Ima jos nedje moram nac
Kako su Konstantin i Bane vratili Martaritu
Godina je 1337. Prošla je tek godina od krvoločnih pustošenja Martarite(za maloumnike,Mostar), grada koji propati zbog neuspjele konferencije u provinciji Illinus(za maloumnike,Ilići,predgrađe Mostara). Mleci koji su vladali izopćenom provincijom, sravniše sve sa zemljom, I odvedoše sve one koji bijahu protiv ocjepljenja Illinusa. Martarita ostade poražena, ali se vrlo brzo diže iz pepela, kad na vlast dođoše dvojica hrabrih ratnika iz dinastija Tolstojevski i Imbanovski. Bane Tolstojevski, brat Jašara Tolstojevskog Plemenitog što bijaše teško ranjen na Božić 1336., od mača Marcusa Galskog(Martin Galić), diktatora provincije Illinus, i Konstantin Imbanovski hrabri vojvoda savezničke pokrajine Albus Campus(za maloumnike,Bijelo Polje,predgrađe Mostara), bijahu spremni dati život jedan za drugoga, nakon što su nedaleko od tada opkoljene Martarite digli ustanak, i porazili Mletke, uključujući i Marcusa Galskog, koji umrije u teškim mukama. Taj trenutak oslobođenja zauvijek ih je vezao.
Sredinom godine gospodnje 1337. digoše u visine Martaritu Bane i Konstantin. Bilo je to doba blagostanja i sreće, provincija Illinus je konačno postala dio Martarite i život ljudi je krenuo na bolje. Tolstojevski predloži ustav i uređenje a Konstantin ga pretvori u dijelo. Narod bijaše vezan za duumvirat, i obrađivaše plodnu dolinu Neretve, a za uzvrat svaki pojedinac dobio je onoliko koliko mu je trebalo da prehrani obitelj. No blagostanje nije trajalo dugo.
Serina pobuna i rastanak duumvira
Konferencija u Martariti ne proteče mirno. 12. je bio listopad 1351. godine gospodnje. Na forumu u centru grada, Trgu Espanioliusu(za maloumnike,Španski trg u Mostaru) okupiše se starješine i govornici među kojima i visoki predstavik Saraya(za maloumnike,Sarajevo), Jasonius, čiji je lik i dijelo štovan u cijeloj Martariti. Jasonius naime bijaše svjedok podlog čina, pokušaja atentata na Konstantina. Ne bješe u to vrijeme suda, pa je sudio narod, a riječ, zadnja, riječ duumvira. Jasonius zavapi, i uprije prstom u Seru, imigranta iz Urbs Arione(za maloumnike,Čapljina), provincije koji nije imao nikakve odnose sa Martaritom:
„ O, ti bezdušni stvoru ! Zar te ni malo savjest ne grize ? Pokušao si ubiti vođu našega ! Našeg Konstantina, koji krv svoju proli za Martaritu, za ovaj napaćeni narod ?! Skini tu masku sa lica svoga nečistog ! „ – U tom trenutku, Sera, za kojeg su svi mislili da je on, skide masku, i svi se zaprepašteno uvjeriše da je Sera u stvari ona. Bila je to šokanta spoznaja za stanovnike Martarite, no, odjednom, kao iz vedra neba čuhu se poklici : - „ Juriiiiiiiiiiiiš“ – i zemlja se poče tresti od konjskih kopita. Sa sjeverne strane foruma upadoše Serine postrojbe, izdajice i lažni domoljubi. Jasioniusa probode strijela, i on kao pokošen, pade na tlo. Njegova djevojka Džana priskoči mu upomoć,srećom Jasonius,hrabri i odvažni vitez,preživljava ubod strijele. Narod strada pod kopitima Serinih konja, koji preuze vrhovnu vlast zamjenivši zastavu Martarite svojom.
Bane i Konstantin uspjedoše pobjeć u obližnu šumu Trimus Silvu(za maloumnike,Trimuša), daleko od Sere i njenih krvoloka. Daleko su pobjegli duumviri, ali kako je vrijeme protjecalo, opasnost da ih uhvate je bila sve veća i veća, pa Bane predloži Konstantinu da se razdvoje, kako ih obojicu ne bi uhvatili. Predloži Bane Konstantinu da krene prema Bosni, prema Sarayu, a Bane će prema Dubrovačkoj Republici.
Obojici su srca vezana bila za te gradove. Imbanovski je tamo imao svoju Neu, prelijepu kći sarayskog umjetnika Ćatića. Voljeli su se Nea i Konstantin, no zla sudbina ih rastavi dugo vremena, pa Konstantinu bješe drago što će konačno vidjeti svoju dragu.
