Evo, nakon kraće stanke, i trećeg dijela 
Razlog zbog kojeg je ovaj dio osjetio manji delay je, prvobitno, zbog toga što sam bio blago bolestan te što mi je trebalo neko vrijeme da skontam ove tabele
Nadam se da ćete uživati čitajući
TREĆI DIO : USMJEREN KA TAMI
Noć je bila tiha, opijena sumornom čarolijom; nebeske zvijezde su bile zatamnjene maglom na Mirzinom prozoru : padala je kiša. Vrijeme se promijenilo; svo svjetlo koje ga je krasilo se presadilo u tmurne oblake, tihe sjene i nekontrolisane odvike razbijanja kiše o staklo. Mirza je opet počeo patiti od nesanice; brojevi, nešto što nikada nije ni sanjao, su mu preuzeli život.
Kupao se u trideset i devet stranica različitih brojeva, datuma, šablona i riječi; ipak, nije ništa novo otkrio. Zurio je u monitor svog laptopa; broj koji se najviše ponavljao je bio tri; Ali sa njim sam već sve riješio ... to mu je šablon : kindapuje te ubija i ostavlja za tri dana tijela.
Jane nije vidio već dva dana; javila mu je porukom da ide sa Elisom na „odmor“ i to je to. Nije se previše ni zamarao; sve što je nekada osjećao prema njoj je sada prošlost, zakopana duboko.
Na ekranu mu iskoči poruka da je dobio novi e-mail
- „E, otkrili smo šta oni nasumični brojevi znače. Ipak, ništa nismo dobili. Papak je samo napisao „Vidimo se za tri godine“ i „Nedostajao?“ – pomalo glup. Inače, sutra, prema šablonu koji si ti donio, možemo očekivati novo tijelo. Nadam se da ću te vidjeti sutra.“
Poruka je bila od Enesa; broj tri se sada uklopio u još nešto : njegovu pauzu između ubistava. Ubistva prije tri godine su bila tiha, sa gasovima, dok su sadašnja drugačija; u mnogočemu podsjećaju na ona od prije deset godina.
Mirza je polahko ustao da spremi još kafe; čak i poslije deset godina, kofein je i dalje bio jedan od najboljih lijekova ako ne želiš zaspati. Spustivši se u kuhinju primjetio je sjenu van; izgledalo je kao da neko stoji na prozoru prvog sprata. Potrčao je u susjednu sobu u kojoj je držao oružje te uzeo pištolj. Laganim koracima se približavao izlaznim vratima na putu, slučajno, oborivši staklenu čašu; sjena se nije pomjerila. Otvorišvi vrata te u pola koraka iskočivši ispred, ugledao je viseće tijelo koje je bilo konopcem zakačeno za ručku prozora. Otrčao je do mobitela te pozvao policiju.
U međuvremenu je pogledao snimke kamera; bile su zaleđene u vrijeme kada je postavljeno tijelo; od 20:31 do 21:01 – tačno pola sata.
Policija je stigla za par minuta, među njima i Enes.
- „Mogao si vala sačekati do sutra. Ako ti ne spavaš, ne mora značiti da i ja ne mogu spavati.“ – Enes reče sa osmijehom.
- „Ah, nemamo svi urođenu mehaniku zimskog sna.“ – sa blagim osmijehom odgovori Mirza.
- „Šta imamo ?“ – upita sada ozbiljno Enes.
- „Mrtvo tijelo. Samo to za sada znam.“
Par policajaca je lagano spustilo tijelo na zemlju; bilo je žensko tijelo te joj je ispod vrata bilo urezano slovo A.
Zalijepljeno na njenim leđima je bilo parče papira sa tabelom ispunjenom slovima :
- „Ah ... još jedna zagonetka. Prejako ... odmara li ovaj lik ikako ? Bar u ovoj znamo šta treba raditi. Pošalji uredu da sredi ovo brzo.“ – reče Enes te dade parče papira jednom policajcu koji nestade u magli.
- „Izgleda da naš lik voli slagalice više nego išta.“ – doda Mirza.
- „E šefe, dođite da vidite ovo.“ – sa druge strane kuće se začu piskav glas jednog od policajca.
Mirza i Enes se trkom stvoriše pred Mirzinom garažom iza kuće. Na garaži su bila ispisana slova.
