Poz raja 
Evo drugog dijela priče koje sam počeo. Ako ste zainteresovani za čitanje a niste pročitali prvi dio, evo vam link ispod.
http://gamers.ba/forum/10/177203/-tekst-idila-uzasa-prvi-dio-srca-puna-boli-/
DRUGI DIO: Istina tame
Da bi postali nešto, neki ljudi se okreću vjeri, drugi ljubavi a neki legendama. U suštini, svi traže svoje svjetlo da im pokaže put iz tame - pronalazeći to svjetlo često je gotovo nemoguće i mnogi se izgube na tom putu ... ali oni koji ga pronađu su zaista sretnici.
"Zašto ovo radiš?" upita starac sivih očiju, upalog lica oblivenog krvlju i krezavih usta; njegovo tijelo je treptalo, polahko gaseći svoj život.
"Jer te želim vidjeti mrtvog." odgovori mladić crvenih očiju.
"Ne možeš nas ubiti!" prodera se drugi starac "Mi smo besmrti! Sjeci nas na koliko hoćeš dijelova, nikada nas nećeš ubiti!"
"Ništa nije besmrtno." odgovori djevojka crvenih očiju "Samo istina."
Sljedeći blijesak je bio konačan; krv je prošikcala i natopila zemlju na kojoj su četiri starca i dvije mlađe žene ležale. Svo šestero su imali crvene oči, baš poput onih koji su okončali njihove živote.
Prošlo je svega tri sedmice od kada su se Alora i Eldor predali tami; od tada su ubili trideset i troje onih koji su pobjegli iz sela toga dana, ostavljajući dva djeteta od pet godina da plutaju u tami i smrti. Cijelo kraljevstvo je počelo odjekivati o mladiću i djevojki crvenih očiju koji ubijaju bez naznake straha ili potištenosti - šta više, priče su govorile da uživaju sakačeći djecu, žene, starce ... ko god ima crvene oči.
Nedaleko od centra Velikog Kraljevstva, zapadno od granice Errodana, centralnog kraljevstva, živjeli su Yimmir, Elena i njihov usvojeni sin, Arzak. Dječak je trenirao sa njegovim ocem, učeći tajne borilačkih vještina.
Yimmir, kada je čuo da ubice ubijaju samo ljude sa crvenim očima, sakrio je dječaka od ostatka svijeta u selo među sniježnim planinama.
"Oče, zašto smo ovdje?" upita dječak, sjedajući na kamen.
"Jer je ovdje tiho. Imamo više mira za trening." odgovori mu otac, smijući se.
"Hmm ... ne vjerujem ti." odgovori dječak razraganim tonom "Nešto kriješ. Reci mi oče! Hoću da znam."
"Ne krijem ništa!" reče Yimmir nakon što je dječak skočio na njega i zagrlio ga "Kunem ti se."
"Zašto lažeš vlastitom sinu?" Yimmir je čuo muški glas postavljen nekoliko metara od njih; instinktivno je sklonio dječaka sa njega i stao ispred "Kakav primjer postavljaš?" muški glas dodade.
"Ko ste vi?" upita nakon što ugleda muškarca i ženu u tamnim mantijama preko cijelih tijela.
"Siguran sam da pravi roditelji ovog kopileta znaju." odgovori muški glas "Šta se desilo prije dvadeset godina."
"Znači ... vi ste Crvenooke Ubice?" reče Yimmir, spuštajući ruke do koljena u sekundi "Preporučio bih vam da se okrenete i odete odakle ste došli."
"Zašto strah pretvaraš u prijetnje?" Yimmir začu nježni, ženski glas "Zašto ste svi isti? Čak ... čak i vi koji niste bili tu."
"Ne sažaljevaj ih." muški glas obreknu "Godinama izgubljeni u ponoru rata ... ne znaju šta je pravedno a šta ne. Jedina osoba čija krv bi trebala teći livadom danas je dječakova. Ali, ako ga počnete braniti, ista sudbina će vas zadesiti."
"Hah, pogledaj ko sad okreće strah u prijetnje! Odjebite!"
Yimmir se hitro zaleti, krećući se cik-cak linijama i prilazeći dvojcu velikom brzinom. Nakon što je raširio svoju desnu ruku za udarac, osjeti snažan pritisak na njegova prsa; momenat kasnije, njegovo tijelo je bilo prepolovljeno i letjelo je u dva pravca. Sjena se povuče iz zraka natrag u muškarca; Elena je počela vrištati i plakati - trenutak kasnije, njena glava je odletjela visoko u zrak i vrisak je prestao - sve je nestalo. Totalna tišina.
