Sukob Tito-Staljin

Sažetak

Sukob između Tita i Staljina odnosno između vođstava komunističkih partija Jugoslavije i SSSR-a, nastao je zbog razlika u pogledima na spoljnopolitičku poziciju Jugoslavije, a ne zbog izvesnih razlika na unutrašnjepolitičkom planu, to jest u primeni doktrine marksizma-lenjinizma u praksi, što je isticano u prvi plan u optužbama sovjetske strane i kasnije u međusobnom propagandnom ratu. Posle lansiranja Maršalovog plana američke vlade, kojim je praktično oformljen čvrst savez zapadnih kapitalističkih zemalja sovjetsko vođstvo je želelo da nametne potpunu kontrolu nad državama iz svoje zone uticaja i to preko osiguranja apsolutne poslušnosti rukovodstava njihovih komunističkih partija. Najveću smetnju za ostvarenje ovog cilja predstavljao je visok stepen nezavisnosti na spoljnopolitičkom planu koji je imao Tito, a koju je Kremlj do tada tolerisao. Tito, međutim, nije želeo da se odrekne takve svoje pozicije, pa je sukob postao neizbežan. Početni povod sukoba desio se krajem januara 1948, kada je sovjetsko rukovodstvo saznalo za odluku Titove vlade da u južnu Albaniju pošalje jednu kompletno opremljenu diviziju. U Kremlju su rešili da na ovom slučaju pritisnu Tita i prisile ga na pokornost. Narednih pet meseci vodila se žestoka bitka na relaciji Moskva - Beograd, ali daleko izvan javne scene. Tek krajem juna iznenađena javnost je obaveštena o razlazu dve vodeće komunističke partije istočnog bloka. Zapadni posmatrači i analitičari nisu bili u stanju da iz sporadičnih indicija koje su isplivale na površinu zaključe da je došlo do ozbiljnog poremećaja odnosa između Moskve i Beograda. Uverenost u neprikosnoveni autoritet Staljina u satelitskim partijama bila je tolika da ni argumentovano upozorenje britanskog ambasadora u Beogradu u tom smislu koje je svojoj centrali uputio polovinom juna, nije prihvaćeno kao verovatno.

____________________________________________

Ovo je samo za pocetak, ako nadjem jos editujem.

____________________________________________

Edit:

