Posljednji dio kratke krimi-priče koja opisuje monstruozna ubistva na području Sarajeva te krađu jednog od najskupocjenijih historijskih predložaka u istom gradu.
Iskreno se nadam da ste uživali u ovoj priči te da vam se svidjela. Sutra/prekosutra će cjelokupna priča (25 stranica, 11k riječi) biti dostupna u PDF formatu u download sekciji. (razlog je taj što moram proći cjelokupni tekst zbog popravke svih gramatičkih te leksičnih grešaka).
Nadam se da ćete uživati i u ovom dijelu. Izvinjavam se zbog svih gramatičkih grešaka.
Sve ostale djelove možete, pojedinačno, pronaći u mom profilu pod "Započete teme"
SEDMI DIO : OBLAK LAŽI PADA
Na pola puta ka Miševićevima, Mirzi je zazvonio telefon. Na ekranu su bila ispisana zadnja slova koja je Mirza želio vidjeti : Enver.
Javio se.
„Mirza ... ne želimo nikakve nesreće, zar ne ?“ – nakon kratke tišine s druge strane žice je dopreo oštar glas.
„Kunem ti se ... ako im dlaka s glave padne !“ ; „Ja ipak mislim da nisi u mogućnosti da prijetiš Mirza !“ – Enver ga je prekinuo.
„Slušaj me. Reci svojima da otkažu potjeru. Dođite samo vas troje sa novcem. Ako budeš igrao po planu, djeca će ti dočekati sutra.“ – prekinuo je slušalicu.
„Šta kaže ?“ – upita Jane.
„Opozovite ostale. Recite da je lažna uzbuna.“ – niti Jane niti Jack nisu postavili još jedno pitanje; oboje su se uhvatili za mobitele te opozivali timove.
Nakon pola sata vožnje, došli su na željenu destinaciju. Među vikendicama, okruženi ničim doli provalijama i pašnjacima te parcelama, primjetili su Enverovu vikendicu; svjetla su bila upaljena. Automobil je stajao ugašen ispred ulaznih vrata. Sve je bilo tiho; tek poneki lavež psa u zraku bi se čuo.
Mirza je prvi ušao u vikendicu; laganim koracima, jedva čujnim, je prešao prag, ušao u kratak hodnik koji je vodio to trija vrata.
Po Mirzinom sjećanju, prva lijeva su bila za kuhinju, druga, na desnoj strani, za WC i treća za dnevnu i spavaću sobu. Laganim koracima je došao do trećih vrata. Jack i Jane su ga pratili. Otvorivši vrata, ugledao je Adnana i Semira kako gledaju televizor u udaljenom ćošku sobe te Envera kako sjedi u fotelji ispred njih, na drugoj strani sobe, sa cigarom u ruci. Soba je mirisala na etanol te cigare. Bila je veoma mala; sa desne strane se nalazio krevet koji je zauzimao jednu četvrtinu sobe. Ispred, sa lijeve strane, je bila sofa koja je ciljala ka malom stoliću ispred. Tik do Envera, sa desne strane, su bile dvije stolice a ispred njih televizor.
Stao je ispred Envera, i dalje ne vjerujući da se sve ovo dešava.
„Iznenađen ?“ – Enver je progovorio.
„Može se reći.“ – Mirza doda.
„Gdje je novac ?“ – upita Enver.
„U autu ispred.“ – Jane upade.
„Šta nas spriječava da te sad zaskočimo Envere ? Da li ti se čini da ovaj plan ima rupa ?“ – Mirza dodade ponadavši se da ima pravo.
„Ah ... što se tiče toga. Jack.“ – kako je Enver izgovorio Jackovo ime, tako je Mirza osjetio snažan udarac u leđa koji ga je bacio na pod. Semir je skočio sa stolice te potrčao prema Mirzi, ali ga je Enver zaustavio te vratio do Adnana koji je sve bespomoćno gledao.
„Jack ... ti ...“ – glas je pukao kod Jane.
