Posljednja plovidba – Djavolje more!
Niko danas ne može sa sigurnošcu reci koliko je brodova misteriozno nestalo u vodama ukletog Djavoljeg mora. Na desetine, pa i stotine... Među nestalim bila je i americka nuklearna podmornica – 'Škorpion'
Ime škorpion je istinski sinonim za opasnost. I smrt. Dugo i mučno umiranje! Škorpion, malo, crno čudovište iz polupustinjskih i pustinjskih krajeva, zbog svog smrtonosnog otrova smještenog u repu, od pamtivijeka je strah i trepet mnogih krajeva na našoj planeti. Njegov ubod obično je uvertiru pred smrt!
I u morskim dubinama živi jedna vrsta ribe, koja nosi ime škorpion. Neobična riba. Gotovo poput morskog ježa obrasla otrovnim bodljama, koje mogu biti - fatalne!
U Drugom svjetskom ratu rane, koje je zadavala neprijateljskim brodovima američka podmornica 'Škorpion SS 278' bile su jednako opasne, podmukle, razarajuće i - smrtonosne. Spretna podmornica, koja nije bez razloga dobila epitet neuništive, često se pojavljivala tamo gdje ju je neprijatelj najmanje očekivao, sijući unaokolo paniku i smrt.
Strah i trepet Pacifika
'Škorpion SS 278' je sagrađena u portsmautskom vojnom brodogradilištu u Nju Hempšajru. Poronjena je 20. jula 1942. godine, a kumovala joj je Elizabeta Monagle, kćerka proslavljenog kapetana Moldera. Poslije svečanosti upućena je na Pacifik, u Perl Harbur. I tu počinje njena burna odiseja. Hrabro napadajući japanske teretne brodove u pratnji teških konvoja, potapala je neprijateljske brodove, vješto izbjegavajući tempirane podmorske bombe.
Svoje prvo i uspješno patroliranje završila je 8. maja 1943. godine, i vratila se u luku radi odmora i oporavka. Tri mjeseca kasnije bila je ponovo u moru, u vodama između Formoze, Tsusjima i Nagasakija. Na toj drugoj plovidbi doživjela je i svoje najdramatičnije časove.
Ujutro, 3. jula uvukla se u japanski konvoj od pet teretnih brodova, koji su plovili pd pratnjom jednog razarač. Vještim manevrima uspjela je potopiti dva broda, 'Azan Maru' i 'Kokurju Maru'! Međutim, s ljutim neprijateljem iza leđa i sa bokova, 'Škorpion' nije čekala da provjeri rezultate napada. Podmornica je zaronila dublje u vodu, nastojeći da izbjegne opasni protunapad. Spustila se do dna okeana, i tu se umirila.
Za to vrijeme oko nje je eksplodiralo sedam tempiranih podvodnih bombi, ali joj nijedna nije nanijela štetu. Međutim, dvije minute kasnije, lanac za spuštanje bombi i otkrivanje podmornica, dotakao je čelično tijelo 'Škorpiona'. U stravičnoj tišini, mornari su osluškivali zlokobno struganje. I već u sljedećem trenutku 'milovanje' se pretvorilo u strašnu eksploziju podmorske bombe. Podmornica je opasno zadrhtala, ali nije bila uništena. Ni ranjena. Tiho je promijenila kurs i potražila dublje i sigurnije vode. Uspjela je da zavara neprijatelja i da izbjegne ono najgore! Sredinom avgusta uplovila je u Perl Harbur, gdje je dočekana kao istinski slavljenik. Odlikovana je s dvije ratne zvijezde za pokazanu hrabrost u ratnim akcijama!
Do 5. decembra 1943. godine 'Škorpion' je izvela još nekoliko vrlo uspješnih akcija. Zbog toga je proglašena - herojem!
Međutim, 29. decembra, pod komandom M. Dž. Šmita, podmornica je krenula u svoje četvrto izviđanje. Tiho je uplovila u vode Đavoljeg mora i o njoj se više nikada ništa nije čulo. Dva mjeseca kasnije, 24. februara 1944. godine, Američka ratna mornarica proglasila je podmornicu nestalom!
Šta se desilo sa 'Škorpionom'?
Posljednja plovidba
Po završetku rata detaljno su ispitani japanske arhive o bitkama na Pacifiku, ali nije nađene ništa što bi ukazivalo na zlohudu sudbinu američke podmornice. Tako je nestanak podmornice, američkog heroja, uvršten među one brodove, koji su nestali pod još uvijek nerazjašnjenim i misterioznim okolnostima.
'Škorpion' nikad nije zaboravljena. Američka ratna mornarica posmrtno je odlikovala njene oficire i posadu. Priznanje je dostiglo vrhunac kada je ime proslavljene podmornice dato novom američkom projektu: najmodernijoj podmornici sagrađenoj i poronjenoj u more 1959. godine. Bila je to izuzetno čvrsta podmornica na pogon jednog nuklearnog reaktora na vodeno hlađenje. Za vrijeme mnogih vježbi novi 'Škorpion' je osvajao sve najvažnije nagrade. Sve do 1969. godine.
Dvadeset i prvog maja te godine, nakon jednomjesečnih vježbi u sastavu Šeste flote u Mediteranu, američka nuklearna podmornica je uspostavila vezu sa svojom bazom u Norfolku. U kratkom razgovoru, Frensis A. Slajteri, komandant 'Škorpiona', javio je da je posada u odlično formi, ali da svi jedva čekaju da se vrate, kako bi se vidjeli sa svojim porodicama. Podmornica se tog trenutka nalazila negdje oko Azorskih otoka. Javljeno je da plovidba teče u najboljem redu, i da će u bazu stići u roku od - sedam dana! I to je bilo sve!
Američka nuklearna podmornica, jedan od najmodernijih plovećih objekata prošle decenije, nikad se više nije — javila!
Šta se s njom desilo i kakva ju je sudbina zadesila, nikada se nije saznalo.
Tek, pet mjeseci kasnije, 29. oktobra 1969. godine, njena je olupina pronađena na dnu Atlantskog okeana, ali nikada nije ustanovljeno šta je bio istinski uzrok njenog misterioznog potapanja!
Ukleto područje
Ali, vratimo se na Pacifik. Nedaleko od Japana, u području Ajvo Džime i otočja Markus, proteže se jedan rukavac okeana, Đavolje more, u kome je između 1950. i 1954. godine bez traga nestalo devet velikih, supermodernih trgovačkih brodova. Tim povodom japansko Ministarstvo mornarice povelo je istragu. Ali, umjesto rješenja enigme dogodilo se da je istraživač 'Kojo Maru No 5', s posadom od 15 mornara i pomorskih eksperata — tajanstveno nestao!
Japanci su nakon toga Đavolje more proglasili opasnom zonom!
Sigurno je jedno: u prošlosti su Japan uzbuđivale česte eksplozije u moru, a njih su najčešće izazivale erupcije podvodnih vulkana čija se glavna žila proteže preko poluotoka Iza prema jugu i dalekim Marijanskim otocima. Njeni površinski predjeli obrazuju jezgro mnogih otoka uključujući i najveće ostrvo - Ajvo Džimu.
Kada se podvodni džin probudi, more jednostavno eksplodira, stvarajući zastrašujuće razorne tsunami valove, često visoke i preko dvadeset metara, koji na svom stravičnom putu uništavaju sve. Baš sve!
Pa ipak, kao i u ukletom Bermudskom trouglu, mnogi se nestanci brodova ne mogu racionalno objasniti. Takav jedan događaj zbio se 1952. godine...
Osamnaestog septembra te godine posada ribarskog broda 'Mioja Maru 11' primijetila je u vodama istočno od otoka Bajones kako se more 'podiglo u visini katedrale'. To je bio signal za istraživanje mnogih naučnih organizacija Japana.
