Preskoči na sadržaj
Ista raja. Nova runda.
Prijava Registracija
GAMERZ.ba — REBORN
Diskusija U kanti

U Zenicu bez ...

363 pregleda · 11 odgovora · otvorena 17.02.2008. u 21:44

o bože smjesno

MRzim novinare oni su supci! pišu svašta nadovezano na ništa!
smijesno xD
               Koyosuke je napisao/la:
MRZIM IH I JA(ALI STA MI MOZEMO)

Govorim za novinarstvo ofo ono...

Kada je jedan popularni engleski huligan tacnije navijac celzija vjerovao jednom novinaru a nije znao da on pise pricu o njemu i njegovim fajtovima i drugovima sa tribine..Preselio se blizu njega i uhodio ga i snimao detalje tuce...

Z*** toga iz Celzijev HeadHunter dobiva sest godina z*** toga....


BIo je je sest je****h godina zajedno sa ubojicama lopovima...

Jednom se nasmijao cuvaru i pitao ga je isti "Zasto se smijes" on je odgovorio "Ja cu ovdje biti sest godina a ti osta cjeli zivotni vjek" Sto je cuvar na to poludio!

Novinari su smece i to vece!



@drpcanga: A sto postoji internet?
Znas onu staru poslovicu

Danas na internetu , sutra u novinama!
hahaahah

KOJI IDOLI !

To je kad se neko preko štele zaposli,guzonjini sinowi....

Je**m ja ovakvu državu
NOVINARI NEMAJU SRCA PROCITAJTE





Covjek koji je preko noci postao najozloglašeniji engleski navijac!

Prije skoro dve godine CKM je objavio tekst o navijacu londonskog Chelsea, Jasonu Marrineru, pripadniku ozloglašene huliganske grupe Headhunters.

Vatreni navijac upoznao je svog novog komšiju, izvjesnog Donala MacIntyrea, ne znajuci da je novinar koji ce mu zarad karijere upropastiti život i poslati ga u zatvor na nekoliko godina. MacIntyre je mjesecima snimao Marrinera skrivenom kamerom, a potom napravio dokumentarni film o "vodji ozloglašenih huligana" koji je 2000. prikazan na BBC-u, a godinu dana kasnije i na našoj televiziji. Marriner je potom uhapšen, a sud mu je odredio zatvorsku kaznu od šest godina. Nakon odležanih skoro cetiri godine, pušten je na slobodu. Dok je bio u zatvoru, Jason je napisao knjigu koja bi uskoro trebalo da se nade u prodaji, a nedavno je dao i prve intervjue.

CKM: Zašto su Donal MacIntyre i BBC izabrali baš tebe?
J.M.: Moje ime im je dao momak koji je dugo vremena bio pandurski cinkaroš. Ali, ne mogu da vjerujem da sam im bio toliko zanimljiv?! Šta sam ja to posebno uradio u životu? Kako stara izreka kaže: "Svako doceka svojih pet minuta", a ja sam doživio da me deset miliona ljudi punih sat vremena gleda na državnoj televiziji - u udarnom terminu.

CKM: Koliko si bio aktivan na tribinama u to vreme?
J.M.: Redovno sam išao na utakmice Chelsea, ali punih sedam godina nisam imao nekakve veze sa tucama na stadionima. Povukao sam se iz svega toga, 37 mi je godina i to me više ne "drži". Imam pametnija posla u životu nego da organizujem tuce navijaca. Naravno, ne kažem da se nisam tukao, da nisam bio jedan od glavnih medu Headhuntersima, ali to je bilo davno. Bilo je to u vrijeme mog odrastanja, i ne stidim se tog perrioda. Volio bih da upoznam navijaca koji je 70-ih i 80-ih godina išao na utakmice a da se nijednom nije potukao.

CKM: Kako si se osjecao kada ti je sud odredio šest godina zatvora? Šta si pomislio u tom trenutku?
J.M.: Kada se dogodilo sve to sranje, podigla se velika prašina. Bio sam siguran da cu dobiti deset godina, a kroz glavu mi je proletjelo: "Dobro je, nije deset". Medjutim, skontao sam da šest ****nih godina treba da odležim sa ubicama, silovateljima, kriminalcima...

CKM: Kako je bilo u zatvoru?
J.M.: Dosadno, monotono, puno kretena... Uspio sam da se izborim sa svim problemima tako što sam sve okretao na šalu. Kad odeš u zatvor, cijeli sistem, okruženje, cuvari... svi su tamo da ti još više zagorcaju boravak u tom cumezu. Cesto sam im se smijao u lice. Jednom me je cuvar pitao zašto se smijem... "Brate, radujem se što cu za šest godina izaci odavdje, a ti ceš ostati ovdje cijeli radni vijek!", odgovorio sam mu. Naravno, poludio je.

