Prvi dio kratke, dvodjelne priče o istini svijeta. Hope ya' like it.
Pardon za sve gramatičke greške. Nisu namjerne
Ljeto je tiho prilazilo dok je sunce opijalo moje lice. Laganim koracima sam prolazio pored istinske snage čovječanstva, zgrada visokih poput onih čudovišta o kojim su nam pričali roditelji prije spavanja. Besonačnost prizora, veličine i sujete se lagano uvuku pod kožu onog koji gleda. Bezbroj lica, praznih i tužnih, prolazi pored mene. Čini se da je svako izgubio smisao za život. Tu i tamo vidim pokoje dijete, ne starije od osam godina, koje se smiješi, još uvijek uživa u poklonu nazvanom "život". Skrećem lijevo, u zapuštenu ulicu; smrad je opijajući. Već je noć. Svijetla lampa se ne pale - čini se da je sve uteklo u osuđenu propast. U daljini, u odrazu mjeseca, vidim nepoznato lice mlade djevojke; kratka, crna kosa, opijajuće svijetle oči boje kestena te bijeli zubi zavodljivog osmijeha. Stajala je pored naočitog muškarca srednjih godina, u odjelu, ozbiljnog lica. Neki nagon u meni je poželio da priđem, ali sam se sudržao. Uskoro sam ih vidio kako ulaze u zgradu desno do njih; shvatio sam. Ipak, nešto na toj djevojci me opilo, dalo mi do znanja da je svijet i dalje ispunjen nekom tihom niti magije, ili čega već.
Okrenuo sam se i tihim koracima vratio kući. Noć je topla, po prvi put u nekoliko mjeseci. Ipak, to nije razlog zašto san nije nadolazio nad moje misli. One, ma koliko sam se trudio da ih izbjegnem, su bježale ka toj djevojci - djevojci kestenastih očiju i prelijepog osmijeha. Jutro je svanulo - nešto svježije nego noć. Nemir se uvukao u moje sate - nisam svjestan zbog čega; šta je toliko opijajuće u toj djevojci - nisam imao odgovor. Ipak, nešto je za mene odlučilo da je opet moram vidjeti, da opet moram vidjeti te oči i taj osmijeh. Nestrpljivo sam čekao zalazak sunca i izašao vani. Danas sam bio nošen nekom većom silom ... koraci su mi bili brži nego inače a srce je kucalo jače nego ikada. Došao sam do te zabačene ulice, ulice tamne poput oblačnog neba. Smrad je bio nepostojeći a zrak čist. Ipak, djevojke nije bilo. Sačekao sam par sati, ali se nije pojavljivala. U trenutku kada sam se htio okrenuti i otići, primjetio sam muškarca kako izlazi iz iste zgrade u koju je ona jučer ušetala. Priletio sam mu brzim trkom i upitao "Na kojem spratu živit djevojka kestenastih očiju?" - muškarac me pogledao u čudu, isprepadan mojim zadihanim glasom i tempom. Ipak, sabrao se nakon par momenata i odgovorio "Ona ku**a? Treći sprat, druga vrata lijevo." odgovori i nastavi hodati svojim putem.
Lagano sam ušao u zapušteni haostor; sada sam shvatio odakle je smrad dopirao. Nije bilo svjetla, tek ono malo zrački što je ulazilo s' vana. Popeo sam se uz niz stepenica do trećeg sprata i odabrao vrata koja je muškarac spomenuo. Lagano sam pokucao i upitao "Ima li koga?".
Iako je bio prigušen, uspio sam čuti tihi plač i šmrkanje prije nego što sam čuo odgovor "Samo momenat." - čekao sam par minuta ispred i vrata su se konačno otvorila. Iako je pokušavala pokriti sve to šminkom, oči su joj se crvenile a obrazi su upali - plakala je. "Kako ti mogu pomoći?" upitala je. Ja sam se kratko nasmijao pokušavajući da shvatim kako da razgovaram sa njom. "Koliko je sat?" upitah iznenada. "Sto pedeset. Nema cjenkanja - uzmi ili ostavi."
Iz džepa sam izvadio tri novčanice po pedeset maraka i dao joj u ruke. "Plaćanje poslije posla." odgovori mi. "Insistiram." uzvratih. Djevojka se kratko nasmija te uze novac, stavljajući ga na policu iza vrata. "Uđi." reče te produži pravo kroz hodnik, ulazeći u prva desna vrata. Pratio sam je; hodnik se činio tamnim, zagušljivim - nosio je puno sjećanja, puno suza i boli. Ipak, ušavši u sobu, bila je jako osvijetljena. Naslonjen na zid je stajao veliki krevet; preko puta, na desno, su vihorile zavijese otvorenog prozora. Na lijevo su bila vrata koja su vodila u kuhinju. Sa moje desne strane je stajao mali televizor. "Nije mnogo, ali je meni dovoljno." reče tiho nakon što je shvatila da osmatram mjesto. Posramljeno se nasmijah te sjedoh na krevet.