Tolstojevski je u Dubrovačkoj Republici, još kao dijete bio vezan za svoju Rossu. Ni njima sudbina ne biješe dobra. Viđali su se veoma rijetko. No, njihova ljubav bješe neizmjerno snažna. Tako su se duumviri rastali, zaželjevši jedan drugom sretan put, jer, sreća im je bila potrebna.
Konstantin u Sarayu.Njegove muke i bol
Uzjaše 15. listopada gospodnje 1351.godine, knez Konstantin, i dođe posjetiti svoju Neu u Sarayu. Bio je sretan,ona mu je daše snagu za dalji život. Ulazeći u Saray, vidje ogromni plamen, slutio je zlo, a to se i biješe dogodilo. Požuri hrabri Konstantin, i ugleda provinciju Pofalius(za maloumnike,Pofalići),kako gori. Za ime Božje,to je kuća njegove drage Nee. Nje nije bilo, plačući, odvažni i hrabri ratnik potraži ju. Nema nje,nema nikoga. Sav u panici, uzjaše konja, i ode do provincije Ilidia(za maloumnike,Ilidža),do svog druga Jasoniusa.
Začuje se topot konja, a Džana izađe iz kuće.
- Tko je to tamo , poviče Džana zabrinuto
- Kostantin je, trebam razgovarati sa Jasoniusom
- Uđite dobri gospodine , odgovori mu Džana
U postelji je ležao, Jasonius, njegov prijatelj, kojeg je upoznao još u ratu sa Mlecima.
-Jasoniuse, što se pobogu dogodilo,Pofalius gori, moje drage nema
-Ahhhh, prijatelju, aahhhhhh
-Polako Jasoniuse, nemoj se naprezat, imamo vremena
-Dvoju dragu oteše ona dva probisvijeta, od aaahhhhhh
-Polako Jasoniuse,ne napreži se...
-To je bila Sera i njezini podanici, Johan Marcoticus, i Philip Pandius
-Isti oni odgovorni za tvoju ozlijedu?
-Da , ahhhhhh...Pričekaj dok se oporavim, pa idemo zajedno,da im se najebemo mamice.
-Ne znam što je s Neom. Moram ići sam,vidimo se prijatelju,ako Bog da,i brzo ozdravi.
-Konstantine!!
Konstantin izađe iz kuće, uzjaše konja i uputi se u nepoznato.
Ponašao se kao Omlet(Hamlet,hoće reći), biti ili ne biti,odnosno sam ubiti ili čekati Jasoniusa. Sjetio se svog druga Banea, i odlučio poslati mu pismo. Uze pero i komad pergamenta, te napisa:
Bane,
Prijatelju moj.Moju dragu oteše dušmani, dva probisvijeta, Johan i Philip,vjerovatno se kriju u Iliniusu. Moram ići sam, jer moje drage nema. Bez nje sam kao život bez zraka. Jednom joj napisah:
Znaj da znam zasrat , al znaj da znam zaspat,
S tobom na umu i zato znam danju sanjat,
Sudbina je okrutna,život je kučka,
Kada si otsutna,kao da pucam,
Tu sam kad vrijeme,pokuca za tebe,
Neću te predat rađe neka uzme mene. COPYRIGHT KONSTANTIN
I toga se držim.Nadam se da ćeš uskočit i da ćemo zajedno porazit te izdajnike iz Iliniusa.
Zbogom , ratni druže.
Sastanak Juliusa Radatusa i Jasoniusa
Jasioniusovo stanje kretaše se ka boljem. Bdjela je Džana noćima nad njim, vidala mu rane krvave, ali se Jasionus hrabri oporavi, i kao nov krene u pomoć svom prijatelju Konstantinu koji se bješe vratio u okupiranu Martaritu, kako bi izvidio trenutnu situaciju. Preko Iouhanusovog sedla(za maloumnike,Ivan-Sedlo) zajaše na svom crnom konju prema dolini Nare (Neretve), zajedno sa svojim podanicima iz društva Gamerus Baum(za maloumnike, Gamers.ba). Već je zima nastupila i težak put je bio pred Jasoniusom. Njegov konj bješe jako snažan, i držao se cijelim putem, ali konji njegovih podanika kao za uzora uzeše Jasoniusova konja, te stisnutim zubima prijeđoše preko sedla. Nakon duga četiri sata stigoše u Albus Campus, gdje ih dočekaše sa oduševljenjem.