„Mnogo novca Jane. Mnogo.“ – doda Jack hladno gurnuvši i nju na sofu, do Mirze.
„Znate, sada imamo dva izbora. Da vas ubijemo odmah na licu mjesta, sve, ili da uspostavimo kompromis. Naravno, prvo bi izazvalo veliku pomutnju pošto ste vas dvoje ostavili dobar utisak u policijskoj stanici. Drugo ... sumnjam da ćete se prodati, ali vrijedi probati. Recite cijenu.“ – Enver je i dalje pričao tiho, sa blago piskavim glasom.
„Čemu sve ovo Envere ? Prvi put nisi bio uhvaćen, čemu se vraćati starom zanatu?“ – Jack upita.
„Duga je to priča Mirza. Zašto bilo ko radi išta ? Zato što želi ili zato što je primorano ? Ja sam izabrao da živim punim plućima Mirza. Ako mi je to grijeh, neka bude. Uostalom, kada su Selver i Jack rekli sumu novca, nije bilo teško. Šta više, bio je užitak.“
„Odgovori mi još jedno. Čemu predsjednici ? Kako se oni uklapaju tu ? Čemu sva ona ubistva, onda „informacije“ sa crnog tržišta ... čemu sve to ?“ – Mirza se dreknuo.
Sa druge strane sobe je dopro tihi plač; Semir je bio u suzama.
„To je mnogo više od jednog pitanja Mirza, ali neka ti bude. Predsjednici ... oni su prvobitno bili fiksana distrakcija, a prema informacijama koje sam dobijao od Jacka, veoma dobra distrakcija. Uostalom, tu sam, bar ja mislim, činio ovoj usranoj zemlji uslugu. Što se tiče ljudi, dosta ih je bilo nasumično, samo da biste pomislili da krađa i ubistvo nemaju nikakve veze. Dok, kod nekih, su bila primorana, jer su ljudi počeli saznavati o nama. Ironično, ja sam onom novinaru, kojem sam čak i zaboravio ime, sve rekao o razapećima da bi on usavršio tekst ... da to nije uradio, možda bi čak i živio.
Što se tiče informacija, čista distrakcija. Veoma si mi drag Mirza, ali previše se fataš morala, zaboravljenog nasljeđa popišanog čovječanstva. Moral je ništa danas ! Sve je u moći, u novcu i u onome za čime žudiš ! Niko ti neće dati ukoliko se ti ne izboriš za to Mirza ! Ja sam se borio ! BORIO ! I na kraju, u konačnici, sam se izborio. Sada ... vrijeme je da jedno od vas ide. A ko će to biti, odlučit ćete vi ... međusobno.“ – glas mu je bio visok a dah nestao.
Jane i Mirza su ga gledali prestravljeni; kako da odluče o tome ko će živjeti a ko umrijeti. Pogledali su se. U četiri oka su bili nacrtani strah i prestravljenost, žal i bol; ko će umrijeti.
U sljedećem trenutku, u pozadini, čuo se glasan prasak; Enver je padao na pod, Jack za njim. Semir, u suzama, je klizio preko fotelje, udarajući u zid iza nje. Kaos se probudio; Mirza i Jane su skočili u istoj sekundi, obuzdavajući Envera i Jacka do te mjere gdje se nisu mogli pomjeriti. Pokušavali su se izvući još neko vrijeme, ali su odustali u konačnici.
Za desetak minuta cijelo područje je vrvilo od sirena, policajaca i novinara. Svi su željeli znati sve. Selvera su uhapsili već u stanici. Enver i Jack su prevezeni u najstrožije zatvore.
Priča je završena, bolno ali istinito. Jedino Jane i Mirza znaju istinu, cjelokupnu epohu koju su napravili Enver, Selver i Jack. Era krvi, smrti i straha.
Platno je nađeno nakon punih šest mjeseci traganja u Kini, kod kolekcionara vjerskih artifakta. Cijela organizacija „Besmrtnih“ je razotkrivena; četrdeset od šezdeset članova je osuđeno na doživotni zatvor, dok su ostali oslobođeni.
