Helou! Još jedna kratka priča od mene. Ulazim u groove, ne znam šta mi je 
Izvanjavam se na svim eventualnim gramatičkim/pravopisnim greškama - nisu namjerne, kunem se!
U istini i laži, obećano je, poput zakletve pred svijetom i Bogom, pred svim što živi i što je mrtvo - obećano je, davno - nikome sem meni. Obećanje dato samom sebi uprkos što ga nisam želio - jer obećanje nosi bol, nosi snove koji nisu dotični onoga što želim sanjati. Da pretpostavim da je istina, možda bi i bilo lakše - ali sve je laž, laž što boli, što ujeda, što prati poput fantoma, bez odmora.
U tihim koracima obavijam put koji pratim, nizbrdo, još samo malo. Sunce prži, jedva ostavljajući traga da je prije par dana snijeg padao. Ipak, blagi povjetarac povremeno zapuše, oslobađajući oznojeno tijelo bar malog dijela topline koju je poprimilo. Ulica je prazna, kao da je cijeli svijet napušten - u tom smislu i tražim odgovore, ali ih ne mogu naći. Svijet nije prazan; ispunjen je ljudima koji se lagano smješakju, koji bez prigovora žive živote ispunjene oronjulim danima - bez istinske sreće, bez istinskog osmijeha. Da li je to proklestvo doba u kojem sam rođen? Ili se isto stanje ponavlja kroz godine i godine naše obsesije i kompleksije oko stvari koje nisu bitne? Opet se gubim u mislima za koje nisam kompetentan ... gubim se u daljini neistinitosti, daleko od moga obećanja.
Oslikan osmijeh; da, osmijeh koji volim više od vlastitog života. Otvara mi vrata, pita kako sam, šta je bilo na faksu, da li sam upoznao nekoga novog, kakvi se profesori čine, da li je poziv bio vrijedan ... voda šišti nekoliko metara od mene dok sa osmijehom opisujem duge hodnike, stepeništa, velike hale i stare profesore, mlade studente koji uopšte nisu bili zainteresovani za takozvanu euforiju prvog predavanja - a ona sa pažnjom sluša. Potom ustaje lagano i priprema kafu, samo onako kako ona zna, pjevušeći nerazumljive riječi. Ali moraju li biti razumnjive? Dovoljno je samo da čujem njen glas i da zaboravim na svijet, da zaboravim na život i sve ono što me okružuje. Devetnaest godina mi je bila oslonac, stepenište kojim koračam ka zvijezdama - i nikada se nije požalila.
"Hej, mama" doviknuh "Kakav je bio tvoj prvi dan na faksu?"
"Ah, bio je odličan" odgovori sa određenom dozom nostalgije u glasu "Pošto smo živjeli u malom gradu, gotovo svi smo došli ovdje, u Sarajevo, na fakultete. Tako da je na moj išlo jedno desetak drugarica iz srednje. Već prvi dan smo počeli ismijavati profesore, gledati dečke i osmatrati sve oko nas. Ah, lijepo je to bilo" na licu joj se nadvi tužni osmijeh, osmijeh koji bih često viđao ali nikada ne bih razumio.
"Ja znam samo Lamiju" osmijehnuh se, paleći cigaru "Kao i obično, odmah je počela gledati koja djevojka ima najveće sise. Gora je od mene ..."
"Hah" glasno se nasmijala; mnogima je taj smijeh bio mrzak jer je bio piskav, ali za mene je bio uspavanka koju bih rado vječno slušao "Dobra je to cura, malo šašava, al' dobra. Ne bi valjalo da je drugačije."
"Kako misliš?"
"Pa da je gledala dečke, ti bi vjerovatno umro od ljubomore."
"Hej, hej!"
"Šalim se, šalim se" nastavi se smijati, sipajući kafu "Uostalom, siguran sam da je i tebi neko već zapao za oko."
"Ne baš" odgovorih, uzimajući dim.
"Uredu je posmatrati, zajedljivo gledajući da li će povjetarac podići suknju ---"
"Hej, hej! I dalje si mi mater, zar si to zaboravila? Ohladi malo ..." uistinu ... uvijek je ovakva. Slobodnog duha, nasmijana - da ...
"Kada dođe trenutak, ko god da ona bude, znaj da ću stojati iza tebe - makar bila ku**a iz provincije šišaj me dok spavam, ako je voliš, i ja ću je voljeti" reče, blago se osmijehnuvši "To je ono što majke rade. Bez obzira na sve, mi podržavamo naše sinove - u pametnim ali i u glupim stvarima. Zapamti to."