Campus još uvijek nije bio pod opsadom, ali je autonomnost njegova visila o koncu. No sada su svi stanovnici savezničke provincije Albus Campus bili sigurni. Osjetili su taj žar Jasoniusov i zajedno se okupili na mostu koji vodi prema malom selcu Rastaniumu(za maloumnike,Raštani). Skupiše sva raspoloživa sredstva, oružje i oruđe, i oni mladi momci, i starješine. Za to vrijeme iz starog grada Uzaricius dođe Julius Radatus, koji bješe poznat po nadimku Boiancius, zbog tamno crne i guste kose, ali se poslije ošiša na keca, i osta samo Julius Radatus.
Julius priđe Jasoniusu te ga povede u obližnju brvnraru da se dogovore oko sutrašnjeg napada, odnosno odbrane Martarite od Sere i drugih izdajnika.
- Jasoniuse! – zavapi Julius čvrsto stiskajući pesnice. –
-Moj i tvoj prijatelj, suborac, Konstantin, trenutno se krije u Trimus Silvi od Serinih krvoloka. Naša pomoć, i sam znaš, prijeko mu je potrebna. Moramo hitno osloboditi Martaritu, druge nam nema. Primio sam dojavu da se Bane naš, Tolstojevski, uputio prema Martariti. Zajedno sa ratnicima sada već oslobođenog Dubrovnika udarit će sa juga na Rodocium(za maloumnike,Rodoč). O brojci neću da govorim, ali dubrovačkih saveznika ima mnogo, no ipak ne dovoljno. Mletaka i Serinih krvoloka je mnogo više.
Odvrati Jasonius
- Brate moj, prijatelju moj ! Bitku ne dobivaju brojke, ni snaga. Bitku i rat dobiva srce, i ljubav. Učinit ćemo sve, pa i dati svoje živote da sveto tlo martaritansko vratimo.“ Julius će na to bijesno,
- De Jasoniuse, nemoj kenjat svega ti, ako sam reko da ih je više, ne znači da ćemo se predat. Nemojmo biti pi**e. Nego reci ovom narodu da sutra napadne, napašće i dubrovački saveznici. Prolit ćemo svoju krv, ali ćemo sveto tlo vratit, i Neu Konstantinovu. Kraj priče bola-
Jasonius kroz smijeh odgovori:
- Uredu brate,sutra iza 12h napast ćemo mi. Znaš da babetina je***e nervozna bješe svakog puta kad seriju ne pogleda a ja se ispalim u ku*****k. Javi to Banetu preko goluba pismonoše.
Julius reče, namigivajući
- Razumijem, tvoja riječ svetinja je nama. Puno toga si uradio za Martaritu i narod napaćeni naš. A to za babu ne sekiraj se ti. Riknut će ona. Nije ničija do zore gorila.
Dogovor bješe pao, i njih dvojica izađođe iz brvnare da obavjeste narod o sutrašnjem napadu. Jasonius i Julius narediše narodu da stanu u vrstu, po visini, te da pogledaju jedni druge. Julius im reče
- Je*******i ! pogledajte se međusobno. Možda će upravo je*******r do vas zaginut'. Zato sutra hoću da svaki od vas, sa vjerom ide na Martaritu. Narode moj napaćeni, uspijet ćemo vratiti ono što je naše.
Narod u glas reče
-Tako je
Čuli su se razni povici potpore između vojnika i optimizam se mogao osjetit u zraku.
Bitka na rondou
Svanula je zora. Narod još ne bijaše probuđen. Julius se potrudi da probudi slabašnu vojsku Albus Campusa.
- Oooj vojnici. Braćo ! Sada svi po krišku kruha uzmite, zasladite želudac svoj domaćim iVarusom (za maloumnike,ajvarom) što majka moja spravi za vas. Snage, braćo moja, trebat će vam. Čeka nas težak rat. Pismonoša golub donese mi pismo, u kojem stoji da je naš Tolstojevski, zajedno sa dubrovačkim saveznicima, Seru I njezine podanike zbio na Rondo. Dalje sami ne mogu. Drže liniju I potrebna im je naša pomoć.
Narod se trgnu I pohrli ka namirnicama.
