Prošlo je dosta vremena od kada sam napisao išta (na maternjem jeziku 
), pa sam se odlučio početi pisati mini crimi/drama/misterija roman koji ću objavljivati u dijelovima.
Nastojat ću objavljivati autentične podatke koji su 100% provjereni. Iako ne znam tačan broj dijelova, otprilike očekujem oko 15-20, kako se priča i želja budu razvijale.
*Sve podudarnosti koje su izvan konteksta priče (imena, dodatne lokacije, i sl.) su slučajne i nisu tu s namjerom
*Iako ovaj dio ne sadrži ništa što upućuje na +14, naredni dijelovi hoće, tako da će vjerovatno sadržavati i par slika koje će jasnije prikazivati ono što opisujem
*Oprostite na mogućim gramatičkim greškama
Jaz misterije
Dio prvi : Početak
Noćno bdijenje Mirzi je postalo monotono. Četiri noći za redom posmatra kuću praznu poput njegove duše; što je noć više zauzimala maha, to je njegovo strpljenje tinjalo. Kao na iglama čekao je sunce da svane, da upali automobil i uputi se vlastitoj kući, vlastitoj porodici. Samri, njegovoj ne tako voljenoj ženi, i dvojici sinova; Semiru i, manje sretnom, Adnanu. Na izgled idilična porodica, primjer savršenstva i ljubavi, je iznutra bila sve doli to. Razlog zašto su i dalje bili u braku je Adnan, dijete čiji je život označen završenim i prije nego li ga je proživio. Već u prvom mjesecu života dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza te ubrzani rad srca. Naime, ljekari nisu uspjeli otkriti direktan uzrok ovoga, ali mu nisu davali duže od deset godina života.
Sunce se konačno pojavilo iza kuće. Mirza je automatski upalio svoju, kako je često nazivao svoju Škodu Fabiju, „kraljicu“ te se uputio prema kući. Dok se vozio pored Avazove zgrade kod Željezničke Stanice, zazvonio mu je mobitel. Na ekranu se ispisala riječ koju je on najmanje trenutno želio vidjeti : „Šef“ – odgovorio je. S druge strane slušalice se začuo hrapav glas policijskog narednika, Selvera.
„Mirza, znam da ti je smjena završena, ali trebam te. Za koliko možeš biti kod Zemaljskog Muzeja kod ove srednje neke ?“ – upitao je, vidno zabrinut.
„Ah ... tu sam za dvije-tri minute. Nadam se da je nešto bitno.“ – prekinuo je vezu.
Iako je poštovao svog šefa, nije mu bio pretežno drag. Često bi ga iznenada zovnuo, čak iako bi bio na godišnjem, da dođe na neko mjesto. Gotovo svaki put je bilo bezazleno, ali, kako je Selver znao govoriti, „uvijek želim najpametnijeg čovjeka kojeg znam pored sebe.“ – koliko god Mirzi to laskalo, toliko ga je i nerviralo. Došavši pred muzej, dočekale su ga kolone policijskih vozila iako je MUP bio svega stanicu prije, kolone novinara i znatiželjnih ljudi. Pokazavši značku, ušao je u ograđeni prostor. Primjetio je šefa u razgovoru sa tri policajca, objašnjavajući šta im je raditi. Kada ga je primjetio, brzo je potrčao prema njemu. Izborano lice mu je zračilo strahom, izbezumljenosti i zabrinutosti. Plave oči više nisu sjale; stapale su se u sjenu sive i bijele.
„Mirza ... ne znaš koliko mi je drago što si tu. Nećeš vjerovati šta se desilo.“ – započeo je Selver vukući ga za rukav prema ulazu muzeja te nastavljajući – „Nikad nisam ni sanjao da će se ovo desiti baš u Bosni, baš u Sarajevu, baš ovdje i dok sam ja glavni. Da li si upoznat sa artifaktom pod imenom „Platno Turina“ ili na engleskom „Shroud of Turin“ ?
„Da ... to je ono platno za koje se sumnja da je pokrivalo Isusovo tijelo nakon njegove smrti, jel' tako ?“ – Mirza se sjetio da je ova vijest bila senzacija dok je on bio još dječak.
