Drugi dio. Razlog zbog kojeg je izašao ovako brzo je taj što sam već jedan dio priče imao napisan te da sam morao popuniti 40 minuta dok mi se film ne skine 
U ovom dijelu nema brojčane zagonetke ali će u sljedećem biti 2 (ne samo brojčane).
Usput se izvinjavam na gramatičkim greškama.
Da biste bolje razumjeli cijeli koncept priče, pročitajte prvi dio cjelokupne priče da se upoznate sa događajima koji su se dogodili "prije" vremena u 2gom dijelu, tj. 2011 : http://gamers.ba/download/202/
DRUGI DIO : U TVISTU SNOVA
Mirza se borio sa sjećanjima koja su navirala poput rijeke, poput nezaustavljivog uragana koji je opet rušio njegovu idilu; slike rasporenih tijela su mu igrale pred očima. Teror koji su njegova djeca preživjela gubitkom majke na najokrutniji, mogući način je jedinstven : sam Mirza je svjestan da su sve iluzije o savršenstvu i ljepoti nestale, da svi snovi i sve nade polahko isčeznu iz srca djece, da sva nevinost od koje su oni građeni polahko ispari u tonu nesreće, neshvaćenog bola i tihe patnje.
Dok je lagano odmarao oči na jedinom neizgrađenom mjestu u Sarajevu, isplivanom daleko iznad sve gradske buke i nemira, na neki način njegovom rodnom mjestu, ispod nekadašnjeg releja na Humu, čuo je zvono mobitela. Na ekranu se ispisa riječ „Jane“ i cjelokupni tok razgovora mu preleti očima.
- „Halo ?!“ – tiho se javi.
- „Zaista Mirza ? Nisi se mogao sjetiti jednog od najvažnijih događaja tvoje kćerke ? To nema nikakve veze sa mnom, to je zbog nje Mirza !“ – Janenin glas je bio povišen, obliven tonom agonije i tuge.
- „Izvini ... nešto na poslu iskrsnulo, novi slučaj.“ – Mirza odgovori nesigurno.
- „Posao ... zaista Mirza ? Posao ? Kući imaš kćerku koja vapi za minutama da provede sa tobom, ženu na koju si zaboravio i ti kažeš da je posao ? Posao je bio i prošle godine kada ti je Semir došao u posjetu. Jedini sin je došao da te vidi ali ti ga nisi mogao vidjeti jer si imao „posla“. Kunem ti se da sam vidjela suzu u njegovim očima dok je odlazio. Onda prije dvije godine. Elisin rođendan, sjećaš li se ? POSAO MIRZA ! Kćer ti je plakala, vapila za tobom puna tri sata ali ti si došao dva dana nakon njenog rođendana bez poklona i bez obične čestitke ! Zanemari malo je***i posao, sjeti se porodice koju imaš kod kuće !“ – Jane je prekinula.
Mirzi se dešavalo isto ono što mu se desilo sa prethodnom ženom; upao je u rutinu koju nije volio, u zamišljenu idilu iz koje je nastojao pobjeći na sve moguće načine. Ipak, njegov jedini mogući način je bio posao. Molio je za slučaj za slučajem samo da skrene misli sa kuće, za ušitgle monotonije koja ga je čekala natrag u, kako mnogi psiholozi nazivaju to, kućom spasa i užitaka – Mirzi je predstavljala sve sem toga. Iako se nije doimao kao takva osoba, Mirza je želio isprobati nove stvari. Nije mu bilo dovoljno to što ima porodicu; na neki način je žudio za adernalinom, za posljednjim glasom koji će mu reći „Još uvijek si živ“.
Tiho se spustio do svoga auta te otišao kući. Dom je bio dom iz snova : trospratna kuća sa pogledom na izlazak i zalazak sunca, dva dvorišta, prednje i zadnje, savršena hladovina te dječiji osmijeh – međutim, to njemu nije bilo dovoljno. U dnevnoj sobi ga je već čekala Jane; ispod očila joj se lilo blago crnilo, znaci suza i tuge. U očima joj je vladao nemir.
- „Sjetio si se da imaš kuću ...“ – tiho, jecajući, reče Jane.
- „Jane ... nemoj ... molim te.“ – Mirza, svjestan narednih minuta pokuša sve zaustaviti.
- „Nemoj ... to je sve što znaš. Ti nisi ništa od onog čovjeka za kojeg sam se ja udala, nisi ništa od osobe koju sam nekada poznavala. Bio si strastven ali si znao za porodicu. Volio si posao ali više si volio porodicu. Samo nemoj vući kartu da te Adnanova smrt promijenila. Već si bio promijenjen. Znaš, sjedim u ovoj kući i gledam u zidove pitajući se : kakav je ovo život ? Zbog tebe sam se odrekla svoje karijere, svojih snova, svoje mladosti ... podarila sam ti dijete, dijete koje ti rijetko kad i pogledaš ako te ja ne napomenem na to. Znaš, lijem suze bez razloga, bez razloga Mirza ali lijem ih i za tebe i za mene. Kako to ne vidiš ?“ – Jane je sada već plakala, tiho, ali snažno.