"Onda ... šta voliš? Sve tvoje zapovjedi su moja dužnost." reče i sjede pored mene.
"Šta kažeš na razgovor?" upitah je.
Vidio sam zbunjenost na njenom licu - čak i strah. Nije navikla na ove zahtjeve svojih klijenata, zasigurno. Obrušila je glavu i tiho se nasmijala.
"Pretpostavljam da bih ti trebala vratiti novac onda." reče.
"Zašto?" ja odgovorih.
"Pa ... ne želiš ništa sem da pričaš, a ja nisam kvalifikovani psihijatar da slušam." odgovori.
"Pričaš kao jedan." dodadoh.
Oborila je glavu. Nešto u tom stajanju me podsjetilo na mene; mnoštvo stvari je plutalo njenim mislima - mogao sam osjetiti. Nosila je veliki teret na ramenima, dosta boli unutar srca i još više laži u tim očima. Znao sam da u njoj ima više nego što oko vidi. Da se neko preda životu kojem se ona predala mora biti očajan - bez da vidi drugog izlaza. Bol je odjekivao u njenim uzdasima a užas se oslikavao u njenim očima. Znao sam da pati ... osjetio sam da tiho stenje iako je to pokušala sakriti. Poput gladnog kučeta ... ili ratnika na samrti.
"Zašto živiš ovako?" upitah iznenada.
"Zašto te zanima?" očigledno je znala kako pričati sa ljudima.
"Nema razloga. Jednostavno me zanima." odgovorih.
"Niko me to nije pitao, znaš?" reče "Uvijek se svodi na isto. Čudno je kako svi ljudi ne osjete sujetu u drugima a naglašavaju vlastitu."
"Možda smo takvi stvoreni"
"Možda" dodade "Ili smo možda jednostavno to odabrali jer je lakše. Lakše je skloniti se od patnje nekoga drugog nego je dijeliti."
Glas joj je bio tih, gotovo šapat, ali mogao sam razumijeti svaku riječ. One su polahko oblikovale misao, a misli su oblikovale moje znanje o njoj. Teško je naći nekoga s kim možeš pričati o svemu, a ne samo o trenutnim dešavanjima o sportu ili životu poznatih. Ili možda o onim snimcima zaostalih ljudi što žele da pokažu nešto svijetu - da pokažu da nisu toliko drugačiji.
"Znaš" započeh "Kada sam te jučer vidio kako se smiješ, znao sam da je lažan. Uzgred, baš se dobro lažno smiješ. Veoma uvjerljivo." nasmijala se "Nadam se da to nije lažni smijeh." nasmijao sam se.
"Ne ... ali je lažan za ostatak svijeta. Mrzim ga. Opijum za već mrtve duše ... ljudi bez vizije, bez mašte i bez želje. Sve utopljeno u obavijenu mržnju, analitiku svega što se dešava bez da prate sami sebe. Tužno je to." završi tiho.
"Vidim da pratiš sve oko sebe. Kako to da je pametna djevojka poput tebe završila ovdje?" upitah.
"Moja duša je moje tijelo ... oboje prodajem istom prilikom. Lahko je to, znaš."
Znao sam, ali nisam razumio. Dok sam gledao to lice, obasjano tihom svjetlošću, pitao sam se o svemu što je upravo rekla. Sav taj teret jedna duša mora da nosi je pretjeran ... obasjan tamom koja kruži, ne samo svijetom, već njom samom. Dugo smo sjedili u tišini; svaki minut se činio dug kao dan. "Sat je istekao. Vrijeme je da kreneš." reče tiho te ustade i otvori vrata. Kratko sam se nasmijao te otišao - bez pozdrava. Ne znam zašto ... ali činilo mi se da je pozdrav već odaslat. Činilo mi se da su riječi suvišne ... da ne podjeluju onome što sam htio. Što još uvijek želim.
Moj dom se činio udaljenim ... nepostojećim. Nevidljivim. Sve se činilo obgrnuto ... utisnuto u pergament nečega nepostojećeg, nečega što je izgubljeno prije nego što je stvoreno. Poput Pandorine kutije ... drevnog artifakta koji stvara kataklizmu ... otvoriti je znači umrijeti. Takav se čini i današnji svijeti ... otvoriti se nekome znači odumrijeti. Prepustiti se nekome znači biti slab ... a zavoljeti nekoga znači grijeh.
