Poz momci 
Evo, nakon mjesec-dva, nakanio sam se da nešto napišem. Stil će vam (ako ste čitali moja prethodna djela) biti poznat.
Odmah da napomenem: ima solidan broj psovki tako da, ako ih ne podnosite, nemojte čitati.
Sry na gramatičkim greškama unaprijed
Modrica opet stoji na njenom obrazu, crvena i ljubičasta - na neki način čak i prelijepa. Moja ruka pleše u okvou sreće - opet se dogodilo.
Lamiju sam upoznao još dok sam bio na koledžu. Bila je stereotipična, stidna djevojka, duge crne kose i svijetlo-plavih očiju. U prvi mah nisam obraćao pažnju na nju; šta više, nisam se čak ni pozdravljao sa njom. Ipak, ta pokunjena djevojka prelijepih očiju mi se polahko uvukla pod kožu - bila je sve što ja nisam. Njen glas je bio tih, umirljiv, njen pogled pun saosjećanja a njeno srce puno ljubavi i patnje. Sve je razumijela - čak i patnje onih čije patnje na izgled ne postoje.
I dan danas, trinaest godina kasnije, sjećam se našeg prvog poljupca. Bio je sasvim slučajan, ali je predstavljao početak nečega što sam nekada smatrao savršenim; sjedio sam na klupi u kampusu i razgovarao sa par prijatelja. Dok je ona prolazila iza mene, neki retard je protrčao te je gurnuo u stranu. Pala je direktno na mene, savijajući me do poda i prostrla se po meni - njene usne su bile na mojima. Incident bi se dugo kasnije prepričavao kao početak naše romanse, ali danas je sve to zamrlo.
Gledam njene uplakane oči - i dan danas ne mogu shvatiti zašto ... zašto sam ikada započinjao nešto za što sam znao da će se loše završiti.
Od prvog trenutka kada sam znao šta je sex, znao sam i da ga želim imati što više. Kao i svaki napaljeni tinejdžer, tražio sam svaku moguću priliku za njega. Ipak, to se dogodilo tek pola mjeseca nakon što sam napunio sedamnaest godina. Od tog dana na dalje, u društvu sam bio poznat kao "Žigolo" - i, na neki način, to mi se sviđalo. Da je nisam upoznao ... vjerovatno se taj nadimak nikada ne bi ni izgubio ... Lamija ...
"Zašto?" upita svojim tihim glasom, savijajući glavu, ne usuđujući se da me pogleda u oči.
"Znaš." odgovorih.
"a li si me ikada iskreno volio?"
"Možda." obrecnuh, okrenivši se na drugu stranu "Ali ta vremena su daleko iza nas. Ako ti se ne sviđa, idi. Ko te j**e."
"Samo ti." pokuša se nasmijati. Ipak, moj oštri pogled i novi šamar ju je promijenilo. "Ja ne znam čovjeka s kim sam danas ... ne znam."
"Sjebala si mi život, Lamija ... nemaš pravo da se žališ. Ovo je jednostavno tvoja kazna." glasno se proderah na nju. Skoči u stranu, poput kakve mačke, strahujući od novog udarca.
"Ja nikada ništa nisam uradila sem što sam te voljela više od života! Kako to ne znaš!?" počela se derati, glasno plaćući poput novorođenčeta.
"Začepi, kučko!" opet sam poletio prema njoj; snažan nagon da svoj bijes ispoljavam na njoj nikada nije prestajao ... počeo je prije šest godina ... i ... nastavio se do dana današnjeg "a tebe nije bilo ... da tebe nije bio ... bio bih nešto! Ljudi bi pričali o meni! A šta sam sa tobom? Je***i idiot koji radi dvanaest sati dnevno da bi mu usrana žena imala šta pripremiti da jede! Je**m ti sve, kučko!"
Sve je krenulo nizbrdo tačko prije šest godina. Bio sam našao dostojan posao, kao privatni prevodioc poznate osobe. Plaća je bila više nego dobra a radio sam samo po potrebi. Lamija je već rekla da neće tražiti posao te da će ostati kući, vodeći računa o njoj i o meni. Sviđala mi se ta ideja; pomisao da ću svakoga dana doći na toplu večeru.
Ipak, jedne večeri dok sam bio na poslu, iznenada se pojavila. Moj šef ju je odmah primjetio; Lamija je zaista bila zgodna djevojka - čak i na prvi pogled. Moj šef je bio ono što sam ja od rođenja želio biti - bogat, nezavistan, samac ... ponudio mi je tri miliona maraka da provede noć sa njom. Ako, pak, ne pristanem, otpustit će me i proširiti vijest svakome koga zna (a zna ih mnogo) da me ne zaposle.