CKM: OK, vratimo se navijackim pricama. Koju ceš tucu sa protivnickim navijacima pamtiti za do kraja života?
J.M.: Tucu protiv Sheffield Uniteda na Camdenu. Doveli su odlicnu ekipu, a i mi smo bilo u zenitu snage. Kada si siguran u sebe i u svoje momke, ne zanima te da li je protivnicka ekipa jaka. Znali su da se okupljamo na Camdenu, pa su došli nekoliko sati prije utakmice. Jedina njihova greška bila je to što su ušli u pab. Do zuba smo bili naoružani raketama, motkama, suzavcima... Bilo je krvavo! O tom dogadjaju se previše pisalo i pricalo, bila je to jedna od najbrutalnijih navijackih tuca. Z*** toga bih prije pomenuo Briž 1995. Chelsea je igrao utakmicu u evropskom kupu - jedan drugar je nabavio kartu nekoliko nedelja prije tekme, a nije bila "zašticena". Taj crveni kartoncic brzo je falsifikovan, pa je nas 400 otputovalo u Belgiju sa tim lažnjacima. Panduri su ukapirali da nas je došlo mnogo više nego što je Chelsea dobio ulaznica, pa su nas hvatali po grupama, vezivali nam ruke plasticnim trakama, odvozili maricama i ubacivali u neko skladište ogradeno viskom žicom. U jednom trenutku, u tom magacinu je bilo oko hiljadu ljudi. Sedeli smo vezanih ruku, bespomocni, kao ratni zarobljenici. Nekoliko momaka je uspjelo da prošvercuje noževe pa smo se poslije izvjesnog vremena oslobodili vezova. Krenula je pjesma, guranje, penjanje na žicu, provaljivanje kapije... Sve je prokljucalo. Panduri su izvukli pendreke, ali niko nije obracao pažnju na to. Krenuli smo na njih golim rukama. Bio je to jedan od najžešcih navijacih sukoba sa policijom - pregazili smo ih, bježali su glavom bez obzira. Na kraju smo uspeli da izademo na ulicu. "Slušajte, ukoliko se držimo zajedno, bicemo im na oku. Bolje je da se razbijemo u manje grupe", obratio sam se momcima. Bilo je nezaboravno, kao u filmu "The Great Escape".

CKM: Koji protivnicki navijaci su bili najludi?
J.M.: Poljaci. Ljudi iz istocnoevropskih zemalja su ludi. Oni su petnaestak godina iza nas, ali uvijek žele naš skalp pošto smo "uveli" nasilje na fudbalske stadione. Engleska je 1993. igrala u Poznanju. Sjecam se, spavao sam u hotelskoj sobi kada je uletio jedan moj prijatelj: "Dole su, dole su!", povikao je. "Ko? Ko je dole?", upitao sam ga, još uvijek pospan. "Poljaci. Ima ih nekoliko stotina. Znaju da smo ovde. Cekaju nas", odgovorio je. "Jebote, nemoguce. Pa tek je pola devet ujutro", pomislio sam, ustao iz kreveta i pogledao kroz prozor. Imao sam šta da vidim - oko 150 Poljaka je stajalo ispred hotela. "OK, ustajmo iz kreveta i hajmo dolje na jutarnju gimnastiku!" Za nekoliko minuta smo se svi razbudili, sišli dole, pokupili momke koji su bili u baru i na dorucku, izašli napolje i razjurili pijane Poljake. Naravno, citavog dana je bilo nereda.

CKM: Kako je nastalo ime Headhunters, i da li je ekipa još uvijek aktivna?
J.M.: Bilo je to pocetkom 80-ih, kada je bilo moderno da svaka navijacka ekipa ima naziv. Stvarno nemam pojma ko je Chelsea nazvao Headhunters. Da budem iskren, mislim da nijedan navijac Chelsea nece reci: "Ja sam Headhunter", vec: "Ja sam Chelsea". Taj naziv se procuo zahvaljujuci medijima. Na drugi dio pitanja ne bih mogao precizno da odgovorim pošto sam skoro cetiri godine proveo u zatvoru. Znam da se na prošlogodišnjoj utakmici protiv Leedsa okupila odlicna ekipa. I navijaci Leedsa su došli u zavidnom broju - bilo je svašta. Svaka navijacka ekipa u Engleskoj je aktivna. Neki manje, neki više, ali to ce uvijek biti tako.

