Volteiere je rođen 1694.g., u porodici siromašnog plemića u Parizu. Književnošću se počinje baviti jako rano, a pokazuje i neosporan književni talent. Ali taj svoj talent slobodoumlje, pa već u prvom koraku dolazi u sukob s režimom i u 23.g. života morao je biti u tamnici 11 mjeseci u Bastilji z*** jednog epigrama, koji je izvrgao ruglu samog regenta. Svoja prva književna djela Volteire je ustvari počeo pisati u Bastilji te po izlasku iz zatvora ubrzo dolazi u novi sukob s vlastima, te se je morao skloniti u Englesku. To sklanjanje u Englesku, imalo je presudan značaj za njegov daljnji život i misaoni razvoj. U Londonu, osjećao se kao čovjek koji se našao na slobodi nakon tamnice: u političkom životu , književnosti i u filozofiji, našao je mnogo onoga za čime je uzaludno težio u Francuskoj. Našao se u krugovima najistaknutijih književnika, filozofa i naučnika, te se posvetio ozbiljnom studiranju filozofije i nauke. Šta je to za njega značilo, pokazala su Filozofska pisma, koja je objavio najprije na engleskom, a zatim na francuskom 1734.g., a djelo je napisao uspoređujući francusku sa engleskom književnošću. On je u ovom djelu dao takvu sliku francuskog apsolutnog feudalizma, da je izdavač francuskog izdanja odmah uhapšen i strpan u Bastilju, a knjiga javno spaljena pred pariškim parlamentom kao drvo koje stoji u suprotnosti s religijom, dobrim naravima i uvaženjem vlasti. Sam Volter izbjegao je hapšenje napustivši Pariz. Utočište i zaštitu dala mu je njegova prijateljica madam di Šatle. Na njenom imanju on je proveo punih 10.g. ***atog književničkog stvaranja. Ali ona ubrzo umire. Ne samo da ga je duboko potresla njena smrt, već ga je ponovno bacila u nezavisnost. Poslije kratkotrajne blagonaklonosti dvora, što mu je i pribavilo prijem u Francusku akademiju (pošto je dvaput 1734.g. i 1743.g. bio odbijen), morao je da napusti Francusku, jer ga je z*** nekih šala omrzila kraljeva milosnica (madam Pompadur). Pruski kralj – filozof, Fridrih II. koji je već ranije činio sve da pridobije Voltiera da živi na njegovom dvoru, kao da je samo čeko ovaj trenutak. Ponudio je Voltieru da dođe u Potsdam i kad se ovaj odazvao pozivu, nagradio ga je raznim nagradama i počastima. Ali to prijateljstvo nije moglo dugo trajati. Čim se Voltiere usudio da kritikuje kraljeve postupke, kralj je pokazao svoje pravo “prosvećeno” vladarsko lice. Volteire se ponovno našao u bespuću. Lutao je po Švicarskoj i raznim gradovima i dvorcima unutrašnje Francuske, zato što nije smio ići u Pariz. Unatoč tim silnim progonima i kaznama, Volteir neprekida niti na trenutak svoj književni rad. I upravo u to doba bio je napisao Candida. Nakon objave Candida, skrasio se u dvorcu Fernej, na granici između Švicarske i Francuske. Taj dvorac je kupio za stare dane, i u njemu je bio proveo cio ostatak svoga života, učinivši svoj dom književnom prijestolnicom Europe. U Fernej se počelo hodočastiti, a Volteir nije imao nikakvih prigovora da igra ulogu nekrunisanog monarha književnosti nove filozofske religije, koju je htio osnovati. Tek kad je umro Luj XV. i kad je nešto popustio apsolutizam u Francuskoj, ponovno se vratio u svoj rodni Pariz. To je bio pravi trijumf, jer ga je čitav Pariz dočekao na nogama. Ali to je bio i kraj, jer nekoliko mjeseci kasnije umro je na obali Sene, prekoputa kraljevskog dvorca na Tiljerijama, koji mu je nanio mnogo zla.
*Za sobom je ostavio ogromno književno djelo, Kandid.