"Dobro, dobro ... ajd' sad da popijemo ovo što je ostalo u tišini, može?"
"Dobro, dobro" reče imitirajući moj glas.
Bez obzira na kvantitet mojih prijatelja, nikada nije bilo isto bez nje. Ne bih moje stanje nazvao nekom vrstom opsesije ili majčinog kompleksa već bezuvjetne ljubavi. Sami smo od kad znam za sebe - samo nas dvoje i svijet. Vrijeme nam je podarilo vezu snažniju od bilo čega drugog na svijetu - ona je jedina osoba kojoj vjerujem, kojoj mogu reći sve bez strepnje da će napraviti budalu od mene.
Pozdravila me sa osmijehom, kao i uvijek. Dvije godine, ulazeći u treću, svako jutro bi, prije nego što bi i sama krenula na posao, mi napravila kafu te otišla nasmijana. Kući bi se vratila oko dva sata popodne, nešto ranije nego ja, opet me dočekivajući sa kafom. Drugi dan na faksu je tekao sporo; ljudi oko mene su mi se sve manje i manje sviđali. Činilo se kako nemaju druge svrhe već da samo postoje, da popunjavaju kvotu života i traženog broja ljudi na ovom svijetu. Nije da ja imam svrhu, ali nastojim je pronaći, kao što ju je moja mama pronašla u meni. Kada je ostala trudna sa mnom, sa svega šesnaest godina, cijela je se porodica odrekla. Ali to je nije pokolebalo. Kako bi se školovala, radila je raznorazne poslove, odgajajući mene u istom trenutku. Nikada nisam shvatio odakle je crpila toliku snagu, snagu da se konstantno smije, uvijek pokljanjajući punu pažnju onome što imam reći, čak iako su moje misli potpuno nepotrebne.
Sunce je opet pržilo na povratku kući; pogete glave sam prolazio poznatim ulicama. Mapa je bila ucrtana u moj um, poput njene slike. Najednom je zrak postao zagušujući, kao da ga nešto guta; toplina je počela rasti i rasti kako bih se kretao naprijed. Potom sam udario u nečije tijelo te pao na pod; tek tada sam raspoznao vriske i vidio daške plamena u blizini. Prepoznao sam lica. Sva su bila uperena u mene, kao da me strijeljaju nečim - mržnjom? Ne ... bijesom? Ne ... - tuga! Tuga i sažaljenje! Ali ... zašto? Pogledao sam na lijevu stranu, tamo gdje je ponosno stajala građevina koju je moja mati izgradila od temelja mukom zarađenim novcem i vidio je u plamenu. Gorila je poput onih što gore u filmovima - vatra je rasla i rasla, plamsala i plamsala bez volje da stane. Zidovi su bili crni poput odžaka a meni je bilo samo jedno na pameti - gdje mi je mati? Počeo sam je tražiti očima ali nema je. Nestala je. Ne, nije mogla nestati. Tu je, samo je moram potražiti, u masi. Nasmijat će se i reći da će sve biti uredu, da je to samo kuća, da se sve može izgraditi iz početka. Poput ludaka sam počeo gurati ljude oko sebe, tražeći njen osmijeh. Ali nailazio sam samo na tužna lica, na suze, na poglede pune sažaljenja i boli. Moja mati je gorila zajedno sa onim što je izgradila. Nestala je u plamenu, ostavljajući mene iza nje, da pronađem vlastiti izlaz u životu. Htio sam se proderati ali glasne žice su me napustile; pao sam na koljena, bespomoćno zureći u vihorite plamenove koji su plesali, sretni što gore. Kako mogu biti sretni? Kako mogu plesati u ovom trenutku ... kako ...
"Sahranili" su je dva dana kasnije; ostao sam nad lažnim grobom koji sadrži samo njeno ime, kamen u koji je uklesano samo njeno ime, sve do ponoći, prateći mjesec kako je nestajao i sunce kako se rađalo. Sjedio sam dva dana ispred groba, bespomoćan, poražen i razočaran u život, u svijet, u sve. I obećao sam ... obećao sam da dan neće proći bez da ne posjetim ovaj lažni spomenik ... da ne posjetim mjesto gdje je moja mati trebala počivati u miru kada vrijeme za to dođe. Ali vrijeme mi ju je ukralo, Bog ju je zahtjevao - raj ju je više trebao nego ja.
