Svaki put kad se s nostalgijom spominju zlatna doba gaminga, doba kad je igrivost prednjačila vizualnom dojmu, uvijek krenemo tražiti nekoga koga bi mogli okriviti za današnje stanje na tržištu. I tu se okomimo na mlađe igrače, stažem, znanjem i iskustvom slabije gamere. Govorimo im kako gledaju samo grafiku, dok radnju i igrivost bacaju u drugi plan. No jesu li oni krivi što su rođeni kasnije i nisu imali toliko vremena da se porede s našim igraćim stažem? Naravno da nisu. I s velikom su nepravdom uzeti na zub.
Da bi se obranili, većina mlađih igrača će probati preusmjeriti krivnju na proizvođača, koji ljudstvo i financijska sredstva usmjeravaju prema vizualnom dojmu i marketingškoj promidžbi igre. No ni proizvođač nije kriv. Oni se samo nose s vremenima koja dolaze, i s zahtjevima nas, igrača. Ponekad bi i oni htjeli posvetiti više vremena razvoju i uložiti u nove ideje i tehnologije, no igrači su nestrpljivi i izuzetno zahtjevni, a nitko ne sjedi na planini novca da može ulagati godine i milijune u razvoj.
Prvi ću puta stati u obranu obje strane i okriviti šestu generaciju konzoli, i igrače koje je dovela sa sobom. Kad su došli Playstation 2, ili kao još bolji primjer Xbox, skupa s njima su u masovnoj navali došli i novi igrači, vikend igrači, u stručnom terminu casual gameri. Takav igrač je bio nov u industriji, i nije mario za starim rješenjima, igrama, niti orginalnim idejama. Nema desetak-petnaestak godina staža i igranje System Shocka 2 ili DeusEX-a mu predstavlja mazohistički čin, što zbog iznimne težine, inzistiranju na detaljima i zastarjele prezentacije. On obožava igre poput planetarno popularnog i iznimno jednostavnog Haloa. Ista igra je imala grafičku prezentaciju ispred svog vremena, a plijenila je i jednostavnom pristupu za novopečenog igrača. Konzole izlaze u taman takvom razmaku da mogu ponuditi vrhunsku grafiku u svakom trenutku svog postojanja, a kad se i nazire kraj, proizvođač konzole u rukavu ima sasvim novu. Pomirite se s tim da igranje više nije hobi za malu šačicu ljudi, već da je postao industrija s gomilom pridošlica, gomilom stotinu puta većom nego li je prije bila, a proizvođač se mora prilagoditi većini, zar ne?
No vratimo se mi casual gameru. U kratkim razgovorima s njima, pokušao sam izbjeći pitanja poput „je li ti važna samo grafika“, već sam imao suptilniji pristup poput „što tražiš od igre“. Većina je odgovorila kako od igre traži realnost, makar se radilo i o fantasy, te SF naslovima. Naravno da je dio te realnosti i realističan vizualni dojam. Naravno da žele alfa mužjake i fotomodele, a ne obične tipove. Zaboravite igre gdje ste s ostarjelim doktorom tumarali po svemirskom brodu naoružani jedino tosterom koji ispaljuje atomski modificiran kruh. Došla su vremena kad su najbitnije velike puške, i velike sise. I naravno, da što bolje izgledaju. Također, u razgovoru sam stekao dojam da vole kad igra ima predefiniranu radnju i gomilu skriptiranih događaja, „kao da gledaš film“, rekli bi oni. Razni bi logovi i zapisi, usputni zadaci i iscrpni dijalozi uskoro mogli u potpunosti isčeznuti iz računalnih igara, jer, citiram „kome se da čitati u igri“, i „da hoću nešto pročitati, kupio bih jutros Sportske“.
Završna misao bi bila. Ne uzimajte mi na zub proizvođače. Ljudi rade punom parom i s ograničenim sredstvima da bi zadovoljili naše rokove, i rokove koje su im dali novca gladni izdavači. Pred njima je izuzetan posao prilagođavanja igre svim profilima igrača, te izrade vizualnog dojma koji će se nositi s konkurencijom i nepisanim današnjim standardima. Ima Balašević pravo, došli su „Neki novi klinci“, ali posebno njih ne uzimajte na zub, pošto nisu oni krivi što ste vi izgubili godine u nepovrat, i što su igre iz mladosti postala tek nostalgična nota u pjesmi života. Nisu svi mladi igrači isti. Naravno, ima i tu casual gamera, možda više nego u svim dobnim granicama, no ima onih svijetlih pojedinaca koji će znati cijeniti kvalitetan naslov, neovisno o godini izlaska. Sljedeći put kad govorite o novim naslovima, njihovom pojednostavljivanju i fokusiranju na vizualni dojam, sjetite se ovog teksta i okrivite pridošlice. Oni su u većini, oni traže nove, jednostavnije, realnije i ljepše naslove. Oni su taj virus kojeg naš antivirusni program ne može prepoznati, no zna da nešto nije u redu, i da više nije blagostanje. Oni su barabe.