- „Zagonetk...a?“ – mucajući reče Enes.
- „Naši forenzičari su potvrdili da je riječ o krvi.“ – reče policajac tiho.
[I]Gdje se grobovi palih nalaze,
Tu se utvare rađaju.
Tu živi sada mre,
Imate vremena prije zore.
[/I]
- „Pjesnik ... koji ku**c više nije ?“ – iznervirano reče Enes.
- „Smiri se.“ – potapšta ga Mirza – „Izgleda da je ovo poruka gdje se sljedeća žrtva nalazi i govori da imamo prije zore vremena. Gdje se grobovi palih nalaze ... – mislite ljudi ! Proslijedite ovo svima !“ – zavika Mirza.
Za nekih sat vremena su se svi razišli; Mirza je ostao sam, zatečen samoćom u životu, samoćom koja mu je sada bila jedini prijatelj. Pokušao je nazvati Jane ali sve što je dobio sa druge strane je bilo „Birani pretplatnik je trenutno nedostupan, molimo pokušajte kasnije.“ – čak i nakon deset godina zvuk ovoga je ostao nepromijenjen.
Pred njim je stajala kopija papira slagalice te zagonetni sonet; Šta predstavljaju ? Putokaze ?
Kiša je počela lagano padati, stvarajući umirujući zvuk po njegove nerve. Glava mu se rasčistila; sve je postalo mnogo jasnije, ali ne i preciznije. Mirza nikada nije volio zagonetke, brojeve, slagalice – ne da nije bio dobar u njima već je jednostavno volio tu ljepotu jednostavnosti, ljepotu kratkih odgovora i kratkih pitanja. Čak nije volio niti poeziju previše, taj abstraktni svijet koji je mnoge ostavljao bez daha, svijet prepun metafora i poređenja – ma koliko značenje nečega bilo duboko, Mirza ga je mrzio ako nije bilo jasno iz samog pogleda. Pa čak i slike; općenito, određenu dozu umjetnosti nije podnosio. Volio je knjige, pogotovo misterije a prezirao je fikcije; filmovi, kako su prozvani, novog doba[/I] su u njemu izazivali mučninu; rado bi se sjetio filmova iz osamdesetih koji su isparili iz svijeta, zamijenjeni 3D masakrima, propalim kopijama priča iz davnina, upitnim re-mejkovima; u zadnjih pet godina, čak sedam filmova koji su osvojili oskara nekada su bili re-mejkovani. Čak i priča nekadašnjeg borca za prava, Ghandi – slika stvarnosti je zamijenjena poznatim [I]CGI-om. Mirza je, zaista, prezirao doba u kojem je živio za razliku od mlađih od sebe te djece.
Uprkos velikoj kući u jedinom mirnoj kraju Bosne, on je žudio za nekadašnjom prirodom : planine više nisu bile obasjane zaslijepljujućom ljepotom zelenila, rijeka i jezera već zatrovane gasovima, propalom industrijom te kilometarskim „parkovima tehnologije“. Sve to ga je promijenilo; sav napredak je njega potištavao, gušio iz dana u dan, toliko da je čak i zaboravio svu ljubav koju je osjećao prema Jane nekada. Toliko da nije došao da vidi vlastitog sina kada je došao na jedan dan iz inozemstva.
Suza mu lagano kanu niz oko; tek sada je vidio koliko je života propustio zbog patološke mržnje prema tehnološkom napretku. Nije bio jedini ...
Cijeli svijet, potlačen novonastalim standardom, je prioritizirao standard nečijeg odjela doli njegovog znanja. Rijetki su bili drugačiji ...
Mirza je uporno gledao u tabelu; nije bila velika, štaviše 8x8 kvadrat se činio jednostavnim zbog same činjenice da, sa 64 polja, maksimalan broj riječi nije veliki – ipak, nije mu lahko išlo.
Odložio je parče papira na stranu te se posvetio pjesmi;
[I]Gdje se grobovi palih nalaze,
Tu se utvare rađaju.
Tu živi sada mre,
Imate vremena prije zore.