Izvanjavam se na svim eventualnim gramatičkim/pravopisnim greškama - nisu namjerne, kunem se!
OBEĆANJE
U istini i laži, obećano je, poput zakletve pred svijetom i Bogom, pred svim što živi i što je mrtvo - obećano je, davno - nikome sem meni. Obećanje dato samom sebi uprkos što ga nisam želio - jer obećanje nosi bol, nosi snove koji nisu dotični onoga što želim sanjati. Da pretpostavim da je istina, možda bi i bilo lakše - ali sve je laž, laž što boli, što ujeda, što prati poput fantoma, bez odmora.
U tihim koracima obavijam put koji pratim, nizbrdo, još samo malo. Sunce prži, jedva ostavljajući traga da je prije par dana snijeg padao. Ipak, blagi povjetarac povremeno zapuše, oslobađajući oznojeno tijelo bar malog dijela topline koju je poprimilo. Ulica je prazna, kao da je cijeli svijet napušten - u tom smislu i tražim odgovore, ali ih ne mogu naći. Svijet nije prazan; ispunjen je ljudima koji se lagano smješakju, koji bez prigovora žive živote ispunjene oronjulim danima - bez istinske sreće, bez istinskog osmijeha. Da li je to proklestvo doba u kojem sam rođen? Ili se isto stanje ponavlja kroz godine i godine naše obsesije i kompleksije oko stvari koje nisu bitne? Opet se gubim u mislima za koje nisam kompetentan ... gubim se u daljini neistinitosti, daleko od moga obećanja.
Oslikan osmijeh; da, osmijeh koji volim više od vlastitog života. Otvara mi vrata, pita kako sam, šta je bilo na faksu, da li sam upoznao nekoga novog, kakvi se profesori čine, da li je poziv bio vrijedan ... voda šišti nekoliko metara od mene dok sa osmijehom opisujem duge hodnike, stepeništa, velike hale i stare profesore, mlade studente koji uopšte nisu bili zainteresovani za takozvanu euforiju prvog predavanja - a ona sa pažnjom sluša. Potom ustaje lagano i priprema kafu, samo onako kako ona zna, pjevušeći nerazumljive riječi. Ali moraju li biti razumnjive? Dovoljno je samo da čujem njen glas i da zaboravim na svijet, da zaboravim na život i sve ono što me okružuje. Devetnaest godina mi je bila oslonac, stepenište kojim koračam ka zvijezdama - i nikada se nije požalila.
"Hej, mama" doviknuh "Kakav je bio tvoj prvi dan na faksu?"
"Ah, bio je odličan" odgovori sa određenom dozom nostalgije u glasu "Pošto smo živjeli u malom gradu, gotovo svi smo došli ovdje, u Sarajevo, na fakultete. Tako da je na moj išlo jedno desetak drugarica iz srednje. Već prvi dan smo počeli ismijavati profesore, gledati dečke i osmatrati sve oko nas. Ah, lijepo je to bilo" na licu joj se nadvi tužni osmijeh, osmijeh koji bih često viđao ali nikada ne bih razumio.
"Ja znam samo Lamiju" osmijehnuh se, paleći cigaru "Kao i obično, odmah je počela gledati koja djevojka ima najveće sise. Gora je od mene ..."
"Hah" glasno se nasmijala; mnogima je taj smijeh bio mrzak jer je bio piskav, ali za mene je bio uspavanka koju bih rado vječno slušao "Dobra je to cura, malo šašava, al' dobra. Ne bi valjalo da je drugačije."
"Kako misliš?"
"Pa da je gledala dečke, ti bi vjerovatno umro od ljubomore."
"Hej, hej!"
"Šalim se, šalim se" nastavi se smijati, sipajući kafu "Uostalom, siguran sam da je i tebi neko već zapao za oko."
"Ne baš" odgovorih, uzimajući dim.
"Uredu je posmatrati, zajedljivo gledajući da li će povjetarac podići suknju ---"
"Hej, hej! I dalje si mi mater, zar si to zaboravila? Ohladi malo ..." uistinu ... uvijek je ovakva. Slobodnog duha, nasmijana - da ...
"Kada dođe trenutak, ko god da ona bude, znaj da ću stojati iza tebe - makar bila ku**a iz provincije šišaj me dok spavam, ako je voliš, i ja ću je voljeti" reče, blago se osmijehnuvši "To je ono što majke rade. Bez obzira na sve, mi podržavamo naše sinove - u pametnim ali i u glupim stvarima. Zapamti to."