Kada sam svu ideju predstavio Lamiji, ona je hladno odbila. I, tako, dan kasnije, moj se život srušio. Počeo sam raditi kao građevinac, dvanaest sati dnevno sam stavljao cigle jedne na drugu ... izgubio sam sav smisao za življenje. Od toga dana, Lamiju sam krivio za sve - sav bijes sam ispoljavao na njoj. Dan ne bi prošao bez udaraca, bez silovanja, bez pogrubnih riječi ... i dan danas, dok gledam u prazninu, pitam se kako mi je opraštala.
"Oprosti mi" prošapta "Nikada nisam namjeravala da te povrijedim ali ... mislila sam da me voliš, da ono radiš samo što si natjeran! Nikada nisam mislila da si to želio!"
"Naravno da nisam želio!" proderah se "Ali vidi nas sad! Živimo u nekoj kućetini za koju je i sami Bog zaboravio u zabiti gdje se nalaze četiri deponije smeća! Radije bih dozvolio da te j**e pola svijeta nego da živim ovakav život!"
"Ljubavi! Smiri se, molim te! Prestani sa ovim!" ovo bi radila svaki put; skočila bi na mene te bi me zagrlila. Ipak, moje srce je davno postalo hladno i prazno - nije voljelo više ništa.
"Silazi sa mene, kučko!" udario sam je direktno u rebra; pod svojim prstima sam osjetio kako se njene krhke kosti lome. Počela je povraćati krv, kašljati i prevrtati se po podu. Ja sam je nastavio šutati, gdje sam stizao; u prepone, u stomak, u glavu, u rebra, u leđa ... nije više bilo bitno. U mojim očima ... ne ... u mojim mislima, ona je već bila mrtva - sada je bila samo vreća za udaranje.
Između udaraca mogao sam je čuti kako se dere "Prestani" "Ne!" "Boli!" "Molim te!" Na kraju je završila u hitnoj; rekla je da je grdno pala sa drveta, kroz granje, dok je brala jabuku. Lagala je poprilično uvjerljivo; čak sam i ja bio iznenađen. Tri dana kasnije, kada se vratila kući, prestala je pričati sa mnom. Osamila se; pripremala bi mi večeru i ručak svakodnevno, ali ništa više. Počesto bih odlazio u njenu sobu i silovao je - ali se nije protivila. Šta više, u zadnje vrijeme, poslije posla me je čekala gola, raštrta kao od majke rođena na krevetu. Na koncu svega, nakon dvije godine monotonije, usudio sam se pitati.
"Zašto radiš sve ovo?"
"Jer te volim." odgovorila je tiho, protiv svoje volje.
"Nemoguće." dodadoh "Ne možeš me voljeti nakon svega što sam ti učinio."
"Zato što ti ne razumiješ ljubav." reče "Ne razumiješ osjećaj kada si spreman umrijeti za drugu osobu. Ja sam spremna umrijeti za tebe ... uvijek ... zauvijek."
"Prestani srati kao zaljubljena tinejdžerka." proderah se na nju "I počni razmišljati kao zrela žena!"
"Šta hoćeš od mene?!" prodera se na mene i opali mi šamar "Uvijek sam bila uz tebe, dala ti sve što imam i nemam, stavila svoj život u tvoje ruke a ti me kriviš za sve! Ako ti je toliko stalo do novca i slave, kupi kameru i nađi muškarca - je**t ću ga do bezglavlja, dok mi je***a pi**a ne uvehne! Ako bude trebalo je**t ću ga i poslije toga! Za tebe ću je**t cijeli svijet sve dok ne postaneš bogat i poznat!"
"Kako se usuđuješ da staviš svoju prljavu ruku na mene?!" bijes me je počeo kontrolirati; moje šake i noge su nasumično letile preko njenog tijela. Udarao sam je gdje sam stigao, sve do trenutka moje propasti - Lamija je izdahnula - nije više bila među živima.
Tog trenutka sam spoznao sve - i bio sam posramljen ... ne ... bio sam bijesan. Čuo sam sirene, što policijske što sirene hitne, van svoje kuće. Trenutak poslije, cijela kuća je bila preplavljena policajcima - ja sam samo gledao u prazninu svoje duše i svoga srca. Cjelokupni smisao život je nestao - sve je nestalo.
Njen osmijeh ... prelijep ... njen glas ... tih i plašljiv ... sve je nestalo ... sve je nestalo u okrutnoj igri sudbine čiji sam tvorac bio ja - sve sam uništio; moj život je oduvijek bio kula od karata ... a jedina karta koja ga je držala cijelim je bila Lamija - sada je sve raštrakano na hiljade dijelove ... bez nade da se popravi.
Suđenje je prošlo u treptaju oka - i sjedio sam tu, gdje oni tamnog srca i još tamnije duše su preodređeni da sjede. U svojim sjećanjima je bila jedino slika Lamije - i slika mene ... ne ... slika odvratnog čudovišta što je živjelo u meni. Korak po korak ... crno svjetlo me okružilo ... znao sam da me svjetlo više neće doseći ... znao sam da je sve beznaždeno.
