Nakanio sam se konačno nešto da napišem 
Pošto sam čitao roman 1. žrtva, koji je neka vrsta krimi-triler romana, odlučio sam se još jednom vratiti ovom žanru i pokušati napisati nešto da valja
Cheers ^^
Čak ni u mojim najmaštovitijim snovima nisam mogao zamisliti ono što sada gledam. Okrutno? Bezosjećajno? Hladno? Ne … sve te riječi su prelagane da podnesu teret onoga što gledam vlastitim očima. Naslonjeno na hladni, betonski zid, sa rukama raširenih te postavljenih oko okolnih lampi, ležalo je nago i umrtvljeno tijelo Emine Teradić, mlade studentice prava, ovdje, u Sarajevu. Njene grudi su bile kompletno isječene, oči iskopane te jezik izvaljen preko donje usne. Ekipa je prikupljala dokaze, uzimala slike i otiske a ja sam samo zurio u umrtvljeno tijelo djevojke. Ovo mi je bio prvi slučaj od kada sam postao detektiv, sa svojih jadnih dvadeset i osam godina. Tek sada shvatam zašto su detektivi većinom starija raja, propalitet i opijajući natalitet društva – upravo zbog ovoga. Ostali, u većini, ležerno obilaze tijelo, kao da su navikli gledati raštrakana tijela mladih djevojaka. Pitam se … da li ću i ja postati takav nekada?
Esmir, stariji detektiv na pragu četrdesetih, sa orunjalom, sivom bradom, dubokim, zelenim očima te proćelavom kosom, čovjek koji mi je dodijeljen kao partner, je stao pored mene i lagano me gurnuo laktom.
“Ikad sanjao da ćeš vidjeti nešto poput ovoga?” reče sa svojim dubokim, pomalo prestrašenim glasom “Ja sigurno je***o nisam.”
“Kako to da se svi čine uredu?” upitah dječački.
“Niko nije uredu, vjeruj mi” reče u pokušaju da me smiri “Jednostavno … u ovom poslu, kroz godine, razviješ mnogo lica koja mijenjaš po potrebi. Svako će poslije ovoga otići negdje ili da se napije ili da se isplače. Tako to hoda.”
Moram priznati da su mi njegove riječi podarile bar malu utjehu – dovoljno mi je bilo da znam da nisam jedini koji je zgnusnut prizorom razderane mlade djevojke. Pored mene se u trenutku stvori mlada forenzičarka; Anesa, djevojka od jakih dvadeset i osam godina, duge brade te oštrih crta lica. Na glavi je uvijek nosila rep umjesto opuštene kose a oči, iscrtane smeđe boje, često su gledale kroz tebe radije nego u tebe.
“Želite li znati sočne detalje?” reče sa ushićenim glasom.
“Koji ti je vrag curo?” Esmir napravi poprilično normalnu facu u ovoj situaciji – zgroženu “Nisu ti sve grede postavljene kako treba u tom tvom mozgu” okrenu se i ode, ostavljajući me samog na samilosti ove cure.
“Pucaj” rekoh okrenuvši se prema njoj.
“Smrtonosni rez je bio onaj na vratu, koji je presjekao glavnu arteriju. Iskrvarila je na smrt za nekih tridesetak sekundi. Prije toga, sva četiri uda su joj bila slomljena. Odrezane grudi, oči i jezik su postmortuna igranja ubojice. Po tragovima krvi na podu, jasno nam je da ovdje dovučena. Trag nestaje na parkingu, s toga sumnjamo da je ovdje dovezena u vozilu. U vaginalnom otvoru pronašli smo uzroke sperme; ne, nije bila silovana nakon smrti, već svega par minuta prije nje. U to vrijeme jezik joj je već bio odsječen, dok je njegovo postavljanje preko usne zauzelo mjesto tek nakon njene smrti.”
“Ikakvih naznaka otisaka na njenom tijelu?” upitah, već znajući odgovor.