„Da ... da ... nedavno su naučnici došli do nekih otkrića koja su, kako navode, mogla promijeniti cijeli svijet. Kakogod, u Italiji se dosta pričalo, u posljednje vrijeme, o krađi istoimenog predmeta iz „Katedrale Svetog Johna“ u Turinu, te su ga odlučili prebaciti, u tajnosti, na sigurnije mjesto. Odabrali su našu zemlju. Predmet je prebačen prije tri mjeseca u tajnosti, i do sada je bio čuvan u podzemnom sefu Muzeja, daleko od očiju svega živog. Kako su glasine o krađi prestale, odlučili su ga vratiti natrag, međutim ...“ – na to je zastao i udahnuo duboko – „Sinoć je ukradeno.“
Iako Mirza nije shvatao potpunu važnost tog predmeta, Selver je izgledao izbezumljeno i prestrašeno, kao da se cijeli svijet najednom srušio, nestao u kaosu.
„Čovjek bi pomislio da je to najgore ... ali nije. Dođi unutra.“ – pozvao ga je u muzej. Mirza ga je pratio u stopu. Prvo skrenuvši desno, a zatim lijevo, kroz vrata za koja Mirza nije znao da postoje, spustivši se niz stepenice, duboko u zemlju, našli su se u velikoj prostoriji. Zidovi su bili obloženi glinom, a pod drvetom. Zemlju je držalo devet stubova od betona raspoređenih u savršenom kvadratu, po tri svakih deset metara. Soba je bila savršeno građena; do posljednjeg milimetra.
Ipak, to nije ono što je zaintrigiralo Mirzu. Vidio je skupinu ljudi svega desetak metara ispred njega. I njegov šef, Selver, je koračao u tom pravcu. Nakon što su se ljudi razmakli, Mirza je ustuknuo. Prizor koji je vidio ga je obilježio u tom istom momentu. Iznad kade, održavano tankim koncima po laktovima, ramenima, rebrima, kičmi, butinama, koljenima te nožnim prstima, bilo je obješeno golo tijelo muškarca, rasporeno duž stomaka, otvorene glave, te rasporanih nogu. U kadi su se nalazili svi organi koji su bili ručno izvađeni. Mirza je instiktivno pao na pod.
„Koji k.....“ – ostao je bez riječi.
Prema njemu su bili uprti pogledi puni razumijevanja. Svi su se osjećali isto kao i Mirza.
„Nisi se zezao šefe.“ – Mirza je kratko rekao kada se pribrao.
„O ovim stvarima se ne zeza Mirza. Ovo je Enes, jedan od dvojice čuvara. Drugi je gore, na ispitivanju. Jedini način da se otvore vrata do ove prostorije je da se ubace dva ključa, u isto vrijeme, u brave koje se nalaze, sakrivene, u Botaničkom Vrtu. Jedan ključ je imao Enes, drugi Sinan, drugi čuvar. Oba ključa su sada nestala. Sinan tvrdi da je cijelu noć proveo vani i da to mogu potvrditi njegovi prijatelji. Turinovo Platno je nestalo, čuvar je ubijen, a za koji čas će stići i FBI.“ – Selver je objasnio ono što je Mirzu u tom trenutku zanimalo.
„Zašto imam osjećaj da ima još nešto ?“ – Mirzu je i dalje izjedao crv sumnje.
„Zato što ima. Sinoć su, prema nalazima forenzičara, tačno u ponoć, ubijena sva tri predsjednika naše države. Njihova tijela su pronađena u kućama, a ubijeni su na isti način kao Enes. Još uvijek se procijenjuje maksimalna tačnost, ali na izgled je sve isto. Imamo serijskog ubojicu, ili ubojice, pljačkaše i Bog zna šta još. Ovo nam nije trebalo Mirza ... nije trebalo.“ – uzdah zabrinutosti i straha, jeze i napetosti – sve što je i Mirza osjećao u tom trenutku.
Mirza je polahko napustio hladno podzemlje muzeja, uputivši se prema stepenicama. Iz daleka je čuo Selverov glas : „Slučaj je tvoj. Ako ga riješiš, postat ćeš najbogatiji detektiv na svijetu. Surađuj sa momcima iz FBI-a.“ – ništa to više nije bilo važno.
Scena koju je Mirza vidio prije svega par minuta ostavila je vječan ožiljak na njemu. Vratio se u glavni hodnik muzeja, na sami ulaz. Primjetio je čovjeka manjeg rasta, okruženog policijom, kako uspaničeno briše suze. Prišavši, glatko je dobacio policajcima „Ja ću preuzeti momci“ te pogledao uplašenog čovječuljka.
„Sinan, pretpostavljam ?“ – započeo je razgovor.
„Da ... da ... to sam ja.“ – mucajući je odgovorio Sinan.