Titovo NE Staljinu

Poslije prvih sukoba sa Staljinom, i povlacenja sovjetskih vojnih i civilnih strucnjaka, marta 1948. godine, Tito je ostao dosljedan samom sebi. Uputio je pismo Moskvi i zatrazio objasnjenje. Za ovu prepisku znao je samo najuzie partijsko rukovodstvo. 27.03. Tito je bio u Zagrebu.Tada je sovjetski ambasador Lavrentijev i otpravnik poslova Armjaninov hitrno zatrazio prijem kod Predsjednika. On je predpostavio o cemu se radi i primio ih, ali veoma hladno.
Levrentijev je pruzio Titu pismo CK SKP(b) i ostao da stoji pored njega, jer mu Tito nije ponudio da sjedne. Tito je prelistao pismo u kome je ton bio bio veoma ostar, a konstatacije su djelovale poput groma. Tom prilikom Tito nije reagovao, suzdrzavao se koliko god je mogao. Na kreaju pisma, koje je imalo 8 stranica, Staljin je zaprijetio : „Mi mislimo da je karijera Trockog veoma poucna“.
CK SKP(b) u pismu je prosirio optuzbe. Navedeno je da je Crvena armija u Jugoslaviji izlozena diskreditovanju da medju jugoslovenskim rukovodiocima kruze antisovjetske izjave koje stvaraju antisovjetsku atmosferu, da je takva zakulisna kritika slicna kritici Trockog, da u KPJ nema demokratije i da se u njoj ne osjeca duh klasne borbe, da u Jugoslaviji jacaju kapitalisticki elementi na selu, itd.
U ovom pismu StaljinKPJ nije ostavio nikakav izbor. Nametnuo se kao sudija , tito i KPJ morali su prihvatiti ulogu optuzenog.
O tome Edvard Kardelj je pisao:
„Ovakvu ulogu ni Tito ni jugoslovenski komunisti nisu mogli prihvatiti i to ne samo zbog sebe, vec prije svega sto bi prihvatajuci takav diktat istovremeno priznali Staljinu pravo da odlucuje o sudbini naroda Jugoslavije, o sudbini njihove nezavisnosti i njihovog sopstvenog socijalistickog puta. A to ne samo da nismo htjeli uciniti nego nismo imali ni prava da to ucinimo. Upravo zato Titovo „ne“ je dobilo siroku podrsku komunista i narodnih masa Jugoslavije“.
Tito je zakazao sastanak najblizih saradnika, a zatim je napisao odgovor na 33 stranice.
„Nema izgleda da se mi ne slazemo kakvi treba da budu odnosi izmedju nase dvije zemlje. Dati odnosi treba da budu cim bolji i prijateljski, u to ne moze da bude sumnje, tu se podjedneko slazemo. Ali na kojoj bazi se mogu ucvrstiti takvi odnosi- u tome postoji razlika u misljenju. Koji su to elementi za koje mi smatramo da su oni neophodni za cvrstinu nasih odnosa i nerazrusivost prijateljstva? Prvo apsolutno postivanje principa nacionalne i drzavne nezavisnosti... Drugo apsolutno medjusobno povjerenje....“
CK KPJ dobio je pisma rukovodstava komunistickih partija Madjarske, Cehoslovacke, Rumunije i Bugarske, kojima oni izrazavaju saglasnost sa stavovima CKSKP(b) od 27. Marta tj osudjuju KPJ. Povodom ovih optuzbi Tito je sazvao plenarnu sjednicu CK KPJ 12. I 13. Aprila u Beogradu. Poslije diskusije u kojoj su ucestvovali svi clanovi CK, na prijedlog Tita usvojen tekst odgovora na optuzbe CK SKP(b).
Pocetkom maja doslo je novo pismo CK SKP(b) ,pazljivo srocena optuznica protiv KPJ. Potpisao ga je Staljin i Molotov. Time je zapoceta kampanja protiv KPJ u medjunarodnom radnickom pokretu. U pismu se negira zasluga KPJ u oslobodilackom ratu i omalovazava uloga Jugoslovenske armije u oslobodjenju zemlje. U pismu se tvrdi da je Sovjetska armija razbila njemacke okupatorske snage i oslobodila Beograd i tako stvorila uslove da KPJ dodje na vlast. U pismu od 19. Maja upucen je poziv KPJ za ucestvovanje na sastanku inforbiroa. Na sastanku Staljin je htio javno da optuzi KPJ. Ovo pismo licno je predao Titu cinovnik sovjetske partije Mesetov. Tito mu je odgovorio da ne ide na sastanak. Tito je Mesetova primio u kabinetu u Uzickoj ulici na Dedinju. Tom prilikom se desilo da je popustio klin o kojem je visila Staljinova slika pa je ona bila samo naslonjena, dok je Lenjinova i dalje visila. U cijeloj zemlji Staljinova slika je spontano skidana iako Partija o tome nije dala zvanicno naredjenje. CK KPJ se sastao treci put 20. maja. Odluceno je da se ne salje delegacija na sastanak Kominforma.
25.maja 1948.godine povodom njegovog rodjendana niko iz Sovjetskog Saveza a ni iz istocnih zemalja nije mu poslao uobicajenu cestitku. Cestitku je dobio samo od Georgi Dimitrova. On je poslao kratki telegram: „Bratski pozdrav i najbolje zelje povodom Vaseg rodjendana“
U Belom dvoru primio je nosioce stafetnih palica iz svih dijelova zemlje, pionire i omladince. Zahvalio im se istaknuvsi da je u toj stafeti izrazena duboka vjera svih naroda Jugoslavije, u ono sto oni danas stvaraju tj u socijalizam.
U ljeto 1948, nekadasnji sef ustaske NDH, Ante Pavelic cuvsi za sukob staljin-Tito poceo je da trlja ruke. Smatrao je da je doslo njegovih pet minuta. Poceo je da priprema diverzantske akcije protiv Tita i Jugoslavije. Odlucio je da ilegalno u Jugoslaviju uputi svog zamjenika Bozidara Kavrana. On je trebao da rukovodi prevratom i da pripremi teren za povratak poglavnika. Iz Austrije 03.07.1948. presao je u Jugoslaviju i tom prilikom je uhapsen. Na saslusanju je rekao „Mislili smo da se priblizava Titov pad“.
Nekoliko godina poslije ovih dogadjanja jedan novinar je pitao Tita:
- Da li je istina da ste trebali da budete likvidirani po nalogu Staljina?
- To ne znam ali znam da nisam htio da idem u Bukurest, to je tacno...
Kao revolucionar Tito je dozivio mnogo teskih casova , a najtezi je bio sukob sa Staljinom.