- „Misliš li da nisam svjestan toga ? Da li ti uopšte znaš zašto ja volim svoj posao ? Jer je to jedina stvar koja mi donosi nešto novo u životu ! Upali smo u rutinu, u dosadnu, repetirajuću, je***u rutinu ! I to ne volim Jane ! Ako postoji jedna stvar koju više mrzim od kriminalaca to je rutina !“ – Mirza se sada već derao – „Ja te nisam molio da se odrekneš svojih snova. Sama si rekla da želiš da ostaneš kući i da se posvetiš porodici. Nije moja krivica što si izgubila sebe u toku puta.“
- „Čuješ li ti sebe uopšte ? Da li shvataš kako glupo zvučiš ? Da li si svjestan svih retardacija koje izlaze iz tvojih usta ? Čovjek bi, prije deset godina, pomislio da će svijet danas biti bolji ... ali nije. Čemu svi neboderi i tehnologija kada je čovjekovo srce ispareno, zakopano pepelom i bačeno u rijeku ? Da Mirza, tvoje srce je spaljeno. Ne voliš vlastitu kćer, svoju krv, a ne šta više ...“
Mirza ju je gledao, u neku ruku bijesan a u neku tužan. Nije znao šta da kaže; borio se sa iznenadnim povirom da je udari, da je zauvijek ušuti. Tiho je progutao knedlu te prošao pred nje, popeo se na sprat i otišao u svoju sobu. Upalivši računar primjetio je da ima novi e-mail : na ekranu su bile ispisane riječi Brojač.
Otvorio ga je.
Brojevi su čudna priroda ... toliko problematični, a toliko savršeni, jedinstveni. Neko bi pomislio da sa njima možeš sve; stvoriti i uništiti život. Ključnim brojevima tvoga života ja uništavam živote Mirza; svaki novi dan nova žrtva padne zbog tvoje jedne greške. U svrhu boljeg poznavanja svega, daću ti mali naglasak na stvari : zadnja žrtva, Sabina Šljemić je imala 26 godina. Misli Mirza, misli ... čemu jedan mali broj može posvetiti svoju sudbinu ? Da li rođenje ujedno znači i smrt ? Žrtva koju ćete sada naći ima dvadeset jednu godinu i malo iznenađenje skriveno u njenom stomaku ... misli Mirza ... misli ...
Adresa je bila anonimna; Mirza je pokušao pronaći IP adresu osobe koja mu je poslala e-mail ali se zabio u slijepu ulicu. Položio je glavu na stol te zatvorio oči ... sve je nestalo.
Pred očima su mu igrala lica poznatih ljudi; zatim je u masi vidio Adnana, njegovo iskrivljeno i bolesno tijelo, u daljini je vidio njegovu bivšu ženu, nagu i rasporenu, oko sebe je vidio lica i tijela ljudi koji su umrli prije jedanaest godina, a zatim je vidio i ubojicu. Enver, dugogodišnji mu prijatelj; umro prije dvije godine u zatvoru od strane jačeg. Dakako, godine se u ga zahvatile. Glava mu se ispunila zvukovima vriske, duboke i napete, poput taptajućeg zvuka kiše od metal u zatvorenoj sobi. Odjekivalo je, snažno i bolno. Počeo je krvariti iz svakog dijela tijela; zatim se vriska pretvorila u riječi : „Kriv si !“ ; „Kako si mogao pustiti da umrem !“ ; „ Kakav si ti detektiv?“ i tako u nedogled. Zatim se sve istopilo u tihom ali smrtonosnom oblijevu kiseline ...
Otvorivši oči Mirza shvati da je sve bio san; Činio se tako živim ... za par minuta je imao sastanak sa psihijatrom; viđao ga je godišnje jednom od 2011te godine. Psihijatar mu je bio ugodan starac, u šezdesetima, uvijek uredno podšišane brade, sijede kose, izboranog čela, sivih, upalih očiju, toplog i obećavajućeg glasa te niskog stasa.
Kroz par minuta kroz vrata prođe ista ta figura; starac u bijelo-sivom odjelu sa sivim džemperom preko svega te aktovkom u ruci. Sjede preko puta Mirze.
- „Jesi li spreman ?“ – upita ga tiho sa blagim osmijehom na licu.
- „Valjda ...“ – Mirza odgovori gotovo nezainteresovano.
- „Nah, nah, nemoj tako Mirza. Ovo je jednom godišnje. Otvori se.“ – reče starac dobroćudno.
- „Život mi je kaos Ismire ... sve je poremećeno, otplutalo u kaotičnom neredu. Žena me više ne voli, kćer ... ni sam ne znam. Ali i dalje ne mogu ... ne osjećam da sam taj čovjek. Osjećam da će mi jedini mir biti smrt ... a sada i ovaj novi slučaj ... previše je toga u mojoj glavi.“ – Mirza je pričao blago povišenim tonom, utopljenim u tugu i nervozu.