U toku sljedeća tri dana Mornarički spasilački biro uputio je patrolni brod 'Šikine' u Đavolje more, a Tokijski univerzitet za ribarstvo i zemljotrese organizovao je naučnu ekspediciju čiji je zadatak bio čitav slučaj da ispita na licu mjesta. U ovu ekspediciju ušli su i predstavnici Istraživačkog instituta Tokijskog univerziteta, Tokijskog naučnog muzeja, Biroa za ribarstvo i novinari - predstavnici japanske novinske agencije Asahi.
Ekspedicija se sa brodom 'Šinio Maru' našla u Đavoljem moru 23. septembra. Istog dana prisustvovali su fantastičnom događaju: eksploziji vulkana u dubini mora. Desilo se to sjeveroistočno od otoka Bajones.
Za to vrijeme patrolni brod Mornaričkog biroa vratio se u luku sa izvještajem o postojanju 'novog kamenog bedema na mjestu erupcije, koji intenzivno ispušta žutu paru'. Hidrografski biro je odmah dao ime novootkrivenom podvodnom vulkanu: Mioja-šo!
Uskoro se u Japan vratila i naučna ekspedicija, koja je plovila brodom 'Šinio Maru', a Hidrografski institut je organizovao novu naučnu ekspediciju, koja je u Đavolje more otplovila na brodu 'Kajio Maru 5'. Brod je isplovio iz Tokija 21. septembra i od tada se o njemu nikad ništa nije čulo.
Sljedećih dana je prečešljan gotovo svaki metar Đavoljeg mora, ali od broda nije bilo ni traga ni glasa. Komisiji za istraživanje preostalo je jedino da izda zvanično saopštenje o nestanku broda: 'Kajio Maru 5' se očito prevrnuo i potonuo 24. septembra 1952. za vrijeme eksplozije vulkana Mioja-šo, ali niko nije objasnio zašto tokom plovidbe nije bilo nikakve veze s brodom iako je 'Kajio Maru 5' bio opremljen sa dva najmodernija radio-uređaja. Zašto?!...
Nitko ne zna što se, zapravo, dogodilo s tisucama brodova i zrakoplova što su netragom nestali u ukletom Bermudskom trokutu i slicnim opakim zonama na našem planetu. Zajedno s njima nestalo je i više tisuca ljudi, a da nitko od njih nije uspio pozvati u pomoc i izvuci živu glavu.
Drama je zapocela mnogo prije nego što je radio-telegrafista, “Eskadrile 19”, koju su sacinjavali pet torpednih zrakoplova “Grumman TB M3 Avenger” Americke ratne mornarice s 14 zrakoplovnih profesionalaca, odaslao krajnje dramaticnu poruku:
- Tonemo u bjelu vodu... Gotovi smo!
Tog je dana, 5. decembra/prosinca 1945. godine, iz americke vojne baze u Fort Lauderdaleu, na Floridi, eskadrila je uzletjelala na uobicajni rutinski let zracnim prostorom Bermuda i Bahama. Prvi je avion uzletio u 14,02, a šest minuta kasnije za njim su, leteci u formaciji, krenula i ostala cetiri bombardera. Vrijeme je bilo lijepo i ništa nije ukazivalo na mogucu tragediju. Pa, ipak...
? “Ne vidimo zemlju!...”
Drama se dogodila u trenucima kada su se americki zrakoplovi, u povratku, približavali bazi i kada se ocekivalo da ce tražiti upute za slijetanje. Umjesto toga, u 15,45 sati, Centar za navodenje je u bazi primio krajnje uznemiravajucu poruku:
- Govori zapovjednik “Eskadrile 19”. U neprilici smo. Ne vidimo zemlju. Ponavljam, Ne vidimo zemlju!...
U bazi Fort Lauderdale istog je casa dat znak za uzbunu.
- Recite nam vaše koordinate! - tražili su iz Centra.
Zapovjednik eskadrile potporucnik Charles Taylor bio je smušen:
- Ne možemo odrediti položaj!... Ne vidimo zemlju!...Nismo sigurni u smjer... Nismo sigurni kamo nas je odnijelo... Cak ni ocean ne izgleda kao obicno... Dodavola, pa ovo...
Veza je prekinuta.
Šta se dogodilo?
U americkoj je vojnoj bazi nastalo pravo zaprepašcenje. Ne samo što je tog dana bilo lijepo, tiho vrijeme, vec su i atmosferske prilike u tom dijelu Atlantika bile gotovo idealne. Osim toga i zapovjednik se eskadrile sasvim cudo ponašao. Nije pratio ni jednu od instrukcija, niti se koristio postupkom kojeg je, kao profesionalni pilot, odlicno poznavao i nerijetko koristio. Mogao je zatražiti poziciju bilo koje odredene tocke za spuštanje, ali nije.
Zašto? Što se dogadalo s “Eskadrilom 19”?
Dežurni casnik u Kontrolnom tornju pokušavao je od ostalih navigatora da dobije tocnu poziciju “Eskadrile 19”. No, radio-veza se iz neobjašnjivih razloga sve više pogoršavala i uskoro je postalo sasvim jasno da su avioni prestali primati poruke iz Baze. Pa ipak, na neki cudan nacin, u Kontroli letenja mogli su pratiti uznemirene glasove pilota, koji su medu sobom održavali radio-vezu.
Iz njihovih isprekidanih dramaticnih dijaloga moglo se zakljuciti da su svi kompasi prestali raditi(!?), da su navigacioni uredaji “poludjeli”(!?) i da - kakvog li užasa - daju razlicite i zbunjujuce podatke. Iz nekog krajnje misterioznog razloga, piloti nisu vidjeli, cak, ni sunce!
U 16,23 sati primljena je posljednja poruka “Eskadrile 19”. Radio-telegrafista je javljao:
- Tonemo u bijelu vodu... Gotovi smo...
Potom je nastala tišina. Piloti amaricke “Eskadrile 19” više se nikada nisu javili.
Tiho i daleko od ociju javnosti, u specijalni odio KGB-a, godinama su se slijevala svjedocanstva, izvjesca i dokumenti o susretima i vidjenjima cudnih letecih i plovecih objekata...
U novoislandskom znanstvenom casopisu “Pogled u svemir”, zabiljezeno je interesantno svjedocanstvo pilota Stjuarta Bareta. On je 2. veljace 1965. godine letio zrakoplovom DC-3, nisko iznad obale sjeveroistocno od Helensvila. Iznenada, na morskoj povrsini, Baret je ugledao tamne konture nekog neobicno dugog ploveceg objekta. Vjerujuci da se radi o nekom ogromnom kitu, kakve je u toj oblasti vidao i ranije, smanjio je brzinu i spustio se nisko iznad morske pucine. Ali, nije se radilo o golemom morskom sisavcu. Naprotiv!
Zagonetno plovilo
“Neobicni objekat bio je savrseno simetricnog oblika“ - zabiljezio je u svoj izvjestaj novozelandski pilot. „Bio je od nekakvog svijetlucavog materijala, ali se spolja nisu mogli vidjeti nikakvi mehanizmi za pokretanje i upravljanje. Tajanstveno je plovilo je bilo dugo oko 30, a siroko oko pet metara, a njegov oblik nije odgovarao nijednom poznatom tipu podmornice!...“
Zasto podmornice?!… Zar se radilo o podmornici?
- Vjerojatno! – smatra Baret. – Jer, upravo kada sam se nasao iznad zagonetnog objekta, on je naglo zaronio. Istog su trena kazaljke na kontrolnoj tabli u zrakoplovu ludo zaigrale. Pokusao sam mu se pribliziti, ali je misteriozno plovilom netragom nestalo u morskim dubinama.
Mocnici bivseg Sovjetskog Saveza svojevremeno su uveli centralizirano prikupljanje podataka o zagonetnim pojavama i neidetificiranim plovecim i letecim objektima, a izvjestaji su obuhvatali podrucja od Baltika do Pacifika. Bili su to ultra tajni projekti koje je kontrolirao mocni KGB, a vodeni su pod razlicitim imenima: „Mreza“, zatim „Galaktika“, a potom „Horizont“.