“Nula … tijelo je bilo okupano prije nego što je arterija odrezana. Pretpostavljamo da su joj u toku tog pranja slomljene kosti u udovima.”
“Isuse …” prošaptah.
“Da … poprilično sjebano. Ali isto tako i unikatno … ne možeš to poreći.”
“Oh, trebam li biti zahvalan Bogu što ne stvara psihopate poput ovoga na dnevnim bazama?” odbrusih, pomalo iznerviran njenom hladnoćom prema umorstvu.
Samo me je pogledala značajno i odšetala. Da, bila je poprilično sjebana. Tijelo se već prevozilo tako da nisam imao nekog bitnog posla ovdje. Sjeo sam u automobile te se odvezao natrag u stanicu. Cjelokupna stanica je vrvila novinarima – sve je bruštalo oko imena mlade, ubijene djevojke. Provukao sam se kroz grupu ljudi te ušao u stanicu. Na samom ulazu me je dočekao šef, iskusni pedesetogodišnjak Gos. Reder. Da, poprilično neobično prezime …
Na sebi je imao policijsku uniformu, nekakav kaubojski šešir ispod kojeg su se nazirale plave, svijetle oči te brkovi koji su sličili onima iz 70tih godina porno industrije.
“Da mi objasniš odakle ovi idioti ispred mojim vratima u devet sati ujutro?” reče grubim glasom.
“Ubistvo šefe. Senzacija. Novinari. Spojite tačke” rekoh sakrivajući osmijeh.
“Samo se ti zajebavaj sine. Al’ kad’ ja uzmem dvostruku i opalim po njima, pogodi koga ću optužiti?” strah se ubrzo počeo penjati kroz moju kičmu – on se rijetko šalio “Čuo sam za ubistvo. Koji je***i psihopat može napraviti nešto tako?”
“To pokušavamo saznati gospodine.”
“Stvarno? Ja kont’o vi pokušavate otkriti tajne duge i jednoroga. J**i moje iznenađenje, a?” slatko sam se nasmijao, baš kao i on.
“Ima li kakvih novosti?” upitah.
“Ništa … ali razmišljam da tebi i Esmiru dodijelim još jedan par. Ovo se ipak čini malo … ekstremno za samo dvoje detektiva.”
“Šta god vi kažete šefe.”
Sve u stanici je odisalo na nemir; pokušao sam se sakriti u muškom WC-u, postavljenom tik do stepeništa koje vode prema dolje, ali i taj se pokušaj izjalovio. WC je već bio pun … svi su tražili utjehu dalje od svjetla, od svijeta i svega onoga što nas okružuje – ko god je video to tijelo tražio je potvrdu da smo i dalje ljudi – da nismo razjarene životinje žedne smrti i nemira. Ali … u to je sve teže bivalo vjerovati.
Poslije posla bih obično otišao u lokalni bar na koje piće ali sam se ovaj put uputio direktno kući. Nisam mogao podnijeti više kontakta sa ljudima … kada naučite na šta smo sve sposobni, sva lica ljudi se stope u jednu iskonsku bolest.
Noći su uvijek tihe … bar gdje ja živim. Kupio sam stan na Grbavici, nedaleko od pijace koja se prostirala ispod masivnog objekta u kojem se prodavalo sve. Pogled kroz prozor je bio monoton; prazno igralište obraslo jesenjim lišćem, spremo da se preda snijegu. Oktobar je obično topao mjesec – ali ovaj oktobar nije. Sve je odisalo nemirom; cijeli grad je bruijo o nemoalnom ubistvu mlade studentice. Kako i ne bi? Nije svakidašnjica da se u Sarajevu desi neko brutalno ubistvo. U mislima mi je i dalje igralo mlado, unakaženo lice – ko bi to mogao uopće uraditi? Da li je nešto poput onoga moguće? Da … nadao sam se da je to samo jedan usnuli san koji će nestati čim se sunce pojavio … nadao sam se.