CKM: Kojih pet protivnickih navijackih grupa najviše poštuješ?
J.M.: Tottenham i West Ham su tokom 80-ih bili veoma jaki i organizovani, kao i Millwall. Oni ce uvijek imati dobru reputaciju. Prije nekoliko godina, kada su igrali protiv Birminghama, nacionalna televizija je prikazala snimak covjeka od skoro 60 godina kako se zalijece i nogom udara policijskog konja, a potom i Millwallovog klinca od 14 godina koji baca ciglu na pandure. Za takve stvari stvarno treba biti lud. Millwall je uvijek imao takvih likova. Sa sjevera bih izdvojio Middlesbrough i Wolverhampton. Naravno, ovo je pet ekipa sa kojima je Chelsea imao najviše obracuna, i koje sam vidio na djelu.

CKM: Koliko pratiš modu? Šta voliš da kupiš od odjece, a šta nikada ne bi obukao?
J.M.: Kao klinac volio sam da imam trendi majicu, jaknu ili patike. Laže onaj ko kaže da ga moda ne zanima, samo što je svako u nekom svom fazonu. Danas najviše kupujem Bossovu, Pradinu i Armanijevu garderobu, ali najdraže su mi stare Levi's farke, koledžice, Fred Perry majice i Harringtonka. Ta moda me podsjeca na lijepa, stara vremena. Tada sam nosio i Lacostine stvari, Lyle and Scott, Fila... Fajerku ili kombat jaknu nikad nisam volio. Moj dobar prijatelj sa Chelsea Hicky (Steven Hickmott, jedan od najvatrenijih i najludih voda Chelsea Headhuntersa) ni danas ne skida tu jaknu. Kada ga vidim u njoj i starim martinama, uhvatim se za glavu. Covjek je definitivno ostao u osamdesetim.

CKM: Kog igraca/trenera nikada nisi volio?
J.M.: Najomraženiji igrac?! Maradona, naravno. Bio je veliki igrac, to niko ne može da ospori, ali mislim da je veliko govno. Dao nam je gol rukom, i time Argentincima donio titulu. Sudija to nije vidio. Naravno, greške se dešavaju... sve je to fudbal. Ali, zar je moguce da nikad nije rekao: "OK, prevario sam ih, ispao sam djubre, igrao sam rukom, ali šta da radim, niko nije vidio i mi smo pobjedili"?! Kada je rijec o trenerima, ne volim Jacka Charltona. On je Englez i igrao je za raprenzetaciju u zlatnom timu iz 1966. Bio je idol jedne generacije, voljeli su ga i stari i mladi. I onda, odjednom, postane selektor Republike Irske. Užas! Novinari mu postavljaju pitanja, a on odgovara: "Mi ovo, mi ono". Ej, kako "mi", valjda "oni". Pa je l' on Englez ili ****ni Irac? Treba ga objesiti z*** toga što je izdao zemlju!

CKM: Ispricaj nam anegdotu sa nekog gostovanja.
J.M.: U Sunderlandu smo igrali Kup lige. Sjecam se, utakmica se igrala uvece, cini mi se da je bila srijeda. Nas je gore, na ****ni Kup lige, otišlo deset hiljada. Od Londona ima dosta da se ide do Sunderlanda. Kada igramo tamo, obicno se svi okupimo u Gatesheadu u kojem pijemo do pred pocetak meca. Gateshead je blizu Sunderlanda. Svi smo se dobro napili još u putu. Kada smo stigli u Gateshead, Odds, jedan od momaka iz ekipe, bio je toliko pijan da je izlazeci iz busa ispao i razbio glavu. Podigli smo ga i vratili u autobus. Ubrzo je zaspao. Dva sata smo pili u Gatesheadu, a potom sa ostalim Chelseavim navijacima krenuli metroom ka stadionu Sunderlanda. Bili smo mladi, ludi, željni frke, a Sunderland je bio idealan sparing partner. Te veceri je bilo nereda i na stadionu i u gradu. Chelsea je izgubio 2:0. Po završetku utakmice, vratili smo se u Gateshead, ušli u bus i krenuli ka Londonu. Na polovini puta Odds se probudio: "Jas, je l' sve OK?", upitao me je. "Naravno", odgovorio sam. "Trebalo bi uskoro da stignemo gore, zar ne?" "Jebote, jedva smo izvukli žive glave, krvi je bilo na sve strane, tukli smo se puna cetiri sata, izgubili utakmicu, policija je uhapsila 132 navijaca, a ti me pitaš da li stižemo?", odgovorio sam mu. Naravno, ništa mu nije bilo jasno.