Tiho i daleko od ociju javnosti, u specijalni odio KGB-a, godinama su se slijevala svjedocanstva, izvjesca i dokumenti o susretima i videnjima cudnih letecih i plovecih objekata. U golemu mrezu specijalnih izvjestaca bili su ukljuceni vojnici, pomorci, policajci, piloti, cak i partijski aktivisti sa dalekih prostranstava.
Na celu istrazivackog tima KGB je postavio covjeka od velikog povjerenja, obavjestajnog pukovnika Borisa Sokolova, koga „Aganjokov“ publicista Alexsandar Nikonov posljednjih godina javno optuzuje da je preko 400 najznacajnijih dosijea, ukljucujuci i najvrednija dokumenta i video snimke o pojavama letecih tanjira i neidentificiranih plovecih objekata na nebu i u vodama bivseg SSSR-a predao Zapadu, najvise Amerikancima.
- Tisucu drugih nista manje znacajnih izvjestaja o problemu letecich tanjira - tvrdi javno Nikolov - Sokolov je drzao u putnom kovcegu, na tavanu svoje dace... O njima se vec dugo nista ne zna. Mozda su vec odavno nestali iz Rusije...
Proklete činjenice!
Da bi dokazao svoju hipotezu da je rusku nuklearnu podmornicu „Kursk“ potopilo zagonetno plovilo „koje ne pripada nijednoj zemlji sa naseg planeta“, Alexsandar Nikonov je razgovbarao i sa Borisom surikovim, mozda i najvecim ruskim autoritetom za letece i plovece neidentificirane objekte. surikov se proslavio time sto je uspio da raskrinka brojne fotografije i autore video-snimaka letecih tanjira, dokazavsi da se radi o prefinjenim falsifikatima, a ne o istinitim foto-dokumentima!
surinovu je neshvatljivo, cak i smijesno sto zvanicne drzavne strukture u Rusiji sluzbeno poricu pojavu neidentificiranih letecih i plovecih objekata u vrijeme kada neke zemlje, poput Francuske i Cilea „sluzbeno priznaju postojanje tehnickih objekata izvanzemaljskog podrijetla u atmosferi oko Zemlje“!
- Istina je - kaze Boris surikov - da su mnoge epizode o kojima govore storije iz zapadnjackih izvora izmisljene, ali neidentificirani ploveci i leteci objekti su - gruba istina. Oni postoje i dio su nase svakodnevnosti!
To bi moglo biti tacno. Uostalom, postoje i vjerodostojni izvjestaji i dokumenti. Postoje epizode koje nisu izmisljene i koje je tesko demantirati. Uostalom, evo sta je dozivio japanski pilot Jokomo Shiu...
Tog dana Shiu je iz Baze poletio u 20,18 sati. Vec nakon petnaestak minuta ispod sebe je vidio nesto nevjerovatno - poput kakva prividenja - otvorilo se more! Fantasticni prizor pratile su eksplozije, a onda se iz morske pjene vinulo nesto sto je bilo nalik izduzenom srebrnom disku. Jokomo je mehanicki ukljucio radio i obavijestio Bazu:
- Nalazim se iznad Oshime… Ispod mene leti nesto nalik letecem disku... Izronio je iz mora... sta da radim? Prijem...
- Prati ga! – dobio je odgovor.
Jokomo je okrenuo aparat udesno i nasao se iza misteriozne letjelice. Bio joj je “u repu” i pratio ju je prema otvorenoj pucini. Istodobno je obavjestavao Bazu o svemu sto se desavalo ispred njega.
- Letjelica mijenja boju. Postaje purpurnocrvena… Sada je narandzasta… Povecava brzinu… Nisam u stanju vise da je pratim… BjezI mi… Nestaje… sta da radim?!…
Otvoriti tajne dosijee
Letejlica je uistinu nestala, a Baza je pozvala Jokoma da se vrati. Okrenuo je aparata, ali te noci za njega nisu prestala uzbudenja. Kada se ponovo nasao u blizini Oshime, pogledao je mjesto odakle se u nebo vinula misteriozna letjelica. I ponovo se zapanjio: na dnu mora, nesto je gorjelo!
Svuda unaokolo dokle je sezao pilotov pogled pruzao se fantastican prizor: more se presijavalo u raznim nijansama narandzaste boje! Nesto slicno Jokomo Shio nikada u zivotu nije imao priliku da vidi.
Nevjerovatni dogadajim registrirani su posljednjih godina na razlicitim pomorskim meridijanima, a saradnik moskovskog tjednika “Aganjok” Alexsandar Nikonov s pravom smatra “da je, konacno, krajnje vrijeme da otvorimo tajne dosijee i da priznamo da postoje misterije koje nismo u stanju racionalno da rjesimo” i dodaje da ruska nuklearna podmornica “Kursk” nije jedina zrtva neidentifikovanih podvodnih plovila, podsjecajuci citaoce da je na jednako misteriozan nacin nestala i americka atomska podmornica "Tresche ("Lisica"
…
Posljednja poruka sa nekadasnjeg ponosa americke ratne mornarice bila je krajnje uznemirujuca:
"...Nalazimo se na planiranoj dubini... Svuda unaokolo vlada besprijekoran mir. Plovimo naprijed... Uskoro cemo biti na... Ali, kakva je ovo buka?!... Primijecujemo svjetla... Ali, zar je to moguce?!... Na ovim dubinama... Auuu, gotovi smo!... Togo..."
I to je bilo sve!
Kakva je to svjetla primijetio zapovjednik podmornice na dubinama kojima je plovila "Tresche"? Otkud toliko cudenje u njegovom glasu i zasto do kraja nije izgovorio posljednju recenicu?!
Odgovor na ova pitanja odnio je sa sobom - u smrt i nistavilo!
Ukleta podmornica
Desilo se to 9. travnja 1963 godine u vodama Atlantika, sasvim blizu zlokobnog Bermudskog trougla. I jos nesto: americka atomska podmornica, koja je ime dobila zbog uvjerenja njenih konstruktora i graditelja da je neunistiva i da se moze izvuci iz najneugodnijih situacija, u trenutku nestanka bila je u pratnji dva americka vojna broda. No, to joj nije pomoglo. Jednostavno je nestala!
Ali, time se ne zavrsava prica o lukavoj "Lisici". Nekoliko dana nakon katastrofe, utvrdeno je da se njeni ostaci, navodno, nalaze na 3000 metara dubine, a cetiri godine kasnije, u ljeto 1967. godine, dogodilo se nesto sto je do kraja zbunilo americke pomorske eksperte.
Za vrijeme krstarenja luksuznom jahtom iznad podrucja gdje je nestala "Lisica", jedna americka porodica, na povrsini uzburkanog mora, najednom je ugledala potonulu americku atomsku podmornicu. sta vise, poceli su da pozivaju, ali kada im nitko nije odgovorio, priblizili su se jos blize. Tek tada su na boku podmornice procitali ime "Tresche"!
I ne samo to: primijetili su duz vodene linije i jednu dugu pukotinu, koja uopce nije smetala podmornici da se odrzava na povrsini i - plovi!
Dvije godine kasnije Amerikanci su pretrpili jos jedan gubitak. U vodama oko Azorskih otoka netragom je nestala nuklearna podmornica "skorpion"!
sta se dogodilo?
Nakon jednomjesecnih pomorskih vojnih vjezbi u sastavu seste flote u Mediteranu, tog 21. svibnja 1969. godine, americka je podmornica uspostavila vezu sa svojom bazom u Norfolku. U kratkom razgovoru, komandant "skorpiona", iskusni pomorac Fresis A. Slajteri, raportirao je da plovidba tece u najboljem redu, da je posada u odlicnoj formi i da svi jedva cekaju da se vrate, kako bi se sreli sa svojim obiteljima. I to je bilo sve!
"skorpion" se nikada vise nije oglasio, a opsezna potraga za njim bila je uzaludna. Tek. pet mjeseci kasnije, 29. listopada 1969. godine, njeno nepomicno "tijelo" otkriveno je na dnu Atlantika, ali nikada nije ustanovljeno sta je bio istinski uzrok njenog zagonetnog potonuca!