[/I]
Nekada, u mlađim danima, u ranim devedesetima, prije rata u kojem je izgubio prvu djevojku, i sam je pisao pjesme, posvećene domovini, njegovoj djevojci ili pak njegovim prijateljima. Sve ih je izgubio u tom ratu; od tada je shvatio da je sve abstraktno u isto vrijeme i glupo, bespotrebno gubljenje vremena.
U tom tonu je i nastavljao zuriti u pjesmu; prezirajući je. Zatim, iz njegovog laptopa dopri kratki zvuk dobijenog e-maila. Mirza ga lagano otvori; bio je sa nepoznate adrese – Mirzi srce zakuca brže.
Sva tvoja mržnja prema snovima i onome fikcionalnom je pogrešna; sjeti se : „Svaka zvijezda putuje onoliko koliko joj naše srce dozvoli; svaki san je naš onoliko koliko ga prigrlimo i svaka priča je sretna onoliko koliko je mi sretnom napravimo.“ – od sada, Mirza, svaki pogrešan korak neće utjecati samo na tebe, već i na one koje voliš pa čak i na one koje mrziš. Spremi se za apokalipsu vlastitoga i svjetovnoga života.
Opet ne zna napisati nešto što ima smisla – ipak, kratka rečenica je imala. To je bio završetak njegove kratke priče što je napisao još davne 1989te godine; ni sam ne zna kako je dospjela do njega. Sjeća se da ju je posudio kod par prijatelja i da se zagubila; možda je ovaj psihopat povezan sa njima ! – Mirzi sinu ideja.
Brzo je ušao na internet te pretražio tri svoja prijatelja te prvu djevojku; Adnan Stolak, Enes Gradić, Sinan Čekić te Amela Biljagić. Troje od njih je umrlo istog dana (2.2.1993.) dok je Amela umrla dan kasnije. Pretražio im je porodice; nije bilo nikoga živog : samo Senad Čekić, starac od svojih, sada, 78 godina; u ratu je izgubio tri sina, tri brata te tri sestre. Adresa mu je navedena kao Čobanija b.b – Mirza se sjetio tog dijela.
Preko puta Obale Kulina Bana, poslije Skenderije; jedan od najzapuštenijih dijelova Sarajeva – kako se priča, tamo žive jedino narkomani i puki siromasi – izgleda da je Senad bio jedan od njih.
Vrijedi pokušati ... – već je bila zora, pukih 5:39 ujutro. Kiša je prestala padati.
Mirza brzim korakom uđe u auto te se zaputi prema navedenoj ulici. Ulica je odisala duboko zakopanim smradom. Na svakom koraku su bile primjetne igle, ljudi spavaju uz zidine zgrada te popucale prozore. Mirza upita u obližnjoj prodavnici za Senada te ga uputiše dvije zgrade niže; ušavši u njih, smrad postade još jači. Nije vjerovao da neko zapravo može živjeti ovdje.
Otvorivši vrata na kojima je, izbijedjelim slovima, pisalo „Senad Č.“, smrat postade nepodnošljiv. Ušavši, primjeti tijelo starca, zakovano za neku mašinu dok se ispred njega nalazio monitor računara na kojem su se nasumično mijenjale slike djece; Mirza ih je prepoznao.
Starac nije imao oči, ruke, spolni organ te usta; sve je bilo odrezano te se nalazilo nasumično po podu. Leš se činio svježim s obzirom da je tijelo bilo toplo. Najednom se slika na monitoru promijeni u riječi.
Shvatio si ... pametno. Ali kasno. Sjeti se šta je ovaj monstrum radio tvojim prijateljima ... čak je i zaprijetio tebi. Ali ti si bio jači ... nisi se dao. Sjeti se noći kada su te prijatelji molili da ih ostaviš da umru u žaru bitke ... sjeti se ...
Zatim se riječi pretvoriše u još jednu tabelu, ovaj put okićenu brojevima :
Mirza nabrzinu uslika mobitelom; gledajući u tabelu glava ga je zabolila. Tek sada ništa nije imalo smisla : da li je bilo nekog šablona među brojevima, da li su nešto predstavljali ?
Pozvao je Enesa te se kolona policijskih auta stvorila pred zgradom za par minuta; u međuvremenu, monitor je eksplodirao pri tome raznoseći glavu starca u komade.
- „Šta li se ovdje desilo za ime Boga ?“ – Enes upita pokrivajući nos.
