Njemačka će pomoći BiH na njezinom putu u Evropsku uniju, kazao je njemački kancelar Gerhard Schroeder na današnjem sastanku s predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Adnanom Terzićem u Berlinu.
Kako je saopšteno iz Vijeća ministra, tokom današnjeg sastanka predsjedavajući Terzić upoznao je kancelara s ostvarenim napretkom u ispunjenju preporuka definiranih u Studiji izvodljivosti EU-a za BiH. Tom prilikom Terzić je naglasio spremnost BiH za početak pregovora o potpisivanju Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju.
Njemački kancelar izrazio je ohrabrenje ostvarenim napretkom u našoj zemlji te dodao da bh. vlasti i građani moraju ustrajati u reformama. On je naglasio da je Njemačka spremna pružiti podršku BiH za pristupanje Partnerstvu za mir.
Uz ocjenu da je SR Njemačka dokazani prijatelj BiH, predsjedavajući Terzić i kancelar Schroeder složili su se da dobre političke odnose treba pratiti ekonomska saradnja, koja se, naglašeno je, može unaprijediti. Kancelar Schroeder prihvatio je poziv predsjedavajućeg Terzića da uskoro posjeti našu zemlju.
Inače, u delegaciji BiH koje boravi u posjeti Njemačkoj, osim predsjedavajućeg Terzića su i zamjenica ministra vanjskih poslova Lidija Topić i direktor Direkcije za evropske integracije
Prošlo je više od 10 godina od dejtonskog mira, a BiH i njena dva entiteta nikako da krenu naprijed. Umjesto rješavanja ekonomskih pitanja, radi se na raznoraznim reformama, te stvaranju novih institucija koje su skupe za ovako malo zemlju.
Tako već preko 10 godina zemlja stoji, nema pomaka, nema bolje budućnosti. Opsjednutost nacionalizmom je kod sva tri naroda golema, a mržnja na zabrinjavajućem nivou. Da bi sve bilo bolje (ili gore) došli su iz svijeta razni stručnjaci da nam pomognu (ili odmognu), a nije tajna da i oni aktivno učestvuju u nezakonitim radnjama sa našim domaćim političarima.
Idemo u Evropu, a stalno stojim na mestu. Da li smo se ikad upitali šta će nam donijeti taj ulazak u Evropu, tj. Evropsku Uniju? Da li je nama to jedan političar iz BiH, RS ili FbiH ikada objasnio? Neće nam taj ulazak donijeti ništa, jer neće Evropa raditi za nas. Uskoro će dvije godine kako su u EU ušle Poljska, Madjarska, Češka, Slovačka i ako realno (i tu mislim zaista realno) pogledamo stanje u tim zemljama ono se nije nešto naročiti promijenilo u odnosu na vrijeme prije maja 2004. godine. Narodi u tim zemljama su sami radili za svoju zemlju i rade i dalje. Ulaskom u EU te zemlje su dobile veće tržište i mnoge povlastice, ali ne i veće plate, radna mjesta itd. koja ne bi dobili da nisu ušli u EU.
Kako to mi da ostvarimo? Mi, tri naroda u BiH koja u stvari ne žele da žive zajedno? Narodi koji ne žele da stvaraju zajedno? Narodi koji BiH ne vide kao svoju državu, a ako je vide onda svakako ne sa današnjim uredjenjem?
Iako to predstavlja veliku barijeru koja će postojati još decenijama, jer ne zaboravimo da je ovo ipak Balkan, ne zapadna Evropa (Njemci i Francuzi su ratovali 4-5 vijekova dok se nisu urazumili i poslije drugog svjetskog rata odlučili da saradjuju, a do pomirenja izmedju naroda prema mnogim ispitivanjima još nije došlo), stvara se nešto suprotno. Uprkos svjetskom trendu, decentralizaciji, ovdje se pravi centralna država. Umjesto smanjivanja vlasti za centralnu vladu, vlast se gomila na jedno mjesto i stvara nešto što mnoge strašno podsjeća na prošlost i činjenicu da centralizovane nacionalno heterogene zemlje nemaju isti privredni uspjeh kao decentralizovane države.
Tako se omogućuje da se uvijek zloupotrebi nacionalna podjela: Za neuspjeh jednih uvijek će biti odgovorni drugi. Da se narod ne bi bavio pitanjima poboljsanja šivotnog standarda podižu se tenzije oko entitetskih simbola, tuži susjedna država i prave kontraproduktivne reforme ustava. Kao nekada, kada su tri složna brata šetali po bivšoj Jugoslaviji, danas to rade nova tri složna brata po BiH. Ekonomija je pala, dalje nemože, ali sve to nije važno, jer krivi su uvijek drugi.
Umjesto pomirenja (koje je teško, naravno) na političku scenu se vraćaju ljudi koji su aktivno ovu zemlju vodili u ratni sukob i nestanak i na televiziji prijete novim ratom (Haris Silajdžić
. Gradjanska opcija (SDP) demokratske proteste gradjana Republike Srpske naziva četničkim skupom i gubi svako pravo da se naziva gradjanska. I kad zrelije pogledamo možemo samo da biramo izmedju nacionalizma ili nacionalizma. Druge opcije nemamo, već da gledamo kako političari postaju sve ***atiji, a narod sve siromašniji. Silom ih srušiti nemožemo jer zato smo kao tri naroda previše posvadjani, pa bi prije počeli da se tučemo i ubijamo medjusobno nego da rušimo kriminalce.
