo tražiti najjace i najkasnije trendove u oblacenju sa nogometnih terena.
U Svibnju 1981. Liverpool je igrao protiv Real Madrida u
finalu Europskog kupa, na Parku Princeva u Parizu. "Pariz Soir" je izvjestio
s podsmijehom o Liverpoolovim navijacima i s nekom skepsom.
Oni su bili pijani, naravno, no nisu se tukli ni s kim.
Oni su "džeparili" po prodavnicama al ne po draguljarnicama ili skupoj elktronickoj opremi.
Tražili su sportske obucu, t-shirts majice i trenirke.
Pogotovo su tražili Nike sportsku obucu , Lacoste majice s vidljivim "krokodilom" sprijeda.
Sergio Tacchini i trenirke s amblemom kojim je John McEnro.e preplavio televizijske ekrane
nakon osvajanja Wimbledona...
Lažne’ nisko-kvalitetne majice u kompletu sa torbom i "krokodilom
mogli su se kupiti po ulicnim pijacama u Londonu, kako bi se mogla na 'slabije etikete’ prišiti
one cvršce i bolje. Neki ocajni klinci cak bi prerzivali etikete od orginalnih dok su one još visile
u robnim kucama – magazinima robnih kuca. No pravi poznavatelj bi mogao uociti lažnog “krokodila”
miljama na daleko i otkriti cinjenicu da je ili imao novca da plati 25 funti za majicu kratkih rukava
ili uzeti “bocicu” izaci van i nazdraviti.
Bitno je da primjetiš utjecaj toga da imaš dovoljno novca u džepu u ova depresivna vremena.
Mnogi rade a drugi ne baš previše na tome da izgledaju kako treba Subotom popodne.
Bande klinaca su poceli “oporezivati” doslovno uzimajuci majice i jakne sa tudih leda.
U suprotnom bi se okrenuli pljackanju ducana u takvim razmjerima, da su neke robne kuce prestale
izlagati one artikle koji su bili najtraženiji na tom tržištu.
Kako je jedan Liverpoolov “sccally” rekao: “Londonske utakmice su odlicna isprika da ide se ide u kradu.
Zašto bi se tukli kad možete dobiti dobru opremu?”
No prodavaonice poput M.C. Sport u Liverpoolu i Stuarts u Londonu Uxbridge Road nisu se mucile s takvim problemima.
Stuarts, na primjer, u maloj trgovini s pola tuceta pomocnika i mnoštvom djecurlije,
cesto pracene sa roditeljskim nepovjerenjem, koji bi cekali da predaju 10 funti za veliki izbor popularnih marki odjece
A vani na vratima prodavnice je stajao natpis “ Dionicari Farahs i Gabiccis”,
ali Farah i Gabicci cardigans (džemperi) su vec tri godine van mode a Stuarts su
proslavili podešavanjem i povecanjem vrijednosti svojih dionica puno brže nego što on ikada mogao promjeniti svoj znak.
Smješten u Shepherd’s Bush, koji je domaci teritorij za QPR, Chelsea i Fulham usputno,
ali je izgradio takvu reputaciju (ugled) da bi klinci svuda sa juga dolazili tu po najnovije modne trendove.
Jedno jutro su cak nudili i vodece ljude koji bi došli tu specijalno iz Middlesbrougha da posjete tu prodavnicu.
Devetnaestogodišnji Sean Doherty, navijac QPR iz Hillingdona, radi kod ‘Stuarts’ i opisuje
sebe kao ‘profesionalno ležerno odjevenog’. Pruge i crte su “in” – kaže ono najnovijem uzorku
koji izaziva entuzijazam u prodavnici, “a karo je definitivno “out”. Kod ‘Stuarts’ on pomaže
novopridošlicama da bolje razumiju zaporke na nogavicama njihovih Tacchini trenirki i istice im koji
Pringle je ‘de rigueur’ ovaj tjedan.
“Nekad sam bio skinheads” , on objašnjava “ali nakon Southall izgreda i lošeg publiciteta o skinheadsima
nisi mogao ici nigdje. Svi su mislili da donosiš nevolje. Tetovaže na obadvjema rukama svjedoce o njegovoj prošlosti,
ali sada je on postao primjer uredno-podšišanog mladica: kosa je urednog friza, njegov glas je tih. Glomazni suveren prsten na njegovoj lijevoj ruci i lancic oko vrata su sve dijelovi koji pokazuju takav utjecaj. “Ruke moje djevojke su prepune zlata”, kaže on sa ociglednim ponosom. “Kvalitet je važan. I etikete pokazuju koliko neka stvar košta. Ako nema etikete, kako bi drukcije ljudi znali koliko si ti potrošio?”.
On racuna da njegov prosjecni racun za odjecu je negdje oko 200 funti mjesecno.
“Kupim nešto novo svakog tjedna. Moraš održavati svoju odjecu u trendu. I naravno,
sve mora biti oprano, osušeno uredno I ispeglano. Ove stvari su jako važne.” Kada ga se upita zašto
je tako životno važno pitanje kako se obuci za nogometnu utakmicu,
Sean odmahne glavom – pitanje je preocito da bi bio potreban odgovor na njega. “Volim ici vani navecer”,
on jednostavno kaže “Publika je tu – tako da na vidjelo dolazi odjeca”
No ipak, na široj nogometnoj pozornici, povjerenje ovih jako varijabilnih stilova je tako pomješano
da vec postoje razne reakcije. U Liverpoolu, nedavno, mnogi od starijih “scallies”, veterani trogodišnje
vrednovanja gonjanja modnih trendova I poznatih marki su istupili iz trke I prepustili
mjesto 13-godišnjacima I 15-godišnjacima da iznuduju novac I 40 funti od svojih roditelja
za najnovijeg ‘Scott’ I ‘Lyle’ ili ‘Lacoste’ džemper.
Oni su usvojili tzv. “scruff” stil- koji je bio prva reakcija na ugladeni stil i izgled,
jakne od tvida su zamjenile Fila trenirke a izgužvana antilop koža se nosi umjesto Diadore.
No, u Londonu se još uvijek nosi ležerni stil kako djeca svih uzrasta predaju u ruke više novca
Kappa-i i Head-u. Postoje price o pravim pozerima koji bi kupovali u Bond Street po cijenama
Diora, Aquascutum i Gucci samo da bi ih kasnije nosili na nogometnu utakmicu.
No, postoji li tu besmislica u stvarnoj igri oko stajanja na tribinama.
Pjevanje, na kraju krajeva, je isto tako u trendu kao i traperice, sjedne kad tad na svoje mjesto.
Sezonske karte su još jedan statusni simbol ovih dana. Poput odjece, to je bedž, oznaka, bogatstva u teškim vremenima.
Btw : Posebno za Rammu