____________________________________________

Brate ako ovo nije dosta neznam onda stvarno...

____________________________________________

Edit vol.2:

Tito je bio najodaniji i najsličniji Staljinu. Prema Zapadu se ponašao najagresivnije od svih satelitskih vođa

60 GODINA TITOVA NE STALJINU
Staljin je 1953. planirao ubiti Tita tako što bi ga atentator zarazio smrtonosnom plućnom bakterijom

Piše: Tvrtko Jakovina
U američkom gradiću Fultonu, dubokoj provinciji države Missouri, početkom ožujka 1946. bivši je britanski premijer Winston Churchill održao govor studentima malog prezbiterijanskog muškog koledža. Tada je upotrijebio frazu o "željeznoj zavjesi" kojom je europski kontinent podijeljen od Czeczina na Baltiku do Trsta na Jadranu. Istočno od željezne zavjese stvoreni su policijski režimi, gdje slobode, upozorio je Churchill, nije bilo. U govoru koji su mnogi smatrali početkom Hladnog rata spomenuo je samo dva imena - maršala Staljina i maršala Tita.
INCIDENT NAD BLEDOM
Beograd su se u proljeće 1945. vratila veleposlanstva najvažnijih zemalja. Čekao se kraj rata, koji je najduže trajao u ljevkastom prostoru od Berlina do Bleiburga i Zagreba, kuda su se povlačile njemačke snage i njihovi saveznici. Premda je Ivan Šubašić bio nominalni potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova, na vlast je jedva utjecao. Drskog, brutalnog i pobjedom opijenog Tita ništa nije moglo zaustaviti. Svakim je danom njegova vlast bivala veća, a Jugoslavija se pretvorila u ogledni primjer budućeg sovjetiziranog svijeta. Činilo se sve da se odnosi sa Zapadom posve pogoršaju. Imovina zapadnih poduzeća, kao i domaćih građana, nacionalizirana je. U ljeto 1946. iznad Bleda letjelice Jugoslavenske armije najprije su prisilno prizemljile jedan američki avion, a onda, 19. kolovoza 1946., jedan i srušile. Njemački ratni zarobljenici koji su radili u okolici slovenskog izletišta pomislili su da je izbio rat između SAD-a i FNRJ, jer akcija nije izgledala slučajnom. Slovenski su se seljaci šalili kako je neprestano brujanje američkih aviona smetalo snu jugoslavenskog maršala, pa je zatražio akciju. Smrt posade bila je daleko od šale, baš kao i reakcije iz Washingtona. Neki su novinari tražili da se na FNRJ baci atomska bomba. Sovjetski vanjskoposlovnjak Molotov na ulazu u parišku palaču gdje se pregovaralo o poslijeratnom ustrojstvu svijeta bijesno je jugoslavensko izaslanstvo upitao zar ne znaju da Amerikanci imaju atomsku bombu! "Vrlo važno", odgovorio je Janez Stanovnik, "oni imaju atomsku bombu, a mi imamo partizansku." Prvi američki veleposlanik u FNRJ Patterson neprestano je ponavljao kako bi diplomatske odnose trebalo prekinuti. Naslijedio ga je John Cabot, izdanak jedne od najpoznatijih američkih obitelji, koji je u svoj dnevnik početkom 1947. zapisao kako Beograd "izgleda ružno i jadno, i snijeg to malo popravlja (...). Tu služiti deprimirajuće je iskustvo." Vlasti su "većinu vremena provodile gledajući mrko na nas i tražeći načine da nas ocrne i ponize". Nije se moglo normalno raditi, pa se čovjek pitao "bi li ikakva akcija uopće bila isplativa", jadao se Cabot.
KOMUNIZACIJA
