Neka škrabotina što napisah uz blagu inspiraciju ove pjesme
Haters gonna hate
Rekli su mi da je svijet crn, da me čeka bol i krv od koje bijega nema ... naučili su me da poštujem, ali i ne da budem poštovan ... lagali su me.
Tek sada, pod krvi vlastite gorčine shvaćam razloge i sve što obavija mračnu stranu svijeta i naših života. Mnogi ne vide, mnogi leže slijepi, krive druge i ignoriraju sve što stoji kao zid pred njima. Mnogi se boje, mnogi zavide i mnogi žele - ali ne smiju. Strah ih kida, strah ih vodi kroz život, strah im piše poglavlja koja niko nikada neće pročitati. I kada progledaju, i kada vide i kada shvate - sve propadne, sve nestane u neponovljivom progresu straha.
Svi stoje kao lutke u tim kutcima svakodnevnice, gledaju sunce i nadaju se boljem sutra. Pod strahom od pada ne žele da ustanu; pod strahom od propadanja dublje ne žele da pokušaju.
"We were the ones who kept quiet
And always did what we were told"
Kao poslušni psi pratimo riječi onih koji nas vode daleko od istine, onih koji marširaju stazama laži i obmane i tjeraju nas da ih pratimo. Ali, na kraju dana, oni nisu ti koji ukopavaju naše snove ili nade - mi smo. Sve što si bio dok si bio dijete izbaciš iz sebe - zaboraviš slobodu koju si toliko volio, sreću koju i sada sanjaš. Sva sjećanja izmješana, zaboravljena ili zakopana i dalje nas progone ali mi i dalje bježimo, tješući sami sebe da je sve to samo laž i da ono što sada imamo je mnogo bolje od onoga što smo imali. Ljudi misle da su upoznali gorčinu života jer su doživjeli smrt, jer su vidjeli patnju - jer su gladni dočekali jutro. Ljudi misle da život nije fer jer nemaju sve, jer se ne kupaju u vodi od zlata ... ljudi misle da je svo dobro života nestalo sa njima ... ali ljudi ne vide. Ne, ne vide ispod oka, dalje nego njihov horizon seže, ne vide stvarnu tminu naših života i onoga što se dešava daleko od njihovih svatanja. Ne shvaćaju pravu bol, ne shvaćaju pravi gubitak i pravo dno. Ali opet krive sve što živi sem sebe ... ne shvataju da, na kraju svega i početku svega, sami smo - sami smo rođeni i sami umiremo. Uspratnica svega što se desi između je čisto putovanje da shvatimo sve to ...
Priče kruže o djeci čiji životi vise o koncu, o ljudima čiji životi svjetla nemaju ... a ja samo gledam i ne razumijem. Ne uspjevam shvatiti potrebu u svemu tome ... ne uspjevam vidjeti bit u spasu jedne osobe a zatim patriozirati smrt hiljade ostalih. Ne, nisam hladan niti odsjetan ... ne, nisam nemilosrdan niti se radujem smrti drugog ... ali vidim naša djela, naše riječi i naša shvatanja. Ne vidim poentu u svojim riječima, a ipak ih pišem. Ne vidim poentu u stvaranju novih djela, ali ih opet stvaram. Ne vidim kako ljudi mogu pravdati rat i smrt sa razlogom "očuvanja cjelokupnog mira" i nazivati to tamnom stranom svijeta. Razlog je napustio naše živote ... smisao je nestao.
Kajanje uvijek kasno dođe, pod svjetlom našeg zadnjeg daha, našeg zadnjeg pogleda gdje svi vidimo ono što nas je progonilo cijeli život. U tim momentima bespomoćnosti, nepotpuni i slijepi vape za više dok nekolicina spremnih pošalje zadnji osmijeh ovom životu jer su ga upoznali na način na koji je on dat. Ništa nije u jednom pravcu ... niti jedan put ne prati naše misli u hronološkom raspletu svega ... svako će posjetiti vlastite skretnice dok se na kraju puta ne nađe gdje je i bio na početku. Neki će plakati za propalim vezama, neki za uništenim prijateljstvima, neki će plakati za propuštenim prilikama ... neki neće plakati ni za čim jer ništa drago nisu imali dok drugi neće plakati ni za čim jer su sve obgrlili ... nisu se bojali koraka koje im je život ponudio ... koraci koji su se činili nemogućim u datim trenutcima.
"Justify the reason by the cause you're unable to see
Fool by fool you share the same simplicity
Complicate even the simplest of things as his love
And deliver it in fear of becoming more than just the eye
For by time you all wish to see you cannot
For you're unable to conceal and you're unable to understand
For all the things you know are the things that you lost
And all the haunting dreams return when you dwell in your realms of pain"
Haters gonna hate
Rekli su mi da je svijet crn, da me čeka bol i krv od koje bijega nema ... naučili su me da poštujem, ali i ne da budem poštovan ... lagali su me.