Iz nemirnog sna me probudilo zvono mobitela; na ekranu se oslika ime “Esmir”.
“Reci” rekoh pospan.
“Znaš li gdje se nalazi tunel koji vodi prema Jezeru? Blizu Peni marketa? Marin Dvor?”
“Da, znam. Što s tim?”
“Da si se nacrtao tamo za deset minuta.”
Nije bilo teško ispuniti tu zapovjed – za par minuta sam se obukao, oprao zube i zapalio cigaru koju sam ispušio u automobilu. Stomak mi je krčao od gladi – jučer nisam cijeli dan ništa jeo niti sam jučer doručkovao. Tek sada sam primjetio da je jedva 7:30 ujutro.
Kada sam se pojavio na samom ulazu tunela, prvo što sam primjetio je mnoštvo ljudi sa kamerama i fotoaparatima. Prošao sam žutu traku i ušao u tminu tunela. Odmah me je presreo Esmir – podočnjaci ispod njegovih očiju odali su ga. Nije spavao mnogo …
“Šta je toliko bitno da me moraš probuditi prije nego što sunce zasja?” upitah mrzovoljno.
“Uhm, možda novo ubistvo?” odgovori istim tonom “Isto studentica, dvadeset godina.”
“Molim?” izgovorih u nevjerici – baš tada sam ga ugledao.
Tjelo je bilo naslonjeno na zid sa desne strane tunela, tačno pored jedne od izbočina u zidu. Krv je bila prosuta okolo, oči su bile iskopane dok su joj noge bile prebačene preko vrata, izrezane u predijelu koljena. U isto vrijeme primjetih dubok rez između grudi koji se prostirao od vrata do vagine. “Koji ku**c …”
“To je bio smrtni udarac” poznati glas me prenu iz užasa – Anesa “Rez od vrata do vaginalnog otvora je bio smrtni udarac. Sudeći po svemu, žrtva je umrla prije nekih sedam-osam sati te je bila dovučena ovdje, poput prethodne žrtve.”
“Ti uživaš u ovome?” Esmir dobaci.
“Neko genijalan poput mene ne dobije uvijek priliku da pokaže svoju genijalnost. Oprosti mi ako sam pretjerano “uzbuđena” zbog ovoga.”
“Ti si jedna poprilično sjebana djevojčica” Esmir reče te nestade u horizontu tame.
“Šta još imaš? Da li je ovdje postavljena u ovaj položaj?” upitah.
“Pretpostavljamo” reče “Međutim nismo posve sigurni da je postavljena u ovo stanje upravo ovdje.”
“Da li je iko vidio išta? Zaboga, ovo je prometna ulica? Ikakvih svjedoka?”
“Tunel je sinoć bio zatvoren zbog … j**i me ako znam čega” reče “Tako da je sav promet bio zabranjen. Automobil uopšte nije ulazio unutar tunela; bila je dovučena na rukama ovdje.”
“Ako ovdje nije ubijena, otkud ovoliko krvi?”
“Dodatni rez kod abdomena je bio načinjen poslije smrti” reče “Baš kao i iskopavanje očiju. I … khm … ima još jedna dodatna činjenica.”
“Dodatna činjenica?”
“Djevojka je bila trudna” te riječi su jednostavno proletjele kroz moj um; nisam htio vjerovati “Međutim, fetus je bio isčupan direktno. Tragovi su očigledni; unutrašnjost materice je uništena, zidovi su popucali a unutrašnje krvarenje, čak i poslije smrti, indikuje na to da je fetus isčupan baš ovdje.”
“Koji …”
“Također –“
“Ima još?” prekinuh je u nevjerici.
“Da, nažalost … valjda” reče, gotovo neprimjetno se osmijehnuvši “Vjerovao ili ne, ali niti jedna kost u njenim nogama nije polomljena.”
“Molim?!” gotovo se proderah.