„Provedi me kroz svoju priču. Šta si radio, gdje si bio, kako je tvoj ključ dospio u muzej ... idemo.“ – mirno je rekao Mirza iako mu je cijelo tijelo bilo napeto.
„Kao što sam već rekao, na posao sam došao oko jedanaest samo da predam Enesu moj ključ pošto mi je sinoć bio bratu rođendan. Nakon toga sam otišao u grad, i pravo kući, gdje me je maloprije pokupila policija. To je sve, kunem se.“ – Mirza mu je vjerovao. U njegovim očima je bio vidljiv strah koji je i sam Mirza, kao i ostatak njegovih kolega, osjećao.
„Da li si primjećivao išta sumnjivo zadnjih par dana ?“ – nastavio je Mirza.
„Prije dva dana, oko jedan sat poslije ponoći, ispred zgrade se zaustavio neki džip, čini mi se BMW marke, tu ispred, na autobuskoj stanici. Sadržao se par minuta, i to je to. Učinilo mi se da sam vidio bliceve fotoaparata.“ – Sinan, čovjek u četrdesetima, sa tamnim očima, gotovo ćelavom glavom i slabašnim tijelom je počeo jesti nokte od nervoze.
„Ko je još sve znao da se vrata otvaraju pomoću brava u Botaničkom Vrtu sem vas dvojice ?“ – Mirza je nastavio, gutajući sve riječi koje je manjušni Sinan izgovarao.
„Zapravo, ja nisam znao. Saznao sam tek jutros, od vaših kolega. Pošto je Enes duže bio u poslu, vjerovatno je on znao, ali nismo pričali o poslu. Štaviše, ja nisam ni znao gdje su zapravo vrata niti šta čuvaju.“ – Sinan je uspaničeno odgovarao sva Mirzina pitanja.
„Hvala. Oprostite na smetnji. Nadam se da ćete biti dostupni kako se istraga bude nastavljala.“ – na to je Sinan samo klimnuo glavom i izašao.
Od svoje dvanaeste godine, od dana kada mu je otac ubijen u pljački prodavnice gdje je radio, Mirza je sanjao da postane samo jedno : policijski detektiv. Majka mu je umrla od raka dojke kada je imao svega petnaest godina, te su ga do osamnaeste odgojili djed i ujak. Nakon što je navršio osamnaestu, izbačen je iz kuće na ulicu i prepušten sam sebi. Radio je šta je stigao, pri tome gutajući sve informacije koje je mogao naći oko detektivskog posla. Sa dvadeset i jednom, kada je policija tražila volontere, bio je prvi u redu. Svi su bili iznenađeni njegovim znanjem te fizičkim sposobnostima. Nakon dva mjeseca volontiranja, postao je, zvanično, policajac. Četiri godine poslije, postao je detektiv, najmlađi ikada. Sa svojih dvadeset i šest godina, ispunio je svoj životni san, san koji ga je pratio sve do sada, do najvećeg slučaja u njegovoj karijeri.
Ostatak dana je bio slobodan te je, umjesto kući, otišao u internet centar da sazna nešto više o Turinovom Platnu. Kako je saznao, to je jedna od najvećih misterija koje nisu riješene. Iako su naučnici indicirali da je platno napravljeno u 13. Ili 14. stoljeću, ništa nije potpuno autetično. Pri normalnoj slici, dijelovi tijela su gotovo neuočljivi. Ipak, u „negativ“ perspektivi, cijelo tijelo je savršeno vidljivo. Također je dokazano da su mrlje na platnu, pored tijela, zapravo krv, i to ljudska. Ipak, dalje od toga nisu uspljeli dogurati, što zbog grešaka u samom platnu, što zbog nemogućnosti da uprate historiju ovog platna.
Naoružan znanjem, Mirza je napustio internet centar pun nadahnuća. „Ovo je vjerovatno jedan od najvećih slučajeva ikada ... i ja ću imati priliku da budem dio njega.“ [/I] – misli su mu prestizale jedna drugu. Dok se lagano vozio prema kući, u mislima su mu igrale slike Enesa, obješenog o strop sobe, te slike tri predsjednika obješenih na isti način. Iako ih nije vidio, sutra, kada, prema proračunima, stigne FBI, kreće danonoćno istraživanje. [I] „Večeras se moram odmoriti; pripremiti stomak i uši. Slijedi težak nastavak života.“
Ostali dijelovi će biti vidno duži od ovoga, pošto je ovo tek uvod u sve. Sve kritike, pohvale, pljuvanje i slično - dobrodošlo je
), pa sam se odlučio početi pisati mini crimi/drama/misterija roman koji ću objavljivati u dijelovima. Nastojat ću objavljivati autentične podatke koji su 100% provjereni. Iako ne znam tačan broj dijelova, otprilike očekujem oko 15-20, kako se priča i želja budu razvijale.