- „Znam samo za incident sa glavom. Pogledaj ovu tabelu. Bila je prikazana na monitoru koji je eksplodirao. Znaš li šta predstavlja ?“ – Mirza pokaza Enesu tabelu koju je uslikao.
- „Koji k...“ ; „Šefe pronašli smo nešto.“ – Enesa prekide jedan od policajaca koji je Mirzi bio neobično poznat.
U drugoj sobi su ležala čak četiri obezglavljena tijela. Na mjestima gdje su se trebale nalaziti glave su se nalazile slike koje je jedino Mirza mogao prepoznati.
Nasmijana lica Adnana, Sinana, Enesa i Amele; u glavi mu se stvoriše njihova krvava lica te beživotna tijela. Kako zna ? KAKO ?! – Mirzi ništa nije padalo napamet.
- „Znaš ih ?“ – Enes upita.
- „Da ... stari drugovi ... svi poginuli u ratu 1993.“ – reče Mirza uznemireno.
- „Neko se ozbiljno trudi da otkopa sva sjećanja.“ – Enes reče blago šaljivim tonom.
Mirza napusti prostoriju; ovo se činilo gorim čak i od onoga od prije deset godina. Neko je znao njegove najmračnije tajne, duboko zakopane u njegovom sjećanju. Neko je znao njegove strahove, njegove noćne more ... sve ono čega se on zaista bojao.
Pretvarao ih je u slagalice, u brojeve, u ubistva, u pjesme, u riječi ... boljelo je. Mirza se tek sada sjetio ko je zapravo Senad bio; davne 1991. sva tri prijatelja su mu se ispovjedili; bili su zlostavljani od strane Senada. Mirza se prestravio. Njegov savršen život mu se uskoro prepolovio; Senad je čak i njemu prišao za par sedmica. Ipak, Mirza ga je odlučno odbio te mu zaprijetio da će svima reći ako nastavi.
Da je nastavio, Mirza je saznao tek 2.2.1993. godine. Troje mu najbližih prijatelja i on su bili zarobljeni u kući dok su grenate sasipale sa svih strana. Mirza je pronašao izlaz ali su ostali odbili izaći.
- „Mirza ... Senad je nastavio.“ – Sinan je zavapio.
- „Ostavi nas. Molim te ... prekini ovu agoniju od života. Ostavi nas. Spasi se. Molim te !“ – Enes je bio još glasniji.
- „O čemu pričate ? Ne mogu vas ostaviti za ime Boga ! Idemo ! Požurite !“ – Mirza se derao, ali su oni odbili.
Tik što je Mirza izašao iz kuće, ona je eksplodirala. Vratio se tri dana tek da bi našao tri tijela, zagrljena, mrtva na podu, okupana prašinom. Tada se zakleo da će se osvetiti Senadu, ali ga nije nikada našao. A kada ga je našao ... on je bio mrtav, odstranjen od onoga što je koristio da bi zlostavljao. Mirzi prijašnja zakletva nije ništa predstavljala; to što se neko osvetio u njegovo ime više nije imalo značenja – sve je nestajalo u igri svjetla.
Napustio je zgradu ubrzanim koracima te se vratio do stanice. Život je bio ispunjen dok se njegov činio praznim. Nazvao je Jane. Telefon je zazvonio.
- „Reci.“ – sa druge strane se pojavio hladan glas.
- „Kada dolazite ?“ – kratko upita Mirza.
- „Sutra, prekosutra. Zašto ?“ – Jane upita još hladnije.
- „Poželio sam vas. To je sve. Vidimo se.“ – reče Mirza te spusti slušalicu.
Govorio je istinu. U ogledalu nedavnih događaja, shvatio je zapravo koliko mu znači porodica; ipak, sada je imao drugog posla.
Dvije tabele su već bile poslate cjelokupnoj stanici i najpametnijim umovima trenutno dostupnim. Odgovora još nije bilo; Mirza je strpljivo čekao i zurio u slova i brojeve koji nisu ništa predstavljali – bar njemu.