- „Pričaj mi o novom slučaju. O čemu je ?“ – starac upita zagonetnim tonom.
- „Mah, neki lik ubija ljude te ostavlja razne brojeve po njihovim tijelima kao neku vrstu zagonetke. Nikada nisam bio nešto posebno dobar u brojevima. Maloprije sam primio jedan e-mail, možda čak i od njega u kojem mi nabija još zagonetki i nagovještava još jedno ubistvo ... prestar sam za ovo Ismire. Um mi više ne radi kao prije deset godina. Osjećam da me godine konačno oslabljuju ...“
- „Ah, još uvijek si ti mlad Mirza. Pa za ime Boga tek ti je pedesetak godina. Ne možeš ostariti u cvijetu svoje starosti. Naravno, nisi ono što si bio dok si imao dvadeset a ne četrdeset godina. Čovjek sa godinama ne postaje jači niti mudriji. Postaje iskusniji, a na nama je da li ćemo to iskustvo pretvoriti u mudrost ili našu slabost, našu agoniju : ti to radiš. Gubiš se u tunelima prošlosti jer se nisi pomirio sa njom; još vapiš za onim glasićem od prije deset godina, još strepiš za završnom pustolovinom : to nije znak mudrosti Mirza, i oprosti mi na sljedećim riječima, već gluposti. Kući imaš predivnu ženu koja te voli te kćerku koja daje sve od sebe da bude sa tobom. U inozemstvu imaš sina koji mora znati da ima tvoju podršku, koji mora računati na to da ćeš biti pored njega. Shvati da tvoj život nije tvoj, nikada nije bio. Svojim akcijama ne ostavljaš ožiljke samo na sebi već i na ljudima koji te vole. Ne može ti neki bolesnik sa brojevima biti prijeći od porodice Mirza, zapamti to.“ – Mirza se uvijek divio Ismirovoj mudrosti, načinu na koji mu je pristupao te kako ga je prosvijetljavao.
- „Ali čemu onda svrha postojanja Ismire ? Zašto da živim kada ni sam ne znam razlog da ostanem živ ? Moram osjetiti život ako ga želim živjeti.“
- „Nekada nije sve tako jednostavno Mirza ... nekada se borimo za ono što mislimo da je dobro za nas dok nas iza čeka naše savršenstvo, naša jedina nada za opstanak. Ostari sa porodicom, doživi unuke, podari mudrost svog života svojoj djeci ... ne gubi se u magli ovoga, molim te, poslušaj me.“
U istom momentu je računar ispustio kratki pip; Mirza je primio novi e-mail. Ovaj put je bio od Enesa. „Poslao sam ti koordinate kao prošli put. Nećeš vjerovati Mirza ...“
Na mobitelu su mu se iscrtale koordinate :
[B]ŠIRINA : 43°51'23.02"S
DUŽINA : 18°24'7.47"I[/B]
Kada je Mirza vidio gdje koordinate vode, zamalo se nije onesvijestio.
- „Gdje ćeš ?“ – Ismir upita kada je vidio Mirzu da kupi svoje stvari.
- „Mjesto zločina.“ – Mirza kratko odgovori.
- „Zar me nisi ništa slušao sada ?“ –malo glasnije Ismir reče.
- „Jesam ali ... ne mogu Ismire. Posao je moj život i ja ne mogu ništa uraditi povodom toga.“
- „Onda, nažalost, ću morati tražiti od suda da se vratimo na stare, sedmične terapije.“
- „Zašto ? Zato što živim život koji želim ? Pusti me na miru !“ – Mirza izjuri iz sobe.
- „Ne sinko ... život živi tebe.“ – tiho za njim reče Ismir.
Mirza nije morao sjesti u auto; bio je pred mjestom zločina nakon svega dvije minute šetnje. Mjesto gdje se prije deset godina sve nastavilo; na neki način nastavlja se i sada : nekadašnja srednja škola sada univerzitet je proporište novog mjesta zločina.
Ušavši, slika od prije jedanaest godina mu bljesnu pred očima : rasporeno tijelo žene i nerođeno dijete ... sada nije bilo toliko ljudi. Tek nekoliko policajaca i znatiželjnih studenata; ipak, tijelo nije bilo na površini. Unutrašnjost se promijenila; sada se na samom ulazu nalazio spomenik doktoru Schwarvizu, čovjeku koji je izgradio ovaj univerzitet i mnoge druge na prostoru cjelokupnog svijeta. On sam je izmislio živuću 3D hologram proekciju koju, naravno, posjeduju samo najbogatiji. Mirza je čitao o tome u novinama nekada ali se nije previše zanimao za to.
Spustivši se niz spirale stepenice oko kipa, našao se u maloj sobi. U sobi je pronašao Enesa te još par policajaca.
- „Šta se desilo ?“ – kratko upita Mirza.
- „Obećaj da se nećeš onesvijestiti kada ovo vidiš.“ – Mirza pročita tugu u Enesovim očima.