Pardon za sve gramatičke greške. Nisu namjerne
Ljeto je tiho prilazilo dok je sunce opijalo moje lice. Laganim koracima sam prolazio pored istinske snage čovječanstva, zgrada visokih poput onih čudovišta o kojim su nam pričali roditelji prije spavanja. Besonačnost prizora, veličine i sujete se lagano uvuku pod kožu onog koji gleda. Bezbroj lica, praznih i tužnih, prolazi pored mene. Čini se da je svako izgubio smisao za život. Tu i tamo vidim pokoje dijete, ne starije od osam godina, koje se smiješi, još uvijek uživa u poklonu nazvanom "život". Skrećem lijevo, u zapuštenu ulicu; smrad je opijajući. Već je noć. Svijetla lampa se ne pale - čini se da je sve uteklo u osuđenu propast. U daljini, u odrazu mjeseca, vidim nepoznato lice mlade djevojke; kratka, crna kosa, opijajuće svijetle oči boje kestena te bijeli zubi zavodljivog osmijeha. Stajala je pored naočitog muškarca srednjih godina, u odjelu, ozbiljnog lica. Neki nagon u meni je poželio da priđem, ali sam se sudržao. Uskoro sam ih vidio kako ulaze u zgradu desno do njih; shvatio sam. Ipak, nešto na toj djevojci me opilo, dalo mi do znanja da je svijet i dalje ispunjen nekom tihom niti magije, ili čega već.
Okrenuo sam se i tihim koracima vratio kući. Noć je topla, po prvi put u nekoliko mjeseci. Ipak, to nije razlog zašto san nije nadolazio nad moje misli. One, ma koliko sam se trudio da ih izbjegnem, su bježale ka toj djevojci - djevojci kestenastih očiju i prelijepog osmijeha. Jutro je svanulo - nešto svježije nego noć. Nemir se uvukao u moje sate - nisam svjestan zbog čega; šta je toliko opijajuće u toj djevojci - nisam imao odgovor. Ipak, nešto je za mene odlučilo da je opet moram vidjeti, da opet moram vidjeti te oči i taj osmijeh. Nestrpljivo sam čekao zalazak sunca i izašao vani. Danas sam bio nošen nekom većom silom ... koraci su mi bili brži nego inače a srce je kucalo jače nego ikada. Došao sam do te zabačene ulice, ulice tamne poput oblačnog neba. Smrad je bio nepostojeći a zrak čist. Ipak, djevojke nije bilo. Sačekao sam par sati, ali se nije pojavljivala. U trenutku kada sam se htio okrenuti i otići, primjetio sam muškarca kako izlazi iz iste zgrade u koju je ona jučer ušetala. Priletio sam mu brzim trkom i upitao "Na kojem spratu živit djevojka kestenastih očiju?" - muškarac me pogledao u čudu, isprepadan mojim zadihanim glasom i tempom. Ipak, sabrao se nakon par momenata i odgovorio "Ona ku**a? Treći sprat, druga vrata lijevo." odgovori i nastavi hodati svojim putem.
Lagano sam ušao u zapušteni haostor; sada sam shvatio odakle je smrad dopirao. Nije bilo svjetla, tek ono malo zrački što je ulazilo s' vana. Popeo sam se uz niz stepenica do trećeg sprata i odabrao vrata koja je muškarac spomenuo. Lagano sam pokucao i upitao "Ima li koga?".
Iako je bio prigušen, uspio sam čuti tihi plač i šmrkanje prije nego što sam čuo odgovor "Samo momenat." - čekao sam par minuta ispred i vrata su se konačno otvorila. Iako je pokušavala pokriti sve to šminkom, oči su joj se crvenile a obrazi su upali - plakala je. "Kako ti mogu pomoći?" upitala je. Ja sam se kratko nasmijao pokušavajući da shvatim kako da razgovaram sa njom. "Koliko je sat?" upitah iznenada. "Sto pedeset. Nema cjenkanja - uzmi ili ostavi."
Iz džepa sam izvadio tri novčanice po pedeset maraka i dao joj u ruke. "Plaćanje poslije posla." odgovori mi. "Insistiram." uzvratih. Djevojka se kratko nasmija te uze novac, stavljajući ga na policu iza vrata. "Uđi." reče te produži pravo kroz hodnik, ulazeći u prva desna vrata. Pratio sam je; hodnik se činio tamnim, zagušljivim - nosio je puno sjećanja, puno suza i boli. Ipak, ušavši u sobu, bila je jako osvijetljena. Naslonjen na zid je stajao veliki krevet; preko puta, na desno, su vihorile zavijese otvorenog prozora. Na lijevo su bila vrata koja su vodila u kuhinju. Sa moje desne strane je stajao mali televizor. "Nije mnogo, ali je meni dovoljno." reče tiho nakon što je shvatila da osmatram mjesto. Posramljeno se nasmijah te sjedoh na krevet.