Postupna komunizacija Istočne Europe na vlast je ondje dovela marginalne pojedince. Mnogi su desetljećima živjeli izvan zemalja koje su sada trebali voditi. Jugoslavenski je vođa bio drukčiji. Na vlast ga nisu doveli sovjetski tenkovi, čak mu nisu ni osobito pomogli u njezinu osvajanju. Imao je brojne sljedbenike, veliku vojsku i nedvojbenu popularnost, koja je prelazila granice njegove zemlje. Bio je najodaniji i najsličniji Staljinu. Prema Zapadu se ponašao najagresivnije od svih satelitskih vođa, a Jugoslaviju je smatrao drugim središtem komunističkog svijeta. Da bi tek dvije godine nakon Churchillova govora moglo doći do prekida odnosa između Staljina i Tita, bilo je jednako tako nezamislivo kao mogućnost da se u Missouriju jednoga dana u vojnu alijansu Zapada priključe neke od zemalja koje su se našle s druge strane željezne zavjese. Dogodilo se ipak i jedno i drugo. Mađarska, Češka i Poljska NATO-u su pristupile potpisima u Fultonu 1999. Nekoć neslobodne zemlje pretvorile su se u čuvarice poretka koji je zagovarao Zapad, a oponirao mu Sovjetski Savez. Josip Broz nije namjeravao rušiti ni Staljina ni komunizam, niti osporavati da on predstavlja val budućnosti. Prije šezdeset godina Tito je ipak, pomalo nevoljko, postao prvi heretik, disident, komunističkog pokreta. Činjenica da su Staljin i Tito prestali biti jedno, da se vođa male zemlje uspješno suprotstavio diktatu iz Kremlja, američki su diplomati ocijenili najvažnijim svjetskim događajem od kapitulacije Japana u Drugom svjetskom ratu.
Tito se potkraj 1944. uselio u kraljevsku rezidenciju na Dedinju. Čekalo ga je oslobođenje još velikog dijela zemlje i obveza da njegov kabinet, u kojem su i kraljevski ministri, provede slobodne izbore i tek tada potvrdi (ili izgubi) svoju prevlast. S obzirom na zadaće, Broz se ponašao ležerno. Vjera u mogućnost revolucionarne promjene svijeta nije dolazila samo iz marksističke ideologije nego i svijesti da je Hitler uništio dotadašnji poredak, učinivši Europu mekom i podatnom za promjene. Iscrpljena i posve razorena zemlja, uništena vjera u političke stranke koje su vladale prije rata, nestanak Židova i Nijemaca, a ostanak njihove imovine, te osjećaj da bi svako koaliranje s demokracijom bilo izdaja revolucije i stradalih pod njegovim vodstvom, bili su idealni za mijenjanje svijeta i svijesti.
TRUMANOVA DOKTRINA
Sovjeti su bili nešto posve drugo. Preplavili su zemlju, a ruski je jezik postao i obvezan i učen u školama i školama stranih jezika. Stvorena su zajednička poduzeća, sve rusko bilo je na cijeni. Između Beograda i Moskve ništa nije škripalo, kako su pokazali i sovjetski izvori. Baš nijedan od kasnije s jugoslavenske strane isticanih problema o ruskoj figi u džepu još tijekom rata, navodnim nezadovoljstvom zbog agresivne Titove politike prema Trstu, gospodarskim nesuglasicama, pomaganju grčkim ustanicima, jugoslavenskim nastojanjima da se ohrabri gerilski otpor i u Španjolskoj, ništa od ovih pitanja nije odnose kvarilo do točke prekida, tek je možda bacalo sjenu. Doduše, sve izraženiji Brozov kult, pa "nacionalna ograničenost", kako su sovjetski diplomati zvali silno isticanje partizanske borbe bez spominjanja sovjetske uloge, došli su u izvještaje ambasadora Lavrentijeva iz Beograda. Poslije se često isticalo kako je činjenica da je Staljin otpisao grčku komunističku gerilu, kojoj je Tito obilno pomagao, bila uzrok prekidu, ali to