“Da … njene kosti su bile natprirodno savitljive. Nešto poput gimnastičarki; što više tereta postavljamo na kosti, njihov stupanj savitljivosti raste. Sve … dok ne dođe do ovoga.”
“Koji vrag onda predstavlja rez na koljenima?”
“To zapravo nije rez” reče Anesa “Iako su joj kosti savitljive, koža nije. U naporu je jednostavno pukla.”
U užasu sam gledao na naizgled slomljeno tijelo mlade djevojke; unakaženo, oduzeto i umrtvljeno – misli mi se nisu sabrale niti od prethodnog ubistva … a danas … već sljedeći dan, novo je uslijedilo. Više nije bilo sumnje – ovo će postati internacionalni spektakl. Takvi su ljudi … traže bolest na sve moguće načine.
Nisam smio poviriti glavu vani; desetine, ne, stotine ljudi je stajalo van tunela – policajci su pokušavali obuzdati situaciju – ali ona je svakim trenutkom postajala sve gora i gora. Nula tragova, nula dokaza – bez polazne tačke. Počeo sam se prisjećati svih detektivskih filmova koje sam gledao, svih krimi romana koje sam pročitao … pokušavao sam se sjetiti kako su ostali rješavali ubistva … bio sam novopečeni idiot željan nečega – a bačen sam u oronjulu stranu svijeta, tamo gdje čudovišta borave.
Najednom osjetih nježan dodir na ramenu koji me probudi iz vlastitih misli; okrenuh se i ugledah nasmijano lice Anese, djevojke, ne, jedine osobe koju sve ovo nije pogađalo.
“Šta sad?” upitah.
“Pitala sam se da li bi nekada htio izaći sa mnom? Znaš, na dejt?”
____________________________
Usput možete provjeriti gameplay jedne veoma zabavne igre:
http://www.youtube.com/watch?v=8JxV79Br0Tw
Danas je možete besplatno skinuti na: http://www.indiedb.com/games/reverse/page/2#comments
Pošto sam čitao roman 1. žrtva, koji je neka vrsta krimi-triler romana, odlučio sam se još jednom vratiti ovom žanru i pokušati napisati nešto da valja
Cheers ^^
Čak ni u mojim najmaštovitijim snovima nisam mogao zamisliti ono što sada gledam. Okrutno? Bezosjećajno? Hladno? Ne … sve te riječi su prelagane da podnesu teret onoga što gledam vlastitim očima. Naslonjeno na hladni, betonski zid, sa rukama raširenih te postavljenih oko okolnih lampi, ležalo je nago i umrtvljeno tijelo Emine Teradić, mlade studentice prava, ovdje, u Sarajevu. Njene grudi su bile kompletno isječene, oči iskopane te jezik izvaljen preko donje usne. Ekipa je prikupljala dokaze, uzimala slike i otiske a ja sam samo zurio u umrtvljeno tijelo djevojke. Ovo mi je bio prvi slučaj od kada sam postao detektiv, sa svojih jadnih dvadeset i osam godina. Tek sada shvatam zašto su detektivi većinom starija raja, propalitet i opijajući natalitet društva – upravo zbog ovoga. Ostali, u većini, ležerno obilaze tijelo, kao da su navikli gledati raštrakana tijela mladih djevojaka. Pitam se … da li ću i ja postati takav nekada?
Esmir, stariji detektiv na pragu četrdesetih, sa orunjalom, sivom bradom, dubokim, zelenim očima te proćelavom kosom, čovjek koji mi je dodijeljen kao partner, je stao pored mene i lagano me gurnuo laktom.
“Ikad sanjao da ćeš vidjeti nešto poput ovoga?” reče sa svojim dubokim, pomalo prestrašenim glasom “Ja sigurno je***o nisam.”
“Kako to da se svi čine uredu?” upitah dječački.