CKM: Šta misliš o današnjim stadionima, sa stolicama? Da li fudbal i dalje pripada navijacima?
J.M.: Vecina stadiona lijepo izgleda, ali šta se to dogodilo?! Cijeli život idem na utakmice i sada neko treba da mi zabrani da pušim na tribini. Nema više stare atmosfere, rivalstva, mržnje... A bez toga - fudbal je nula. Nema tradicije! Hocu da odem na utakmicu, da sjedim na mokroj betonskoj tribini, zezam se sa drugarima, navijam, skacem. Prije nego što sam otišao u zatvor i dobio zabranu ulaska na stadione, na jednoj utakmici mi prilazi redar i moli me da sjednem na svoje mesto. "Slušaj, drugar, platio sam 1.200 funi godišnju propusnicu za Chelsea - ako hocu da dubim na glavi, dubicu!", odgovorio sam mu nimalo prijatnim tonom. Na stadionima više nema radnicke klase. Zamjenili su ih ušminkani majmuni, turisti sa fotoaparatima, manekeni...

CKM: U tvojoj optužnici se navodi da si bio povezan sa rasistickim i desnicarskim organizacijama. Da li je to tacno i koliko je rasizam prisutan na stadionima?
J.M.: Nisam rasista. Družim se sa crncima. Ljudi koji me znaju nisu mogli da vjeruju da su me optužili za rasizam. Muka mi je kada cujem sranja poput poistovecivanja Combat 18 sa Chelseavim navijacima. To je najveca glupost! Znam momke sa Chelsea koji su bili, možda su još uvijek, pripadnici Combat 18, ali to su pojedinci. Fudbalski zvanicnici koji seru kako je engleski fudbal zatrovan rasizmom su idioti koji bi trebalo da skoknu do istocne Evrope i vide desno orjentisane skinheade na tribinama, istaknute zastave i obilježja sa rasistickim oznakama... Tek tad bi mogli da pricaju o rasizmu u Engleskoj. Više puta sam bio u istocnoj Evropi kada je Chelsea igrao tamo i uvjerio sam se u to. Još jedna stvar koja me nervira je himna. Pogledajte ragbi! Ragbisti uvijek ponosno pjevaju himnu, imam utisak da hoce da nadglasaju cijeli stadion. I navijaci je uvijek pjevaju sa ponosom. A šta reci o fudbalerima? Foliranti, ne znaju ****ne rijeci. Oni ne pjevaju himnu. To je nevjerovatno, ponižavajuce. Uvijek kažem - budi ponosan na to ko si i odakle si.

CKM: Koliko godina ti je zabranjen ulazak na stadione?
J.M.: Do sada je najduža zabrana bila 10 godina - ja sam dobio 20. Kada su me pustili iz zatvora, smanjili su mi kaznu na osam godina. To znaci da svaki put kada Chelsea ili reprenzetacija igraju preko, moram da odnesem pasoš u policiju pet dana prije utakmice. Na dan prvenstvene utakmice Chelsea takode moram da se prijavim u najbližoj stanici i potpišem neke papire. Po izlasku iz zatvora, kada sam se prvi put pojavio u policijskoj stanici, jedan pandur je bio oduševljen što me vidi: "Je l' to cuveni Jason Marriner? Ti pratiš Chelsea, zar ne?" "Ne pratim nikoga, majmune, imam zabranu!", odgovorio sam mu. Volio bih da mogu da se žalim društvu za ljudska prava, ali njih boli ona stvar za navijace. Jedino što mi je krivo jeste to što nas svi tretiraju kao stoku. Gore nego pedofile, seksualne manijake, razbojnike...

CKM: Za svaku veliku huligansku ekipu bili su zaduženi odredeni policajci.
J.M.: Svi ti panduri su dvostruke licnosti. Ne tako davno, okupili smo se u jednom pabu i cekali protivnicke navijaca. Bilo je to uoci Božica. U pab su ušla dva lika, prišla našem stolu i ostavila cestitku sa natpisom "Svim Headhuntersima srecan Božic, želi policijaska stanica Fulham!" To je bio njihov odgovor na naše razglednice ("Voljeli bismo da ste sa nama", "Lijepo je odmoriti se od vas"...) koje smo im slali iz mjesta u inostranstvu gde je igrao Chelsea ili reprenzetacija. Uoci utakmice protiv Leedsa, kada sam izašao iz zatvora, sjedeo sam u pabu sa drugarima - iznenada mi je prišao pandura u civilu. Bio je nov. "Pozdrav, Jason, šta ima, znaš li šta se sprema danas?", upitao me je cinicno. "To bih ja trebalo tebe da pitam, to je tvoj posao. Ti si u ovoj prici a ne ja", odgovorio sam mu.