Iza polarne kape
Mnogi istrazivaci i iskusni pomorci s pravom smatraju da je Bermudski trougao nesumnjivo slozena i viseslojna misterija. Ona u sebi krije brojne dvojbe, sumnje i pretpostavke, koje su podjednako zanimljive, zbunjujuce i zagonetne - od vjerovanja da se u morskim dubinama kriju ostaci legendarne civilizacije Atlantide do pretpostavke da su upravo na tom mjestu, na morskom dnu izmedu Floride, Bahama i Puerto Ricoa, svoju tajnu podmorsku bazu smjestili neznani gosti iz kosmosa, koji otimajuci zrakoplove i brodove i kidnapirajuci pilote i pomorce za svoje tajanstvene eksperimente kontroliraju znanstvene domete Zemljana.
Svjedocanstva o nepoznatim plovecim objektima i neidetifikovanim letjelicama koje vrsljaju morskim dubinama nerjetko su tema i ozbiljnih znanstvenih skupova. U svojoj knjizi "Tajanstveno more" svojevremeno sam detaljno opisao vise zagonetnih epizoda i svjedocanstava, koje navode autori kojima se moze vjerovati, najcesce iskusni pomorci, oceanografi, piloti, ribari, pa cak i pomorski eksperti.
No, kako je vrijeme prolazilo, u mojoj su se bogatoj arhivi sve vise umnozavali slucajevi na koje suvremena znanost nije znala odgovore i koje je zbog svoje enigmaticnosti smjestala u otvoreni Dosje X. U knjigu koja je u Vasim rukama.
Za ovu priliku, opisat cu nekoliko slucajeva u kojima su ocevici strogo pouzdane osobe, nerjetko znanstvenici, kojima se moze vjerovati. Zagonetne pojave registrirane su na razlicitim mjestima naseg planeta, ali im je svima zajednicko da do danas nisu racionalno objasnjene.
Krenimo, dakle, redom...
Drama u artickim vodama
Prema americkim saznanjima, KGB je u strogoj tajnosti cuvao najmanje 19 dosijea o stradanjima sovjetskih „migova“ koji su imali zadatak da unište neidentificirane letjelice što su se vrzmale iznad sovjetskih vojnih baza!
Nekako u isto vrijeme kada su se visoki zrakoplovni i pomorski vojni i civilnim eksperti Sjedinjenih Drzava, izvodeci ultratajne vojne manevre u vodama Puerto Rica (podrucje koje pripada Bermudskom trouglu), osvjedocili da su za sve vrijeme vjezbe bili pod prismotrom "uljeza"- neidentifikovane podmornice - koja je raspolagala fantasticnim karakteristika i bila neuhvatljiv za americke pomorske i zrakoplovne snage, u drugom dijelu svijeta, u sjevernom Atlantiku, poznati arkticki istrazivac doktor Rubens J. Villel, te kormilar i dezurni oficir, koji su ucestvovali u vojnim-mornarickim manevrima pod sluzbenim nazivom "Operacija Deep Free Z.", iznenada su postali svjedocima tajanstvenog dogadaja koji ce dugo vremena biti predmetom najsuptilnije istrage americkih znanstvenika.
Evo kako je taj zbunjujuci dogadaj opisao Solomon suljman:
"...Dan se blizio smiraju. Doktor Villela se nalazio na palubi, kada je odjednom vidio da se nesto pojavilo iz morske vode. Silovitom snagom probilo je led debljine od tri metra i poput ogromnog srebrnastog metka nestalo u nebesima. Ogromne sante leda podignute na nekoliko desetina metara sa topovskom bukom srucile su se nazad na ledeni sprud, a voda u ogromnoj rupi naprosto je kljucala. Iznad nje su se dizali oblaci pare, sto je najvjerojatnije ukazivalo na dzinovsku energiju procesa, koji tek sto se odigrao..."
Kome je pripadala neidentifikovana letjelica koja je izletjela iz hladnih arktickih voda? sta je radila i gdje je nestala?
Nevjerovatni prizor
Mnogo kasnije, u vrijeme Jeljcina, americki i ruski znanstvenici su izmjenili tajna dokumeta i saznanja o nekim slucajevima za koje je bila zainteresirana i jedna i druga strana. Prema americkim saznanjima, KGB je u strogoj tajnosti cuvao najmanje 19 dosijea o stradanjima sovjetskih „migova“ koji su imali zadatak da uniste neidentificirane letjelice sto su se vrzmale iznad sovjetskih vojnih baza i instalacija. Neke od njih vinule su se, poput projektila, iz morskih dubina. Kako su Sovjeti vjerovali da se radi o najnovijim americkim spijunskim letjelicama, pokusavali su da ih zaustave i obore, ali su njihovi „migovi“ dozivljavali tragican kraj.
Iz tih dramaticnih vremena potice i fotografija neidetificiranog leteceg objekta u obliku cigare, koja je snimljena neposredno nakon izlijetanja tajanstvene letjelice iz morskih dubina. Desilo se to iza polarnog kruga, nedaleko od dalekog Koljskog poluotoka. Slucaj nikada nije objasnjen, ali su clanovi specijalno oformljene komisije, koju je predvodio ugledni sovjetski ufolog, zamjenik rukovodioca Sekcije za podvodna istrazivanja Akademije znanosti SSSR, doktor V. Azaza, sakupili podatke da su samo u dvije godine -1980. i 1981. - stanovnici okolnih sovjetskih oblasti registrirali izlijetanje iz voda ovog regiona najmanje 36 misteriozni letecih objekata. Istrazivanja koja su sljedecih mjesici i godina poduzeta nisu sovjetske znanstvenike odvela do racionalnih odgovora . Tako su i ovi slucajevi adaktirani.
Ali, krenimo dalje.
Petnaestog studenog 1975. godine u 16 sati, u neposrednoj blizini Marseillea, u francuskim priobalnim vodama, iznenada je iz vode izletio srebrnasti disk sa precnikom oko deset metara. Prema izjavama jednog inzenjera za svjetionike i bankine, te 16 radnika koji su bili ocevici cudnog dogadaja, tajanstveni disk (leteci tanjir) je napravio nekoliko krugova, zatim se podigao na visinu od nekih 120 metara, ostao na toj visini oko 90 sekundi, a zatim iz mjesta jurnuo neshvatljivom brzinom i nestao u nebu.
Godina 1977. po mnogo cemu je bila godina NLO-a. Vidani su iznad mnogih podrucja svijeta, a dopisnik novinske agencije Reuters iz Tokija, 29. listopada je odaslao sljedecu vijest:
„Iz Urugvaja, gdje su posljednjih mjeseci videni u velikom broju, leteci tanjiri su se, izgleda, preselili u Japan.
Prema izjavama ocevidaca, jedan tajanstveni leteci predmet psojavio se ovih dana na nebu iznad sjevernog dijela ostrva Honshu. Pilot japanske kompanije Jal i jedan astronom, izjavili su da su vidjeli vatrenu loptu koja se, pred njihovim ocima, podijelila u vise manjih, koje su se vec sljedeceg trenutka izgubile u dubokim vodama Pacifika!...“
No, vratimo se vec pominjanom clanku uglednog profesora S. Sandersona "Aboridzini morskih dubina", objavljenom 1972. godine (br. 9) u moskovskom casopisu "Tehnika malodezi".
Što skriva more?
U tom tekstu, profesor Sanderson navodi vise interesantnih svjedocanstava o pojavama neidentifikovanih plivajuce-letecih objekata. Izmedu ostalih, pominje i epizodu koja se odigrala 20. srpnja 1967. godine u 18,15 sati, daleko od ledenih polarnih predjela, otprilike 120 milja od brazilske obale, u toplim vodama Atlantika.
sta se, zapravo, dogodilo?