Kad su se vojnici najeli kruha i iVarusa, i napojili hladne Nere. Krenuše preko Rastaniuma za Martaritu. Tamo na rudniku nekadašnjem, čekaše ih Serine postrojbe, koje su tek sat vremena odolijevale napadima saveznika. Probiše se Julius I Jasonius. žrtvovavši veliki broj vojnika, probiše se sve do Rondoa. I tamo sa zapadne strane napadoše suzbijenu Serinu vojsku I Mletke. Sa bližnjeg obronka, iznenada se pojavi Konstantin. U čudu ga gledaše vojska saveznička, jer bješe Imbanovski sam. Nije se stigao izgriliti I izljubiti sa Jasoniusom I Juliusom, već onako, gladan I izmoren od skrivanja po šumi (Trimus Silva), dohvati suborca mladog, uze mu mač, pogladi po glavi, te mu reče da bježi nazad u Campus, jer suborac taj bješe još mlad. Nisu mu još oko ku**a počele dlake rast. Dijete jadno preplašeno ode, a hrabri Konstantin ode na prvu liniju sa Juliusom I Jasoniusom.
Sera I njezini saveznici bijahu opkoljeni, I pomoći im nije bilo. Provincija Illinus već je izgorila jer bješe bombardirana dubrovačkim katapultom I “grčkom vatrom”. Sera I izdajice njezine ostaše nemoćni. No, krvoloci bijahu to, pa su se borili do posljednje kapi krvi. Tolstojevski Bane se probi kroz liniju I ode golim rukama da ubije Seru, no presječe po leđima. Osjeti Bane ubod duboki, krv mu niz leđa snažna poteče, te zavapi
- Oj sudbo kleta, što učini mi ti, samo sveto tlo branio sam svoje…
Pade Bane kao pokošen a u bjesu njegovi suborci, Julius, Jasonius I Konstantin navališe sa ostalom vojskom na Serine krvoloke, I glave im svima odrubiše.
Konstantin I Julius pohrliše ka ranjenom Banetu, koji je već bio na samrti.
Bane
- Oj braćo moja, sa ovog svijeta odoh vam ja, tamo na neki bolji, recite dragoj da je volim, recite joj da zamnom ne prolijeva suze, šminku da ne kvari”
Konstantin
- Ne kenjaj previše Bane, brate moj jedini, preživjet ovo ćeš ti, vidat će ti Džana rane, jer ona sa travama umije
Julius
- Brate, preživjet ćeš, to ništa nije. Razlog tvoj za životom sad nek bude, draga tvoja, koja čeka tebe u Republici Drubrovačkoj, noćima za te moli
Jasonius
-Bane, brate, prijatelju naš, Sera je uspjela pobjeć, nek to ti bude razlog jedan još, da se ne predaješ, jer zlobnicu ubiti moramo
Bane
- Hvala vam braćo moja, Jasoniuse posebno ti, koji ženu imaš, što sa travama umije. Donesite mi trave te, da smotam jointus (za maloumne,joint), jer to je lijek koji spasit će me. Ali jedino draga moja mene, na životu drži sad, za osvetom trčat ću poslije, jer moram da je vidim, prije nego što me uzme san, jer braćo moja, ja sam sada slab.
Konstantin
-Donesite mu trave, braćo molim vas, neka se naduva, jer po riječima njegovim previše sluša Kaleta, gospodara Vremena. Možda će prestati tada da priča, sranja razna.”
Poslušaše svi Konstantina, I staviše ga na kočiju. Dadoše tri dukata kočijašu da ga vodi prema Rossi, prema Dubrovačkoj Republici. Dadoše mu trave što je Džana za svog Jasoniusa spremila, on uvuče dim, al’ ga ne ispusti, I utonu u dubok san. Jasonius, Konstantin I Julius utaboriše se u zgradi vlasti martaritanske.
Martarita konačno bješe oslobođena, a provincija Illinus I sveto tlo njezino martaritansko bješe vraćeno, ali saveznike bolješe to što Sera pobježe bez traga,kao i njezine sluge,Johan i Philip.
Potragu za Serom saveznici obećaše nastaviti.
Radomir Pajić i bitka kod Horsusa (za maloumnike,Konjica)
U to vrijeme,razboljaše se hrabri vitez Julius, te okolne djevojke ,vidaše mu rane, šta su još radili, široj javnosti ostade nepoznato.Jasonius i Konstantin sjedoše u krčmu, kad odjednom uleti Crocius ( za maloumnike,Hrvoje) i noseći vijest.
Sav zadihan reče
-Jasoniuse,Konstantine,aaaaaah,imam info ahhhhhhh
-Sjedni prijatelju, odmori se - reče brižni Jasonius
Par minuta poslije,Crocius nastavi:
-Naši neprijatelji Srbi,došli su do Horsusa,pod vodstvom Radomira Pajića,a nastavljaju prema Martariti.