“Niko nije uredu, vjeruj mi” reče u pokušaju da me smiri “Jednostavno … u ovom poslu, kroz godine, razviješ mnogo lica koja mijenjaš po potrebi. Svako će poslije ovoga otići negdje ili da se napije ili da se isplače. Tako to hoda.”
Moram priznati da su mi njegove riječi podarile bar malu utjehu – dovoljno mi je bilo da znam da nisam jedini koji je zgnusnut prizorom razderane mlade djevojke. Pored mene se u trenutku stvori mlada forenzičarka; Anesa, djevojka od jakih dvadeset i osam godina, duge brade te oštrih crta lica. Na glavi je uvijek nosila rep umjesto opuštene kose a oči, iscrtane smeđe boje, često su gledale kroz tebe radije nego u tebe.
“Želite li znati sočne detalje?” reče sa ushićenim glasom.
“Koji ti je vrag curo?” Esmir napravi poprilično normalnu facu u ovoj situaciji – zgroženu “Nisu ti sve grede postavljene kako treba u tom tvom mozgu” okrenu se i ode, ostavljajući me samog na samilosti ove cure.
“Pucaj” rekoh okrenuvši se prema njoj.
“Smrtonosni rez je bio onaj na vratu, koji je presjekao glavnu arteriju. Iskrvarila je na smrt za nekih tridesetak sekundi. Prije toga, sva četiri uda su joj bila slomljena. Odrezane grudi, oči i jezik su postmortuna igranja ubojice. Po tragovima krvi na podu, jasno nam je da ovdje dovučena. Trag nestaje na parkingu, s toga sumnjamo da je ovdje dovezena u vozilu. U vaginalnom otvoru pronašli smo uzroke sperme; ne, nije bila silovana nakon smrti, već svega par minuta prije nje. U to vrijeme jezik joj je već bio odsječen, dok je njegovo postavljanje preko usne zauzelo mjesto tek nakon njene smrti.”
“Ikakvih naznaka otisaka na njenom tijelu?” upitah, već znajući odgovor.
“Nula … tijelo je bilo okupano prije nego što je arterija odrezana. Pretpostavljamo da su joj u toku tog pranja slomljene kosti u udovima.”
“Isuse …” prošaptah.
“Da … poprilično sjebano. Ali isto tako i unikatno … ne možeš to poreći.”
“Oh, trebam li biti zahvalan Bogu što ne stvara psihopate poput ovoga na dnevnim bazama?” odbrusih, pomalo iznerviran njenom hladnoćom prema umorstvu.
Samo me je pogledala značajno i odšetala. Da, bila je poprilično sjebana. Tijelo se već prevozilo tako da nisam imao nekog bitnog posla ovdje. Sjeo sam u automobile te se odvezao natrag u stanicu. Cjelokupna stanica je vrvila novinarima – sve je bruštalo oko imena mlade, ubijene djevojke. Provukao sam se kroz grupu ljudi te ušao u stanicu. Na samom ulazu me je dočekao šef, iskusni pedesetogodišnjak Gos. Reder. Da, poprilično neobično prezime …
Na sebi je imao policijsku uniformu, nekakav kaubojski šešir ispod kojeg su se nazirale plave, svijetle oči te brkovi koji su sličili onima iz 70tih godina porno industrije.
“Da mi objasniš odakle ovi idioti ispred mojim vratima u devet sati ujutro?” reče grubim glasom.
“Ubistvo šefe. Senzacija. Novinari. Spojite tačke” rekoh sakrivajući osmijeh.
“Samo se ti zajebavaj sine. Al’ kad’ ja uzmem dvostruku i opalim po njima, pogodi koga ću optužiti?” strah se ubrzo počeo penjati kroz moju kičmu – on se rijetko šalio “Čuo sam za ubistvo. Koji je***i psihopat može napraviti nešto tako?”
“To pokušavamo saznati gospodine.”
“Stvarno? Ja kont’o vi pokušavate otkriti tajne duge i jednoroga. J**i moje iznenađenje, a?” slatko sam se nasmijao, baš kao i on.