CKM: Kada bi sreo Donala MacIntyrea, šta bi mu rekao?
J.M.: Ništa. Samo bih se nasmijao. Ne mora da se pribojava susreta sa mnom. Ljudi mi cesto kažu: "Kladim se da bi ga ubio kada bi ga vidio?!", a ja im odgovorim da me MacIntyre uopšte ne zanima. Ne razmišljam o njemu. Koga zabole za njega? Ako je ponosan na ono što je uradio, njemu na cast.
               ch1p je napisao/la:
NOVINARI NEMAJU SRCA PROCITAJTE





Covjek koji je preko noci postao najozloglašeniji engleski navijac!

Prije skoro dve godine CKM je objavio tekst o navijacu londonskog Chelsea, Jasonu Marrineru, pripadniku ozloglašene huliganske grupe Headhunters.

Vatreni navijac upoznao je svog novog komšiju, izvjesnog Donala MacIntyrea, ne znajuci da je novinar koji ce mu zarad karijere upropastiti život i poslati ga u zatvor na nekoliko godina. MacIntyre je mjesecima snimao Marrinera skrivenom kamerom, a potom napravio dokumentarni film o "vodji ozloglašenih huligana" koji je 2000. prikazan na BBC-u, a godinu dana kasnije i na našoj televiziji. Marriner je potom uhapšen, a sud mu je odredio zatvorsku kaznu od šest godina. Nakon odležanih skoro cetiri godine, pušten je na slobodu. Dok je bio u zatvoru, Jason je napisao knjigu koja bi uskoro trebalo da se nade u prodaji, a nedavno je dao i prve intervjue.

CKM: Zašto su Donal MacIntyre i BBC izabrali baš tebe?
J.M.: Moje ime im je dao momak koji je dugo vremena bio pandurski cinkaroš. Ali, ne mogu da vjerujem da sam im bio toliko zanimljiv?! Šta sam ja to posebno uradio u životu? Kako stara izreka kaže: "Svako doceka svojih pet minuta", a ja sam doživio da me deset miliona ljudi punih sat vremena gleda na državnoj televiziji - u udarnom terminu.

CKM: Koliko si bio aktivan na tribinama u to vreme?
J.M.: Redovno sam išao na utakmice Chelsea, ali punih sedam godina nisam imao nekakve veze sa tucama na stadionima. Povukao sam se iz svega toga, 37 mi je godina i to me više ne "drži". Imam pametnija posla u životu nego da organizujem tuce navijaca. Naravno, ne kažem da se nisam tukao, da nisam bio jedan od glavnih medu Headhuntersima, ali to je bilo davno. Bilo je to u vrijeme mog odrastanja, i ne stidim se tog perrioda. Volio bih da upoznam navijaca koji je 70-ih i 80-ih godina išao na utakmice a da se nijednom nije potukao.

CKM: Kako si se osjecao kada ti je sud odredio šest godina zatvora? Šta si pomislio u tom trenutku?
J.M.: Kada se dogodilo sve to sranje, podigla se velika prašina. Bio sam siguran da cu dobiti deset godina, a kroz glavu mi je proletjelo: "Dobro je, nije deset". Medjutim, skontao sam da šest ****nih godina treba da odležim sa ubicama, silovateljima, kriminalcima...

CKM: Kako je bilo u zatvoru?
J.M.: Dosadno, monotono, puno kretena... Uspio sam da se izborim sa svim problemima tako što sam sve okretao na šalu. Kad odeš u zatvor, cijeli sistem, okruženje, cuvari... svi su tamo da ti još više zagorcaju boravak u tom cumezu. Cesto sam im se smijao u lice. Jednom me je cuvar pitao zašto se smijem... "Brate, radujem se što cu za šest godina izaci odavdje, a ti ceš ostati ovdje cijeli radni vijek!", odgovorio sam mu. Naravno, poludio je.