"...Oficiri i komanda argentinskog broda "Navvero" su vecerali kada je zapovjednik broda, iskusnog pomorca Yulijana Lucasa Ardanza, hitno pozvao na palubu dezurni oficir Jorje Montoya. Dezurni oficir mu je saopcio da je registrirao neko cudno plovilo koje prati njihov brod. Zapovjednik je izletio na palubu i primijetio da se sa desne strane, otprilike 50 fita od "Navveroa" krece neki nepoznati ploveci objekat nesvakidasnjeg oblika. Bio je nalik cigari i imao je duzinu oko 110 fita. Zacudo, plovilo nije proizvodilo nikakav zvuk, niti je iza sebe u vodi ostavljalo uobicajni trag. No, ono sto je bilo najcudnije i sto je iskusnog pomorca cinilo zbunjenim lezi u cinjenici da je misteriozni ploveci objekat zracio snaznom plavkasto-bijelom svjetloscu.
Zapovjednik argentinskog broda Yulijan Lucas Ardanz zabiljezio je u brodski dnevnik da na cudnom plovecem objektu nije zapazio nista sto je karakteristicno za uobicajne podmornice, na njemu nije bilo kule, periskopa, mosta... Plovilo je bilo savrseno glatko i kretalo se istom brzinom kao i njegov brod - oko 25 cvorova na sat. Poslije izvjesnog vremena, zagonetna je podmornica iznenada promijenila smjer za 90 stupnjeva, zaronila, prosla ispod "Navveroa" i nestala u mracnim dubinama Atlantskog oceana.
Solomon suljman navodi i tragicni slucaj, vjerovatno vezan za tajanstveni "roneci" objekat, koji se italijanski teritorijalnim vodama 18. listopada 1978. godine. Ribar po imenu Vincetti tog je dana sa svojom kocom otplovio na Jadran, a vec sljedeceg dana naden je na dubini od 20 metara. Ovu cudnu tragediju obiljezile su dvije neobicne okolnosti: nije se dogodio nikakav sudar, jer na camcu nije bilo nikakvih tragova koji bi upucivali na to, a drugo, prilikom obdukcije, u plucima nesretnog Vincetta nije pronadena nijedna kap vode!
Fantomi Jadrana
Tragicnog dana, u podrucju Jadrana u kome je Vincett obicno lovio ribu, neki su ribari registrovali misteriozni "stub svjetlosti", koji je izbijao iz mora, a kada su mu se priblizili on je zaronio I nestao.
Te 1978. godine Jadransko je more postalo sredisnja tema mnogih lovaca na misterije. U njegovim su se vodama dogadale krajnje neobjasnjive pojave i fenomeni.
U noci 3. studenog italijanski ribar Antonio Paleska iz San Benedeta del Tronta prvi put opaza neobicnu pojavu na moru:
- Bio sam na otvorenom moru kada sam, oko tri ili cetiri sata ujutro, opazio neku cudnu gotovo ruzIcastu svjetlost kako prati moju kocu. Moram priznati da sam se uplasio, jer takvo nesto nikada u zivotu nisam vidio. Sakupio sam mrezu i krenuo prema obali. No, tajanstveno ruzicasto svijetlo me i dalje pratilo. Obilazilo je oko moje koce i ja nisam mogao odgonetnuti sta bi to moglo da bude. Uzasno sam se uplasio. Tek kada sam se priblizio obali, poslije puna dva sata pratnje, tajanstveno je svijetlo prestalo da me prati. Nestalo je u dubinama mora.
Prvih su dana italijanski ribari zbijali sale na racun Antonia Paleska, ali su uskoro - kada su se i sami uvjerili u neobicne pojave - u pomoc pozvali civilne i vojne eksperte. Tih su dana mnogi ribari bili svjedocima pojave cudne svjetlosti, golemih vodenih stupova koji su iznenada izbijali iz mora, pjenusanja i kljucanja vode, zagonetnih bijeli pruga, loptastih letecih tijela sto su izlijetali iz mora i ponovo se vracala u njega...
- Iznenada sam na radaru ugledao neko cudno tijelo koje nas prati – ispricao je svoj dozivljaj \ovani Merlini, zapovjednik ribarskog broda „Andrea Padre“. – Upitao sam: Ko je iza nas? Javite se!... Mornari su mi rekli da iza nas nema nikoga. Naljutio sam se i otisao da se u to sam uvjerim. i odista, nisam vidio nikoga da nas prati, ali je radar i dalje registrirao nekog fantomskog pratioca koji je imao oblik ploveceg pauka!
Drugi italijanski ribar, Alberto Matuchi, koji je tih dana ribario na svojoj koci „Luna Madre“, ispricao je novinarima sljedece:
- Prvo je nas radar poludio, a zatim nas je iznenada zaslijepila jaka svjetlost koja se neprestano premjestala po moru. Najcudnije u svemu tome bilo je sto se ta misteriozna svjetlost nije reflektirala na moru!...
Šta se zbiva ispod mora?
U noci 9. studenog neobicni fenomene po prvi put registrira jedan vojni patrolni camac CP 2018 italijanske Ratne mornarice. Oko 20,45 sati, dok su se nalazili sest milja daleko od Silvi Marine, ugledali su ruzicastu svjetlost koja se rasipala u precniku oko tri stotine metara, a zatim odjednom nestala. Sva kasnija patroliranja bila su bezuspjesna, a more na kome se fantomska svjetlost pojavila duboko je oko 23 metra i iskljucuje svaku mogucnost prisustva podmornice.
Narednih dana uplaseni ribari nisu isplovljavali na jadransku pucinu, ali su i dalje bili svjedoci neobicnih pojava.
- Nalazio sam se cetiri milje od obale – sjeca se \uzepe Merlini. – Bilo je oko 10 sati ujutro kada sam primijetio da se nesto cudno dogadalo sa radarom. Kao da ga je neko iskljucio. Pogledao sam oko sebe i opazio ogromnu brazdu kako prosjeca more. Takav trag iza sebe ostavlja jedno veliki motorni brod. Medutim, na povrsini mora nije bilo niceg, bas niceg!
Slicne tragove u moru vidjelo je bar dvadesetak pomoraca. Ali, drugi ribari dozivjeli su da u njihovoj blizini iznenada, bez ikakvog vidljivog i logicnog razloga, prokljuca more!
- Prvo je vladao mukli mir, a more je bilo glatko poput ulja - sjeca se Karlo Vodi. - Odjednom, nedaleko od nas, voda pocinje da kljuca. Utisak je kao da se ispod mora nalazi nekakva masina koja proizvodi pjenu. Ogrmonu pjenu, barem 600-700 metara u precniku. Usred te pjene kao da se pokretalo nekakvo golemo, tamno, plovece tijelo...
Analizirajuci fantomske pojave u Jadranu, italijanski pukovnik De Martino izjavio je novinarima da se vecina zagonetnih pojava moze pripisati prisustvu stranih podmornica, ali sto se tice vodenih stupova, svjetlecih fenomena i smetnji na radarima, to spada u istu kategoriju kojoj pripadaju i - leteci tanjiri!
Nesto cudno desavala se tih dana i u hrvatskim teritorijalnim vodama. Glasoviti splitski knjizevnik i novinar Miljenko Smoje ribario je oko Lastova sa dvojicom prijatelja – novinarom Slobodanom Paparelom i nekadasnjim Hajdukovim prvotimcem Ivom Begom, kada su ugledali neku cudnu svjetlost, koja se iz pravca Korcule priblizavala ogromnom brzinom. U blizini njihovog broda ta se svjetleca kugla pocela rasprskivati. Pred njima se ukazao nestvaran prizor: na moru se, poput kakvog cudesnog ringispila, okretao neki misteriozni ognjeni obruc. Vodoskoci svjetlosti su ih gotovo zaslijepili prskajucI na sve strane.
