Za scenariji Homefronta zaslužan je John Milius. 69-godišnji Milius smatra da su igre nešto za što ne treba previše truda. No nije Milius jedini koji smatra da su igre nešto što se ovlaš može raditi. Kaos Studios, razvonji tim Homefronta, čini se kao skupina ljudi koji su odigrali prave igre (Half-Life 2,Fallout,Call of Duty) i onda odlučili da žele napraviti baš takvu igru, ali ne tako dobru.
Možda se zato radnja igre, smještena u 2027. Godinu, kada udružena koreja gazi donedavne svjetske sile, odmah otvara teškim slikama. Amerikanci na vlastitom tlu porobljena su nacija, korejski vojnici vode ljude u klonama, na cesti vidite mlade roditelje koji viču svom voljenom sinčiću da će sve biti u redu a samo sekundu kasnije ustrijeljeni su kao psi pred njegovim očima... Tu su zatvorski kampovi, masovne grobnice, svi užasi koje Ameri zamišljaju , no ništa od toga ne djeluje kao nešto oko čega bismo se previše uzrujavali jer ništa nije tako dobro napravljeno da zaigra emotivnu žicu. Možda stvarno zato što su nezamislive situacije. Razvojni tim pokušao je doskoćiti tome uvođenjem mjesta iz američke svakodnevnice, no ako niste Amerikanac, teško će vas pogoditi rušenje američke institucije poput Hootersa.
U toj divljini upadate u pokret otpora i jako brzo jurišate nekad skladnim predgrađima pucajući po dobro opremljenim Korejancima, izvodeći odlične akcije kojih se ne bi posramio ni jedan akcijski film, no sve one napravljene su u svakom većem ratnom FPS-u danas. Malo je događaja koji su uzbudljivi ili pamtljivi, što,nažalost, prati i cijelu poprilično kratku solo kampanju koju ćete bez problema „prožvakati“ kroz četiri-pet sati.
S vremena na vrijeme bljesne kakva zgodna ideja, poput stalnog nedostatka municije pa konstantno kupite oružje ubijenih neprijatelja, no u cjelini tempo je izvještačen. Dok i druge igre to stalno rade, izvode to pametnije – u Homefrontu cijelo vrijeme slijedite ljude koji iznad svoje glave imaju „follow“, a kad to ne radite, onda stojite u redu i čekate da umjetna inteligencija obavi svoje kako biste mogli nastaviti. Dok skriptirani lik ne prođe prvi i ne popne se na ljeste, možete vi gledati u njih koliko god želite, ali nevidljivi zid neće vas pustiti naprijed.
Ono što igru spašava jeste mrežna igra koja se mnogo bolje ponaša – tu su prostrane mape sa mnoštvom puteva, vozila kojima se jednostavno upravlja, no mnogo važnije je to što postoji nekoliko zanimljivih caka. Prije sveka koncept borbenih bodova koji su nešto poput klasičnog iskustva, no troše se u trenutačnoj partiji, što osigurava da oni koji potroše puno vremena u mrežnoj igri ne budu istovremeno i nepobjedivi. Nije loš ni koncept Battle Commandera, koji služi za brisanje moguće dosade s dva osnovna tipa igre (Dm i Capture & Hold), kojim privlačite pozornost drugih igrača svojom dobrom igrom; zapravo nudi odličnu navalu adrenalina ako vam se zareda nekoliko dobrih akcija i na jednom postanete glavna meta neprijateljskim igračima.
Ipak, koliko god mrežni dio vukao torpediranu solo igru na površ, nikako se ne vidi opravdanje za jednostavnu osrednjost koja se provlači gotovo svkom porom. Shvaćamo da je teško napraviti megahit, no Homefront nam je obećao baš to. Znamo da se igra prodaje ludo, ali za to je mnogo zaslužna marketinška kampanja nego kvaliteta naslova. Na kraju se sve čini kao oglas vojnog lobija za povećanje obrambenog budžeta koji se u nekim divnim čudom preobrazio u videoigru.
Sirutka.