Prošao je pored njega i ugledao sliku pognute žene, nagete preko stola na leđima, rasporene utrobe; iz nje je virila dječija glava, oblivena krvlju sa ugraviranim brojem 12. Na ženinim obrazima je bilo ugravirano 21 i 9 na drugom. Rane su bile isječene nožem, kao i sve prethodne.
- „Isto ... kao ... prije ...“ – Mirza je suzdržavao sav bijes koji je ključao u njemu.
- „Opet brojevi. O čemu su ovi znaš li ?“ – upita Enes.
- „Dobio sam e-mail danas od nekog lika koji je napisao da će sljedeća pronađena žrtva imati 21 godinu i još jedno iznenađenje; ovo devet mođe predstavljati njen mjesec trudnoće i ... i dan kada sam dobio onaj stol u mojoj kancelariji te napade na dva tornja u Americi 2001. Šta misliš da li je sve ovo povezano ikako ?“
- „To nam je jedina poveznica i da nije Mirza. Najčudnije je to što niti jedna kamera u krugu od 300 metara nije zabilježila NIŠTA sumnjivo. Kao da je lik nevidljiv, kao da se kreće u sjenama.“
- „Odakle ova rupa ovdje, uostalom ?“ – upita Mirza.
- „Ah, niko ne zna. Ni direktor, niti graditelj ... jednostavno ... se stvorila.“
Mirza je gledao sliku mlade žene, rasporenu i mrtvu; da li je uopšte iko živ zaslužio smrt poput ove. Ali jedna stvar mu nije bila jasna : kako to da su sva prijašnja ubistva bila čista, plin, dok je ovo neuredno, po mnogo čemu poput onog od prije deset godina na istom mjestu. Koliko ga je služilo sjećanje, činilo mu se da su obje djevojke bile otprilike istih godina te u istom mjesecu trudnoće.
- „Šta nam je raditi Enese ? Ponavlja se, htjeli mi to ili ne ...“ – reče Mirza tiho.
- „Zvat ćemo stručnjake. Nema više igre Mirza. Devetnaest žrtava; disat će mi za vratom i što prije nisam pozvao. Kako god, idi kući, istuširaj se. Smrdiš k'o tvor, vjeruj mi. Kada dođu stručnjaci zvat ću te.“
I sam Mirza je osjetio svoj smrad; sjeo je u auto te se uputio kući. Događaji od prije deste godina su obilježili Mirzu, ostavili vječni ožiljak na biti njegovog bića. Od tog dana osjeti tamu kako koluta njegovim tijelom, kako, poput čahure, čeka momenat da se pretvori u svoj stvarni oblik. On je poput domaćina parazitu, parazitu bez fizičkog oblika, najgorem poznatom parazitu : mržnji, patnji, boli i preziru.
Mirza čak i nije znao šta mrzi, jednostavno je mrzio. Nije znao niti na koga je ljut, jednostavno je bio ljut. Svako jutro bi se probudio te pogledao u ogledalo samo da bi opet pronašao onaj stari odsjaj u očima, iskru tame koja je bila zakopana duboko; bio je svjestan da nije savršen, čak više nije ni poricao da je loša osoba, ali ni sam nije bio spreman boriti se sa tamom. Sva ljubav za Jane je nestajala, laganim koracima odlazila iz njegovog srca; nije želio to, ali nije imao kontrolu. Njegovo srce se ohladilo, postalo nepropustljiv kamen, žiža svega onoga što on ne želi postati; hladno i destrokturirajuće biće koje niko ne želi. Borio se protiv povira, ali bili su jači od njega.
U istinskom obrisu svjetla, na horizontu, ugledao je svoju kuću. Mnogi su mu zavidili : što na prelijepoj ženi koja je u svojim četrdesetima izgledala bolje nego ikada, što na kući.
Istina je, zapravo, da je Jane korijenila iz dana u dan, da se sva ona ljepota gubila u borama njenog umornog lica, u patnji njene izmorne duše. Osmijeh više nije bio blještav, pun sreće, već tmuran, nagovještaj bola i patnje. I nju je gušila Mirzina promjena, njegovo novo poimanje svijeta, njegova opsesija poslom, patološkom potrebom da ispuni neki osjećaj koji je, kako je ona mislila, on fiksirao u svoj um tako duboko da ga je nemoguće izgubiti. Često bi joj govorio da se boji, da ne kontrolira samog sebe na što bi ona samo ponavljala : „Strah ne postoji, on je samo fikcija prouzrokovana razlozima koje mi stvorimo.“
Ipak, Mirza je ostao isti; osuđen da luta za prognanim. Ipak,m njegova stara žeđ se probudila; nikada nije ni sanjao da će mu brojevi biti sve što je mogao imati na umu, ali se dogodilo. Datumi, nasumični brojevi, njihova značenja i potrebe : sve mu se nizalo glavom; 21.9.2013, 17.9.1973., 3.3.2018., 24.6.2014. – svi bitni datumi u njegovom skorašnjem životu su se nizali, jedan po jedan, ali bez istinskog šablona među njima.