Dječak je gledao svoje roditelje, raspolovljene i mrtve, a potom se okrenuo ka strancima. Nije shvatao šta se desilo - stranci su cijelo vrijeme stojali gdje i sada stoje - a, ipak, njegovi roditelji su bili mrtvi. Suze se stvoriše u dječakovim očima, suze pune boli i patnje, usamljenosti - sav njegov život je nestao u trenutku.
"Vidim da patiš." dječaka prenu muškarčev dubok glas "Pati. Moli. Preklinji. Ništa ti neće pomoći. Pati isto kao što smo mi patili kad su nas tvoji predaci ostavili da plutamo u tami. Upoznaj pravu istinu boli."
Dječakovo tijelo se raspalo u dijelove u trenutku; krv je šiktala na sve strane, topeći zemlju ispod. Dječakov život se ugasio u trenutku - sve je nestalo pod okrijem krvi i boli, patnje i nezaustavljive mržnje. Tri tijela, raskomadana u djeliće, su ležala na zemlji, a ispod njih je plutala krv - čista, crvena - istinita.
"Postaješ drugačiji, Eldore." Alora prenu Eldora iz divljenja "Zašto ih komadati da ih ne mogu ni zakopati?"
"Oni ne zaslužuju spomenik po kojem će ih se neko sjećati."
"Ovo je samo bila sretna porodica koja je živjela u miru. Dvoje od njih nemaju nikakve veze sa ostalima."
"To nije bitno, Alora." Eldor reče tiho "Zakleo sam se ... svi koji mi stanu na put će patiti. Ovaj svijet je predugo spavao u trajnosti ... okupani krvavim mirom ... nesretni a sretni ... sve su to odlike onoga što smo mi nekada bili. Svaka iskra svijetla ima iskru sjene ... i sve što sja ima tamu. Ne zaboravi to."
"Kako ću? Stalno me podsjećaš." Alora odgovori, tiho se smijući.
"Uskoro ... svijet će znati istinu. Svijet će plakati pod mojim nogama."
"To je to što želiš? Dominacija svijetom?"
"Ne uzimaj me za budalu, sestro. Ne želim nikakvu dominaciju niti moć --- želim da ovaj svijet postane vječni grob nemirnih duša ... da vječno gore u bolovima i agoniji. Sve će nestati u pepelu."
"Nisu svi ljudi isti, brate. Gdje god ima tame tu ima i svjetla ... to je princip života."
"Možda života koji smo nekada vodili." Eldor odgovori "Ali ne ovoga. Moj svijet je u nijansama crnoga i bijeloga - ne postoji iskra vatre predamnom - sve je jednoliko i sve je bezistinito. To je ono što jesam ... što sam uvijek bio. Predugo se čovječanstvo hranilo na patnji ostalih ... vrijeme je da se neko hrani na njihovoj patnji."
"Znaj da ću te pratiti kojim god putem da kreneš, brate. Ali ako dođe do toga da počneš ubijati nevinu djecu i majke ... i očeve ... morat ću te zaustaviti. Razum u meni još živi."
"To je razlika između nas ... moj razum me odavno napustio. Ja vidim samo istinu."
Dvojac se okrenu i vrati se putem kojim su došli; mjesec se diže tiho na nebo, polahko oblikujući zvijezde oko sebe - čak i u tmini noći postojalo je svjetlo - iskreno i neiskvareno. Ipak, mjesec se pretvori u crvenilo; svi su znali - krv je tekla tiho kroz rijeku boli, upijajući sve što hoda i diše. Niti jedan život više nije bio siguran.
Uskoro ćeš znati sestro ... zašto je tama tebe pustila iako joj se nikada nisi predala. Uskoro ćeš znati šta su oni zapravo uradili ... pod koju bol su te postavili. Svi će plakati pod tvojim koljenima ... pod tvojim ... ne mojim. U istini uvijek postoji laž a u laži uvijek istina. Ipak, u mojoj istini obitava samo istinita tama - bez tračka prevare i laži. Vidjet ćeš šta smo mi njima bili ... od dana kada smo rođeni ... vidjet ćeš mati i oca ... dvoje krivih za našu patnju. Zaštitit ću te dok god mogu disati ... i pokazat ću ti put na koji su te poslali.