"Dobro, dobro ... ajd' sad da popijemo ovo što je ostalo u tišini, može?"
"Dobro, dobro" reče imitirajući moj glas.
Bez obzira na kvantitet mojih prijatelja, nikada nije bilo isto bez nje. Ne bih moje stanje nazvao nekom vrstom opsesije ili majčinog kompleksa već bezuvjetne ljubavi. Sami smo od kad znam za sebe - samo nas dvoje i svijet. Vrijeme nam je podarilo vezu snažniju od bilo čega drugog na svijetu - ona je jedina osoba kojoj vjerujem, kojoj mogu reći sve bez strepnje da će napraviti budalu od mene.
Pozdravila me sa osmijehom, kao i uvijek. Dvije godine, ulazeći u treću, svako jutro bi, prije nego što bi i sama krenula na posao, mi napravila kafu te otišla nasmijana. Kući bi se vratila oko dva sata popodne, nešto ranije nego ja, opet me dočekivajući sa kafom. Drugi dan na faksu je tekao sporo; ljudi oko mene su mi se sve manje i manje sviđali. Činilo se kako nemaju druge svrhe već da samo postoje, da popunjavaju kvotu života i traženog broja ljudi na ovom svijetu. Nije da ja imam svrhu, ali nastojim je pronaći, kao što ju je moja mama pronašla u meni. Kada je ostala trudna sa mnom, sa svega šesnaest godina, cijela je se porodica odrekla. Ali to je nije pokolebalo. Kako bi se školovala, radila je raznorazne poslove, odgajajući mene u istom trenutku. Nikada nisam shvatio odakle je crpila toliku snagu, snagu da se konstantno smije, uvijek pokljanjajući punu pažnju onome što imam reći, čak iako su moje misli potpuno nepotrebne.
Sunce je opet pržilo na povratku kući; pogete glave sam prolazio poznatim ulicama. Mapa je bila ucrtana u moj um, poput njene slike. Najednom je zrak postao zagušujući, kao da ga nešto guta; toplina je počela rasti i rasti kako bih se kretao naprijed. Potom sam udario u nečije tijelo te pao na pod; tek tada sam raspoznao vriske i vidio daške plamena u blizini. Prepoznao sam lica. Sva su bila uperena u mene, kao da me strijeljaju nečim - mržnjom? Ne ... bijesom? Ne ... - tuga! Tuga i sažaljenje! Ali ... zašto? Pogledao sam na lijevu stranu, tamo gdje je ponosno stajala građevina koju je moja mati izgradila od temelja mukom zarađenim novcem i vidio je u plamenu. Gorila je poput onih što gore u filmovima - vatra je rasla i rasla, plamsala i plamsala bez volje da stane. Zidovi su bili crni poput odžaka a meni je bilo samo jedno na pameti - gdje mi je mati? Počeo sam je tražiti očima ali nema je. Nestala je. Ne, nije mogla nestati. Tu je, samo je moram potražiti, u masi. Nasmijat će se i reći da će sve biti uredu, da je to samo kuća, da se sve može izgraditi iz početka. Poput ludaka sam počeo gurati ljude oko sebe, tražeći njen osmijeh. Ali nailazio sam samo na tužna lica, na suze, na poglede pune sažaljenja i boli. Moja mati je gorila zajedno sa onim što je izgradila. Nestala je u plamenu, ostavljajući mene iza nje, da pronađem vlastiti izlaz u životu. Htio sam se proderati ali glasne žice su me napustile; pao sam na koljena, bespomoćno zureći u vihorite plamenove koji su plesali, sretni što gore. Kako mogu biti sretni? Kako mogu plesati u ovom trenutku ... kako ...
"Sahranili" su je dva dana kasnije; ostao sam nad lažnim grobom koji sadrži samo njeno ime, kamen u koji je uklesano samo njeno ime, sve do ponoći, prateći mjesec kako je nestajao i sunce kako se rađalo. Sjedio sam dva dana ispred groba, bespomoćan, poražen i razočaran u život, u svijet, u sve. I obećao sam ... obećao sam da dan neće proći bez da ne posjetim ovaj lažni spomenik ... da ne posjetim mjesto gdje je moja mati trebala počivati u miru kada vrijeme za to dođe. Ali vrijeme mi ju je ukralo, Bog ju je zahtjevao - raj ju je više trebao nego ja.