Opet sam upleten u labirint bez izlaza ...
U ovom dijelu nema brojčane zagonetke ali će u sljedećem biti 2 (ne samo brojčane).
Usput se izvinjavam na gramatičkim greškama.
Da biste bolje razumjeli cijeli koncept priče, pročitajte prvi dio cjelokupne priče da se upoznate sa događajima koji su se dogodili "prije" vremena u 2gom dijelu, tj. 2011 : http://gamers.ba/download/202/
DRUGI DIO : U TVISTU SNOVA
Mirza se borio sa sjećanjima koja su navirala poput rijeke, poput nezaustavljivog uragana koji je opet rušio njegovu idilu; slike rasporenih tijela su mu igrale pred očima. Teror koji su njegova djeca preživjela gubitkom majke na najokrutniji, mogući način je jedinstven : sam Mirza je svjestan da su sve iluzije o savršenstvu i ljepoti nestale, da svi snovi i sve nade polahko isčeznu iz srca djece, da sva nevinost od koje su oni građeni polahko ispari u tonu nesreće, neshvaćenog bola i tihe patnje.
Dok je lagano odmarao oči na jedinom neizgrađenom mjestu u Sarajevu, isplivanom daleko iznad sve gradske buke i nemira, na neki način njegovom rodnom mjestu, ispod nekadašnjeg releja na Humu, čuo je zvono mobitela. Na ekranu se ispisa riječ „Jane“ i cjelokupni tok razgovora mu preleti očima.
- „Halo ?!“ – tiho se javi.
- „Zaista Mirza ? Nisi se mogao sjetiti jednog od najvažnijih događaja tvoje kćerke ? To nema nikakve veze sa mnom, to je zbog nje Mirza !“ – Janenin glas je bio povišen, obliven tonom agonije i tuge.
- „Izvini ... nešto na poslu iskrsnulo, novi slučaj.“ – Mirza odgovori nesigurno.
- „Posao ... zaista Mirza ? Posao ? Kući imaš kćerku koja vapi za minutama da provede sa tobom, ženu na koju si zaboravio i ti kažeš da je posao ? Posao je bio i prošle godine kada ti je Semir došao u posjetu. Jedini sin je došao da te vidi ali ti ga nisi mogao vidjeti jer si imao „posla“. Kunem ti se da sam vidjela suzu u njegovim očima dok je odlazio. Onda prije dvije godine. Elisin rođendan, sjećaš li se ? POSAO MIRZA ! Kćer ti je plakala, vapila za tobom puna tri sata ali ti si došao dva dana nakon njenog rođendana bez poklona i bez obične čestitke ! Zanemari malo je***i posao, sjeti se porodice koju imaš kod kuće !“ – Jane je prekinula.
Mirzi se dešavalo isto ono što mu se desilo sa prethodnom ženom; upao je u rutinu koju nije volio, u zamišljenu idilu iz koje je nastojao pobjeći na sve moguće načine. Ipak, njegov jedini mogući način je bio posao. Molio je za slučaj za slučajem samo da skrene misli sa kuće, za ušitgle monotonije koja ga je čekala natrag u, kako mnogi psiholozi nazivaju to, kućom spasa i užitaka – Mirzi je predstavljala sve sem toga. Iako se nije doimao kao takva osoba, Mirza je želio isprobati nove stvari. Nije mu bilo dovoljno to što ima porodicu; na neki način je žudio za adernalinom, za posljednjim glasom koji će mu reći „Još uvijek si živ“.
Tiho se spustio do svoga auta te otišao kući. Dom je bio dom iz snova : trospratna kuća sa pogledom na izlazak i zalazak sunca, dva dvorišta, prednje i zadnje, savršena hladovina te dječiji osmijeh – međutim, to njemu nije bilo dovoljno. U dnevnoj sobi ga je već čekala Jane; ispod očila joj se lilo blago crnilo, znaci suza i tuge. U očima joj je vladao nemir.
- „Sjetio si se da imaš kuću ...“ – tiho, jecajući, reče Jane.
- „Jane ... nemoj ... molim te.“ – Mirza, svjestan narednih minuta pokuša sve zaustaviti.
- „Nemoj ... to je sve što znaš. Ti nisi ništa od onog čovjeka za kojeg sam se ja udala, nisi ništa od osobe koju sam nekada poznavala. Bio si strastven ali si znao za porodicu. Volio si posao ali više si volio porodicu. Samo nemoj vući kartu da te Adnanova smrt promijenila. Već si bio promijenjen. Znaš, sjedim u ovoj kući i gledam u zidove pitajući se : kakav je ovo život ? Zbog tebe sam se odrekla svoje karijere, svojih snova, svoje mladosti ... podarila sam ti dijete, dijete koje ti rijetko kad i pogledaš ako te ja ne napomenem na to. Znaš, lijem suze bez razloga, bez razloga Mirza ali lijem ih i za tebe i za mene. Kako to ne vidiš ?“ – Jane je sada već plakala, tiho, ali snažno.
