Ojha 
Nisam dugo vremena ništa napisao na našem pa reko da vidim jesam li sve pozaboravljao. Tematika je malo zbunjujuća ali mislim da će svi skontati o čemu je riječ xD
Njen glas
Da vidim ili da sakrijem pogled, da zatvorim oči pred životom? Pitanja nastaju, odgovori nestaju. Snovi se rascvjetavaju poput zore, prazno me gledajući u još praznije oči. Sanjaranje, nekadašnje utočište straha sada se pretvorilo u invertni rat duše, srca - kako god želite nazvati ono što vas motivira. U delirijumu i boli, u zadovoljstvu, sreći, nesreći, tuzi, volji i borbi - kada se sve stopi u jedno, čemu se onda nadati?
Strah. Treptaji. Goruća bol u prsima dok otvaram oči. Tama. Ne ona obična, ne; svjetlo gori, nedaleko od mene, tritrajući poput šibice - ona tama što nas obvija, što nas koči i uništava. Svaki uzdah je težak - svaki uzdah je nova borba za život. A zašto živjeti, pitam se? Osmijeh? Da, vidim osmijeh - lagano svjetluca pred mojim očima. Usne se pomjeraju, riječi dopiru do mene ali ne i njihova značenja. Osjećam nježne ruke kako mi pomažu da ustanem; korak po korak me vode kroz tamu a ja se njiham, poput pingvina. Osljepljujeće svjetlo; tama je razbistrena i vidim dan. Lagani povjetarac prošeta mojom kosom, noseći sav smrad koji se u njoj nakupio. Miris cigara; da, nekadašnji smrad mi se pretvorio u miris. I dalje čujem ali ne shvatam.
Topla ruka šara po mojoj hladnoj, obavijajući je nježno svakim pokretom. Unutar opijuma nesreće nisam u stanju shvatiti značenje tog dodira. Šta predstavlja? Dan kroz dan ... prolaze poput mjesečine, ne osvrćujući se na onu prethodnu. A ja i dalje stojim, stagniram u mjestu poput izopačene pojave, poput silulete nekada nečeg uzvišenog. Predivan glas - tih, lagano se provlači kroz zidove, lagano stvara svoj put do mog razumjevanja. Topao, učinkovit, anđeoski čak. Glas tjera nevolje, razara bol koja polahko nestaje.
"Pretjerao si sinoć, ej', čuješ?" konačno sam razumio; da, razumio sam i da, slažem se. Ali kako da potvrdim? Jezik ne sluša moje naredbe, cijelo tijelo odbija - mrzi me, ne može da me podnese više. A zašto i bi? Ko sam ja da me vlastito tijelo sluša kada ga uništavam iz dana u dan? "Alo!" jek; prostire se kroz cjelokupni sloj misli ali brzo nestade. Lagano okrenuh glavu u smjeru odakle je glas dopirao; slika se stvori. Osmijeh, ovaj put osuđujući. Tamna kosa, lagano silazi niz mala ramena, reflektujući svjetlo. Istaknuto čelo, predivno i bijelo, poput drveta u moru. Da, drvo u moru. Nježne oči plave boje prodiru kroz moje odbrane - ne, nemam odbrane. Odbrana je pala. Sam sam u vrtlogu neshvaćanja. Usne, nježne, blago ispucale se opet počeše pomjerati a ja fokusirah svu snagu da opet razumijem sve "Pravi si idiot ... upozorila sam te. Ah, uvijek ti govorim ali tvoj idiotluk nikako da te napusti. Prestani, uspori ... ne slušaš. Ne znam ni koji ku**c radim ovdje. Nisam tvoja dadilja." konačno sam je prepoznao, ali ime nije dopiralo u moje misli. Prazne su bile.
"Izvini" prostre mi se ispod glasa; zašto se izvinjavam? Ne znam ... riječ je sama izašla.
"Ne moraš se izvinjavati" reče tiho "Tvoja bol je i moja, znaš. Nisi sam ... nemoj misliti da si sam. Da si sam ... ja te ne bih tješila niti bih ti pomagala da ustaneš kada si na podu."