Sutradan je Miljenko Smoje, u drustvu sa predsjednikom Skupstine opcine Lastovo Ljubom saricem, kod otocIca Kopiste, dozivio gotovo identican dogadaj:
“Velikom brzinom”, zapisao je Smoje, “koja nekoliko puta nadmasuje najbrze glisere, nekakav cudan predmet klizio je povrsinom mora. Od nas je bio udaljen 300-400 metara. Nikakvog zvuka nije bilo. Nijemo smo se gledali nista ne shvatajuci, a ploveca svjetlost brzo se udaljila i nestala iz naseg vidokruga...“
Posada koja je promatrala nevjerovatni prizor na pucini, kazala je kasnije da je bilo jezivo, da ih obuzimala strava i svima se cinilo da oko njih djeluje neka natprirodna sila...
Zagonetne pojave vezane za more, izgleda, nisu novijeg datuma. Godine 1825. zapovjednik "Andrewa Bloksama" zabiljezio je u brodski dnevnik: "Danas, 12. kolovoza oko 3,30 sati nocni dezurni na palubi odjednom su se sokirali od zaprepastenja. Sve se oko njih iznenada osvijetlilo. Kada su pogledali prema istoku vidjeli su ogromno svjetlece tijelo, koje se podizalo iz mora pod uglom otprilike od sedam stupnjeva i koje je zatim munjevito nestalo iz vidokruga. Taj se prizor jos jednom ponovio. cudno je tijelo ovoga puta bilo boje crvenog usijanog topovskog dzuleta, a po velicini je bilo kao Sunce. Zracilo je tako jaku svjetlost da se na palubi mogla i izgubljena igla da nade..."
Plutajući zrakoplov
Dvadeset godina kasnije, tacnije 18. lipnja 1845. godine misterija se ponovila: "Mjesto dogadaja: 36,40 stupnjeva sjeverne sirine i 13,44 stupnjeva istocne duzine sa broda 'Victorija' stigla je informacija da su mornari bili svjedoci nevjerovatnog dogadaja. Promatrali su izronjavanje tri zasljepljujuca svjetleca diska. Prema njihovim procjenama, leteci su diskovi bili najmanje pet puta veci od punog mjeseca i povezani izmedu sebe tankim svjetlecim sipkama. Izronili su iz dubine mora i nestali u nebeskim prostranstvima..."
U pomorskim analima Norveske pominje se slucaj koji se odigrao 11. veljace 1937. godine. Tog dana su clanovi ribarskog brod ...
Brdo u oceanu
U jednom svom djelu posvecenom enigmi Bermudskog trokuta, americki pisac Norman Bien navodi slucaj koji se odigrao 1972. motornom camcu “Nitemareu”, koji je plovio prema luci Kokosov Gaj.
U jednom je casu, vlasnik camca odjednom opazio da njegov kompas, sudeci prema pozicijama obliznjih svjetionika, za oko 90 stupnjeva pokazuje pogresan pravac. U istom se momentu dogodilo jos nesto neshvatljivo: oslabila su i brodska svjetla (da bi se uskoro ugasila), kao da su se svi akumulatori najednom ispraznili.
Misteriozni oblak
Buduci je mogao da vidi kopno, kapetan je, pritisnuvsi puni gas, usmjerio camac ravno prema orijentacijskim tockama. No, tek ga je tada docekalo istinsko iznenadenje. Umjesto da camac plovi prema naprijed, on je krenuo prema nazad. Puna dva sata motor je punom snagom gurao camac prema obali, ali se ovaj od nje polagano udaljavao, ploveci - natraske!
Ipak, za zapovjednika “Nitemareua” i njegova tri preplasena putnika, te uzbudljive noci to nije bilo jedino iznenadjenje. Odjednom su opazili kako nekakav tamni oblak, ili nesto njemu slicno, prekriva dio neba spustajuci se prema morskoj pucini. Oblak se nalazio dvije-tri milje zapadno od camca i cinilo se kao da lebdi iznad same morske povrsine.
Nekoliko trenutaka kasnije zaprepasteni kapetan i putnici motornog camca primijetili su da u tajanstveni oblak ulazi nekakav svjetleci objekat. Neidentificirana je letjelica(?!) nekoliko minuta lebdjela u neobicnom oblaku, a onda je iz njega izasla i munjevitom brzinom nestala prema otvorenom moru.
Zanimljivo svjedocanstvo zab ...
Mreža ukletih zona
Prikupljajuci podatke o misterioznim nestancima brodova i aviona, americki je istraživac A. Sanderson otkrio da postoji tacno deset podrucja u kojima se, s vremena na vrijeme, odigravaju nevjerovatni dogadjaji!
To nisu uvijek “trokuti”, vec ponekad “rombovi”, “pravougaonici”, “krugovi”... Smjesteni su gotovo simetricno s obje strane ekvatora - pet s jedne pet s druge strane - tocno na 72. stupnju duljine, i svi se odlikuju stalnim magnetskim i drugim anomalijama.
Zemlja mrtve linije
O tocnim lokacije ukletih zona do sada se malo pisalo. Pored Bermuda i Vrazijeg mora, one su smjestene u zapadnom dijelu Mediterana, sjeveroistocno od Havaja (u sjevernom Pacifiku), uz sjeveroistocnu obalu Argentine, uz jugoistocnu obalu Afrike, u Tasmanskom moru, u istocnom dijelu Indijskog oceana, u zapadnom dijelu Indijskog okena (uz jugozapadnu obalu Australije) i u, po mnogo cemu jedinstvenom, predjelu - u “zemlji mrtve linije” - u Afganistanu!
Ukoliko su A. Sanderson i njegove pristase u pravu, onda je nas planet obavijen veoma preciznom mrezom ukletih zona, koje su podjednako udaljene jedna od druge. Ako u ta misteriozna podrucja ukljucimo i polove, onda mreza izgleda kompletna - dvanest nevjerojatnih podrucja u kojima se dogadaju cudni i neobjasnjivi nestanci!
Istrazujuci ova opasna podrucja, americki su i ruski znanstvenici otkrili brojne zagonetke na koje nisu nasli racionalne odgovore. Odakle, na primjer, “izviru” golemi unutarnji valovi u oceanima i kakva je njihova sudbina kada se ne pojave na povrsini mora? Zasto voda ispod ekvatora, na dubini izmedu 200 i 600 metara, relativno uskom strujom tece u suprotnom smjeru od povrsinskih morskih struja? Zbog cega se nad tom strujom povremeno (ili uvijek?) stvaraju valovi, kao na “zmijolikom konopcu”, ponekad dugi cak i nekoliko tisuca kilometara? Kako je izgledao ocean prije milijardu ili vise godina? Kako oceani utjecu na sve uocljivije promjene klime na nasem planetu i kakva je njihova uloga u svemu tome?
Na drugoj je strani, veliki broj strucnjaka iz razlicitih podrucja znanosti, pokusavao proteklih desetljeca objasniti uzroke zagonetnih nesreca i misterioznih nestanaka, te proniknuti u tajnu (ne)prirodnih mehanizama, koji vladaju u ukletim podrucjima.
Ralph Barker, autor knjige “Velika misterija u zraku”, pise da odredena otkrica nekih fizicara upucuju na opasne gravitacione cestice materije. On smatra da “materija koja se ne podvrgava zakonima sile teze, a narav joj je protivna prirodi materije Zemlje, posjeduje golemu eksplozivnu snagu kad dode u dodir sa zemaljskom materijom...” i da se “lokalizira u odredenim podrucjima Zemlje”.
Glasovita je i hipoteza o “skoku u vremenu”. Rijec je o tome da magnetske bure, koje izazivaju radio-smetnje, mijenjaju magnetsko polje naseg planeta, a mozda mijenjaju cak i silu tezu. U odredenim uvjetima i okolnostima, koje znanost jos uvijek nije uspjela definirati i, dakako, objasniti, te pojave, mozda, mogu izazvati pomak brodova i aviona u druge tocke prostorno-vremenske dimenzije!
Nestali 10 minuta!
Bilo je slucajeva - najcesce u Bermudskom trokutu - da su se zrakoplovi sa zadace vracali mnogo prije nego sto je trebalo, kao da su letjeli uz nevjerojatnu snagu povoljnog vjetra. A atmosferske prilike, registrirani u vrijeme tih letova, nisu mogle izazvati slicne otklone. Pretpostavlja se da su se u tim slucajevima zrakoplovi samo “ocesali o krajicke” nastalih anomalija, dok su prolazili pored nekakve “prostorno-vremenske rupe”!