- „Misliš li da nisam svjestan toga ? Da li ti uopšte znaš zašto ja volim svoj posao ? Jer je to jedina stvar koja mi donosi nešto novo u životu ! Upali smo u rutinu, u dosadnu, repetirajuću, je***u rutinu ! I to ne volim Jane ! Ako postoji jedna stvar koju više mrzim od kriminalaca to je rutina !“ – Mirza se sada već derao – „Ja te nisam molio da se odrekneš svojih snova. Sama si rekla da želiš da ostaneš kući i da se posvetiš porodici. Nije moja krivica što si izgubila sebe u toku puta.“
- „Čuješ li ti sebe uopšte ? Da li shvataš kako glupo zvučiš ? Da li si svjestan svih retardacija koje izlaze iz tvojih usta ? Čovjek bi, prije deset godina, pomislio da će svijet danas biti bolji ... ali nije. Čemu svi neboderi i tehnologija kada je čovjekovo srce ispareno, zakopano pepelom i bačeno u rijeku ? Da Mirza, tvoje srce je spaljeno. Ne voliš vlastitu kćer, svoju krv, a ne šta više ...“
Mirza ju je gledao, u neku ruku bijesan a u neku tužan. Nije znao šta da kaže; borio se sa iznenadnim povirom da je udari, da je zauvijek ušuti. Tiho je progutao knedlu te prošao pred nje, popeo se na sprat i otišao u svoju sobu. Upalivši računar primjetio je da ima novi e-mail : na ekranu su bile ispisane riječi Brojač.
Otvorio ga je.
Brojevi su čudna priroda ... toliko problematični, a toliko savršeni, jedinstveni. Neko bi pomislio da sa njima možeš sve; stvoriti i uništiti život. Ključnim brojevima tvoga života ja uništavam živote Mirza; svaki novi dan nova žrtva padne zbog tvoje jedne greške. U svrhu boljeg poznavanja svega, daću ti mali naglasak na stvari : zadnja žrtva, Sabina Šljemić je imala 26 godina. Misli Mirza, misli ... čemu jedan mali broj može posvetiti svoju sudbinu ? Da li rođenje ujedno znači i smrt ? Žrtva koju ćete sada naći ima dvadeset jednu godinu i malo iznenađenje skriveno u njenom stomaku ... misli Mirza ... misli ...
Adresa je bila anonimna; Mirza je pokušao pronaći IP adresu osobe koja mu je poslala e-mail ali se zabio u slijepu ulicu. Položio je glavu na stol te zatvorio oči ... sve je nestalo.
Pred očima su mu igrala lica poznatih ljudi; zatim je u masi vidio Adnana, njegovo iskrivljeno i bolesno tijelo, u daljini je vidio njegovu bivšu ženu, nagu i rasporenu, oko sebe je vidio lica i tijela ljudi koji su umrli prije jedanaest godina, a zatim je vidio i ubojicu. Enver, dugogodišnji mu prijatelj; umro prije dvije godine u zatvoru od strane jačeg. Dakako, godine se u ga zahvatile. Glava mu se ispunila zvukovima vriske, duboke i napete, poput taptajućeg zvuka kiše od metal u zatvorenoj sobi. Odjekivalo je, snažno i bolno. Počeo je krvariti iz svakog dijela tijela; zatim se vriska pretvorila u riječi : „Kriv si !“ ; „Kako si mogao pustiti da umrem !“ ; „ Kakav si ti detektiv?“ i tako u nedogled. Zatim se sve istopilo u tihom ali smrtonosnom oblijevu kiseline ...
Otvorivši oči Mirza shvati da je sve bio san; Činio se tako živim ... za par minuta je imao sastanak sa psihijatrom; viđao ga je godišnje jednom od 2011te godine. Psihijatar mu je bio ugodan starac, u šezdesetima, uvijek uredno podšišane brade, sijede kose, izboranog čela, sivih, upalih očiju, toplog i obećavajućeg glasa te niskog stasa.
Kroz par minuta kroz vrata prođe ista ta figura; starac u bijelo-sivom odjelu sa sivim džemperom preko svega te aktovkom u ruci. Sjede preko puta Mirze.
- „Jesi li spreman ?“ – upita ga tiho sa blagim osmijehom na licu.
- „Valjda ...“ – Mirza odgovori gotovo nezainteresovano.
- „Nah, nah, nemoj tako Mirza. Ovo je jednom godišnje. Otvori se.“ – reče starac dobroćudno.
- „Život mi je kaos Ismire ... sve je poremećeno, otplutalo u kaotičnom neredu. Žena me više ne voli, kćer ... ni sam ne znam. Ali i dalje ne mogu ... ne osjećam da sam taj čovjek. Osjećam da će mi jedini mir biti smrt ... a sada i ovaj novi slučaj ... previše je toga u mojoj glavi.“ – Mirza je pričao blago povišenim tonom, utopljenim u tugu i nervozu.
- „Pričaj mi o novom slučaju. O čemu je ?“ – starac upita zagonetnim tonom.