Četvrti dio neće biti zadugo (bar jedna sedmica). Vidjet ćete zašto
Izvinjavam se na svim gramatičkim greškama. Ako ih pronađete, molim vas da pošaljete na PM tako da mogu ispraviti. Hvala
Razlog zbog kojeg je ovaj dio osjetio manji delay je, prvobitno, zbog toga što sam bio blago bolestan te što mi je trebalo neko vrijeme da skontam ove tabele
Nadam se da ćete uživati čitajući
TREĆI DIO : USMJEREN KA TAMI
Noć je bila tiha, opijena sumornom čarolijom; nebeske zvijezde su bile zatamnjene maglom na Mirzinom prozoru : padala je kiša. Vrijeme se promijenilo; svo svjetlo koje ga je krasilo se presadilo u tmurne oblake, tihe sjene i nekontrolisane odvike razbijanja kiše o staklo. Mirza je opet počeo patiti od nesanice; brojevi, nešto što nikada nije ni sanjao, su mu preuzeli život.
Kupao se u trideset i devet stranica različitih brojeva, datuma, šablona i riječi; ipak, nije ništa novo otkrio. Zurio je u monitor svog laptopa; broj koji se najviše ponavljao je bio tri; Ali sa njim sam već sve riješio ... to mu je šablon : kindapuje te ubija i ostavlja za tri dana tijela.
Jane nije vidio već dva dana; javila mu je porukom da ide sa Elisom na „odmor“ i to je to. Nije se previše ni zamarao; sve što je nekada osjećao prema njoj je sada prošlost, zakopana duboko.
Na ekranu mu iskoči poruka da je dobio novi e-mail
- „E, otkrili smo šta oni nasumični brojevi znače. Ipak, ništa nismo dobili. Papak je samo napisao „Vidimo se za tri godine“ i „Nedostajao?“ – pomalo glup. Inače, sutra, prema šablonu koji si ti donio, možemo očekivati novo tijelo. Nadam se da ću te vidjeti sutra.“
Poruka je bila od Enesa; broj tri se sada uklopio u još nešto : njegovu pauzu između ubistava. Ubistva prije tri godine su bila tiha, sa gasovima, dok su sadašnja drugačija; u mnogočemu podsjećaju na ona od prije deset godina.
Mirza je polahko ustao da spremi još kafe; čak i poslije deset godina, kofein je i dalje bio jedan od najboljih lijekova ako ne želiš zaspati. Spustivši se u kuhinju primjetio je sjenu van; izgledalo je kao da neko stoji na prozoru prvog sprata. Potrčao je u susjednu sobu u kojoj je držao oružje te uzeo pištolj. Laganim koracima se približavao izlaznim vratima na putu, slučajno, oborivši staklenu čašu; sjena se nije pomjerila. Otvorišvi vrata te u pola koraka iskočivši ispred, ugledao je viseće tijelo koje je bilo konopcem zakačeno za ručku prozora. Otrčao je do mobitela te pozvao policiju.
U međuvremenu je pogledao snimke kamera; bile su zaleđene u vrijeme kada je postavljeno tijelo; od 20:31 do 21:01 – tačno pola sata.
Policija je stigla za par minuta, među njima i Enes.
- „Mogao si vala sačekati do sutra. Ako ti ne spavaš, ne mora značiti da i ja ne mogu spavati.“ – Enes reče sa osmijehom.
- „Ah, nemamo svi urođenu mehaniku zimskog sna.“ – sa blagim osmijehom odgovori Mirza.
- „Šta imamo ?“ – upita sada ozbiljno Enes.
- „Mrtvo tijelo. Samo to za sada znam.“
Par policajaca je lagano spustilo tijelo na zemlju; bilo je žensko tijelo te joj je ispod vrata bilo urezano slovo A.
Zalijepljeno na njenim leđima je bilo parče papira sa tabelom ispunjenom slovima :
- „Ah ... još jedna zagonetka. Prejako ... odmara li ovaj lik ikako ? Bar u ovoj znamo šta treba raditi. Pošalji uredu da sredi ovo brzo.“ – reče Enes te dade parče papira jednom policajcu koji nestade u magli.
- „Izgleda da naš lik voli slagalice više nego išta.“ – doda Mirza.
- „E šefe, dođite da vidite ovo.“ – sa druge strane kuće se začu piskav glas jednog od policajca.
Mirza i Enes se trkom stvoriše pred Mirzinom garažom iza kuće. Na garaži su bila ispisana slova.