CKM: OK, vratimo se navijackim pricama. Koju ceš tucu sa protivnickim navijacima pamtiti za do kraja života?
J.M.: Tucu protiv Sheffield Uniteda na Camdenu. Doveli su odlicnu ekipu, a i mi smo bilo u zenitu snage. Kada si siguran u sebe i u svoje momke, ne zanima te da li je protivnicka ekipa jaka. Znali su da se okupljamo na Camdenu, pa su došli nekoliko sati prije utakmice. Jedina njihova greška bila je to što su ušli u pab. Do zuba smo bili naoružani raketama, motkama, suzavcima... Bilo je krvavo! O tom dogadjaju se previše pisalo i pricalo, bila je to jedna od najbrutalnijih navijackih tuca. Z*** toga bih prije pomenuo Briž 1995. Chelsea je igrao utakmicu u evropskom kupu - jedan drugar je nabavio kartu nekoliko nedelja prije tekme, a nije bila "zašticena". Taj crveni kartoncic brzo je falsifikovan, pa je nas 400 otputovalo u Belgiju sa tim lažnjacima. Panduri su ukapirali da nas je došlo mnogo više nego što je Chelsea dobio ulaznica, pa su nas hvatali po grupama, vezivali nam ruke plasticnim trakama, odvozili maricama i ubacivali u neko skladište ogradeno viskom žicom. U jednom trenutku, u tom magacinu je bilo oko hiljadu ljudi. Sedeli smo vezanih ruku, bespomocni, kao ratni zarobljenici. Nekoliko momaka je uspjelo da prošvercuje noževe pa smo se poslije izvjesnog vremena oslobodili vezova. Krenula je pjesma, guranje, penjanje na žicu, provaljivanje kapije... Sve je prokljucalo. Panduri su izvukli pendreke, ali niko nije obracao pažnju na to. Krenuli smo na njih golim rukama. Bio je to jedan od najžešcih navijacih sukoba sa policijom - pregazili smo ih, bježali su glavom bez obzira. Na kraju smo uspeli da izademo na ulicu. "Slušajte, ukoliko se držimo zajedno, bicemo im na oku. Bolje je da se razbijemo u manje grupe", obratio sam se momcima. Bilo je nezaboravno, kao u filmu "The Great Escape".

CKM: Koji protivnicki navijaci su bili najludi?
J.M.: Poljaci. Ljudi iz istocnoevropskih zemalja su ludi. Oni su petnaestak godina iza nas, ali uvijek žele naš skalp pošto smo "uveli" nasilje na fudbalske stadione. Engleska je 1993. igrala u Poznanju. Sjecam se, spavao sam u hotelskoj sobi kada je uletio jedan moj prijatelj: "Dole su, dole su!", povikao je. "Ko? Ko je dole?", upitao sam ga, još uvijek pospan. "Poljaci. Ima ih nekoliko stotina. Znaju da smo ovde. Cekaju nas", odgovorio je. "Jebote, nemoguce. Pa tek je pola devet ujutro", pomislio sam, ustao iz kreveta i pogledao kroz prozor. Imao sam šta da vidim - oko 150 Poljaka je stajalo ispred hotela. "OK, ustajmo iz kreveta i hajmo dolje na jutarnju gimnastiku!" Za nekoliko minuta smo se svi razbudili, sišli dole, pokupili momke koji su bili u baru i na dorucku, izašli napolje i razjurili pijane Poljake. Naravno, citavog dana je bilo nereda.

CKM: Kako je nastalo ime Headhunters, i da li je ekipa još uvijek aktivna?
J.M.: Bilo je to pocetkom 80-ih, kada je bilo moderno da svaka navijacka ekipa ima naziv. Stvarno nemam pojma ko je Chelsea nazvao Headhunters. Da budem iskren, mislim da nijedan navijac Chelsea nece reci: "Ja sam Headhunter", vec: "Ja sam Chelsea". Taj naziv se procuo zahvaljujuci medijima. Na drugi dio pitanja ne bih mogao precizno da odgovorim pošto sam skoro cetiri godine proveo u zatvoru. Znam da se na prošlogodišnjoj utakmici protiv Leedsa okupila odlicna ekipa. I navijaci Leedsa su došli u zavidnom broju - bilo je svašta. Svaka navijacka ekipa u Engleskoj je aktivna. Neki manje, neki više, ali to ce uvijek biti tako.

CKM: Kojih pet protivnickih navijackih grupa najviše poštuješ?
J.M.: Tottenham i West Ham su tokom 80-ih bili veoma jaki i organizovani, kao i Millwall. Oni ce uvijek imati dobru reputaciju. Prije nekoliko godina, kada su igrali protiv Birminghama, nacionalna televizija je prikazala snimak covjeka od skoro 60 godina kako se zalijece i nogom udara policijskog konja, a potom i Millwallovog klinca od 14 godina koji baca ciglu na pandure. Za takve stvari stvarno treba biti lud. Millwall je uvijek imao takvih likova. Sa sjevera bih izdvojio Middlesbrough i Wolverhampton. Naravno, ovo je pet ekipa sa kojima je Chelsea imao najviše obracuna, i koje sam vidio na djelu.