- „Mah, neki lik ubija ljude te ostavlja razne brojeve po njihovim tijelima kao neku vrstu zagonetke. Nikada nisam bio nešto posebno dobar u brojevima. Maloprije sam primio jedan e-mail, možda čak i od njega u kojem mi nabija još zagonetki i nagovještava još jedno ubistvo ... prestar sam za ovo Ismire. Um mi više ne radi kao prije deset godina. Osjećam da me godine konačno oslabljuju ...“
- „Ah, još uvijek si ti mlad Mirza. Pa za ime Boga tek ti je pedesetak godina. Ne možeš ostariti u cvijetu svoje starosti. Naravno, nisi ono što si bio dok si imao dvadeset a ne četrdeset godina. Čovjek sa godinama ne postaje jači niti mudriji. Postaje iskusniji, a na nama je da li ćemo to iskustvo pretvoriti u mudrost ili našu slabost, našu agoniju : ti to radiš. Gubiš se u tunelima prošlosti jer se nisi pomirio sa njom; još vapiš za onim glasićem od prije deset godina, još strepiš za završnom pustolovinom : to nije znak mudrosti Mirza, i oprosti mi na sljedećim riječima, već gluposti. Kući imaš predivnu ženu koja te voli te kćerku koja daje sve od sebe da bude sa tobom. U inozemstvu imaš sina koji mora znati da ima tvoju podršku, koji mora računati na to da ćeš biti pored njega. Shvati da tvoj život nije tvoj, nikada nije bio. Svojim akcijama ne ostavljaš ožiljke samo na sebi već i na ljudima koji te vole. Ne može ti neki bolesnik sa brojevima biti prijeći od porodice Mirza, zapamti to.“ – Mirza se uvijek divio Ismirovoj mudrosti, načinu na koji mu je pristupao te kako ga je prosvijetljavao.
- „Ali čemu onda svrha postojanja Ismire ? Zašto da živim kada ni sam ne znam razlog da ostanem živ ? Moram osjetiti život ako ga želim živjeti.“
- „Nekada nije sve tako jednostavno Mirza ... nekada se borimo za ono što mislimo da je dobro za nas dok nas iza čeka naše savršenstvo, naša jedina nada za opstanak. Ostari sa porodicom, doživi unuke, podari mudrost svog života svojoj djeci ... ne gubi se u magli ovoga, molim te, poslušaj me.“
U istom momentu je računar ispustio kratki pip; Mirza je primio novi e-mail. Ovaj put je bio od Enesa. „Poslao sam ti koordinate kao prošli put. Nećeš vjerovati Mirza ...“
Na mobitelu su mu se iscrtale koordinate :
[B]ŠIRINA : 43°51'23.02"S
DUŽINA : 18°24'7.47"I[/B]
Kada je Mirza vidio gdje koordinate vode, zamalo se nije onesvijestio.
- „Gdje ćeš ?“ – Ismir upita kada je vidio Mirzu da kupi svoje stvari.
- „Mjesto zločina.“ – Mirza kratko odgovori.
- „Zar me nisi ništa slušao sada ?“ –malo glasnije Ismir reče.
- „Jesam ali ... ne mogu Ismire. Posao je moj život i ja ne mogu ništa uraditi povodom toga.“
- „Onda, nažalost, ću morati tražiti od suda da se vratimo na stare, sedmične terapije.“
- „Zašto ? Zato što živim život koji želim ? Pusti me na miru !“ – Mirza izjuri iz sobe.
- „Ne sinko ... život živi tebe.“ – tiho za njim reče Ismir.
Mirza nije morao sjesti u auto; bio je pred mjestom zločina nakon svega dvije minute šetnje. Mjesto gdje se prije deset godina sve nastavilo; na neki način nastavlja se i sada : nekadašnja srednja škola sada univerzitet je proporište novog mjesta zločina.
Ušavši, slika od prije jedanaest godina mu bljesnu pred očima : rasporeno tijelo žene i nerođeno dijete ... sada nije bilo toliko ljudi. Tek nekoliko policajaca i znatiželjnih studenata; ipak, tijelo nije bilo na površini. Unutrašnjost se promijenila; sada se na samom ulazu nalazio spomenik doktoru Schwarvizu, čovjeku koji je izgradio ovaj univerzitet i mnoge druge na prostoru cjelokupnog svijeta. On sam je izmislio živuću 3D hologram proekciju koju, naravno, posjeduju samo najbogatiji. Mirza je čitao o tome u novinama nekada ali se nije previše zanimao za to.
Spustivši se niz spirale stepenice oko kipa, našao se u maloj sobi. U sobi je pronašao Enesa te još par policajaca.
- „Šta se desilo ?“ – kratko upita Mirza.
- „Obećaj da se nećeš onesvijestiti kada ovo vidiš.“ – Mirza pročita tugu u Enesovim očima.