*Njegov protuslovan životni put u odrednicama:
prosvjetliti ljude, razjasniti stvari, osloboditi put nepotrebnih stega i braniti pravo čovjeka na vlastito mišljenje
O CANDIDU:
Candid je napisan prije otprilike 2 stoljeća. Na naslovnoj strani prvog izdanja, koje se pojavilo u Ženevi u siječnju 1759.g., bio je predstavljen francuskim čitaocima kao prijevod s njemačkog od g. doktora Ralfa, sa dodacima koji su nađeni u doktorovom džepu kad je umro u Minhenu ljeta gospodnjeg 1579.g., dakle kao francuski prijevod jednog njemačkog djela, a ne kao djelo francuskog pisca. Ali u to čitatelji nisu vjerolvali, ali ni cenzori Luja XV. I svojim sadržajem i svojim stilom Kandid je otkrivao svoje francusko, prosvjetiteljsko podrijetlo, a znalo se zašto je pisac morao kriti svoje ime. Oduševljenim čitateljima, kao i uzbuđenim cenzorima, ostalo je samo da nagađaju pravog pisca i to prvima da ga još više cijene, da još više budu privrženi njegovom kritičkom i revolucionarnom duhu, koji je suvremeno izrugivao ruglu "sve svetinje” na koje se oslanjao stari režim, a drugima da mu se osvete za sva poniženja koja im je naneo bez ikakve milosti i za slobodu koju je sebi izvoljevao da govori istine koje su prijanjale samo za srce ogromne većine naroda. Pravi pisac, međutim, bio je dovoljno razborit i dovoljno oprezan da se ne otkriva, ni prvima ni drugima. Režim Luja XV. nije obećavao ništa dobro slobodnim misliocima. Kancelar Luja XV., Sergije, bio je pokrenuo pravu hajku protiv protiv svega što je slobodno i kritički mislilo, govoreći kao tužilac pred parlamentom:
“Pojavila se nečastiva i osiona sekta koja svoje lažno učenje uljepšava
imenom filozofije...
Sloboda misli, to je njihov borbeni poklič koji se razleže s jedne strane
svijeta na drugu...
Broj njihovih pristaša raste. Države se ljuljaje na svojim vjekovnim
temeljima.”
Takvi pozivi na uzbunu nisu mogli ostati bez posljedica. Filozofi su stekli, svojim isticanjem pred narodom, veliki ugled svepravičnosti i neustrašivih boraca za trijumf znanja, pravednosti, poštenja, jednakosti i slobode za neznanjem, nepravednošću, nepoštivanjem. Z*** toga ih je dotrajali stari režim nemilosrdno progonio, spaljujući javno ljihove knjige, bacajući ih u tamnice, progoneći ih na sve strane i na sve moguće načine, što su razlozi zašto su se u to vrijeme sva djela francuskih pisaca pojavljivala sa lažnim imenima. Tako je i sam Volter izmislio tijekom svog života gotovo 200 različitih imena, gdje je za svoga Kandida upotri****o naziv g. Ralf, te tvrdi da Kandid upoće nije njegovo djelo. Prvo se sumnjalo u Voltera, zato što je djelo bilo puno raznih elemenata, lagan i dugovit stil. Kasnije su se te sumnje obnovile. Pošto se nije znalo tko je pisac romana Bezazleni. Tek tada su ga prepoznali i počeli vikati: znam taj stil, to je on!.
Ţ Kandid je jedan od najljepših plodova njegovog stvaralačkog duha, po
kome se često i cijela epoha književnosti u Francuskoj nazivala i epohom volterijanstva. O utisku koji je Kandid izazvao kod svojih prvih čitatelja, govore razna svjedočanstva, a svakako više i karakterističnije od svega i pisma dvojice najviših funkcionera tadašnjeg režima., kojima je bilo povjereno da budno paze na svako novo književno – filozofsko djelo. Ali na žalost koji su izrazili tjeralicu za autorom Kandida (čim je izašao), ništa se nije moglo učiniti, osim spaliti ih.
*Kalvinistička, republikanska cenzura Švicarske uspjela preduhitriti
katoličku kraljevsku cenzuru Luja XV, te je tako Volterov Kandid doživio čast da najprije bude spaljen u Švicarskoj, što je samo doprinijelo popularitetu i izvan Francuske.
JEZIK I STIL:
O jeziku i književnim rodovima Didro je stalno govorio da je Volteir uvijek drugi po redu, onda svakako treba načiniti izuzetak kada je riječ o Volteirovoj satiri. Zato što je vrlo malo pisaca imalo talent za satiru, kakav je imao on. Taj talenat je o***atio svestranim književnim i filozofskim obrazovanjem, kao i ***atom stvaralačkom djelatnošću, koja se često iscrpljivala u malim i efektivnim romanima. Jako je karakteristično njegovo shvaćanje da svaki metafizički sistem stvari ustvari jedan metafizički roman. U tome se koristio metafizičkim sistemima Dekarta, Malbranša, Spinonce i Galilea. Ustvari Volteir je odlučno bio protiv filozofskih sistema, a činilo mu se da je najprirodnije da se filozofija izlaže u književnim elementima. Taj tip filozofije održao se u Francuskoj i do današnjih dana. Svoje druge utjecaje Volter je našao i kod Rabilea, Fenelona, a i španjolske književnosti (Cervantes i Grasiana). A tu su i Engleski utjecaji, počevši od Ben Đonsona i Šekspira do Svifta. On se predano trudio da pozna i sve ono što je najznačajnije u nauci. U osnovi svoga stvaralaštva Volteir je sjedinio i galsku duhovitost, ljubav za sve što je ovozemaljsko, za realistički smisao, za upoznavanje stvarnosti i djelatnosti. Volteir je osobito jak u satiri. Taj književni rod Volteir je pretvorio u satiru naravi, a glavna karakteristika tog stila je to da ličnosti koriste samo personifikaciju izvjesna obilježja i pojmove da bi se vidjelo koliko one u sebi nose istinitosti i razuma.