sovjetski izvori nisu potvrdili. To što je Tito prihvaćao grčke izbjeglice, obučavao gerilce, slao oružje izlažući opasnosti jug Balkana i ugrožavajući pomorske putove na istočnom Sredozemlju navelo je osiromašene Britance da brigu za taj prostor prepuste Amerikancima. Trumanovom doktrinom od ožujka 1947. postala je politika SAD-a "podupirati slobodne ljude koji se opiru podjarmljivanju naoružanih manjina i pritiscima izvana". Predsjednik SAD-a mislio je tada prije svega na Grčku i Tursku. Naoružane manjine bili su komunistički gerilci pomagani od Tita. Politički iskaz američkog ulaska u Hladni rat i promjene ukupnog vanjskopolitičkog kursa bio je tako izravno inspiriran politikom FNRJ. Kada su Sovjeti odgovorili i inicirali stvaranje Informacijskog biroa komunističkih partija, IB-a ili Kominforma, u Jelena Gori u Poljskoj u rujnu 1947., predloženo je da sjedište nove organizacije bude u Beogradu. Jugoslavija je tako uporno i uspješno činila sve da se Churchillova željezna zavjesa što gušće i neprozirnije spusti kontinentom, a FNRJ postane pesnicom narastajućeg sukoba.
jos cu nesto dodati...
UKOR IZ MOSKVE
Planovi Tita i bugarskog vladara Georgija Dimitrova da se na Balkanu stvori federacija, koja će osim dviju bratskih zemalja obuhvatiti i Grčku, Rumunjsku, Albaniju, bili su logičan nastavak ambiciozne politike. Tek sada o svemu neobaviješteni Staljin reagirao je burno na jugoslavenske pretenzije, slanje jugoslavenskih jedinica u Albaniju, rušenje hijerarhije u bloku u kojem je gospodar ipak trebao biti samo jedan. Na ukor iz Kremlja i poziv da doputuju u Moskvu odazvao se Bugarin Georgij Dimitrov. Tito je poslao najbliže suradnike, ispričavši se bolešću. Staljin je inzistirao na sporazumu dviju zemalja sa SSSR-om po kojem bi bile nužne međusobne konzultacije o svim vanjskopolitičkim pitanjima. Planove stvaranja balkanske federacije nije namjeravao zaustaviti. Nakon povratka izaslanstva iz Kremlja 10. veljače 1948. osjećao se mraz, ali su odnosi bili tek narušeni. Pripreme za tiskanje Titovih govora na ruskom nastavljene su, Broz se još mogao pokajati.
U Beogradu su prvi put svjesno odlučili nastaviti po svome. Nastavili su pritiskati Albaniju da se ujedini s Jugoslavijom ne kao ravnopravna jedinica, nego da se utopi u većem susjedu. Nastavljena je i pomoć grčkim gerilcima samozvanoga generala Markosa. Austrijskim se komunistima sugeriralo da prihvate podjelu zemlje, pa da na vlast dođu u ruskoj okupacijskoj zoni. Talijanski komunistički prvak Palmiro Togliatti javio je Moskvi kako ga je Broz (ali i Mađar M?ty?s R?kosi) ohrabrivao da u slučaju američkog utjecaja na izbore i mogućnost da KPI ne pobijedi pokrene ustanak. Ništa od toga nije bilo usuglašeno s Moskvom. Odjednom su u Beogradu postali hladni prema brzom ujedinjenju s Bugarima, jer je postojao strah da je Sofija posve podložna Kremlju. Pošto je Sreten Žujović Crni, član najužeg jugoslavenskog vrha, sovjetskom ambasadoru Lavrentijevu javio sadržaj razgovora jugoslavenskih političara, nastala je uzbuna. Sovjetski je ambasador pozvan na konzultacije. Molotov je poslao brzojav Titu, na koji se nije odgovorilo. Potom je 18. ožujka došao novi telegram, pun optužbi o neprijateljstvu prema Sovjetima. Tito je i dalje šutio. Nije se kajao, nije slao demantije. Preko noći su povučeni svi sovjetski savjetnici iz Jugoslavije zato što su, navodno, bili "okruženi nedrugarstvom". Dvadesetsedmog ožujka pristiglo je prvo pismo Staljina i Molotova, koji su Broza optuživali zbog antisovjetske politike, oportunizma i revizionizma.