"Ko ... ko si ti?" upitah.
"Hah" tih, bolan smijeh; suze navališe kroz plave oči, lagano strijeljajući ka dnu "I do toga je došlo, ha? Idemo." reče tiho i podignu me.
Ruka me je vukla za sobom i ja sam je pratio, bez pogovora. Volio sam taj dodir; zaljubio sam se u njega čim sam ga osjetio. Kroz nepojmive sfere, duž aleje svjetla i tame do odredišta. Nisam ništa shvatao. Bol.
Strašna bol prežegnu kroz moje cijelo tijelo; počinjem vrištati, nestajući u opijajućoj boli. San? Ne ... snovi nikada ne bole ... bar ne u ovoj mjeri. Glasovi, mnoštvo njih, nadvikuju jedan drugog. Sjene nečega, čovjeka možda? Da ... svjetlo pa tama, svjetlo pa tama.
Bol se opet pojačava; ne čujem njen glas - gdje je njen glas? Zašto je nestala? Svjetlo titra u tami. Čiji su ovo glasovi? Neprijatni su, donose bol. Nestanite! Želim da se proderem, da me svi čuju, ali bol nedozvoljava. Gutam. Gutam bol poput piula, poput demonskog opijuma koji guši srce, nade, bol i sve osjećaje, koji tamu pretvara u ples boja, koji rastvara sve nestvarnosti u pozitivnu realnost. Gutam. Boli.
Svaki uzdah boli više od metka. Ne želim! Ne želim uzdisati više ... boli ... ne mogu podnijeti ovu bol. Zašto ne prestaje? Zašto ne nestaje? Zašto se prišila uz mene poput vječnog parazita koji ključa u venama, šaptajući bol kroz pore naše duše? Duša ... vidim je. Titra blago, bijelo svijetlo, pretvarajući se u plavi plamen, u kremen upaljača. Bol lagano napušta moje tijelo. Čujem dug, produžen zvuk, neprekidajući zvuk. Čujem vrisak. Čujem plač. I u strahu, u nestajanju raspoznajem njen glas.
Nisam dugo vremena ništa napisao na našem pa reko da vidim jesam li sve pozaboravljao. Tematika je malo zbunjujuća ali mislim da će svi skontati o čemu je riječ xD
Njen glas
Da vidim ili da sakrijem pogled, da zatvorim oči pred životom? Pitanja nastaju, odgovori nestaju. Snovi se rascvjetavaju poput zore, prazno me gledajući u još praznije oči. Sanjaranje, nekadašnje utočište straha sada se pretvorilo u invertni rat duše, srca - kako god želite nazvati ono što vas motivira. U delirijumu i boli, u zadovoljstvu, sreći, nesreći, tuzi, volji i borbi - kada se sve stopi u jedno, čemu se onda nadati?
Strah. Treptaji. Goruća bol u prsima dok otvaram oči. Tama. Ne ona obična, ne; svjetlo gori, nedaleko od mene, tritrajući poput šibice - ona tama što nas obvija, što nas koči i uništava. Svaki uzdah je težak - svaki uzdah je nova borba za život. A zašto živjeti, pitam se? Osmijeh? Da, vidim osmijeh - lagano svjetluca pred mojim očima. Usne se pomjeraju, riječi dopiru do mene ali ne i njihova značenja. Osjećam nježne ruke kako mi pomažu da ustanem; korak po korak me vode kroz tamu a ja se njiham, poput pingvina. Osljepljujeće svjetlo; tama je razbistrena i vidim dan. Lagani povjetarac prošeta mojom kosom, noseći sav smrad koji se u njoj nakupio. Miris cigara; da, nekadašnji smrad mi se pretvorio u miris. I dalje čujem ali ne shvatam.
Topla ruka šara po mojoj hladnoj, obavijajući je nježno svakim pokretom. Unutar opijuma nesreće nisam u stanju shvatiti značenje tog dodira. Šta predstavlja? Dan kroz dan ... prolaze poput mjesečine, ne osvrćujući se na onu prethodnu. A ja i dalje stojim, stagniram u mjestu poput izopačene pojave, poput silulete nekada nečeg uzvišenog. Predivan glas - tih, lagano se provlači kroz zidove, lagano stvara svoj put do mog razumjevanja. Topao, učinkovit, anđeoski čak. Glas tjera nevolje, razara bol koja polahko nestaje.