CKM: Koliko pratiš modu? Šta voliš da kupiš od odjece, a šta nikada ne bi obukao?
J.M.: Kao klinac volio sam da imam trendi majicu, jaknu ili patike. Laže onaj ko kaže da ga moda ne zanima, samo što je svako u nekom svom fazonu. Danas najviše kupujem Bossovu, Pradinu i Armanijevu garderobu, ali najdraže su mi stare Levi's farke, koledžice, Fred Perry majice i Harringtonka. Ta moda me podsjeca na lijepa, stara vremena. Tada sam nosio i Lacostine stvari, Lyle and Scott, Fila... Fajerku ili kombat jaknu nikad nisam volio. Moj dobar prijatelj sa Chelsea Hicky (Steven Hickmott, jedan od najvatrenijih i najludih voda Chelsea Headhuntersa) ni danas ne skida tu jaknu. Kada ga vidim u njoj i starim martinama, uhvatim se za glavu. Covjek je definitivno ostao u osamdesetim.

CKM: Kog igraca/trenera nikada nisi volio?
J.M.: Najomraženiji igrac?! Maradona, naravno. Bio je veliki igrac, to niko ne može da ospori, ali mislim da je veliko govno. Dao nam je gol rukom, i time Argentincima donio titulu. Sudija to nije vidio. Naravno, greške se dešavaju... sve je to fudbal. Ali, zar je moguce da nikad nije rekao: "OK, prevario sam ih, ispao sam djubre, igrao sam rukom, ali šta da radim, niko nije vidio i mi smo pobjedili"?! Kada je rijec o trenerima, ne volim Jacka Charltona. On je Englez i igrao je za raprenzetaciju u zlatnom timu iz 1966. Bio je idol jedne generacije, voljeli su ga i stari i mladi. I onda, odjednom, postane selektor Republike Irske. Užas! Novinari mu postavljaju pitanja, a on odgovara: "Mi ovo, mi ono". Ej, kako "mi", valjda "oni". Pa je l' on Englez ili ****ni Irac? Treba ga objesiti z*** toga što je izdao zemlju!

CKM: Ispricaj nam anegdotu sa nekog gostovanja.
J.M.: U Sunderlandu smo igrali Kup lige. Sjecam se, utakmica se igrala uvece, cini mi se da je bila srijeda. Nas je gore, na ****ni Kup lige, otišlo deset hiljada. Od Londona ima dosta da se ide do Sunderlanda. Kada igramo tamo, obicno se svi okupimo u Gatesheadu u kojem pijemo do pred pocetak meca. Gateshead je blizu Sunderlanda. Svi smo se dobro napili još u putu. Kada smo stigli u Gateshead, Odds, jedan od momaka iz ekipe, bio je toliko pijan da je izlazeci iz busa ispao i razbio glavu. Podigli smo ga i vratili u autobus. Ubrzo je zaspao. Dva sata smo pili u Gatesheadu, a potom sa ostalim Chelseavim navijacima krenuli metroom ka stadionu Sunderlanda. Bili smo mladi, ludi, željni frke, a Sunderland je bio idealan sparing partner. Te veceri je bilo nereda i na stadionu i u gradu. Chelsea je izgubio 2:0. Po završetku utakmice, vratili smo se u Gateshead, ušli u bus i krenuli ka Londonu. Na polovini puta Odds se probudio: "Jas, je l' sve OK?", upitao me je. "Naravno", odgovorio sam. "Trebalo bi uskoro da stignemo gore, zar ne?" "Jebote, jedva smo izvukli žive glave, krvi je bilo na sve strane, tukli smo se puna cetiri sata, izgubili utakmicu, policija je uhapsila 132 navijaca, a ti me pitaš da li stižemo?", odgovorio sam mu. Naravno, ništa mu nije bilo jasno.

CKM: Šta misliš o današnjim stadionima, sa stolicama? Da li fudbal i dalje pripada navijacima?
J.M.: Vecina stadiona lijepo izgleda, ali šta se to dogodilo?! Cijeli život idem na utakmice i sada neko treba da mi zabrani da pušim na tribini. Nema više stare atmosfere, rivalstva, mržnje... A bez toga - fudbal je nula. Nema tradicije! Hocu da odem na utakmicu, da sjedim na mokroj betonskoj tribini, zezam se sa drugarima, navijam, skacem. Prije nego što sam otišao u zatvor i dobio zabranu ulaska na stadione, na jednoj utakmici mi prilazi redar i moli me da sjednem na svoje mesto. "Slušaj, drugar, platio sam 1.200 funi godišnju propusnicu za Chelsea - ako hocu da dubim na glavi, dubicu!", odgovorio sam mu nimalo prijatnim tonom. Na stadionima više nema radnicke klase. Zamjenili su ih ušminkani majmuni, turisti sa fotoaparatima, manekeni...