Pismo i jugoslavenski odgovor, kao i ostala pisma koja su pristizala, ostali su tajni. Mjesecima su znakovi da se između Moskve i Beograda događa nešto neobično ostali skriveni, ili barem neprimijećeni od analitičara. Čak i kada su signali postali tako vidljivi da se teško moglo govoriti o slučajnosti, naprosto nitko nije ni pomišljao da bi Beograd mogao postati otpadnik, još manje da čini nešto što nije dogovoreno s Kremljom. Kao i toliko puta prije, sve je bilo tu, vidljivo. Titovi su portreti nestajali iz izloga i s fasada istočnoeuropskih prijestolnica. Izostala je Staljinova rođendanska čestitka Brozu. Broj članaka o Jugoslaviji u sovjetskim novinama znatno je smanjen. Primijećeno je da se jugoslavenski dužnosnici čuvaju bolje, a da je opskrba benzinom racionalizirana. Hotel koji se gradio za Kominform napušten je usred gradnje. Stvoren je pogranični obrambeni pojas od 10 kilometara. Ograde u glavama, odbijanje da se ovi podaci povežu i na temelju njih zaključi nešto što je izgledalo logično, ali nevjerojatno, bile su posvuda.
Punu godinu dana prije, na kraju polugodišnjeg mandata Johna Cabota, američki je otpravnik poslova napisao analizu svoga viđenja prilika u Jugoslaviji. Zaključio je da bi po svemu moglo biti kako Jugoslaveni ne drže sva jaja u istoj korpi. U State Departmentu dokument su ismijali. Godinu dana poslije, pošto je "Borba" objavila Rezoluciju Informbiroa od 28. lipnja 1948. i jugoslavenski odgovor, Cabot je bio američki konzul u Šangaju. Uzbuđeno je napisao: "Naravno da su mi oči razrogačene sve otkad je tiskana Rezolucija Kominforma o Titu i društvu. Vjerojatno se sjećaš da je sve moje djelovanje u Jugoslaviji bilo utemeljeno na pretpostavci da se nešto poput toga može dogoditi budemo li čvrsti i pošteni s Jugoslavenima. Još sam zapanjen i razmišljam o tome što je, zapravo, izazvalo prekid, ako je to zaista prekid, a ne samo istančana prijevara i što će budućnost donijeti. Žao mi je što predstavu ne gledam iz prvog reda", pisao je Cabot mladom diplomatu u Beogradu, budućem američkog ambasadoru u Jugoslaviji, Williamu Leonhartu.
ZBUNJENI TITO
Odluka da se sa Staljinom prekine i pokuša pokazati da nema pravo Tita je koštala zdravlja. Žučni kamenci bili su posljedica silnog uzrujavanja zbog ruba provalije do kojega je FNRJ došla. Svi mostovi prema Zapadu godinama su sustavno rušeni. Istok se zatvorio. "Sami smo... Neka. Sami uvijek bjesmo / Ko dub, što stoji na proplanku svom / I rasli smo, i listali / uzalud, Dugo nas bio vjetar, grad i grom - pjevao je stari hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. Tek koju godinu prije spjevao je pjesmu o borbi koja je bila pobjedonosna uz "Uz Tita i Staljina, dva junačka sina...". Nazor je lako prihvatio promjenu "pjevanja" i izbacio Sovjeta. Tisuće i tisuće komunista nisu se lako i jednostavno mogli pomiriti s novim kanonom. U Crnoj Gori neki su oblasni komiteti cijeli otišli u šumu, čekajući Crvenu armiju. Tito je gotovo zbunjen izjavio Gustavu Vlahovu kako