Kad se sve to pogleda sa jedne neutralne tačke upitam se ZAŠTO? Zašto ovo rade? Mislim na medjunarodnu zajednicu. Ako žele prosperitet u regionu, zašto nam onda uništavaju svaku šansu da se krene naprijed? I tu se sjetim Čehoslovačke. Mnogi od nas su zaboravili da je tamo postojalo slično stanje. Ujedinili su dva naroda koja nisu htjela da žive zajedno. Poslije sloma komunističkog sistema u zemlji su još uvijek snage koje se nadaju opstanku zemlje i zajedničkom putu ka EU. Da bi se nacionalne tenzije smanjile, odbacuje se centralizacija koja je povećavala nacionalne tenzije i prihvata decentralizacija. Proces počinje 1. januara 1991. godine. Ali narod ne prihvata ni tu opciju. Pošto se Česi i Slovaci nisu mogli dogovoriti oko budućnosti zemlje, odlučili su da to odgode do izbora 1992. godine. Premijeri Češke i Slovačke Vaclav Klaus i Vladimir Mečiar su seli za sto, pregovarali, analizirali katastofalnu ekonomsku situaciju (koja se 1991/92 dramatično pogoršala) i shvatili su da neće moći poboljšati ništa, jer dva naroda neće i nemogu zajedno. Kao civilizovani ljudi donijeli su odluku o razvodu braka dvije federalne jedinice. 1. januara 1993 Čehoslovačka je podjeljena na Češku i Slovačku. Nakon raspada počinje period ekonomskog opravka jer se sada narodi koncentrišu na ekonomska pitanja, dok su nacionalna pitanja rješena podjelom zemlje. Dok se te zemlje razvijaju mi stojimo i čekamo, čekamo da nam sa zapada roda donese ekonomski opravak, ali nema ni rode ni ekonomskog oporavka. Sve reforme nisu usmjerene na ekonomski oporavak, već na manje više nevažne stvari koje uništavaju svaki mogućnost boljeg života jer samo koštaju i tako narodu oduzimaju novac. Gubi se vrijeme da bi se sačuvala zemlja koja nema budućnost.
Dok čekamo, mi mladi razmišljamo koliko ćemo još dugo da čekamo. Zašto da svoju mladost provedemo u čekanju? Iz dana u dan sve više nas odlazi iz zemlje da bi u normalni državama unovčili svoje znanje i imali normalan život. A vratiti se sigurno neće. I sve je manje nas koji još čekaju i nadaju se boljem sutra, ali iz dana u dan sve je manje nade i sve manje mladih i obrazovanih.
Tako poslije ove odluke ustavnog suda od 31. marta, veliki broj mladih (koji su prije bih rekao uvijek i bili manjina) koji su bili liberalno orijentisani, preko noći su postali ekstremni desničari. Dojučerašnji kritičari nacionalizma su postali nacionalisti veći nego oni koji sebe smatraju nacionalistima.
Nije bilo teško predvidjeti da će jednom i njima da pukne. Kako biti liberalan u društvu u kojem se potezima političara i medjunarodne zajednice podstiče mržnja medju narodima? Stalno bombardovanje propagandom iz medijskih kuća u Federaciji BiH, izjave njihovih političara, pa čak i ovih iz SDP, jasno pretvaranje konstitutivnog srpskog naroda u gradjane drugog reda i juče udarac na simbole Republike Srpske i srpskog naroda u cijelini.
Da li svijesno ili ne, ali ustavni sud je juče na vatru koja se nikad nije ugasila prolio kanistar benzina. Ustavni sud kojim predsjedava osumnjičeni kriminalac, u kojem sijedi žena ratnik iz SDA i tri stranca silovao je pravo. Njegova nenadležnost je bila jasna, a i sama Venecijanska komisija je utvrdila da su simboli RS u skladu sa Ustavom BiH. Ali da se slučajno narodi ne bi pomirili, da bi se ubila svaka nada u zajednički život, ustavni sud je juče pucao pravo u srce bolesniku koji se već godinama odžava na intenzivnoj.
Ako na medjunarodna zajednica želi dobro neka primjeni Čehoslovački scenario na BiH, pa da se već jednom oslobodimo nacionalizma i nesposobnih političara. Neka nas ne gura u zajednicu i sistem koji su izazvali sukobe u BiH, nego neka spriječi nove sukobe. Nacionalizam je jedini siguran biznis u BiH. To je postalo oružje kriminalaca koji svoje kriminalne radnje kriu iza nacionalističkih partija.
Ako želimo iskorjeniti nacionalizam na ovim prostorima moramo žrtvovati BiH, čije postojanje predstavlja život za nacionalizam i mafiju. Ako to ne uradimo, ovdje će stalno biti rat, vrući ili kao danas hladni. Budimo iskreni: Mi nikad nismo ni mogli zajedno. Živjeli smo zajedno dok su nas na to tjerali drugi, bili stranici ili komunistička partija, ali poslije odlaska stranaca mi smo nastavili tamo gdje smo stali prije njihovog dolaska.
Ne zaboravimo da uvijek možemo da biramo, lijevo ili desno, nazad ili naprijed, centralizacija, decentralizacija do razlaz. Zašto bježimo od jednostavnih riješenja i još više komplikujemo ionako iskomplikovanu situaciju? Zašto da ostanemo ovdje, kada, ako se ovo nastavi, ovdje budućnosti nema? Ako se ovo uskoro ne riješi po Čehoslovačkom scenariju, BiH i njena tri naroda idu u provaliji bez dna, a iskod će biti isti, samo će se zemlja raspasti uz krvoproliće. Hoćemo li mi biti pametniji od generacija prije nas, pa civilizovanom podjelom izaći iz djavolskog kruga?