EPILOG
Grad je zaboravio sve slutnje, svo crnilo koje ga je obavilo prije četiri godine. Svijet je zaboravio o tome. Stara navika da se sve crno zaboravi je opet pronašla utočište u maloj zemlji.
„Ej, kad će ta kafa. Žurim na posao a i djeca kasne u školu. Ah, ne možemo si više priuštiti noći kao sinoć.“ – Mirza je, uz odjek četvoro djece, nadglašavao svu buku u kući.
„Ide, ide. Ah, upravu si. Ali, moraš priznati ... noć je bila savršena !“ – iz kuhinje je dopirao topli, ženski glas.
„Uredu djeco ! Mir ! Semire, marširaj u auto. Sinane, Jasmina ! Brže u sobu ! Idemo, idemo !“ – kako je Mirza naređivao, tako su se djeca odlazila.
„Nikada neću shvatiti kako to uspjevaš.“ – iza zida se pojavilo toplo, žensko lice.
Jane se smiješila, lagano prilazeći Mirzi.
„Šib tu i tamo, i sredi se. Danas ću doći kući oko dva. Imamo dogovoreno kod doktora za Adnana. Prema njegovim riječima, za dvije, maksimalno tri godine, čut ćemo našeg Adnana kako pripovjeda ko svaka normalna osoba. Život ne može biti bolji !“ – Mirza je uzvratio osmijeh, zagrljaj i poljubac.
Sve se vratilo u normalu; sjećanja na Envera i Jacka su bila izbrisana u umovima mlađahnih Semira i Adnana. Horor kroz koji je grad i svijet prošao je ništa doli sjena, oholo sjećanje na dane kada je život bio život i kada je sva žeđ za novcem zakopala sve dobro u osobama.
Sunce je lagano isplivavalo uzduž neba. Savršeni ljetni dan; grad pun života i sreće – grad koji je zaboravio jaz misterije.
Iskreno se nadam da ste uživali u ovoj priči te da vam se svidjela. Sutra/prekosutra će cjelokupna priča (25 stranica, 11k riječi) biti dostupna u PDF formatu u download sekciji. (razlog je taj što moram proći cjelokupni tekst zbog popravke svih gramatičkih te leksičnih grešaka).
Nadam se da ćete uživati i u ovom dijelu. Izvinjavam se zbog svih gramatičkih grešaka.
Sve ostale djelove možete, pojedinačno, pronaći u mom profilu pod "Započete teme"
SEDMI DIO : OBLAK LAŽI PADA
Na pola puta ka Miševićevima, Mirzi je zazvonio telefon. Na ekranu su bila ispisana zadnja slova koja je Mirza želio vidjeti : Enver.
Javio se.
„Mirza ... ne želimo nikakve nesreće, zar ne ?“ – nakon kratke tišine s druge strane žice je dopreo oštar glas.
„Kunem ti se ... ako im dlaka s glave padne !“ ; „Ja ipak mislim da nisi u mogućnosti da prijetiš Mirza !“ – Enver ga je prekinuo.
„Slušaj me. Reci svojima da otkažu potjeru. Dođite samo vas troje sa novcem. Ako budeš igrao po planu, djeca će ti dočekati sutra.“ – prekinuo je slušalicu.
„Šta kaže ?“ – upita Jane.
„Opozovite ostale. Recite da je lažna uzbuna.“ – niti Jane niti Jack nisu postavili još jedno pitanje; oboje su se uhvatili za mobitele te opozivali timove.
Nakon pola sata vožnje, došli su na željenu destinaciju. Među vikendicama, okruženi ničim doli provalijama i pašnjacima te parcelama, primjetili su Enverovu vikendicu; svjetla su bila upaljena. Automobil je stajao ugašen ispred ulaznih vrata. Sve je bilo tiho; tek poneki lavež psa u zraku bi se čuo.
