Po mojem mišljenju, lik ima par glupih stvari u ovom commentaryu.
Prvo, ne sprječava te strah od smrti da živiš svoj život. Spriječava te strah od kazne na afterlifeu da iskoristiš svoj ljudski potencijal da učiš, proučavaš, promatraš, pronalaziš nove stvari. Zbog toga je i glupo govoriti da nas strah od dobijanja/gubljenja nekih stvari pokreće i da je izvor "snage" i "spokoja". Većina ljudi radi dobre stvari radi straha od KAZNE. Ni zbog čeg drugog. Kada bi vam došao invalid i pitao da mu pomognete, a vi ste u žurbi, devet puta od deset biste mu pomogli. Jer imate tu ideju "dobrog djela" u glavi. Dobre stvari i djela treba pokretati ideja dobroga. Globalna sreća i radost ljudi. A ne strah od pakla.
Dalje, on govori (parafraziram): "Kada sam dostigao nešto što ja zovem duhovno zdravlje, shvatio sam da mi ne treba ljubav drugoga da doživim svoju radost."
Bull-fucking-shit! Čovjek je socijalno biće. Ne može preživjeti bez drugih ljudi. Čitav sistem života se odvija, između redova, kroz vršenje random djela i vrednovanje istih. To nisu djela koje individua vrši SEBI, već drugima. Itekako je potrebna ljubav. I ne mislim na ljubav partnera, već i ljubav porodice, prijatelja, poznanika. Slažem se sa njim da se treba shvatiti ko smo mi zaista, ali ne slažem se da čovjek može preživjeti sam. Potrebno je tražiti nekoga ko nas voli za ono što jesmo. Bezuvjetno ili uvjetno, svejedno. Nikad se ne treba drastično mijenjati za drugoga. Kompromisi su uredu. Ići u Konzum umjesto u drugi granap, to je kompromis. Ali postati neko ko se smije tuđim šalama iako to ne želi, ko se ljuti zbog random stvari koje je društvo nametnulo, ko na kraju krajeva NE VOLI stvari jer i društvo ne voli. To je najveća glupost koju neko može uraditi. Kompletna ličnost je ona koja ovo shvaća, i koja ima metar ljudi do kojih joj je stalo i vice versa.
On i spominje da radost, mir, taj neki spokoj, dolazi iz unutrašnji osobe. Opet, BULLSHIT. Ja smatram da se osjećaji nalaze u pojedincu, ali raspoloženje nije uvjetovano tim osjećajima. Raspoloženje pojedinca zavisi od društva i od stvari koje se dešavaju u društvu. Uzmi za primjer malu djecu. Ako malo dijete vidi svoju majku kako skače i vrišti kad vidi pauka, i ono će to isto raditi. Dijete će usvojiti u najgorem slučaju arahnofobiju, samo zbog te gluposti. Isto tako, individua neće biti sretna kada ode nekome kome je preminuo član porodice. Neće biti sretna dok se odvija rat u njenoj domovini. Globalno raspoloženje i, na kraju krajeva, mišljenje, se razvija kroz vanjske faktore. Ne unutrašnje. Kada društvo shvati da će svima biti bolje ukoliko se rade dobre stvari RADI GLOBALNOG DOBROG, a ne straha od random "Božije kazne", i kada svako počne usrećavati svog prijatelja, tada će se osjetiti radost, mir, i spokoj. At least ja na to ovako gledam.
Čovjek ne može preživjeti sam. Ko tako misli... nek zamisli dan bez socijalnih mreža, foruma, multiplayer igara, porodice, prijatelja i ljubavnih partnera. I? Glupost, kažem vam.
edit: I da, potpuno se slažem kad govori da strah treba da bude avantura. Ništa ne treba da te sprječava u rađenju nekih stvari. Sutra, prekosutra, za pet godina, ničega se nećeš sjećati. Malih stvari. A bolje je znati da ste učinili sve što ste mogli, bili iskreni i radili stvari iz srca, nego se naći u fotelji, u dva navečer s upaljenim televizorom, i razmišljati: "What if...?"
Prvo sam pogledao kraj , da vidim je li onaj što iskoči HAHAHa