“Ima li kakvih novosti?” upitah.
“Ništa … ali razmišljam da tebi i Esmiru dodijelim još jedan par. Ovo se ipak čini malo … ekstremno za samo dvoje detektiva.”
“Šta god vi kažete šefe.”
Sve u stanici je odisalo na nemir; pokušao sam se sakriti u muškom WC-u, postavljenom tik do stepeništa koje vode prema dolje, ali i taj se pokušaj izjalovio. WC je već bio pun … svi su tražili utjehu dalje od svjetla, od svijeta i svega onoga što nas okružuje – ko god je video to tijelo tražio je potvrdu da smo i dalje ljudi – da nismo razjarene životinje žedne smrti i nemira. Ali … u to je sve teže bivalo vjerovati.
Poslije posla bih obično otišao u lokalni bar na koje piće ali sam se ovaj put uputio direktno kući. Nisam mogao podnijeti više kontakta sa ljudima … kada naučite na šta smo sve sposobni, sva lica ljudi se stope u jednu iskonsku bolest.
Noći su uvijek tihe … bar gdje ja živim. Kupio sam stan na Grbavici, nedaleko od pijace koja se prostirala ispod masivnog objekta u kojem se prodavalo sve. Pogled kroz prozor je bio monoton; prazno igralište obraslo jesenjim lišćem, spremo da se preda snijegu. Oktobar je obično topao mjesec – ali ovaj oktobar nije. Sve je odisalo nemirom; cijeli grad je bruijo o nemoalnom ubistvu mlade studentice. Kako i ne bi? Nije svakidašnjica da se u Sarajevu desi neko brutalno ubistvo. U mislima mi je i dalje igralo mlado, unakaženo lice – ko bi to mogao uopće uraditi? Da li je nešto poput onoga moguće? Da … nadao sam se da je to samo jedan usnuli san koji će nestati čim se sunce pojavio … nadao sam se.
Iz nemirnog sna me probudilo zvono mobitela; na ekranu se oslika ime “Esmir”.
“Reci” rekoh pospan.
“Znaš li gdje se nalazi tunel koji vodi prema Jezeru? Blizu Peni marketa? Marin Dvor?”
“Da, znam. Što s tim?”
“Da si se nacrtao tamo za deset minuta.”
Nije bilo teško ispuniti tu zapovjed – za par minuta sam se obukao, oprao zube i zapalio cigaru koju sam ispušio u automobilu. Stomak mi je krčao od gladi – jučer nisam cijeli dan ništa jeo niti sam jučer doručkovao. Tek sada sam primjetio da je jedva 7:30 ujutro.
Kada sam se pojavio na samom ulazu tunela, prvo što sam primjetio je mnoštvo ljudi sa kamerama i fotoaparatima. Prošao sam žutu traku i ušao u tminu tunela. Odmah me je presreo Esmir – podočnjaci ispod njegovih očiju odali su ga. Nije spavao mnogo …
“Šta je toliko bitno da me moraš probuditi prije nego što sunce zasja?” upitah mrzovoljno.
“Uhm, možda novo ubistvo?” odgovori istim tonom “Isto studentica, dvadeset godina.”
“Molim?” izgovorih u nevjerici – baš tada sam ga ugledao.
Tjelo je bilo naslonjeno na zid sa desne strane tunela, tačno pored jedne od izbočina u zidu. Krv je bila prosuta okolo, oči su bile iskopane dok su joj noge bile prebačene preko vrata, izrezane u predijelu koljena. U isto vrijeme primjetih dubok rez između grudi koji se prostirao od vrata do vagine. “Koji ku**c …”
“To je bio smrtni udarac” poznati glas me prenu iz užasa – Anesa “Rez od vrata do vaginalnog otvora je bio smrtni udarac. Sudeći po svemu, žrtva je umrla prije nekih sedam-osam sati te je bila dovučena ovdje, poput prethodne žrtve.”
