Derviš Sušić
VELIKI VEZIR
Istorijska drama u šest slika od dva dijela
LICA
MEHMED-PAŠA SOKOLOVIĆ
MUZAFER PILAVIJA, vezirov tjelohranitelj
ORLOVIĆ, Hamzevija
SADUDIN, carski dovadžija
ĐUZEL MEHMED-AGA, upravnik tamnice
SULTAN MURAT III
ESMIHAN, vezirova žena
KASIM DALKILIČ, janjičar
HASAN, vezirov defterdar
HUSREF-PAŠA
CARSKI DEFTERDAR
ŽENA IZ BOSNE
ČLANOVI DIVANA
STRAŽARI
ČAUŠI
IGRAČICE
ROBINJA, pratilja vezirove žene
I ROB
II ROB (nijem)
UBICE
NURBANU, sultanija, majka Muratova i Esmihanina
POSLUŽITELJ NA DIVANU
ČELEBIJA, carski liječnik (hećim)
Događa se početkom oktobra 1579. u Carigradu.
PRVI DIO
Sala za sjednice još je prazna. Protrči poneki čauš i popravi neku sitnicu u namještaju.
Lale Izar, glavni defterdar na Divanu uđe, osmotri prostoriju, sjede u podnožje vezirove stolice s lijeva.
ČAUŠ (navjestitelj): Sijavuš-paša, rumelijski beglerbeg! (Pokloni se.)
Sijavuš-paša uđe, malo se začudi da je prvi došao, ovlaš pozdravi, sjedne, ćuti zamišljen.
ČAUŠ: Lala Mustafa paša, vezir kupole. (Pokloni se)
Lala-Mustafa paša uđe, pozdravi, sjedne.
ČAUŠ: Mehmed Paša! (Nakon kraće pauze) Zal Mahmut-paša!
(Dvojica dostojanstvenika uđu gotovo jedan za drugim, pozdrave prisutne gestom kojim se pozdravna prijatelj s kojim se često viđa, zauzmu svoja mjesta.)
ČAUŠ: Abdurahman-efendi, kaziasker Rumelije! Mehmed-efendi kaziasker Anadolije!
(Dvojica dostojanstvenika uđu, uljudnije pozdrave prisutne, sjednu bez riječi na svoja mjesta. Sašaptavaju se...)
ČAUŠ: (Glasnije) Sinan paša, Allah mu ugled učinio vječnim!
(Prisutni s poštovanjem pozdrave Sinan-pašu, izdvajajući ga tim pozdravom među najpoštovanije.)
SCENA PRVA
(Sjednica Divana)
U polukrugu sjede članovi Divana, na koljenima. Iza njih čauši s golim sabljama u rukama. Malo uzvišenje za mjesto velikog vezira je prazno. U njegovom podnožju sjedi defterdar.
Ćutanje.
Iščekivanje.
PEJALA PAŠA: (oslušne, pogleda po ostalim članovima, zatim Defterdaru) Da li je Mehmed-paša jutros zdrav ustao?
DEFTERDAR: Javio je da će doći.
PEJALA PAŠA: (Pogledavši u rešetkasta vrata tzv. Babi Seadat iz kojih ponekad sultan prati sjednice Divana) Da li je sultan Murathan, Allah mu moć uvećao, sjeo u svoju sobu?
DEFTERDAR: Nije.
SINAN PAŠA: (aludivno) Već tri godine on to ne čini.
PEJALA PAŠA: (opomenuvši) Njegova volja.
DEFTERDAR: Čuo sam da je sultan Murat han, Allah mu carstvo udvostručio, svunoć bio na sijelu kod svoje majke...
Tišina.
Iščekivanje.
ČAUŠ: Husref-paša, Allah mu ugled učinio vječnim!
Husref-paša prođe žurno, sjedne na prvo mjesto s desna, gdje mu po ljestvici pripada.
Sjedajući, srdačno se pozdravlja sa Sinan-pašom.
Ćutanje...
ČAUŠ: (S vrata, svečano) Mehmed-paša Sokollu...
Članovi Divana ustanu, pognu glave.
Mehmed-paša ulazi za svoje godine brzo, poslovno, srdito, pođe na
svoje mjesto, pogleda na prisutne...
MEHMED PAŠA: Sabahlbriniz hairolsun!
ČLANOVI DIVANA: Allah razi olsun! (Tek što veliki vezir sjedne i oni posjedaju)
MEHMED PAŠA: (Defterdaru) Skrati sve uvode! Počni! Žuri mi se!
DEFTERDAR: (Poljubi golem defter, raspečati ga, izvuče jedan list hartije) Pismo venecijanskom duždu u vezi udvostručenog karantina za trgovce iz Azova...
SOKOLOVIĆ: Potpisano! Raspravljeno. Dalje!