-Nema nam Baneta, vojska nam je slaba - odgovori mu Konstantin
-Druže i prijatelju,ne smijemo se predati,skupi vojsku i idemo, malo nas je, al' smo jaki,dat ćemo srce i dušu za svoju domovinu - reče Jasonius,izdizući se iz mase.
-Ne seri druže,nego skupimo vojsku i krenimo prema Horsusu. - reče Konstantin odvažno
I tako pođoše oni, sa šakicom vojnika prema Horsusu,a plemeniti Konstantin se prisjeti hrabrih Rimljana u ratu sa Germanima,te po uzoru na njih,posla svoju konjicu Srbima s leđa.Na čelu srpske vojske,bijaše Radomir,vojvoda poznat ljudima od Vardara pa do Triglava.Jasonius i Radomir nisu bili u prijateljskim odnosima te započeše svađu
-Poklat ćemo vas, a vaše žene i djeca će biti robovi - reče Radomir
-Što si mi jak na riječima,maloumac - odgovori mu hitro Jasonius.
-A tebi, ratniče,ću da otkinem taj kurčić - podrugljivo kaza Radomir.
-Pitaj majku svoju,koliki mi je "kurčić" - podsmjehujući će Jasonius.
-Nemam majku, idiote jedan - srdito mu odgovori Radomir.
-Pitaj oca svog!! - još srditije će Jasonius
-WTF?
-Al' usrah,braćo.Juriiiiiiiiiiiiiš!!! - zapovijedi Jasonius
I zaleti se hrabra vojska martaritanska,na štitovima noseći bojažljive ratnike Radomira.Međutim,brojčano nadjačani,polako vojnici počeše da ginu.Konstantin stajajući ponosno kao Cezar u Germaniji,dade znak Crociusu,i konjica počeše da ruši sve pred sobom.
I pobijedi martaritanska vojska svoje neprijatelje, a Radomir ostade živ,te mu Jasonius odrubi glavu tupom sjekirom.Kako to bolno bijaše,a odrubljenje izgledaše kao kad šumar Živko sječe mokra drva.
Naši junaci se vratiše u Martaritu živi i zdravi,osim onih koji poginuše.
Gayidus i Jasonius - susret prijatelja
Zaputiše se Jasonius,i Kostantin u Sursum Vakufum (za maloumne,Gornji Vakuf) , do Jasoniusovog dobrog druga Gayidusa (za maloumne,Aida Spajana). Zaputiše se vitezovi,sa jointusom u džepu,spremni za nove pustolovine.
I pođoše njih dvojica, drugog mjeseca u Gospodnjoj godini 1353.
Pred Sursum Vakufumu čekaše ih Gayidus i njegovi podanici.Bilo ih ne nekolicina,ali izgledali su opasno.Na prvi pogled osjećali su se ko krme u Teheranu. Dugokosi Gayidus priđe njima i reče:
-Dobrodošli drugovi
-Druže i brate,poveo si raju,ima vas ko Red Army-a na Veležovim utakmicama - odgovori mu Konstantin
-Jasoniuse, dugo se nismo vidjeli, izgubio si se ko Eronet - sav radostan, pogleda ga Gayidus
-Oh Gayiduse, brate moj , idemo popričati, nismo se drugo vidjeli - reče Jasonius.
-Naravno, ali čekaj malo.Cumshotuse i Assholuxe (za maloumnike,Aldin[cumshot] i Hole[asshole]), povedite Konstantina i pokažite mu ovu našu tvrđavu - kaza Gayidus.
Jasonius i Gayidus se izgubiše u malim ulicama Sursum Vakufuma, a Cumshotus i Assholux spirjateljiše se sa Konstantinom,vičnim vitezom,i odlučiše mu da će mu pomoći da nađe svoju dragu Neu.
Nekoliko sati poslije,vratiše se Jasonius i Gayidus.Međutim, hodaše Gayidus malo drukčije,raširenih noga,s bolom u licu. Jasonius mu počini nešto što tadašnjem svijetu bijaše nepoznato. Konstantin je ostao začuđen,onaj Jasonius,koji ima Džanu,djevojku koja umije sa travama, ga je razočarao,u svakom pogledu.Ali Gayidus je opravdao svoje ime (=gay).
Odoše junaci naše priče,Konstantin,Gayidus,Jasonius,Cumshotus,i dični Assholux,u krčmu,uzeše domaćeg vina ,berba 1337. i ubiše se ko stoka.
-------------
Retardirano al' et
Post dobio aplauz od Jason
?