*Sve podudarnosti koje su izvan konteksta priče (imena, dodatne lokacije, i sl.) su slučajne i nisu tu s namjerom
*Iako ovaj dio ne sadrži ništa što upućuje na +14, naredni dijelovi hoće, tako da će vjerovatno sadržavati i par slika koje će jasnije prikazivati ono što opisujem
*Oprostite na mogućim gramatičkim greškama
Jaz misterije
Dio prvi : Početak
Noćno bdijenje Mirzi je postalo monotono. Četiri noći za redom posmatra kuću praznu poput njegove duše; što je noć više zauzimala maha, to je njegovo strpljenje tinjalo. Kao na iglama čekao je sunce da svane, da upali automobil i uputi se vlastitoj kući, vlastitoj porodici. Samri, njegovoj ne tako voljenoj ženi, i dvojici sinova; Semiru i, manje sretnom, Adnanu. Na izgled idilična porodica, primjer savršenstva i ljubavi, je iznutra bila sve doli to. Razlog zašto su i dalje bili u braku je Adnan, dijete čiji je život označen završenim i prije nego li ga je proživio. Već u prvom mjesecu života dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza te ubrzani rad srca. Naime, ljekari nisu uspjeli otkriti direktan uzrok ovoga, ali mu nisu davali duže od deset godina života.
Sunce se konačno pojavilo iza kuće. Mirza je automatski upalio svoju, kako je često nazivao svoju Škodu Fabiju, „kraljicu“ te se uputio prema kući. Dok se vozio pored Avazove zgrade kod Željezničke Stanice, zazvonio mu je mobitel. Na ekranu se ispisala riječ koju je on najmanje trenutno želio vidjeti : „Šef“ – odgovorio je. S druge strane slušalice se začuo hrapav glas policijskog narednika, Selvera.
„Mirza, znam da ti je smjena završena, ali trebam te. Za koliko možeš biti kod Zemaljskog Muzeja kod ove srednje neke ?“ – upitao je, vidno zabrinut.
„Ah ... tu sam za dvije-tri minute. Nadam se da je nešto bitno.“ – prekinuo je vezu.
Iako je poštovao svog šefa, nije mu bio pretežno drag. Često bi ga iznenada zovnuo, čak iako bi bio na godišnjem, da dođe na neko mjesto. Gotovo svaki put je bilo bezazleno, ali, kako je Selver znao govoriti, „uvijek želim najpametnijeg čovjeka kojeg znam pored sebe.“ – koliko god Mirzi to laskalo, toliko ga je i nerviralo. Došavši pred muzej, dočekale su ga kolone policijskih vozila iako je MUP bio svega stanicu prije, kolone novinara i znatiželjnih ljudi. Pokazavši značku, ušao je u ograđeni prostor. Primjetio je šefa u razgovoru sa tri policajca, objašnjavajući šta im je raditi. Kada ga je primjetio, brzo je potrčao prema njemu. Izborano lice mu je zračilo strahom, izbezumljenosti i zabrinutosti. Plave oči više nisu sjale; stapale su se u sjenu sive i bijele.
„Mirza ... ne znaš koliko mi je drago što si tu. Nećeš vjerovati šta se desilo.“ – započeo je Selver vukući ga za rukav prema ulazu muzeja te nastavljajući – „Nikad nisam ni sanjao da će se ovo desiti baš u Bosni, baš u Sarajevu, baš ovdje i dok sam ja glavni. Da li si upoznat sa artifaktom pod imenom „Platno Turina“ ili na engleskom „Shroud of Turin“ ?
„Da ... to je ono platno za koje se sumnja da je pokrivalo Isusovo tijelo nakon njegove smrti, jel' tako ?“ – Mirza se sjetio da je ova vijest bila senzacija dok je on bio još dječak.