Tek sada, pod krvi vlastite gorčine shvaćam razloge i sve što obavija mračnu stranu svijeta i naših života. Mnogi ne vide, mnogi leže slijepi, krive druge i ignoriraju sve što stoji kao zid pred njima. Mnogi se boje, mnogi zavide i mnogi žele - ali ne smiju. Strah ih kida, strah ih vodi kroz život, strah im piše poglavlja koja niko nikada neće pročitati. I kada progledaju, i kada vide i kada shvate - sve propadne, sve nestane u neponovljivom progresu straha.
Svi stoje kao lutke u tim kutcima svakodnevnice, gledaju sunce i nadaju se boljem sutra. Pod strahom od pada ne žele da ustanu; pod strahom od propadanja dublje ne žele da pokušaju.
"We were the ones who kept quiet
And always did what we were told"
Kao poslušni psi pratimo riječi onih koji nas vode daleko od istine, onih koji marširaju stazama laži i obmane i tjeraju nas da ih pratimo. Ali, na kraju dana, oni nisu ti koji ukopavaju naše snove ili nade - mi smo. Sve što si bio dok si bio dijete izbaciš iz sebe - zaboraviš slobodu koju si toliko volio, sreću koju i sada sanjaš. Sva sjećanja izmješana, zaboravljena ili zakopana i dalje nas progone ali mi i dalje bježimo, tješući sami sebe da je sve to samo laž i da ono što sada imamo je mnogo bolje od onoga što smo imali. Ljudi misle da su upoznali gorčinu života jer su doživjeli smrt, jer su vidjeli patnju - jer su gladni dočekali jutro. Ljudi misle da život nije fer jer nemaju sve, jer se ne kupaju u vodi od zlata ... ljudi misle da je svo dobro života nestalo sa njima ... ali ljudi ne vide. Ne, ne vide ispod oka, dalje nego njihov horizon seže, ne vide stvarnu tminu naših života i onoga što se dešava daleko od njihovih svatanja. Ne shvaćaju pravu bol, ne shvaćaju pravi gubitak i pravo dno. Ali opet krive sve što živi sem sebe ... ne shvataju da, na kraju svega i početku svega, sami smo - sami smo rođeni i sami umiremo. Uspratnica svega što se desi između je čisto putovanje da shvatimo sve to ...
Priče kruže o djeci čiji životi vise o koncu, o ljudima čiji životi svjetla nemaju ... a ja samo gledam i ne razumijem. Ne uspjevam shvatiti potrebu u svemu tome ... ne uspjevam vidjeti bit u spasu jedne osobe a zatim patriozirati smrt hiljade ostalih. Ne, nisam hladan niti odsjetan ... ne, nisam nemilosrdan niti se radujem smrti drugog ... ali vidim naša djela, naše riječi i naša shvatanja. Ne vidim poentu u svojim riječima, a ipak ih pišem. Ne vidim poentu u stvaranju novih djela, ali ih opet stvaram. Ne vidim kako ljudi mogu pravdati rat i smrt sa razlogom "očuvanja cjelokupnog mira" i nazivati to tamnom stranom svijeta. Razlog je napustio naše živote ... smisao je nestao.
Kajanje uvijek kasno dođe, pod svjetlom našeg zadnjeg daha, našeg zadnjeg pogleda gdje svi vidimo ono što nas je progonilo cijeli život. U tim momentima bespomoćnosti, nepotpuni i slijepi vape za više dok nekolicina spremnih pošalje zadnji osmijeh ovom životu jer su ga upoznali na način na koji je on dat. Ništa nije u jednom pravcu ... niti jedan put ne prati naše misli u hronološkom raspletu svega ... svako će posjetiti vlastite skretnice dok se na kraju puta ne nađe gdje je i bio na početku. Neki će plakati za propalim vezama, neki za uništenim prijateljstvima, neki će plakati za propuštenim prilikama ... neki neće plakati ni za čim jer ništa drago nisu imali dok drugi neće plakati ni za čim jer su sve obgrlili ... nisu se bojali koraka koje im je život ponudio ... koraci koji su se činili nemogućim u datim trenutcima.
"Justify the reason by the cause you're unable to see
Fool by fool you share the same simplicity
Complicate even the simplest of things as his love
And deliver it in fear of becoming more than just the eye
For by time you all wish to see you cannot
For you're unable to conceal and you're unable to understand
For all the things you know are the things that you lost
And all the haunting dreams return when you dwell in your realms of pain"