Da bi se obranili, većina mlađih igrača će probati preusmjeriti krivnju na proizvođača, koji ljudstvo i financijska sredstva usmjeravaju prema vizualnom dojmu i marketingškoj promidžbi igre. No ni proizvođač nije kriv. Oni se samo nose s vremenima koja dolaze, i s zahtjevima nas, igrača. Ponekad bi i oni htjeli posvetiti više vremena razvoju i uložiti u nove ideje i tehnologije, no igrači su nestrpljivi i izuzetno zahtjevni, a nitko ne sjedi na planini novca da može ulagati godine i milijune u razvoj.
Prvi ću puta stati u obranu obje strane i okriviti šestu generaciju konzoli, i igrače koje je dovela sa sobom. Kad su došli Playstation 2, ili kao još bolji primjer Xbox, skupa s njima su u masovnoj navali došli i novi igrači, vikend igrači, u stručnom terminu casual gameri. Takav igrač je bio nov u industriji, i nije mario za starim rješenjima, igrama, niti orginalnim idejama. Nema desetak-petnaestak godina staža i igranje System Shocka 2 ili DeusEX-a mu predstavlja mazohistički čin, što zbog iznimne težine, inzistiranju na detaljima i zastarjele prezentacije. On obožava igre poput planetarno popularnog i iznimno jednostavnog Haloa. Ista igra je imala grafičku prezentaciju ispred svog vremena, a plijenila je i jednostavnom pristupu za novopečenog igrača. Konzole izlaze u taman takvom razmaku da mogu ponuditi vrhunsku grafiku u svakom trenutku svog postojanja, a kad se i nazire kraj, proizvođač konzole u rukavu ima sasvim novu. Pomirite se s tim da igranje više nije hobi za malu šačicu ljudi, već da je postao industrija s gomilom pridošlica, gomilom stotinu puta većom nego li je prije bila, a proizvođač se mora prilagoditi većini, zar ne?
No vratimo se mi casual gameru. U kratkim razgovorima s njima, pokušao sam izbjeći pitanja poput „je li ti važna samo grafika“, već sam imao suptilniji pristup poput „što tražiš od igre“. Većina je odgovorila kako od igre traži realnost, makar se radilo i o fantasy, te SF naslovima. Naravno da je dio te realnosti i realističan vizualni dojam. Naravno da žele alfa mužjake i fotomodele, a ne obične tipove. Zaboravite igre gdje ste s ostarjelim doktorom tumarali po svemirskom brodu naoružani jedino tosterom koji ispaljuje atomski modificiran kruh. Došla su vremena kad su najbitnije velike puške, i velike sise. I naravno, da što bolje izgledaju. Također, u razgovoru sam stekao dojam da vole kad igra ima predefiniranu radnju i gomilu skriptiranih događaja, „kao da gledaš film“, rekli bi oni. Razni bi logovi i zapisi, usputni zadaci i iscrpni dijalozi uskoro mogli u potpunosti isčeznuti iz računalnih igara, jer, citiram „kome se da čitati u igri“, i „da hoću nešto pročitati, kupio bih jutros Sportske“.
Završna misao bi bila. Ne uzimajte mi na zub proizvođače. Ljudi rade punom parom i s ograničenim sredstvima da bi zadovoljili naše rokove, i rokove koje su im dali novca gladni izdavači. Pred njima je izuzetan posao prilagođavanja igre svim profilima igrača, te izrade vizualnog dojma koji će se nositi s konkurencijom i nepisanim današnjim standardima. Ima Balašević pravo, došli su „Neki novi klinci“, ali posebno njih ne uzimajte na zub, pošto nisu oni krivi što ste vi izgubili godine u nepovrat, i što su igre iz mladosti postala tek nostalgična nota u pjesmi života. Nisu svi mladi igrači isti. Naravno, ima i tu casual gamera, možda više nego u svim dobnim granicama, no ima onih svijetlih pojedinaca koji će znati cijeniti kvalitetan naslov, neovisno o godini izlaska. Sljedeći put kad govorite o novim naslovima, njihovom pojednostavljivanju i fokusiranju na vizualni dojam, sjetite se ovog teksta i okrivite pridošlice. Oni su u većini, oni traže nove, jednostavnije, realnije i ljepše naslove. Oni su taj virus kojeg naš antivirusni program ne može prepoznati, no zna da nešto nije u redu, i da više nije blagostanje. Oni su barabe.
.. Zbog toga im je najvaznija grafika, redaju igru za igrom, provodeci dane u kuci.. Sise Lare Croft su im predobre, mada nikada nisu ni vidjeli a ne opipali sise u stvarnom zivotu.. Gameri su inace po svojoj prirodi veoma nedrustvene osobe, cesto kompleksasi, koji smatraju da ih je citav svijet odbacio.. To je svijet zapada, koji svoju kugu siri polako na ove nekada zdrave prostore.. Vremena se mijenjaju, a ljudi prate trendove, nazalost 