mu nije jasno što Staljin i Molotov hoće. "Mi ćemo im dokazati da smo potpuno na liniji izgradnje socijalizma." Tako je i bilo. Sazvan je Peti kongres KPJ, ali u Domu garde u Topčideru, mjestu gdje je sigurnost izaslanicima mogla biti posve jamčena. Tito je za prvo partijsko okupljanje nakon dva desetljeća referat napisao sam, rukom. Sudeći po broju rukopisnih stranica, vjerojatno je to radio tjednima. S jedne je strane pokazana odlučnost da se odbije napad, ali je sve završio usklikom Staljinova imena. Oni koji su dvojili ili nisu mogli razumjeti kritiku i klicanje Moskvi u istom govoru imali su prilike progledati na Golom otoku. Ondje se jugoslavenski režim još jednom pokazao kao najodaniji Staljinov sljedbenik. Iako je izgubljen veliki dio lijevih pristaša, preko noći je omraženi Broz postao bolji i prihvatljiviji dijelu građanskih političara. Izbor između Broza ili ruskog pijuna bio je lak.
POHVALA IZ WASHINGTONA
Ono što je poslije postalo temeljem jugoslavenske vanjske politike, laviranje između svjetova, vješto pregovaranje s najbogatijima i najvećima, ali i onima koji su bili bijedni ili još nisu ni izborili samostalnost, ljubomorno čuvanje posebnosti, u ljeto 1948. nije postojalo. Jugoslavensko je vodstvo bilo toliko izolirano da bi se u takvim okolnostima opstanak i daleko bogatijih režima mogao smatrati čudom. Ostvarenju čuda pomogle su povoljne međunarodne okolnosti, sposobnost vodstva i njegova spremnost da smrtonosno udari na sve koji su se premišljali. Volja i čvrsta ruka bili su ključni, ali nedovoljni za opstanak. Izolacija nikada nije bila politika koja je mogla osigurati budućnost. Spas se nalazio u Washingtonu, kamo su iz veleposlanstva SAD-a u FNRJ najprije pristizali brzojavi s izvještajima o "briljantno fluidnoj" situaciji. Jedva dva dana po objavi Rezolucije napisana je procjena prilika u Jugoslaviji. Politika SAD-a bila je pred promjenom. "Prvi put u povijesti međunarodne zajednice postoji komunistička država koja počiva na sovjetskim organizacijskim načelima i uglavnom na sovjetskoj ideologiji, a opet je neovisna o Moskvi." Jugoslavija je i dalje bila komunistička i totalitarna, neprijateljska prema kapitalističkom svijetu i svađa sa Staljinom nije ju preko noći učinila američkim prijateljem. Zapad je ipak odmah uočio bezbrojne mogućnosti koje je Tito otvarao. Procjene svih američkih tajnih službi nekoliko tjedana nakon IB-a govorile su kako je "Titovo otvoreno suprotstavljanje Kominformu ubrzalo prvi veliki raskol u sovjetskom satelitskom imperiju i udarilo u središte staljinističkog koncepta ekspanzije svjetskog komunizma. (...) Rano pomirenje Tita i Kominforma nije izvjesno. Tito će biti sumnjičav prema pomirenju jer sadašnji sovjetski režim nikada neće zaboraviti njegovu herezu, i unatoč bilo kakvu privremenom približavanju neminovno će tražiti njegovo svrgnuće. Štoviše, Kremlj si ne može priuštiti gubitak obraza i nijekanje nepogrešivosti koji bi se dogodio da se prizna čak i da je Tito bio dijelom imao pravo." Tita je isprva trebalo održati na površini. Premda su jugoslavenski diplomati preko noći postali popularni i prihvatljivi, ponašali su se kao i država. Sa zapadnjacima se nisu družili, iako ih nisu više ni mrko gledali, a istočnjaci se nisu družili s njima. Kolektivizacija sela nastavljena je još brutalnije nego do tada. Oko pola godine trajalo je dokazivanje Staljinu da je krivo informiran, a ne da je Tito učinio nešto krivo.