- „Zagonetk...a?“ – mucajući reče Enes.
- „Naši forenzičari su potvrdili da je riječ o krvi.“ – reče policajac tiho.
[I]Gdje se grobovi palih nalaze,
Tu se utvare rađaju.
Tu živi sada mre,
Imate vremena prije zore.
[/I]
- „Pjesnik ... koji ku**c više nije ?“ – iznervirano reče Enes.
- „Smiri se.“ – potapšta ga Mirza – „Izgleda da je ovo poruka gdje se sljedeća žrtva nalazi i govori da imamo prije zore vremena. Gdje se grobovi palih nalaze ... – mislite ljudi ! Proslijedite ovo svima !“ – zavika Mirza.
Za nekih sat vremena su se svi razišli; Mirza je ostao sam, zatečen samoćom u životu, samoćom koja mu je sada bila jedini prijatelj. Pokušao je nazvati Jane ali sve što je dobio sa druge strane je bilo „Birani pretplatnik je trenutno nedostupan, molimo pokušajte kasnije.“ – čak i nakon deset godina zvuk ovoga je ostao nepromijenjen.
Pred njim je stajala kopija papira slagalice te zagonetni sonet; Šta predstavljaju ? Putokaze ?
Kiša je počela lagano padati, stvarajući umirujući zvuk po njegove nerve. Glava mu se rasčistila; sve je postalo mnogo jasnije, ali ne i preciznije. Mirza nikada nije volio zagonetke, brojeve, slagalice – ne da nije bio dobar u njima već je jednostavno volio tu ljepotu jednostavnosti, ljepotu kratkih odgovora i kratkih pitanja. Čak nije volio niti poeziju previše, taj abstraktni svijet koji je mnoge ostavljao bez daha, svijet prepun metafora i poređenja – ma koliko značenje nečega bilo duboko, Mirza ga je mrzio ako nije bilo jasno iz samog pogleda. Pa čak i slike; općenito, određenu dozu umjetnosti nije podnosio. Volio je knjige, pogotovo misterije a prezirao je fikcije; filmovi, kako su prozvani, novog doba[/I] su u njemu izazivali mučninu; rado bi se sjetio filmova iz osamdesetih koji su isparili iz svijeta, zamijenjeni 3D masakrima, propalim kopijama priča iz davnina, upitnim re-mejkovima; u zadnjih pet godina, čak sedam filmova koji su osvojili oskara nekada su bili re-mejkovani. Čak i priča nekadašnjeg borca za prava, Ghandi – slika stvarnosti je zamijenjena poznatim [I]CGI-om. Mirza je, zaista, prezirao doba u kojem je živio za razliku od mlađih od sebe te djece.
Uprkos velikoj kući u jedinom mirnoj kraju Bosne, on je žudio za nekadašnjom prirodom : planine više nisu bile obasjane zaslijepljujućom ljepotom zelenila, rijeka i jezera već zatrovane gasovima, propalom industrijom te kilometarskim „parkovima tehnologije“. Sve to ga je promijenilo; sav napredak je njega potištavao, gušio iz dana u dan, toliko da je čak i zaboravio svu ljubav koju je osjećao prema Jane nekada. Toliko da nije došao da vidi vlastitog sina kada je došao na jedan dan iz inozemstva.
Suza mu lagano kanu niz oko; tek sada je vidio koliko je života propustio zbog patološke mržnje prema tehnološkom napretku. Nije bio jedini ...
Cijeli svijet, potlačen novonastalim standardom, je prioritizirao standard nečijeg odjela doli njegovog znanja. Rijetki su bili drugačiji ...
Mirza je uporno gledao u tabelu; nije bila velika, štaviše 8x8 kvadrat se činio jednostavnim zbog same činjenice da, sa 64 polja, maksimalan broj riječi nije veliki – ipak, nije mu lahko išlo.
Odložio je parče papira na stranu te se posvetio pjesmi;
[I]Gdje se grobovi palih nalaze,
Tu se utvare rađaju.
Tu živi sada mre,
Imate vremena prije zore.