CKM: U tvojoj optužnici se navodi da si bio povezan sa rasistickim i desnicarskim organizacijama. Da li je to tacno i koliko je rasizam prisutan na stadionima?
J.M.: Nisam rasista. Družim se sa crncima. Ljudi koji me znaju nisu mogli da vjeruju da su me optužili za rasizam. Muka mi je kada cujem sranja poput poistovecivanja Combat 18 sa Chelseavim navijacima. To je najveca glupost! Znam momke sa Chelsea koji su bili, možda su još uvijek, pripadnici Combat 18, ali to su pojedinci. Fudbalski zvanicnici koji seru kako je engleski fudbal zatrovan rasizmom su idioti koji bi trebalo da skoknu do istocne Evrope i vide desno orjentisane skinheade na tribinama, istaknute zastave i obilježja sa rasistickim oznakama... Tek tad bi mogli da pricaju o rasizmu u Engleskoj. Više puta sam bio u istocnoj Evropi kada je Chelsea igrao tamo i uvjerio sam se u to. Još jedna stvar koja me nervira je himna. Pogledajte ragbi! Ragbisti uvijek ponosno pjevaju himnu, imam utisak da hoce da nadglasaju cijeli stadion. I navijaci je uvijek pjevaju sa ponosom. A šta reci o fudbalerima? Foliranti, ne znaju ****ne rijeci. Oni ne pjevaju himnu. To je nevjerovatno, ponižavajuce. Uvijek kažem - budi ponosan na to ko si i odakle si.

CKM: Koliko godina ti je zabranjen ulazak na stadione?
J.M.: Do sada je najduža zabrana bila 10 godina - ja sam dobio 20. Kada su me pustili iz zatvora, smanjili su mi kaznu na osam godina. To znaci da svaki put kada Chelsea ili reprenzetacija igraju preko, moram da odnesem pasoš u policiju pet dana prije utakmice. Na dan prvenstvene utakmice Chelsea takode moram da se prijavim u najbližoj stanici i potpišem neke papire. Po izlasku iz zatvora, kada sam se prvi put pojavio u policijskoj stanici, jedan pandur je bio oduševljen što me vidi: "Je l' to cuveni Jason Marriner? Ti pratiš Chelsea, zar ne?" "Ne pratim nikoga, majmune, imam zabranu!", odgovorio sam mu. Volio bih da mogu da se žalim društvu za ljudska prava, ali njih boli ona stvar za navijace. Jedino što mi je krivo jeste to što nas svi tretiraju kao stoku. Gore nego pedofile, seksualne manijake, razbojnike...

CKM: Za svaku veliku huligansku ekipu bili su zaduženi odredeni policajci.
J.M.: Svi ti panduri su dvostruke licnosti. Ne tako davno, okupili smo se u jednom pabu i cekali protivnicke navijaca. Bilo je to uoci Božica. U pab su ušla dva lika, prišla našem stolu i ostavila cestitku sa natpisom "Svim Headhuntersima srecan Božic, želi policijaska stanica Fulham!" To je bio njihov odgovor na naše razglednice ("Voljeli bismo da ste sa nama", "Lijepo je odmoriti se od vas"...) koje smo im slali iz mjesta u inostranstvu gde je igrao Chelsea ili reprenzetacija. Uoci utakmice protiv Leedsa, kada sam izašao iz zatvora, sjedeo sam u pabu sa drugarima - iznenada mi je prišao pandura u civilu. Bio je nov. "Pozdrav, Jason, šta ima, znaš li šta se sprema danas?", upitao me je cinicno. "To bih ja trebalo tebe da pitam, to je tvoj posao. Ti si u ovoj prici a ne ja", odgovorio sam mu.

CKM: Kada bi sreo Donala MacIntyrea, šta bi mu rekao?
J.M.: Ništa. Samo bih se nasmijao. Ne mora da se pribojava susreta sa mnom. Ljudi mi cesto kažu: "Kladim se da bi ga ubio kada bi ga vidio?!", a ja im odgovorim da me MacIntyre uopšte ne zanima. Ne razmišljam o njemu. Koga zabole za njega? Ako je ponosan na ono što je uradio, njemu na cast.

joj sto volim ovakve price.. daj chip mi jos pls
procitao sam sve ...

Prijavi se da bi odgovorio/la na ovu temu.

Prijava Registracija