Evo drugog dijela priče koje sam počeo. Ako ste zainteresovani za čitanje a niste pročitali prvi dio, evo vam link ispod.
http://gamers.ba/forum/10/177203/-tekst-idila-uzasa-prvi-dio-srca-puna-boli-/
DRUGI DIO: Istina tame
Da bi postali nešto, neki ljudi se okreću vjeri, drugi ljubavi a neki legendama. U suštini, svi traže svoje svjetlo da im pokaže put iz tame - pronalazeći to svjetlo često je gotovo nemoguće i mnogi se izgube na tom putu ... ali oni koji ga pronađu su zaista sretnici.
"Zašto ovo radiš?" upita starac sivih očiju, upalog lica oblivenog krvlju i krezavih usta; njegovo tijelo je treptalo, polahko gaseći svoj život.
"Jer te želim vidjeti mrtvog." odgovori mladić crvenih očiju.
"Ne možeš nas ubiti!" prodera se drugi starac "Mi smo besmrti! Sjeci nas na koliko hoćeš dijelova, nikada nas nećeš ubiti!"
"Ništa nije besmrtno." odgovori djevojka crvenih očiju "Samo istina."
Sljedeći blijesak je bio konačan; krv je prošikcala i natopila zemlju na kojoj su četiri starca i dvije mlađe žene ležale. Svo šestero su imali crvene oči, baš poput onih koji su okončali njihove živote.
Prošlo je svega tri sedmice od kada su se Alora i Eldor predali tami; od tada su ubili trideset i troje onih koji su pobjegli iz sela toga dana, ostavljajući dva djeteta od pet godina da plutaju u tami i smrti. Cijelo kraljevstvo je počelo odjekivati o mladiću i djevojki crvenih očiju koji ubijaju bez naznake straha ili potištenosti - šta više, priče su govorile da uživaju sakačeći djecu, žene, starce ... ko god ima crvene oči.
Nedaleko od centra Velikog Kraljevstva, zapadno od granice Errodana, centralnog kraljevstva, živjeli su Yimmir, Elena i njihov usvojeni sin, Arzak. Dječak je trenirao sa njegovim ocem, učeći tajne borilačkih vještina.
Yimmir, kada je čuo da ubice ubijaju samo ljude sa crvenim očima, sakrio je dječaka od ostatka svijeta u selo među sniježnim planinama.
"Oče, zašto smo ovdje?" upita dječak, sjedajući na kamen.
"Jer je ovdje tiho. Imamo više mira za trening." odgovori mu otac, smijući se.
"Hmm ... ne vjerujem ti." odgovori dječak razraganim tonom "Nešto kriješ. Reci mi oče! Hoću da znam."
"Ne krijem ništa!" reče Yimmir nakon što je dječak skočio na njega i zagrlio ga "Kunem ti se."
"Zašto lažeš vlastitom sinu?" Yimmir je čuo muški glas postavljen nekoliko metara od njih; instinktivno je sklonio dječaka sa njega i stao ispred "Kakav primjer postavljaš?" muški glas dodade.
"Ko ste vi?" upita nakon što ugleda muškarca i ženu u tamnim mantijama preko cijelih tijela.
"Siguran sam da pravi roditelji ovog kopileta znaju." odgovori muški glas "Šta se desilo prije dvadeset godina."
"Znači ... vi ste Crvenooke Ubice?" reče Yimmir, spuštajući ruke do koljena u sekundi "Preporučio bih vam da se okrenete i odete odakle ste došli."
"Zašto strah pretvaraš u prijetnje?" Yimmir začu nježni, ženski glas "Zašto ste svi isti? Čak ... čak i vi koji niste bili tu."
"Ne sažaljevaj ih." muški glas obreknu "Godinama izgubljeni u ponoru rata ... ne znaju šta je pravedno a šta ne. Jedina osoba čija krv bi trebala teći livadom danas je dječakova. Ali, ako ga počnete braniti, ista sudbina će vas zadesiti."
"Hah, pogledaj ko sad okreće strah u prijetnje! Odjebite!"
Yimmir se hitro zaleti, krećući se cik-cak linijama i prilazeći dvojcu velikom brzinom. Nakon što je raširio svoju desnu ruku za udarac, osjeti snažan pritisak na njegova prsa; momenat kasnije, njegovo tijelo je bilo prepolovljeno i letjelo je u dva pravca. Sjena se povuče iz zraka natrag u muškarca; Elena je počela vrištati i plakati - trenutak kasnije, njena glava je odletjela visoko u zrak i vrisak je prestao - sve je nestalo. Totalna tišina.