[/I]
Nekada, u mlađim danima, u ranim devedesetima, prije rata u kojem je izgubio prvu djevojku, i sam je pisao pjesme, posvećene domovini, njegovoj djevojci ili pak njegovim prijateljima. Sve ih je izgubio u tom ratu; od tada je shvatio da je sve abstraktno u isto vrijeme i glupo, bespotrebno gubljenje vremena.
U tom tonu je i nastavljao zuriti u pjesmu; prezirajući je. Zatim, iz njegovog laptopa dopri kratki zvuk dobijenog e-maila. Mirza ga lagano otvori; bio je sa nepoznate adrese – Mirzi srce zakuca brže.
Sva tvoja mržnja prema snovima i onome fikcionalnom je pogrešna; sjeti se : „Svaka zvijezda putuje onoliko koliko joj naše srce dozvoli; svaki san je naš onoliko koliko ga prigrlimo i svaka priča je sretna onoliko koliko je mi sretnom napravimo.“ – od sada, Mirza, svaki pogrešan korak neće utjecati samo na tebe, već i na one koje voliš pa čak i na one koje mrziš. Spremi se za apokalipsu vlastitoga i svjetovnoga života.
Opet ne zna napisati nešto što ima smisla – ipak, kratka rečenica je imala. To je bio završetak njegove kratke priče što je napisao još davne 1989te godine; ni sam ne zna kako je dospjela do njega. Sjeća se da ju je posudio kod par prijatelja i da se zagubila; možda je ovaj psihopat povezan sa njima ! – Mirzi sinu ideja.
Brzo je ušao na internet te pretražio tri svoja prijatelja te prvu djevojku; Adnan Stolak, Enes Gradić, Sinan Čekić te Amela Biljagić. Troje od njih je umrlo istog dana (2.2.1993.) dok je Amela umrla dan kasnije. Pretražio im je porodice; nije bilo nikoga živog : samo Senad Čekić, starac od svojih, sada, 78 godina; u ratu je izgubio tri sina, tri brata te tri sestre. Adresa mu je navedena kao Čobanija b.b – Mirza se sjetio tog dijela.
Preko puta Obale Kulina Bana, poslije Skenderije; jedan od najzapuštenijih dijelova Sarajeva – kako se priča, tamo žive jedino narkomani i puki siromasi – izgleda da je Senad bio jedan od njih.
Vrijedi pokušati ... – već je bila zora, pukih 5:39 ujutro. Kiša je prestala padati.
Mirza brzim korakom uđe u auto te se zaputi prema navedenoj ulici. Ulica je odisala duboko zakopanim smradom. Na svakom koraku su bile primjetne igle, ljudi spavaju uz zidine zgrada te popucale prozore. Mirza upita u obližnjoj prodavnici za Senada te ga uputiše dvije zgrade niže; ušavši u njih, smrad postade još jači. Nije vjerovao da neko zapravo može živjeti ovdje.
Otvorivši vrata na kojima je, izbijedjelim slovima, pisalo „Senad Č.“, smrat postade nepodnošljiv. Ušavši, primjeti tijelo starca, zakovano za neku mašinu dok se ispred njega nalazio monitor računara na kojem su se nasumično mijenjale slike djece; Mirza ih je prepoznao.
Starac nije imao oči, ruke, spolni organ te usta; sve je bilo odrezano te se nalazilo nasumično po podu. Leš se činio svježim s obzirom da je tijelo bilo toplo. Najednom se slika na monitoru promijeni u riječi.
Shvatio si ... pametno. Ali kasno. Sjeti se šta je ovaj monstrum radio tvojim prijateljima ... čak je i zaprijetio tebi. Ali ti si bio jači ... nisi se dao. Sjeti se noći kada su te prijatelji molili da ih ostaviš da umru u žaru bitke ... sjeti se ...
Zatim se riječi pretvoriše u još jednu tabelu, ovaj put okićenu brojevima :
Mirza nabrzinu uslika mobitelom; gledajući u tabelu glava ga je zabolila. Tek sada ništa nije imalo smisla : da li je bilo nekog šablona među brojevima, da li su nešto predstavljali ?
Pozvao je Enesa te se kolona policijskih auta stvorila pred zgradom za par minuta; u međuvremenu, monitor je eksplodirao pri tome raznoseći glavu starca u komade.
- „Šta li se ovdje desilo za ime Boga ?“ – Enes upita pokrivajući nos.