DEFTERDAR: Raspis svim kadijama, kadiaskerima i...
SOKOLOVIĆ: Je li to tumačenje naredbe o oslobađanju hrišćanskih predhodnica u pohodima od obaveza popravke mostova?! Zar to još nije otišlo? To smo raspravili prije dvadeset i dva dana. Tri pisara koji su najodgovorniji za zakašnjenje raspisa, kazniti! Poslati ih u vojsku na granicu prema Kara***azu. Dvije godine! Dalje!
DEFTERDAR: ...veliki most na Tisi provaljen...
SOKOLOVIĆ: Ravno prije godinu i dva mjeseca s ovog mjesta izdato je naređenje da se popravi. Za prekosutra sastavi spisak odgovornih i prijedlog – koga na galiju, koga u graničnu službu... a ko da radi na mostu! Dalje!
DEFTERDAR: Ostalo – pisma prema zaključcima prekjučerašnje popodnevne sjednice. Da ih čitam?
SOKOLOVIĆ: Mislim da ne treba. Želi li neko od članova Divana da ih čuje? Niko? Dalje!
DEFTERDAR: Neki podanici mole...
SOKOLOVIĆ: Pustite prvog!
(Defterdar da znak čaušu, ovaj nekome napolje. Na vratima se pojavi žena, u siromašnoj feredži, bosa ali dostojanstvena. Neodlučno stane, pode prema veziru, klekne, ćuti...)
DEFTERDAR: Govori, ko si, šta želiš?
ŽENA: Je li ovdje sam sultan?
DEFTERDAR: Ovdje je njegova desna ruka – Mehmed-paša, veliki vezir.
ŽENA: Neću ništa. (Pođe natrag)
SOKOLOVIĆ: Stani! (Pošto je čauš vrati) Ja sam Mehmed. Zar ne mogu riješiti to...?
ŽENA: Mogao si, ali nisi htio.
(Govore svi u glas)
PEJALA PAŠA: Znaš li ti gdje si?
SINAN PAŠA: Bezobraznice!
DEFTERDAR: Šta brbljaš!
IV ČLAN DIVANA: O! Ženski jeziče!
V ČLAN DIVANA: Kratka pamet!
VI ČLAN DIVANA: Štap, štap!
SOKOLOVIĆ: (Umirivši rukom zapanjene članove Divana) Šta sam to mogao, a nisam htio?
ŽENA: Paa... eto, ja sam od Teočaka, iz Bosne. Udali su me za Husrefa trgovca u Ilok. Četiri sina sam imala, sve četiri sam izgubila, trojicu na granici, a jednog *** uze onako... Čovjeka mog napiše skeledžije na Tisi i udaviše, a pare oteše... Molila sam kadiju Iločkog da napiše... da pomognete, da ne prosim... da napiše tebi, jer je moj Husref bio s tobom na Mohaču, stalno se hvalio tvojim jaranstvom... Dva puta je kadija pisao... a ti... biva, tako...
SOKOLOVIĆ: (Opet umirujući članove Divana koji su zapanjeni ženinom slobodom, Defterdaru) Je li kad stigla takva žalba?
DEFTERDAR: Nije, hazretleri!
SOKOLOVIĆ: (čaušu) Izvedite ženu, dajte joj pristojan konak, neka moj Hasan da novac da joj se skroji nova feredža, obuću i sve ostalo... novo, i neka čeka u ženskom hanu na Prvoj kapiji! (ženi) Idi, biće sve u redu...
ŽENA: Ali, ja nisam rekla šta hoću.
SOKOLOVIĆ: Da čujem?
ŽENA: Ja hoću... ja molim... samo da se kadiji Iločkom prebije lijeva noga.
Smijeh.
Radoznalo krivljenje vratova.
SOKOLOVIĆ: Kako reče?
ŽENA: Da mu se prebije lijeva noga. Ja došla njemu, pitam je li moja žalba otišla u Stambol, on na me vatru... ja njemu: pare si moje potrošio, a on mene da oprostite – lijevom nogom...
SOKOLOVIĆ: Ispitaćemo. Kaznićemo. Možeš ići!
ŽENA: (Odlazeći) Samo lijevu... Tako sam se zaklela...
(Govore svi u glas)
DEFTERDAR: Svašta u božjoj bašči...
PEJALAPAŠA: The, ženska pamet!
SINAN PAŠA: Guja otrovnica!
III ČLAN DIVANA: Zmaj!
IV ČLAN DIVANA: Sve su iste!
V ČLAN DIVANA: Ja ne bih smio!
VIČLANDIVANA: Štap, samo štap!
SOKOLOVIĆ: (Pošto žena ode, Defterdaru, umirujući članove velikog divana) Neka joj se da što sam rekao! Neka sačeka! Ispitati je li tačno! Ako jeste, neka kadiju sprovedu ovamo..! I predaju Đuzelu. Taj će mu prebiti obadvije. Dalje!