„Da ... da ... nedavno su naučnici došli do nekih otkrića koja su, kako navode, mogla promijeniti cijeli svijet. Kakogod, u Italiji se dosta pričalo, u posljednje vrijeme, o krađi istoimenog predmeta iz „Katedrale Svetog Johna“ u Turinu, te su ga odlučili prebaciti, u tajnosti, na sigurnije mjesto. Odabrali su našu zemlju. Predmet je prebačen prije tri mjeseca u tajnosti, i do sada je bio čuvan u podzemnom sefu Muzeja, daleko od očiju svega živog. Kako su glasine o krađi prestale, odlučili su ga vratiti natrag, međutim ...“ – na to je zastao i udahnuo duboko – „Sinoć je ukradeno.“
Iako Mirza nije shvatao potpunu važnost tog predmeta, Selver je izgledao izbezumljeno i prestrašeno, kao da se cijeli svijet najednom srušio, nestao u kaosu.
„Čovjek bi pomislio da je to najgore ... ali nije. Dođi unutra.“ – pozvao ga je u muzej. Mirza ga je pratio u stopu. Prvo skrenuvši desno, a zatim lijevo, kroz vrata za koja Mirza nije znao da postoje, spustivši se niz stepenice, duboko u zemlju, našli su se u velikoj prostoriji. Zidovi su bili obloženi glinom, a pod drvetom. Zemlju je držalo devet stubova od betona raspoređenih u savršenom kvadratu, po tri svakih deset metara. Soba je bila savršeno građena; do posljednjeg milimetra.
Ipak, to nije ono što je zaintrigiralo Mirzu. Vidio je skupinu ljudi svega desetak metara ispred njega. I njegov šef, Selver, je koračao u tom pravcu. Nakon što su se ljudi razmakli, Mirza je ustuknuo. Prizor koji je vidio ga je obilježio u tom istom momentu. Iznad kade, održavano tankim koncima po laktovima, ramenima, rebrima, kičmi, butinama, koljenima te nožnim prstima, bilo je obješeno golo tijelo muškarca, rasporeno duž stomaka, otvorene glave, te rasporanih nogu. U kadi su se nalazili svi organi koji su bili ručno izvađeni. Mirza je instiktivno pao na pod.
„Koji k.....“ – ostao je bez riječi.
Prema njemu su bili uprti pogledi puni razumijevanja. Svi su se osjećali isto kao i Mirza.
„Nisi se zezao šefe.“ – Mirza je kratko rekao kada se pribrao.
„O ovim stvarima se ne zeza Mirza. Ovo je Enes, jedan od dvojice čuvara. Drugi je gore, na ispitivanju. Jedini način da se otvore vrata do ove prostorije je da se ubace dva ključa, u isto vrijeme, u brave koje se nalaze, sakrivene, u Botaničkom Vrtu. Jedan ključ je imao Enes, drugi Sinan, drugi čuvar. Oba ključa su sada nestala. Sinan tvrdi da je cijelu noć proveo vani i da to mogu potvrditi njegovi prijatelji. Turinovo Platno je nestalo, čuvar je ubijen, a za koji čas će stići i FBI.“ – Selver je objasnio ono što je Mirzu u tom trenutku zanimalo.
„Zašto imam osjećaj da ima još nešto ?“ – Mirzu je i dalje izjedao crv sumnje.
„Zato što ima. Sinoć su, prema nalazima forenzičara, tačno u ponoć, ubijena sva tri predsjednika naše države. Njihova tijela su pronađena u kućama, a ubijeni su na isti način kao Enes. Još uvijek se procijenjuje maksimalna tačnost, ali na izgled je sve isto. Imamo serijskog ubojicu, ili ubojice, pljačkaše i Bog zna šta još. Ovo nam nije trebalo Mirza ... nije trebalo.“ – uzdah zabrinutosti i straha, jeze i napetosti – sve što je i Mirza osjećao u tom trenutku.
Mirza je polahko napustio hladno podzemlje muzeja, uputivši se prema stepenicama. Iz daleka je čuo Selverov glas : „Slučaj je tvoj. Ako ga riješiš, postat ćeš najbogatiji detektiv na svijetu. Surađuj sa momcima iz FBI-a.“ – ništa to više nije bilo važno.
Scena koju je Mirza vidio prije svega par minuta ostavila je vječan ožiljak na njemu. Vratio se u glavni hodnik muzeja, na sami ulaz. Primjetio je čovjeka manjeg rasta, okruženog policijom, kako uspaničeno briše suze. Prišavši, glatko je dobacio policajcima „Ja ću preuzeti momci“ te pogledao uplašenog čovječuljka.
„Sinan, pretpostavljam ?“ – započeo je razgovor.
„Da ... da ... to sam ja.“ – mucajući je odgovorio Sinan.