- „Znam samo za incident sa glavom. Pogledaj ovu tabelu. Bila je prikazana na monitoru koji je eksplodirao. Znaš li šta predstavlja ?“ – Mirza pokaza Enesu tabelu koju je uslikao.
- „Koji k...“ ; „Šefe pronašli smo nešto.“ – Enesa prekide jedan od policajaca koji je Mirzi bio neobično poznat.
U drugoj sobi su ležala čak četiri obezglavljena tijela. Na mjestima gdje su se trebale nalaziti glave su se nalazile slike koje je jedino Mirza mogao prepoznati.
Nasmijana lica Adnana, Sinana, Enesa i Amele; u glavi mu se stvoriše njihova krvava lica te beživotna tijela. Kako zna ? KAKO ?! – Mirzi ništa nije padalo napamet.
- „Znaš ih ?“ – Enes upita.
- „Da ... stari drugovi ... svi poginuli u ratu 1993.“ – reče Mirza uznemireno.
- „Neko se ozbiljno trudi da otkopa sva sjećanja.“ – Enes reče blago šaljivim tonom.
Mirza napusti prostoriju; ovo se činilo gorim čak i od onoga od prije deset godina. Neko je znao njegove najmračnije tajne, duboko zakopane u njegovom sjećanju. Neko je znao njegove strahove, njegove noćne more ... sve ono čega se on zaista bojao.
Pretvarao ih je u slagalice, u brojeve, u ubistva, u pjesme, u riječi ... boljelo je. Mirza se tek sada sjetio ko je zapravo Senad bio; davne 1991. sva tri prijatelja su mu se ispovjedili; bili su zlostavljani od strane Senada. Mirza se prestravio. Njegov savršen život mu se uskoro prepolovio; Senad je čak i njemu prišao za par sedmica. Ipak, Mirza ga je odlučno odbio te mu zaprijetio da će svima reći ako nastavi.
Da je nastavio, Mirza je saznao tek 2.2.1993. godine. Troje mu najbližih prijatelja i on su bili zarobljeni u kući dok su grenate sasipale sa svih strana. Mirza je pronašao izlaz ali su ostali odbili izaći.
- „Mirza ... Senad je nastavio.“ – Sinan je zavapio.
- „Ostavi nas. Molim te ... prekini ovu agoniju od života. Ostavi nas. Spasi se. Molim te !“ – Enes je bio još glasniji.
- „O čemu pričate ? Ne mogu vas ostaviti za ime Boga ! Idemo ! Požurite !“ – Mirza se derao, ali su oni odbili.
Tik što je Mirza izašao iz kuće, ona je eksplodirala. Vratio se tri dana tek da bi našao tri tijela, zagrljena, mrtva na podu, okupana prašinom. Tada se zakleo da će se osvetiti Senadu, ali ga nije nikada našao. A kada ga je našao ... on je bio mrtav, odstranjen od onoga što je koristio da bi zlostavljao. Mirzi prijašnja zakletva nije ništa predstavljala; to što se neko osvetio u njegovo ime više nije imalo značenja – sve je nestajalo u igri svjetla.
Napustio je zgradu ubrzanim koracima te se vratio do stanice. Život je bio ispunjen dok se njegov činio praznim. Nazvao je Jane. Telefon je zazvonio.
- „Reci.“ – sa druge strane se pojavio hladan glas.
- „Kada dolazite ?“ – kratko upita Mirza.
- „Sutra, prekosutra. Zašto ?“ – Jane upita još hladnije.
- „Poželio sam vas. To je sve. Vidimo se.“ – reče Mirza te spusti slušalicu.
Govorio je istinu. U ogledalu nedavnih događaja, shvatio je zapravo koliko mu znači porodica; ipak, sada je imao drugog posla.
Dvije tabele su već bile poslate cjelokupnoj stanici i najpametnijim umovima trenutno dostupnim. Odgovora još nije bilo; Mirza je strpljivo čekao i zurio u slova i brojeve koji nisu ništa predstavljali – bar njemu.
Četvrti dio neće biti zadugo (bar jedna sedmica). Vidjet ćete zašto
Izvinjavam se na svim gramatičkim greškama. Ako ih pronađete, molim vas da pošaljete na PM tako da mogu ispraviti. Hvala