ATENTAT NA TITA
Kakva je točno bila Staljinova reakcija pošto je Tito odlučio otići, ne znamo. Mnogo godina nakon IB-a, u jednom od najvažnijih govora u povijesti Sovjetskog Saveza, Nikita Hruščov u siječnju 1956. javno je osudio Staljina. Prisjetio se kako mu je Staljin viknuo da će biti dovoljno da makne malim prstom pa da Tito padne. Nedavno pronađeni dokumenti pokazuju kako je Vožd bio daleko realniji i manje kapriciozan. Ne očekujte da će Titu izmaći nadzor nad Partijom, jer KPJ je najbolje organizirana nakon Boljševičke, rekao je Staljin jednom krugu suradnika. Jugoslavija je puštena, na njezinim se granicama provociralo, ali se na rat nije pomišljalo. Ako je već FNRJ bila izgubljena, trebalo je uniformirati Lager, spriječiti da se negdje drugdje dogodi nešto slično. Šanse za takvo nešto bile su male, ali je udarac bio žestok. U svim socijalističkim zemljama dotadašnji najugledniji političari u najboljem su slučaju završili u kućnom pritvoru, kao Poljak Gomulka. Uglavnom su otišli na vješala, poput Mađara Rajaka, Bugarina Kostova, Albanca Xoxhe, Čeha Slanskog i Klementisa i brojnih drugih. Pod optužbama da su bili titoisti iskreni su staljinisti postali Voždove žrtve. Da je Tito smetao, pokazali su dokumenti operacije koju je zaustavila tek Staljinova smrt 1953. Atentat na Tita trebao je izvesti Josef Romualdovič Grigulevič Max, povjesničar i dopisni član sovjetske Akademije znanosti i umjetnosti. Max je boravio u Italiji s kostarikanskim dokumentima. Kako je dobio diplomatski status i predstavljao Kostariku u nekim poslovima u Rimu i Beogradu, sasvim se približio Brozovu krugu. Na sastanku sa sovjetskim agentima u Beču predloženo mu je da pokuša zatražiti audijenciju kod Tita. U odijelu je trebao imati plućne bakterije koje bi ispustio i tako smrtno zarazio Broza. Jedna je od mogućnosti bila da Titu tijekom primanja pokloni kutiju dragulja koja bi po otvaranju ispustila otrovnu supstanciju. Spektakularniji su bili prijedlozi da se za vrijeme diplomatskog primanja, uključujući i onog u Londonu 1953., Tito ubije posebnim bešumnim oružjem, koje bi odmah pustilo suzavac.
AMERIČKA SAVEZNICA
Uskoro se u Beogradu shvatilo da bez pune pomoći Zapada opstanka neće biti. Zapad je također shvatio da na europskom jugoistoku nema veliki izbor. Američki konzul u Zagrebu McVicker početkom 1950. napisao je kako bi "iskrena koalicijska vlada nedvojbeno značila katastrofu ne samo za Tita nego i za Jugoslaviju. Povijesno gledano, različite nacionalne skupine u Jugoslaviji nikada nisu bile sposobne obuzdati osobne interese radi jedinstva." Drugim riječima, osim Tita nije postojao političar koji će na okupu držati zemlju, a još manje održati je izvan sovjetskog utjecaja. Dapače, neovisan, a i dalje komunistički režim mogao bi biti od koristi za Zapad. Zapad je tako mogao zabijati klin u sovjetski Lager pokazujući da komunistička vodstva ne trebaju strahovati od detronizacije. Tako je preko noći Jugoslavija od omraženog i agresivnog režima postala "američkim komunističkim saveznikom".

__________________________________________

Nemogu vise wickY bogami