Mirza je prvi ušao u vikendicu; laganim koracima, jedva čujnim, je prešao prag, ušao u kratak hodnik koji je vodio to trija vrata.
Po Mirzinom sjećanju, prva lijeva su bila za kuhinju, druga, na desnoj strani, za WC i treća za dnevnu i spavaću sobu. Laganim koracima je došao do trećih vrata. Jack i Jane su ga pratili. Otvorivši vrata, ugledao je Adnana i Semira kako gledaju televizor u udaljenom ćošku sobe te Envera kako sjedi u fotelji ispred njih, na drugoj strani sobe, sa cigarom u ruci. Soba je mirisala na etanol te cigare. Bila je veoma mala; sa desne strane se nalazio krevet koji je zauzimao jednu četvrtinu sobe. Ispred, sa lijeve strane, je bila sofa koja je ciljala ka malom stoliću ispred. Tik do Envera, sa desne strane, su bile dvije stolice a ispred njih televizor.
Stao je ispred Envera, i dalje ne vjerujući da se sve ovo dešava.
„Iznenađen ?“ – Enver je progovorio.
„Može se reći.“ – Mirza doda.
„Gdje je novac ?“ – upita Enver.
„U autu ispred.“ – Jane upade.
„Šta nas spriječava da te sad zaskočimo Envere ? Da li ti se čini da ovaj plan ima rupa ?“ – Mirza dodade ponadavši se da ima pravo.
„Ah ... što se tiče toga. Jack.“ – kako je Enver izgovorio Jackovo ime, tako je Mirza osjetio snažan udarac u leđa koji ga je bacio na pod. Semir je skočio sa stolice te potrčao prema Mirzi, ali ga je Enver zaustavio te vratio do Adnana koji je sve bespomoćno gledao.
„Jack ... ti ...“ – glas je pukao kod Jane.
„Mnogo novca Jane. Mnogo.“ – doda Jack hladno gurnuvši i nju na sofu, do Mirze.
„Znate, sada imamo dva izbora. Da vas ubijemo odmah na licu mjesta, sve, ili da uspostavimo kompromis. Naravno, prvo bi izazvalo veliku pomutnju pošto ste vas dvoje ostavili dobar utisak u policijskoj stanici. Drugo ... sumnjam da ćete se prodati, ali vrijedi probati. Recite cijenu.“ – Enver je i dalje pričao tiho, sa blago piskavim glasom.
„Čemu sve ovo Envere ? Prvi put nisi bio uhvaćen, čemu se vraćati starom zanatu?“ – Jack upita.
„Duga je to priča Mirza. Zašto bilo ko radi išta ? Zato što želi ili zato što je primorano ? Ja sam izabrao da živim punim plućima Mirza. Ako mi je to grijeh, neka bude. Uostalom, kada su Selver i Jack rekli sumu novca, nije bilo teško. Šta više, bio je užitak.“
„Odgovori mi još jedno. Čemu predsjednici ? Kako se oni uklapaju tu ? Čemu sva ona ubistva, onda „informacije“ sa crnog tržišta ... čemu sve to ?“ – Mirza se dreknuo.
Sa druge strane sobe je dopro tihi plač; Semir je bio u suzama.
„To je mnogo više od jednog pitanja Mirza, ali neka ti bude. Predsjednici ... oni su prvobitno bili fiksana distrakcija, a prema informacijama koje sam dobijao od Jacka, veoma dobra distrakcija. Uostalom, tu sam, bar ja mislim, činio ovoj usranoj zemlji uslugu. Što se tiče ljudi, dosta ih je bilo nasumično, samo da biste pomislili da krađa i ubistvo nemaju nikakve veze. Dok, kod nekih, su bila primorana, jer su ljudi počeli saznavati o nama. Ironično, ja sam onom novinaru, kojem sam čak i zaboravio ime, sve rekao o razapećima da bi on usavršio tekst ... da to nije uradio, možda bi čak i živio.