Naravno, ova teza zvuci vise nego fantasticno, jer je do danas nitko nije uvjerljivo objasnio. Ali, to nikako ne znaci da je “izvan pameti”. Uostalom, evo jednog slucaja iz zivota, o kome sam detaljnije pisao u svojoj knjizi “Tajanstveno more”.
Dogodilo se to 1970. godine u zrakoplovnoj luci Miami. U glavnoj ulozi je bio putnicki zrakoplov kompanije National Airlines, koji se - pod kontrolom radara - sa 127 putnika sa sjevero-istoka priblizavao svom odredistu. Iznenada, a to i jeste ono sto se ne da nikako racionalno objasniti, zrakoplov je nestao s radarskog ekrana i ponovo se pojavio tek nakon deset minuta, kada je vec u zracnoj luci dignuta uzbuna. Zrakoplov se zatim prizemljio bez ikakvih poteskoca.
Iskusni pilot i clanovi posade bili su iznenadeni zaprepascenoscu personala Kontornog tornja, posto se po njihovom uvjerenju nije dogodilo nista neobicno. Tada je jedan od kontrolora leta ljutito reagirao:
- Zaboga prijatelju, pa vi punih deset minuta napraosto niste postojali!
Sada je i pilot bio zbunjen.
- Kako? - upitao je.
- Pogledajte u vas sat!
Tada je pilot sravnio vrijeme na satovima posade i u zrakoplovu s vremenom u zrakoplovnoj luci. Rezultat je bio vise nego apsurdan: satovi u zrakoplovu i satovi njegove posade, kao i putnika, zaostajali su za regularnim vremenom - deset minuta! Sve ovo je bilo utoliko cudnije sto dvadesetak minuta ranije, pri obaveznom sravnjavanju satova, nije bilo - nikakvih razlika!
Slicni su slucajevi zabiljezeni u jos nekim krajevima i podnebljima naseg planeta i kazivanje o njima oduzelo bi nam dosta vremena i prostora. S toga cemo navesti samo jos jedan.
Sudar s prošlošću
Dogadaj se odigrao u ljeto 1961. godine u zracnom prostoru drzave Ohio (SAD). Leteci kroz teske kisne oblake, jedan je americki pilot primijetio da pravo na njega leti neki drugi zrakoplov. Zbunjeni i preplaseni pilot, ucinio je sve kako bi izbjegao tragediju. To mu je poslo za rukom iako nije u potpunosti izbjegao opasni susret - okrznuo je krilom nepoznati zrakoplov!
sto se dalje dogodilo? Da li je udarac bio tragican za nepoznatog pilota koji mu se nasao na liniji leta?!...
Pilot je pogledao ispod sebe i s olaksanjem konstatirao da do tragedije nije doslo. Pogledao je pazljivije: nepoznati je avion bio muzejski primjerak dvomotorca od drveta i kanvasa, model starinskog aparata koji se proizvodio davno, jos prije Prvog svjetskog rata!
I sam je zrakoplovac izgledao nekako staromodno. Na sebi je imao kozno odijelo, koznu kapu na glavi i ogromne naocare. Sljedeceg momenta, stari je zrakoplov skrenuo u stranu, uletio u neki oblak i - nestao!
Kada se spustio na obliznji aerodrom, pilot o cijem je dozivljaju rijec, prijavio je da se “neki idiot nalazi u zraku u svom zakrpanom, starom zrakoplovu” i da stvara kaos u avio-saobracaju. Medutim, kada je kasnije provjeravao podatke u Kontrolnom tornju, saznao je da nigdje nije bio primijecen stari zrakoplov s kojim se za malo sudario. Pretrazio je i listu dozvola za letenje, ali ni u njoj nije nasao nikakav podatak o starom zrakoplovu!
Cijeli dozivlja ostao bi mu u sjecanju kao jedan od najdramaticnijih i najmisterioznijih u zivotu da nekoliko mjeseci kasnije iz novina nije saznao za neobicno otkrice: zrakoplov, upravo onakav s kakvim je, na srecu, izbjegao sudar, bio je pronaden na nekoj livadi prekriven sijenom.
Istodobno je istrazna komisija, a to je ono sto jos uvijek zbunjuje znanstvenike, detaljno ispitujuci stari zrakoplov, nedvojbeno zakljucila da se aparat nalazio na tom mjestu, dakle, na livadi, posljednjih nekoliko desetljeca i da za to vrijeme zasigurno nije uopce letio. Nije ni mogao, jer je bio vec u raspadajucem stanju!
Ali, ni to nije bilo sve: u pilotovoj kabini pronaden je stari dnevnik u kome je pilot zabiljezio i neobicni dozivljaj, koji je dozivio prije vise od 50 godina:
“Leteci kroz oblake”, zapisao je stari zrakoplovac “najednom sam se nasao nasuprot ogromne srebrne letjelice nalik zrakoplovu, koja me je okrznula svojim srebrnim krilom. Momenat kasnije, sjajni se zrakoplov okrenuo i nestao u drugom oblaku!”
Pilot iz Ohia je bio krajnje iznenaden ovim otkricem. Dnevnik je odmah odnesen ekspertima civilnog zrakoplovstva, koji su bili ubijedeni da je cijeli slucaj bio izmisljen, a dnevnik da je bio falsificiran. Medutim, iznenadenju nije bilo kraja kada se ispostavilo da je dnevnik stopostotno autentican, a posljednje biljeske u njemu da su stare najmanje - pet desetljeca!
Ovo je, uistinu, jos vise zbunilo znanstvenike, pa je formirana nova komisija eksperata, koja je detaljno pregledala stari zrakoplov. I sto je otkrila?
Nevjerovatni doživljaj
Na jednom dijelu zrakoplova otkriven je trag boje i aluminija. Ovi ostaci su detaljno ispitivani i provjeravani i u znanstvenim laboratorijima, ali nije bilo sumnje u to da se radi o materijama od kojih se izraduju – moderni avioni!
Kako objasniti ovaj neverovatni slucaj? Da li se na nasem planetu, pod odredenim okolnostima, dogadaju “vremenska preklapanja” ili nekakve kaoticne vremensko-prostorne anomalije?!…
Na ovo pitanje je dosta tesko odgovoriti, ali uporni novinari su u arhivama Oksforda otkrili jos jedan “dokaz” da je to izgleda moguce. Evo cime oni to dokauju…
Dogadaj o kojem ce biti rijeci odigrao se u Versaju (Francuska) davnog 10. srpnja 1901. godine. Glavne licnosti su bile dvije engleske uciteljice, dakle, za to vrijeme veoma obrazovane osobe. Njihova imena su Elinora Dzordan i sarlota Meberli.
Kada su tog dana pune ushicenja usle u Versajski park I dosetale do jednog zelenog proplanka, najednom su pocele da osjecaju kako se oko njih sve mijenja. Do njih je poceo da dopire neobicno zucan zagor, a oko njih ambijent je poprimao nekakav drugaciji izgled. Ispred njih je, na neki cudan nacin, nestajalo predivne aleje i – Elinora i sarlota su ulazile u neko drugo vrijeme!
Ulazile su u – proslost!
Naravno, engleske uciteljice su bile silno zbunjene, ali I nemocne da bilo sto poduzmu. Nastavile su sa setnjom jedna drugu sapatom ohrabrujuci. Pored njih su prolazili francuski plemici iz vremena Marije Antoanete; podalje su dvorkinje o necemu glasno raspravljale; bastovani su strpljivo dotjerivali zeleno rastinje; cuo se zveket starinskih kocija, sve skupa, prizor jednog davnog vremena bio je dosta kompletan i, nadasve, ubjedljiv!