„Provedi me kroz svoju priču. Šta si radio, gdje si bio, kako je tvoj ključ dospio u muzej ... idemo.“ – mirno je rekao Mirza iako mu je cijelo tijelo bilo napeto.
„Kao što sam već rekao, na posao sam došao oko jedanaest samo da predam Enesu moj ključ pošto mi je sinoć bio bratu rođendan. Nakon toga sam otišao u grad, i pravo kući, gdje me je maloprije pokupila policija. To je sve, kunem se.“ – Mirza mu je vjerovao. U njegovim očima je bio vidljiv strah koji je i sam Mirza, kao i ostatak njegovih kolega, osjećao.
„Da li si primjećivao išta sumnjivo zadnjih par dana ?“ – nastavio je Mirza.
„Prije dva dana, oko jedan sat poslije ponoći, ispred zgrade se zaustavio neki džip, čini mi se BMW marke, tu ispred, na autobuskoj stanici. Sadržao se par minuta, i to je to. Učinilo mi se da sam vidio bliceve fotoaparata.“ – Sinan, čovjek u četrdesetima, sa tamnim očima, gotovo ćelavom glavom i slabašnim tijelom je počeo jesti nokte od nervoze.
„Ko je još sve znao da se vrata otvaraju pomoću brava u Botaničkom Vrtu sem vas dvojice ?“ – Mirza je nastavio, gutajući sve riječi koje je manjušni Sinan izgovarao.
„Zapravo, ja nisam znao. Saznao sam tek jutros, od vaših kolega. Pošto je Enes duže bio u poslu, vjerovatno je on znao, ali nismo pričali o poslu. Štaviše, ja nisam ni znao gdje su zapravo vrata niti šta čuvaju.“ – Sinan je uspaničeno odgovarao sva Mirzina pitanja.
„Hvala. Oprostite na smetnji. Nadam se da ćete biti dostupni kako se istraga bude nastavljala.“ – na to je Sinan samo klimnuo glavom i izašao.
Od svoje dvanaeste godine, od dana kada mu je otac ubijen u pljački prodavnice gdje je radio, Mirza je sanjao da postane samo jedno : policijski detektiv. Majka mu je umrla od raka dojke kada je imao svega petnaest godina, te su ga do osamnaeste odgojili djed i ujak. Nakon što je navršio osamnaestu, izbačen je iz kuće na ulicu i prepušten sam sebi. Radio je šta je stigao, pri tome gutajući sve informacije koje je mogao naći oko detektivskog posla. Sa dvadeset i jednom, kada je policija tražila volontere, bio je prvi u redu. Svi su bili iznenađeni njegovim znanjem te fizičkim sposobnostima. Nakon dva mjeseca volontiranja, postao je, zvanično, policajac. Četiri godine poslije, postao je detektiv, najmlađi ikada. Sa svojih dvadeset i šest godina, ispunio je svoj životni san, san koji ga je pratio sve do sada, do najvećeg slučaja u njegovoj karijeri.
Ostatak dana je bio slobodan te je, umjesto kući, otišao u internet centar da sazna nešto više o Turinovom Platnu. Kako je saznao, to je jedna od najvećih misterija koje nisu riješene. Iako su naučnici indicirali da je platno napravljeno u 13. Ili 14. stoljeću, ništa nije potpuno autetično. Pri normalnoj slici, dijelovi tijela su gotovo neuočljivi. Ipak, u „negativ“ perspektivi, cijelo tijelo je savršeno vidljivo. Također je dokazano da su mrlje na platnu, pored tijela, zapravo krv, i to ljudska. Ipak, dalje od toga nisu uspljeli dogurati, što zbog grešaka u samom platnu, što zbog nemogućnosti da uprate historiju ovog platna.
Naoružan znanjem, Mirza je napustio internet centar pun nadahnuća. „Ovo je vjerovatno jedan od najvećih slučajeva ikada ... i ja ću imati priliku da budem dio njega.“ [/I] – misli su mu prestizale jedna drugu. Dok se lagano vozio prema kući, u mislima su mu igrale slike Enesa, obješenog o strop sobe, te slike tri predsjednika obješenih na isti način. Iako ih nije vidio, sutra, kada, prema proračunima, stigne FBI, kreće danonoćno istraživanje. [I] „Večeras se moram odmoriti; pripremiti stomak i uši. Slijedi težak nastavak života.“
Ostali dijelovi će biti vidno duži od ovoga, pošto je ovo tek uvod u sve. Sve kritike, pohvale, pljuvanje i slično - dobrodošlo je