"Onda ... šta voliš? Sve tvoje zapovjedi su moja dužnost." reče i sjede pored mene.
"Šta kažeš na razgovor?" upitah je.
Vidio sam zbunjenost na njenom licu - čak i strah. Nije navikla na ove zahtjeve svojih klijenata, zasigurno. Obrušila je glavu i tiho se nasmijala.
"Pretpostavljam da bih ti trebala vratiti novac onda." reče.
"Zašto?" ja odgovorih.
"Pa ... ne želiš ništa sem da pričaš, a ja nisam kvalifikovani psihijatar da slušam." odgovori.
"Pričaš kao jedan." dodadoh.
Oborila je glavu. Nešto u tom stajanju me podsjetilo na mene; mnoštvo stvari je plutalo njenim mislima - mogao sam osjetiti. Nosila je veliki teret na ramenima, dosta boli unutar srca i još više laži u tim očima. Znao sam da u njoj ima više nego što oko vidi. Da se neko preda životu kojem se ona predala mora biti očajan - bez da vidi drugog izlaza. Bol je odjekivao u njenim uzdasima a užas se oslikavao u njenim očima. Znao sam da pati ... osjetio sam da tiho stenje iako je to pokušala sakriti. Poput gladnog kučeta ... ili ratnika na samrti.
"Zašto živiš ovako?" upitah iznenada.
"Zašto te zanima?" očigledno je znala kako pričati sa ljudima.
"Nema razloga. Jednostavno me zanima." odgovorih.
"Niko me to nije pitao, znaš?" reče "Uvijek se svodi na isto. Čudno je kako svi ljudi ne osjete sujetu u drugima a naglašavaju vlastitu."
"Možda smo takvi stvoreni"
"Možda" dodade "Ili smo možda jednostavno to odabrali jer je lakše. Lakše je skloniti se od patnje nekoga drugog nego je dijeliti."
Glas joj je bio tih, gotovo šapat, ali mogao sam razumijeti svaku riječ. One su polahko oblikovale misao, a misli su oblikovale moje znanje o njoj. Teško je naći nekoga s kim možeš pričati o svemu, a ne samo o trenutnim dešavanjima o sportu ili životu poznatih. Ili možda o onim snimcima zaostalih ljudi što žele da pokažu nešto svijetu - da pokažu da nisu toliko drugačiji.
"Znaš" započeh "Kada sam te jučer vidio kako se smiješ, znao sam da je lažan. Uzgred, baš se dobro lažno smiješ. Veoma uvjerljivo." nasmijala se "Nadam se da to nije lažni smijeh." nasmijao sam se.
"Ne ... ali je lažan za ostatak svijeta. Mrzim ga. Opijum za već mrtve duše ... ljudi bez vizije, bez mašte i bez želje. Sve utopljeno u obavijenu mržnju, analitiku svega što se dešava bez da prate sami sebe. Tužno je to." završi tiho.
"Vidim da pratiš sve oko sebe. Kako to da je pametna djevojka poput tebe završila ovdje?" upitah.
"Moja duša je moje tijelo ... oboje prodajem istom prilikom. Lahko je to, znaš."
Znao sam, ali nisam razumio. Dok sam gledao to lice, obasjano tihom svjetlošću, pitao sam se o svemu što je upravo rekla. Sav taj teret jedna duša mora da nosi je pretjeran ... obasjan tamom koja kruži, ne samo svijetom, već njom samom. Dugo smo sjedili u tišini; svaki minut se činio dug kao dan. "Sat je istekao. Vrijeme je da kreneš." reče tiho te ustade i otvori vrata. Kratko sam se nasmijao te otišao - bez pozdrava. Ne znam zašto ... ali činilo mi se da je pozdrav već odaslat. Činilo mi se da su riječi suvišne ... da ne podjeluju onome što sam htio. Što još uvijek želim.
Moj dom se činio udaljenim ... nepostojećim. Nevidljivim. Sve se činilo obgrnuto ... utisnuto u pergament nečega nepostojećeg, nečega što je izgubljeno prije nego što je stvoreno. Poput Pandorine kutije ... drevnog artifakta koji stvara kataklizmu ... otvoriti je znači umrijeti. Takav se čini i današnji svijeti ... otvoriti se nekome znači odumrijeti. Prepustiti se nekome znači biti slab ... a zavoljeti nekoga znači grijeh.