Koliko su dugo boravile u drugoj vremenskoj dimenziji, uciteljice nisu mogle da objasne cak ni u svojim detaljnim biljeskama, kojima su zapanjile citav znanstveni svijet svog vremena. Sjecaju se svoje prevelike zbunjenosti, ali i takvih detalja koji su, kasnije, znanstvenike ubijedili da Engleskinje u Versaju nisu mastale i sanjarile, vec da je njihov dozivljaj “po svoj prilici autentican, ali i neobjasnjiv”!
Utjecaji Sunca i Mjeseca
Rjesenje misterije Bermudskoga trokuta trazi se i u osobinama meteoroloskih uvjeta, sto ih karakteriziraju promjenjljivost vremena i cesti uragani. Time se, medutim, ni izdaleka ne mogu objasniti svi tajanstveni slucajevi zabiljezeni u ostalim ukletim podrucjima.
Neki strucnjaci drze da se uzrok nalazi u morskim potresima - iznenadnome pomicanju morskog dna, sto moze stvoriti val poput oblakodera, visok cak i do 60 metara, i proizvesti vrtlog koji je u stanju usisati svaki brod ili zrakoplov. Ali, ni seizmicki udari, ni dzinovski valovi ne mogu ostati nevidljivim, a njihovo orgijanje nije zabiljezeno ni u jednom slucaju nestanaka brodova i zrakoplova.
Ruski znanstvenik, nekadasnji sef katedre za fiziku moskovskog inzenjersko-gradevinskog instituta, dr. Aleksandar Jeljkin, smatra da rjesenje bermudske zagonetke treba traziti na drugom mjestu.
Analizirajuci svaki ponaosob slucaj nestanaka brodova i zrakoplova u ukletom Bermudskom trokutu, on je uocio da se “momenti njihova nestanka” ponavljaju po sasvim odredenim zakonitostima koje su u svezi s astronomskim pojavama. Preciznije, do nestanaka dolazi uvijek u okolnostima kada se nas planet, Mjesec i Sunce, na svojim svemirskim putanjama, nadu u odredenim tockama, pod odredenim kutovima i na stanovitim medusobnim udaljenostima.
Poznato je - veli dr. Jeljkin - da se nas svemirski dom, planet Zemlja, okrece u beskrajnim prostranstvima vrlo kompliciranom putanjom. U toj “plovidbi” neprekidno se mijenjaju koordinate Zemlje u odnosu na Sunce i Mjesec, koji takoder ne stoji na jednom mjestu. U tim razlicitim medusobnim odnosima dolazi i do razlicite snage medusobnih utjecaja tih tijela jednoga na drugo. Kako je k tome Zemlja jos i spljostena na polovima, to Sunce i Mjesec snaznije privlace one njezine dijelove koji su im blize, to jest ona podrucja oko ekvatora. Pri tom nastaju razlicite sile i protusile koje kao da zele izmijeniti zamisljenu osovinu oko koje se okrece nas planet. Te sile najsnaznije djeluju - zbog polozaja u kojima se nadu Zemlja, Mjesec i Sunce - u prosincu i lipnju, a najslabije u ozujku i rujnu!...
Zemlja poput kristala
Osim tih fenomena, dr. Jeljkin podsjeca i na sile sto utjecu na plimu i oseku. Ni njihova snaga i usmjerenost nisu stalne, nego se mijenjaju. Najsnaznije su u doba “mladoga” i “punoga” Mjeseca. Putujuci oko Zemlje, nas nebeski susjed - podsjeca dr. Aleksandar Jeljkin - cas nam je blizi, a cas se udaljuje. Kad se nade u najblizoj tocki prema nasem planetu, njegova je privlacna snaga 40 posto veca od one kad je Mjesec najudaljeniji od Zemlje.
- Kruzeci istim putanjama Sunce, Zemlja i Mjesec dolaze u odredenim vremenskim razdobljima u “zakonite” medusobne polozaje u kojima se ponavlja djelovanje medusobnih sila. U takvim trenucima, u Bermudskom trokutu i drugim ukletim podrucjima, moguce su i takve prirodne pojave kao sto je pokretanje magme duboko, ispod oceanskog dna, usljed cega dolazi do anomalija u magnetskim polovima Zemlje. To opet onemogucuje funkcioniranje kompasa i svih drugih brodskih instrumenata za orijentaciju, zaustavljaju se satovi, elektricni i elektronski uredaji, bas kako to opisuju rijetki sretnici, koji su prezivjeli na nastradalim brodovima i zrakoplovima...
U prilog svemu sto je receno nemoguce je zaobici i zanimljivu pretpostavku Jeljkinovih kolega, ruskih istrazivaca Nikolaja Goncarova, Valerija Makarova i Vjaceslava Morozova. Oni promatraju Zemlju kao svojevrsni golemi kristal, oblozen velikim plocama. Njihova je prva shema dodekaedar, tijelo sastavljeno od dvanaest petokuta.
Druga je shema ikozaedar, koji se sastoji od dvadeset trokuta. Pri spajanju tih shema, dobija se na globusu kostur Zemlje-kristala, a u kristalu dolazi do najzanimljivijih pojava na rebrima i cvorovima mreze.
Cini se da na spojevima poliedara dolazi do mnogih globalnih lomova Zemljine kore, a na cvorovima, gdje se sastaju vrhovi trokuta - sve svjetske magnetske anomalije, sredista najvecega i najmanjega atmosferskog tlaka, najvece naslage korisnih ruda, cak i izvorista najstarijih kultura i glavna zimovalista ptica-selica!
Jedan od cvorova tocno poklapa Bermudski trokut, drugi japansko Vrazije more, a ostali se slazu s preostalih osam “podrucja nestanka”. Dakako, to je tek “luda zamisao” i zasad nista vise, ali - kako bi se reklo - sve se slaze!
Bez obzira na sve, posljednjih se godina u ukletim podrucjima obavljaju intenzivna, slozena geomagnetska, gravitacijska, meteoroloska i druga znanstvena istrazivanja, a ukljucena je cak i svemirska tehnika. Sve se cini ne bi li se uslo u bit bermudske misterije i otkrili razlozi nestanaka brodova i zrakoplova. No, ocean za sada uspjesno odolijeva svim pokusajima, duboko skrivajuci svoje stare tajne.
A jedna od njih, nesumnjivo su i fantomski otoci..
U nekoliko redaka
Bermudska misterija
Mnogi dogadjaji koji bi se mogli podvest pod zajednicki imenitelj tipa Bermudske misterije, još uvijek zbunjuju suvremenu znanost!
Smrt na “Vitezu”
Misteriju su Bermudskog trougla 1982. godine istrazivali i ruski znanstvenici. Evo biljeske jednog od njih:
“...Sinopticarka Jurate Mikolajujene zabrinuto je rekla: ‘ziva u barometru naglo pada!’ Kroz dva sata nova informacija: ‘ziva se ne zaustavlja!’ Ocean je bio gotovo miran, a stub u barometru se spustao sve nize i nize, priblizavajuci se opasnoj granici. Glave su nam bile kao olovo. Ni zvuka talasa, ni zvizduka vjetra, ni daska, a bilo je kao da je zrak ispunjen nepojmljivim nabojem.Te noci nisam vidio ni jedan osmjeh.
Ujutro su radisti, zabrinuti zbog odsustva svog starjesine Sumorova, usli u njegovu kabinu. Zatekli su ga kako nepomicno lezi na podu. Bio je mrtav.
Bermudski trokut uzeo je jos jednu zrtvu!...”
Drevna vjerovanja
Stanovnici Kribskog i Bahamskog otocja iskreno vjeruju u mocnog Boga mora, koji povremeno baca munje na sve one koji mu remete mir. Iako malo tko danas vjeruje u tu legndu, ocevici su zabiljezili i ovaj misteriozni dogadaj:
- Sedmog veljace 1956. godine letio sam iznad Kariba i juzne Floride - sjeca se kapetan J. Black iz Istocne zrakoplovne kompanije. - Odjednom sam ugledao kako na mene juri nekakva vatrena lopta, koja je u precniku mogla imati nekih cetiri-pet metara. Pokusao sam da izbjegnem direktan sudar, pa s ...