"Pretjerao si sinoć, ej', čuješ?" konačno sam razumio; da, razumio sam i da, slažem se. Ali kako da potvrdim? Jezik ne sluša moje naredbe, cijelo tijelo odbija - mrzi me, ne može da me podnese više. A zašto i bi? Ko sam ja da me vlastito tijelo sluša kada ga uništavam iz dana u dan? "Alo!" jek; prostire se kroz cjelokupni sloj misli ali brzo nestade. Lagano okrenuh glavu u smjeru odakle je glas dopirao; slika se stvori. Osmijeh, ovaj put osuđujući. Tamna kosa, lagano silazi niz mala ramena, reflektujući svjetlo. Istaknuto čelo, predivno i bijelo, poput drveta u moru. Da, drvo u moru. Nježne oči plave boje prodiru kroz moje odbrane - ne, nemam odbrane. Odbrana je pala. Sam sam u vrtlogu neshvaćanja. Usne, nježne, blago ispucale se opet počeše pomjerati a ja fokusirah svu snagu da opet razumijem sve "Pravi si idiot ... upozorila sam te. Ah, uvijek ti govorim ali tvoj idiotluk nikako da te napusti. Prestani, uspori ... ne slušaš. Ne znam ni koji ku**c radim ovdje. Nisam tvoja dadilja." konačno sam je prepoznao, ali ime nije dopiralo u moje misli. Prazne su bile.
"Izvini" prostre mi se ispod glasa; zašto se izvinjavam? Ne znam ... riječ je sama izašla.
"Ne moraš se izvinjavati" reče tiho "Tvoja bol je i moja, znaš. Nisi sam ... nemoj misliti da si sam. Da si sam ... ja te ne bih tješila niti bih ti pomagala da ustaneš kada si na podu."
"Ko ... ko si ti?" upitah.
"Hah" tih, bolan smijeh; suze navališe kroz plave oči, lagano strijeljajući ka dnu "I do toga je došlo, ha? Idemo." reče tiho i podignu me.
Ruka me je vukla za sobom i ja sam je pratio, bez pogovora. Volio sam taj dodir; zaljubio sam se u njega čim sam ga osjetio. Kroz nepojmive sfere, duž aleje svjetla i tame do odredišta. Nisam ništa shvatao. Bol.
Strašna bol prežegnu kroz moje cijelo tijelo; počinjem vrištati, nestajući u opijajućoj boli. San? Ne ... snovi nikada ne bole ... bar ne u ovoj mjeri. Glasovi, mnoštvo njih, nadvikuju jedan drugog. Sjene nečega, čovjeka možda? Da ... svjetlo pa tama, svjetlo pa tama.
Bol se opet pojačava; ne čujem njen glas - gdje je njen glas? Zašto je nestala? Svjetlo titra u tami. Čiji su ovo glasovi? Neprijatni su, donose bol. Nestanite! Želim da se proderem, da me svi čuju, ali bol nedozvoljava. Gutam. Gutam bol poput piula, poput demonskog opijuma koji guši srce, nade, bol i sve osjećaje, koji tamu pretvara u ples boja, koji rastvara sve nestvarnosti u pozitivnu realnost. Gutam. Boli.
Svaki uzdah boli više od metka. Ne želim! Ne želim uzdisati više ... boli ... ne mogu podnijeti ovu bol. Zašto ne prestaje? Zašto ne nestaje? Zašto se prišila uz mene poput vječnog parazita koji ključa u venama, šaptajući bol kroz pore naše duše? Duša ... vidim je. Titra blago, bijelo svijetlo, pretvarajući se u plavi plamen, u kremen upaljača. Bol lagano napušta moje tijelo. Čujem dug, produžen zvuk, neprekidajući zvuk. Čujem vrisak. Čujem plač. I u strahu, u nestajanju raspoznajem njen glas.