DEFTERDAR: (opet namigne čaušu, ovaj da znak drugom)
HAMZEVIJA: (Nakloni se malo, stane prema Sokoloviću na pristojnoj udaljenosti) Ako sam pred velikim vezirom Mehmed-pašom, neka mi se ne zamjeri! Nevolja me dognala...
SOKOLOVIĆ: Čekaj, paa... ja sam tebe viđao...
HAMZEVIJA: (Odveć odlučno i dostojanstveno za svoj izgled). Da, dva put sam ti prilazio ruci... htio sam da molim, a ti si mi bacio milostinju. Vraćam ti novac. Ja novac ne tražim (Spusti preda se novac)
SOKOLOVIĆ: Nego, šta želiš?
HAMZEVIJA: Ja sam iz tekije iz Orlovića, u Birču, vilajet bosanski...
Vezir se namršti.
Članovi Divana začuđeni, namršteni.
Tajac.
SOKOLOVIĆ: Hamzevija?
HAMZEVIJA: Ta riječ je veoma opasna kao ime. Ja kažem samo da sam rođen i odrastao tamo...
SOKOLOVIĆ: Pa šta hoćeš?
HAMZEVIJA: Molim da pustite na slobodu okovane hamzevije...
SOKOLOVIĆ: Štaa?
HAMZEVIJA: Ja mislim da su oni nepravedno proglašeni dušmanima. Hamzevijski red uči milosrđu, dobroti, ljubavi prema ljudima... Njih su opanjkali...
SOKOLOVIĆ: (Defterdaru) Udarite mu deset vrućih po tabanima, a zatim ga nahranite, odjenite i pošaljite natrag. Da nikad više ne spomene ime tih ***ohulnika! (Hamzeviji) Ahmače! Ko te nagovorio da se igraš glavom? Vodite ga! (Kad čauši izvedu Hamzeviju) Aa, ljudi!
PEJALA PAŠA: On još misli da su hamzevije žive...
SINAN PAŠA: I njega bih ja. I on je, sigurno buntovnik kao svi oni...
SOKOLOVIĆ: Budala! (Ćuti. Zamišljen. Naglo.) Vratite ga! (Kad čauš istrči) Ne, tu nešto nije u redu. Smjesta neka se vrati/ (Kad ga čauš dovede) Je li, ko je tebe poslao da moliš za njih?
HAMZEVIJA: Moja savjest. I moja nada da ovo carstvo može ponekad patiti od zabluda, ali da je sposobno ispraviti ih čim prije.
SOKOLOVIĆ: Oo!
HAMZEVIJA: Kažite mi, ako nije tako...
SOKOLOVIĆ: Kaži mi – ko te poslao?
HAMZEVIJA: Zar vaša slavna mudrost mora ponoviti pitanje na koje je već dobila istinit odgovor?
PEJALA PAŠA: Bezobrazniče!
SOKOLOVIĆ: (Pejala paši) Neka! (Hamzeviji) Hamzevije su zvanično proglašene ***ohulnicima.
HAMZEVIJA: Slabosti dokaza ne može pomoći njihovo ozvaničenje.
SOKOLOVIĆ: Oho, kaži ti meni – jesi li ti kad ubijao?
HAMZEVIJA: Ne razumijem, pašo hazretleri. Ne znam kakve veze ima...
SOKOLOVIĆ: Jesi li kad ubio?
HAMZEVIJA: To je nespojivo sa... uostalom...
SOKOLOVIĆ: S čime je nespojivo? S čime? Kazuj, brzo! Nespojivo sa hamzevijskim učenjem, je li? Znači, i ti si? Govori brzo!
HAMZEVIJA: Nemam šta da kažem... (svi ustaju i reaguju)
SOKOLOVIĆ: Znači, jesi. No, dobre sam volje. A šta bi recimo... da saznaš... neko je od ovih prisutnih isjekao tvoje hamzevije... recimo – on! (Sinan paša) Potamanio ih. (Čaušu) Daj ovom momku tu sablju! (Čauš dadne hamzeviji sablju) Evo, on je pobio tvoje hamzevije! Osveti se! (U međuvremenu Sokolović je namignuo jednom čaušu koga hamzevija ne vidi. Čauš naperi strijelu na Hamzeviju za slučaj da izmahne) No, udri!
HAMZEVIJA: (Spusti sablju) Molim da se ne šalite s tim... Na licu ovog umnog čovjeka vidi se da – nije...
SOKOLOVIĆ: Ja? Recimo... ja sam...
HAMZEVIJA: Ja znam da vaša svjetlost odavno ne ubija i da taj krvavi posa
mislim da ti tu nesta moze pomoci