Dječak je gledao svoje roditelje, raspolovljene i mrtve, a potom se okrenuo ka strancima. Nije shvatao šta se desilo - stranci su cijelo vrijeme stojali gdje i sada stoje - a, ipak, njegovi roditelji su bili mrtvi. Suze se stvoriše u dječakovim očima, suze pune boli i patnje, usamljenosti - sav njegov život je nestao u trenutku.
"Vidim da patiš." dječaka prenu muškarčev dubok glas "Pati. Moli. Preklinji. Ništa ti neće pomoći. Pati isto kao što smo mi patili kad su nas tvoji predaci ostavili da plutamo u tami. Upoznaj pravu istinu boli."
Dječakovo tijelo se raspalo u dijelove u trenutku; krv je šiktala na sve strane, topeći zemlju ispod. Dječakov život se ugasio u trenutku - sve je nestalo pod okrijem krvi i boli, patnje i nezaustavljive mržnje. Tri tijela, raskomadana u djeliće, su ležala na zemlji, a ispod njih je plutala krv - čista, crvena - istinita.
"Postaješ drugačiji, Eldore." Alora prenu Eldora iz divljenja "Zašto ih komadati da ih ne mogu ni zakopati?"
"Oni ne zaslužuju spomenik po kojem će ih se neko sjećati."
"Ovo je samo bila sretna porodica koja je živjela u miru. Dvoje od njih nemaju nikakve veze sa ostalima."
"To nije bitno, Alora." Eldor reče tiho "Zakleo sam se ... svi koji mi stanu na put će patiti. Ovaj svijet je predugo spavao u trajnosti ... okupani krvavim mirom ... nesretni a sretni ... sve su to odlike onoga što smo mi nekada bili. Svaka iskra svijetla ima iskru sjene ... i sve što sja ima tamu. Ne zaboravi to."
"Kako ću? Stalno me podsjećaš." Alora odgovori, tiho se smijući.
"Uskoro ... svijet će znati istinu. Svijet će plakati pod mojim nogama."
"To je to što želiš? Dominacija svijetom?"
"Ne uzimaj me za budalu, sestro. Ne želim nikakvu dominaciju niti moć --- želim da ovaj svijet postane vječni grob nemirnih duša ... da vječno gore u bolovima i agoniji. Sve će nestati u pepelu."
"Nisu svi ljudi isti, brate. Gdje god ima tame tu ima i svjetla ... to je princip života."
"Možda života koji smo nekada vodili." Eldor odgovori "Ali ne ovoga. Moj svijet je u nijansama crnoga i bijeloga - ne postoji iskra vatre predamnom - sve je jednoliko i sve je bezistinito. To je ono što jesam ... što sam uvijek bio. Predugo se čovječanstvo hranilo na patnji ostalih ... vrijeme je da se neko hrani na njihovoj patnji."
"Znaj da ću te pratiti kojim god putem da kreneš, brate. Ali ako dođe do toga da počneš ubijati nevinu djecu i majke ... i očeve ... morat ću te zaustaviti. Razum u meni još živi."
"To je razlika između nas ... moj razum me odavno napustio. Ja vidim samo istinu."
Dvojac se okrenu i vrati se putem kojim su došli; mjesec se diže tiho na nebo, polahko oblikujući zvijezde oko sebe - čak i u tmini noći postojalo je svjetlo - iskreno i neiskvareno. Ipak, mjesec se pretvori u crvenilo; svi su znali - krv je tekla tiho kroz rijeku boli, upijajući sve što hoda i diše. Niti jedan život više nije bio siguran.
Uskoro ćeš znati sestro ... zašto je tama tebe pustila iako joj se nikada nisi predala. Uskoro ćeš znati šta su oni zapravo uradili ... pod koju bol su te postavili. Svi će plakati pod tvojim koljenima ... pod tvojim ... ne mojim. U istini uvijek postoji laž a u laži uvijek istina. Ipak, u mojoj istini obitava samo istinita tama - bez tračka prevare i laži. Vidjet ćeš šta smo mi njima bili ... od dana kada smo rođeni ... vidjet ćeš mati i oca ... dvoje krivih za našu patnju. Zaštitit ću te dok god mogu disati ... i pokazat ću ti put na koji su te poslali.