“Ti uživaš u ovome?” Esmir dobaci.
“Neko genijalan poput mene ne dobije uvijek priliku da pokaže svoju genijalnost. Oprosti mi ako sam pretjerano “uzbuđena” zbog ovoga.”
“Ti si jedna poprilično sjebana djevojčica” Esmir reče te nestade u horizontu tame.
“Šta još imaš? Da li je ovdje postavljena u ovaj položaj?” upitah.
“Pretpostavljamo” reče “Međutim nismo posve sigurni da je postavljena u ovo stanje upravo ovdje.”
“Da li je iko vidio išta? Zaboga, ovo je prometna ulica? Ikakvih svjedoka?”
“Tunel je sinoć bio zatvoren zbog … j**i me ako znam čega” reče “Tako da je sav promet bio zabranjen. Automobil uopšte nije ulazio unutar tunela; bila je dovučena na rukama ovdje.”
“Ako ovdje nije ubijena, otkud ovoliko krvi?”
“Dodatni rez kod abdomena je bio načinjen poslije smrti” reče “Baš kao i iskopavanje očiju. I … khm … ima još jedna dodatna činjenica.”
“Dodatna činjenica?”
“Djevojka je bila trudna” te riječi su jednostavno proletjele kroz moj um; nisam htio vjerovati “Međutim, fetus je bio isčupan direktno. Tragovi su očigledni; unutrašnjost materice je uništena, zidovi su popucali a unutrašnje krvarenje, čak i poslije smrti, indikuje na to da je fetus isčupan baš ovdje.”
“Koji …”
“Također –“
“Ima još?” prekinuh je u nevjerici.
“Da, nažalost … valjda” reče, gotovo neprimjetno se osmijehnuvši “Vjerovao ili ne, ali niti jedna kost u njenim nogama nije polomljena.”
“Molim?!” gotovo se proderah.
“Da … njene kosti su bile natprirodno savitljive. Nešto poput gimnastičarki; što više tereta postavljamo na kosti, njihov stupanj savitljivosti raste. Sve … dok ne dođe do ovoga.”
“Koji vrag onda predstavlja rez na koljenima?”
“To zapravo nije rez” reče Anesa “Iako su joj kosti savitljive, koža nije. U naporu je jednostavno pukla.”
U užasu sam gledao na naizgled slomljeno tijelo mlade djevojke; unakaženo, oduzeto i umrtvljeno – misli mi se nisu sabrale niti od prethodnog ubistva … a danas … već sljedeći dan, novo je uslijedilo. Više nije bilo sumnje – ovo će postati internacionalni spektakl. Takvi su ljudi … traže bolest na sve moguće načine.
Nisam smio poviriti glavu vani; desetine, ne, stotine ljudi je stajalo van tunela – policajci su pokušavali obuzdati situaciju – ali ona je svakim trenutkom postajala sve gora i gora. Nula tragova, nula dokaza – bez polazne tačke. Počeo sam se prisjećati svih detektivskih filmova koje sam gledao, svih krimi romana koje sam pročitao … pokušavao sam se sjetiti kako su ostali rješavali ubistva … bio sam novopečeni idiot željan nečega – a bačen sam u oronjulu stranu svijeta, tamo gdje čudovišta borave.
Najednom osjetih nježan dodir na ramenu koji me probudi iz vlastitih misli; okrenuh se i ugledah nasmijano lice Anese, djevojke, ne, jedine osobe koju sve ovo nije pogađalo.
“Šta sad?” upitah.
“Pitala sam se da li bi nekada htio izaći sa mnom? Znaš, na dejt?”
____________________________
Usput možete provjeriti gameplay jedne veoma zabavne igre:
http://www.youtube.com/watch?v=8JxV79Br0Tw
Danas je možete besplatno skinuti na: http://www.indiedb.com/games/reverse/page/2#comments