Prošao je pored njega i ugledao sliku pognute žene, nagete preko stola na leđima, rasporene utrobe; iz nje je virila dječija glava, oblivena krvlju sa ugraviranim brojem 12. Na ženinim obrazima je bilo ugravirano 21 i 9 na drugom. Rane su bile isječene nožem, kao i sve prethodne.
- „Isto ... kao ... prije ...“ – Mirza je suzdržavao sav bijes koji je ključao u njemu.
- „Opet brojevi. O čemu su ovi znaš li ?“ – upita Enes.
- „Dobio sam e-mail danas od nekog lika koji je napisao da će sljedeća pronađena žrtva imati 21 godinu i još jedno iznenađenje; ovo devet mođe predstavljati njen mjesec trudnoće i ... i dan kada sam dobio onaj stol u mojoj kancelariji te napade na dva tornja u Americi 2001. Šta misliš da li je sve ovo povezano ikako ?“
- „To nam je jedina poveznica i da nije Mirza. Najčudnije je to što niti jedna kamera u krugu od 300 metara nije zabilježila NIŠTA sumnjivo. Kao da je lik nevidljiv, kao da se kreće u sjenama.“
- „Odakle ova rupa ovdje, uostalom ?“ – upita Mirza.
- „Ah, niko ne zna. Ni direktor, niti graditelj ... jednostavno ... se stvorila.“
Mirza je gledao sliku mlade žene, rasporenu i mrtvu; da li je uopšte iko živ zaslužio smrt poput ove. Ali jedna stvar mu nije bila jasna : kako to da su sva prijašnja ubistva bila čista, plin, dok je ovo neuredno, po mnogo čemu poput onog od prije deset godina na istom mjestu. Koliko ga je služilo sjećanje, činilo mu se da su obje djevojke bile otprilike istih godina te u istom mjesecu trudnoće.
- „Šta nam je raditi Enese ? Ponavlja se, htjeli mi to ili ne ...“ – reče Mirza tiho.
- „Zvat ćemo stručnjake. Nema više igre Mirza. Devetnaest žrtava; disat će mi za vratom i što prije nisam pozvao. Kako god, idi kući, istuširaj se. Smrdiš k'o tvor, vjeruj mi. Kada dođu stručnjaci zvat ću te.“
I sam Mirza je osjetio svoj smrad; sjeo je u auto te se uputio kući. Događaji od prije deste godina su obilježili Mirzu, ostavili vječni ožiljak na biti njegovog bića. Od tog dana osjeti tamu kako koluta njegovim tijelom, kako, poput čahure, čeka momenat da se pretvori u svoj stvarni oblik. On je poput domaćina parazitu, parazitu bez fizičkog oblika, najgorem poznatom parazitu : mržnji, patnji, boli i preziru.
Mirza čak i nije znao šta mrzi, jednostavno je mrzio. Nije znao niti na koga je ljut, jednostavno je bio ljut. Svako jutro bi se probudio te pogledao u ogledalo samo da bi opet pronašao onaj stari odsjaj u očima, iskru tame koja je bila zakopana duboko; bio je svjestan da nije savršen, čak više nije ni poricao da je loša osoba, ali ni sam nije bio spreman boriti se sa tamom. Sva ljubav za Jane je nestajala, laganim koracima odlazila iz njegovog srca; nije želio to, ali nije imao kontrolu. Njegovo srce se ohladilo, postalo nepropustljiv kamen, žiža svega onoga što on ne želi postati; hladno i destrokturirajuće biće koje niko ne želi. Borio se protiv povira, ali bili su jači od njega.
U istinskom obrisu svjetla, na horizontu, ugledao je svoju kuću. Mnogi su mu zavidili : što na prelijepoj ženi koja je u svojim četrdesetima izgledala bolje nego ikada, što na kući.
Istina je, zapravo, da je Jane korijenila iz dana u dan, da se sva ona ljepota gubila u borama njenog umornog lica, u patnji njene izmorne duše. Osmijeh više nije bio blještav, pun sreće, već tmuran, nagovještaj bola i patnje. I nju je gušila Mirzina promjena, njegovo novo poimanje svijeta, njegova opsesija poslom, patološkom potrebom da ispuni neki osjećaj koji je, kako je ona mislila, on fiksirao u svoj um tako duboko da ga je nemoguće izgubiti. Često bi joj govorio da se boji, da ne kontrolira samog sebe na što bi ona samo ponavljala : „Strah ne postoji, on je samo fikcija prouzrokovana razlozima koje mi stvorimo.“
Ipak, Mirza je ostao isti; osuđen da luta za prognanim. Ipak,m njegova stara žeđ se probudila; nikada nije ni sanjao da će mu brojevi biti sve što je mogao imati na umu, ali se dogodilo. Datumi, nasumični brojevi, njihova značenja i potrebe : sve mu se nizalo glavom; 21.9.2013, 17.9.1973., 3.3.2018., 24.6.2014. – svi bitni datumi u njegovom skorašnjem životu su se nizali, jedan po jedan, ali bez istinskog šablona među njima.
Opet sam upleten u labirint bez izlaza ...