Volteirovi pripovijedni tekstovi u prozi okupljeni su pod nazivom
Romani i Pripovijesti. U njima prevladava autorov postupak da kroz priču provjerava, zagovara ili ismijava određene filozofske zamisli. Stoga se Volteirovi tekstovi pobliže određuju kao filozofski romani ili filozofske pripovijesti. U njima je riječ o nekoliko filozofskih ideja koje su pojednostavljeno prikazane u obliku svakidašnjih životnih uputa.
CANDIDE
TEMA:
Candidov odlazak u svijet i spoznaja svih svjetskih nevolja
MOTIVI:
Temeljni motiv bi bio motiv pokvarenosti svijeta a neki sporedni su ljubav, težak život, blagostanje, siromaštvo itd...
BILJEŠKE UZ ČITANJE:
Candide od lat. candidus, znači čist. U francuskom dolazi u značenju
naivan, nevin
Panglos je ime koje je Voltaire sam sastavio prema grčkom pan – sve
glosa – jezik
Metafiziko-teologo-kosmolonigologija je termin, kojim Voltire izruguje
termine metafizičara 18. st., u prvom redu Christiana Wolfa (1679. – 1754) učenika Leibnizova
Dok se Voltaire oštro rugao Leibnizovu optimizmu, Rousseau ga je
naivno branio, a branio ga je i Victor Hugo
Evo i jednog dokaza za prije navedenu bilješku:
“ Upozoravam da su nosovi stvoreni, da naose naočari i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene da budu obuvene i mi imamo obuću. A kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi čitave godine jedemo svinjetinu “
Panglos sve, ama baš sve svodi na svoje učenje o uzročno poslijedičnim
vezama pa tako i mlade naivne djevojke
“ Cunegonda je vidjela doktora Panglossa, kako u šikari daje lekciju eksperimentalne fizike sobarici njene majke, vrlo lijepoj i krotkoj maloj brineti “
Velika ljubav između Candide i Cunegonde i velika odbojnost baruna
prema Candidu i njegovo protjerivanje iz dvorca
Tadašnja valuta su taliri što možemo vidjeti iz Candidovog razgovora sa
pruskim oficirima
Ljudi u modroj odjeći – To su pruski oficiri za novačenje. Candide je bio
napisan za vrijeme sedmogodišnjeg rata Prusa i Francuza. Kralj “velikog uma” bio je Friedrich II., s kojim se Voltaire u to vrijeme već bio razišao
Candide pošto nije prošao sve životne zamke izvan dvorca je kao riba na
suhom i baš ga nije teško nagovoriti na bilo što
Novačenje u Bugara bilo je jako teško pogotovo za kandida koji nikada
nije radio ništa teže osim toga što je jeo i spavao
Najvjerojatnije da su se svi Bugarski vojnici u to doba zvali heroji, to je
herojstvo bilo poput zatvora
Kazne za dezeterstvo u to doba bile su jako velike
“ Pitali su ga, po zakonu, što mu je draže; da ga čitav puk išiba trideset i šest puta ili da mu odjednom saspu u glavu dvanaest olovnih metaka. Na osnovu dara božjeg koji se zove sloboda, odlučio je, da se trideset i šest puta provuče ispod batina, izdržao je dvije šetnje “
Diskotur, veliki grčki liječnik i učenjak, autor dijela “O lijekovitim
tvarima”, koje je služilo u medicini sve do 17. st.; bio je vojni liječnik pa ga Voltaire vjerojatno zato i spominje na ovom mjestu
DOJAM:
Djelo mi se jako svidjelo iako nisam pročitao cijelo već samo nekoliko pjevanja. Voltaire je mogu ga tako nazvati satirički pisac koji ismijava stanje i prilike u Francuskoj za sedmogodišnjeg rata. U njegovom dijelu ismijavanje nitko nije izuzet, pa tako ni najviši francuski slojevi. U djelu ne prevladava samo humor već i ljubavna priča Candide i Cunegonde. Djelo vremenski ne mora biti ograničeno i u njemu mogu svi uživati.
evo to sam nasao nadam se da ce ti pomoci
Zadnji edit: 14.02.07 u 22:14:03