Što se tiče informacija, čista distrakcija. Veoma si mi drag Mirza, ali previše se fataš morala, zaboravljenog nasljeđa popišanog čovječanstva. Moral je ništa danas ! Sve je u moći, u novcu i u onome za čime žudiš ! Niko ti neće dati ukoliko se ti ne izboriš za to Mirza ! Ja sam se borio ! BORIO ! I na kraju, u konačnici, sam se izborio. Sada ... vrijeme je da jedno od vas ide. A ko će to biti, odlučit ćete vi ... međusobno.“ – glas mu je bio visok a dah nestao.
Jane i Mirza su ga gledali prestravljeni; kako da odluče o tome ko će živjeti a ko umrijeti. Pogledali su se. U četiri oka su bili nacrtani strah i prestravljenost, žal i bol; ko će umrijeti.
U sljedećem trenutku, u pozadini, čuo se glasan prasak; Enver je padao na pod, Jack za njim. Semir, u suzama, je klizio preko fotelje, udarajući u zid iza nje. Kaos se probudio; Mirza i Jane su skočili u istoj sekundi, obuzdavajući Envera i Jacka do te mjere gdje se nisu mogli pomjeriti. Pokušavali su se izvući još neko vrijeme, ali su odustali u konačnici.
Za desetak minuta cijelo područje je vrvilo od sirena, policajaca i novinara. Svi su željeli znati sve. Selvera su uhapsili već u stanici. Enver i Jack su prevezeni u najstrožije zatvore.
Priča je završena, bolno ali istinito. Jedino Jane i Mirza znaju istinu, cjelokupnu epohu koju su napravili Enver, Selver i Jack. Era krvi, smrti i straha.
Platno je nađeno nakon punih šest mjeseci traganja u Kini, kod kolekcionara vjerskih artifakta. Cijela organizacija „Besmrtnih“ je razotkrivena; četrdeset od šezdeset članova je osuđeno na doživotni zatvor, dok su ostali oslobođeni.
EPILOG
Grad je zaboravio sve slutnje, svo crnilo koje ga je obavilo prije četiri godine. Svijet je zaboravio o tome. Stara navika da se sve crno zaboravi je opet pronašla utočište u maloj zemlji.
„Ej, kad će ta kafa. Žurim na posao a i djeca kasne u školu. Ah, ne možemo si više priuštiti noći kao sinoć.“ – Mirza je, uz odjek četvoro djece, nadglašavao svu buku u kući.
„Ide, ide. Ah, upravu si. Ali, moraš priznati ... noć je bila savršena !“ – iz kuhinje je dopirao topli, ženski glas.
„Uredu djeco ! Mir ! Semire, marširaj u auto. Sinane, Jasmina ! Brže u sobu ! Idemo, idemo !“ – kako je Mirza naređivao, tako su se djeca odlazila.
„Nikada neću shvatiti kako to uspjevaš.“ – iza zida se pojavilo toplo, žensko lice.
Jane se smiješila, lagano prilazeći Mirzi.
„Šib tu i tamo, i sredi se. Danas ću doći kući oko dva. Imamo dogovoreno kod doktora za Adnana. Prema njegovim riječima, za dvije, maksimalno tri godine, čut ćemo našeg Adnana kako pripovjeda ko svaka normalna osoba. Život ne može biti bolji !“ – Mirza je uzvratio osmijeh, zagrljaj i poljubac.
Sve se vratilo u normalu; sjećanja na Envera i Jacka su bila izbrisana u umovima mlađahnih Semira i Adnana. Horor kroz koji je grad i svijet prošao je ništa doli sjena, oholo sjećanje na dane kada je život bio život i kada je sva žeđ za novcem zakopala sve dobro u osobama.
Sunce je lagano isplivavalo uzduž neba. Savršeni ljetni dan; grad pun života i sreće – grad koji je zaboravio jaz misterije.
čekam taj pdf da pročitam sve, pošto sam pola zaboravio iz prvog dijela xD