Nakon male pauze, evo novog dijela bolesnog tinejdžera. Ovaj dio je poprilično kratak jer je na neki način "filler" za dio koji dolazi. Cheers 
DNEVNIK BOLESNOG TINEJDŽERA
PETI DIO - Smisao koji nema smisla
Nekada davno sam čuo za jednu izreku koja kaže da 'mrtvi mrtvima uspavanke pjevaju'. Često sam se pitao koliko poremećen moraš biti da bi nešto slično napisao ... sve dok nisam upoznato Sabahetu. Sabaheta bješe curica i djevojka u isto vrijeme; imala je svojih nonšalantnih 18 godina kada smo se upoznali, dugu, crvenu kosu i neodoljive oči. Da, Sabaheta bješe kopija onih anime iscrtanih cura.
Inače, Sabaheta je bila pravo pametna cura; sve suhe petice u školi (nikada nisam shvatio sintagmu 'suhe petice', s toga mi se zaista fućka, da me izvinete, ako nema smisla), primjerna učenica, član vijeća učenika ili čega već i predsjednica razreda. Sigurno se pitate kako je jedan degenerik poput mene uspio upoznati curu poput Sabahete. Reći ću vam, nije tajna.
Jednog dana sam se zaputio u Babuk knjižaru da kupit set olovaka. Nisam siguran za šta su mi trebale, ali znam da su mi trebale. I tako dok sam pažljivo birao koji ću set uzeti, koje debljine, obilnosti, trajanja a ponajviše cijene olovaka, Sabaheta me slučajno opali svojom lubeničnom guzicom. Prevrnuh se i prostrah na pod koliko sam dug i širok; cura se poče izvinjavati k'o da je udarila Brus Lija i očekuje 'dragon fist' u facu. Ipak, kada mi je vidjela facu i skontala da sam zaostali šmokljan, prestade se izvinjavati i pomože mi da ustanem. Tada sam prvi put shvatio onog idola što je napisao da mrtvi mrtvima nešto rade; prva rečenica koju je rekla je imala smisla koliko i Robot Monster film. Možda čak i manje od toga. Bez sumnje, ta je rečenica meni ušla na jedno a izašla na drugo uho.
Kakogod, mi postadosmo prijatelji. Nemojte me pitati kako (plaćala mi je kafe i pive kad god bi izlazili) jer ni sam ne znam. Predstavila me svojoj grupi prijatelja (svaki čudniji od prethodnog) i tako se ja nekako nađem u grupi raje koja je sebe smatrala super-inteligentnim momcima i curama (SIMIC im je bila skraćenica, pa sam pomislio da se neko preziva Šimić). Pričali su o nekim irskim filozofima, o filozofskom shvaćanju osjećanja, o nekoj kritici uma ili nekom praktičnom umu ... uglavnom, razgovori su se većinom sklapali iz niza rečenica koje nemaju smisla. Svjestan sam da cjelokupni tekst nema nikakvog smisla, ali zaista, ko će napraviti smisao iz rečenice "
a bi bio što bi bio, moraš biti prije nego što postaneš što bi trebao biti nego što si bio prije nego što si bio što si postao."
Blago rečeno, imao sam noćne more. Zamišljao sam ove rečenice kako me proganjaju po labirintu slova i nekih nepostojećih znakova. Da, otkrio sam novi trip: predoziranje rečenicama bez ikakvog smisla. Iz svega toga me spasila jedna druga Sabaheta, poprilično glupa cura, da izvinete, koja je svoje ime pisala "Sbhet" jer nije znala napisati slovo a.
I tako je završila moja avantura koju sam nazvao "Smisao koji nema smisla".
Crvena Sabaheto, i danas ti mater je**m na dnevnim dozama. To je moja terapija.
DNEVNIK BOLESNOG TINEJDŽERA
PETI DIO - Smisao koji nema smisla
Nekada davno sam čuo za jednu izreku koja kaže da 'mrtvi mrtvima uspavanke pjevaju'. Često sam se pitao koliko poremećen moraš biti da bi nešto slično napisao ... sve dok nisam upoznato Sabahetu. Sabaheta bješe curica i djevojka u isto vrijeme; imala je svojih nonšalantnih 18 godina kada smo se upoznali, dugu, crvenu kosu i neodoljive oči. Da, Sabaheta bješe kopija onih anime iscrtanih cura.
Inače, Sabaheta je bila pravo pametna cura; sve suhe petice u školi (nikada nisam shvatio sintagmu 'suhe petice', s toga mi se zaista fućka, da me izvinete, ako nema smisla), primjerna učenica, član vijeća učenika ili čega već i predsjednica razreda. Sigurno se pitate kako je jedan degenerik poput mene uspio upoznati curu poput Sabahete. Reći ću vam, nije tajna.
Jednog dana sam se zaputio u Babuk knjižaru da kupit set olovaka. Nisam siguran za šta su mi trebale, ali znam da su mi trebale. I tako dok sam pažljivo birao koji ću set uzeti, koje debljine, obilnosti, trajanja a ponajviše cijene olovaka, Sabaheta me slučajno opali svojom lubeničnom guzicom. Prevrnuh se i prostrah na pod koliko sam dug i širok; cura se poče izvinjavati k'o da je udarila Brus Lija i očekuje 'dragon fist' u facu. Ipak, kada mi je vidjela facu i skontala da sam zaostali šmokljan, prestade se izvinjavati i pomože mi da ustanem. Tada sam prvi put shvatio onog idola što je napisao da mrtvi mrtvima nešto rade; prva rečenica koju je rekla je imala smisla koliko i Robot Monster film. Možda čak i manje od toga. Bez sumnje, ta je rečenica meni ušla na jedno a izašla na drugo uho.
Kakogod, mi postadosmo prijatelji. Nemojte me pitati kako (plaćala mi je kafe i pive kad god bi izlazili) jer ni sam ne znam. Predstavila me svojoj grupi prijatelja (svaki čudniji od prethodnog) i tako se ja nekako nađem u grupi raje koja je sebe smatrala super-inteligentnim momcima i curama (SIMIC im je bila skraćenica, pa sam pomislio da se neko preziva Šimić). Pričali su o nekim irskim filozofima, o filozofskom shvaćanju osjećanja, o nekoj kritici uma ili nekom praktičnom umu ... uglavnom, razgovori su se većinom sklapali iz niza rečenica koje nemaju smisla. Svjestan sam da cjelokupni tekst nema nikakvog smisla, ali zaista, ko će napraviti smisao iz rečenice "
a bi bio što bi bio, moraš biti prije nego što postaneš što bi trebao biti nego što si bio prije nego što si bio što si postao."Blago rečeno, imao sam noćne more. Zamišljao sam ove rečenice kako me proganjaju po labirintu slova i nekih nepostojećih znakova. Da, otkrio sam novi trip: predoziranje rečenicama bez ikakvog smisla. Iz svega toga me spasila jedna druga Sabaheta, poprilično glupa cura, da izvinete, koja je svoje ime pisala "Sbhet" jer nije znala napisati slovo a.
I tako je završila moja avantura koju sam nazvao "Smisao koji nema smisla".
Crvena Sabaheto, i danas ti mater je**m na dnevnim dozama. To je moja terapija.