Trenutak prije nego što ću napustiti svijet, sjetio sam je se još jedanput: njenog tihog glasa i uplakanih očiju, kako mi očajnički pokušava dokazati da me voli ... kako se dere i skiči, probijajući sve poznate granice ljubavi: "Za tebe ću je**t cijeli svijet sve dok ne postaneš bogat i poznat!"
I sve je kraj ... svaka priča doista ima kraj ... moj kraj je tama.
Evo, nakon mjesec-dva, nakanio sam se da nešto napišem. Stil će vam (ako ste čitali moja prethodna djela) biti poznat.
Odmah da napomenem: ima solidan broj psovki tako da, ako ih ne podnosite, nemojte čitati.
Sry na gramatičkim greškama unaprijed
Modrica opet stoji na njenom obrazu, crvena i ljubičasta - na neki način čak i prelijepa. Moja ruka pleše u okvou sreće - opet se dogodilo.
Lamiju sam upoznao još dok sam bio na koledžu. Bila je stereotipična, stidna djevojka, duge crne kose i svijetlo-plavih očiju. U prvi mah nisam obraćao pažnju na nju; šta više, nisam se čak ni pozdravljao sa njom. Ipak, ta pokunjena djevojka prelijepih očiju mi se polahko uvukla pod kožu - bila je sve što ja nisam. Njen glas je bio tih, umirljiv, njen pogled pun saosjećanja a njeno srce puno ljubavi i patnje. Sve je razumijela - čak i patnje onih čije patnje na izgled ne postoje.
I dan danas, trinaest godina kasnije, sjećam se našeg prvog poljupca. Bio je sasvim slučajan, ali je predstavljao početak nečega što sam nekada smatrao savršenim; sjedio sam na klupi u kampusu i razgovarao sa par prijatelja. Dok je ona prolazila iza mene, neki retard je protrčao te je gurnuo u stranu. Pala je direktno na mene, savijajući me do poda i prostrla se po meni - njene usne su bile na mojima. Incident bi se dugo kasnije prepričavao kao početak naše romanse, ali danas je sve to zamrlo.
Gledam njene uplakane oči - i dan danas ne mogu shvatiti zašto ... zašto sam ikada započinjao nešto za što sam znao da će se loše završiti.
Od prvog trenutka kada sam znao šta je sex, znao sam i da ga želim imati što više. Kao i svaki napaljeni tinejdžer, tražio sam svaku moguću priliku za njega. Ipak, to se dogodilo tek pola mjeseca nakon što sam napunio sedamnaest godina. Od tog dana na dalje, u društvu sam bio poznat kao "Žigolo" - i, na neki način, to mi se sviđalo. Da je nisam upoznao ... vjerovatno se taj nadimak nikada ne bi ni izgubio ... Lamija ...
"Zašto?" upita svojim tihim glasom, savijajući glavu, ne usuđujući se da me pogleda u oči.
"Znaš." odgovorih.
"
a li si me ikada iskreno volio?" "Možda." obrecnuh, okrenivši se na drugu stranu "Ali ta vremena su daleko iza nas. Ako ti se ne sviđa, idi. Ko te j**e."
"Samo ti." pokuša se nasmijati. Ipak, moj oštri pogled i novi šamar ju je promijenilo. "Ja ne znam čovjeka s kim sam danas ... ne znam."
"Sjebala si mi život, Lamija ... nemaš pravo da se žališ. Ovo je jednostavno tvoja kazna." glasno se proderah na nju. Skoči u stranu, poput kakve mačke, strahujući od novog udarca.
"Ja nikada ništa nisam uradila sem što sam te voljela više od života! Kako to ne znaš!?" počela se derati, glasno plaćući poput novorođenčeta.
"Začepi, kučko!" opet sam poletio prema njoj; snažan nagon da svoj bijes ispoljavam na njoj nikada nije prestajao ... počeo je prije šest godina ... i ... nastavio se do dana današnjeg "
a tebe nije bilo ... da tebe nije bio ... bio bih nešto! Ljudi bi pričali o meni! A šta sam sa tobom? Je***i idiot koji radi dvanaest sati dnevno da bi mu usrana žena imala šta pripremiti da jede! Je**m ti sve, kučko!" Sve je krenulo nizbrdo tačko prije šest godina. Bio sam našao dostojan posao, kao privatni prevodioc poznate osobe. Plaća je bila više nego dobra a radio sam samo po potrebi. Lamija je već rekla da neće tražiti posao te da će ostati kući, vodeći računa o njoj i o meni. Sviđala mi se ta ideja; pomisao da ću svakoga dana doći na toplu večeru.
Ipak, jedne večeri dok sam bio na poslu, iznenada se pojavila. Moj šef ju je odmah primjetio; Lamija je zaista bila zgodna djevojka - čak i na prvi pogled. Moj šef je bio ono što sam ja od rođenja želio biti - bogat, nezavistan, samac ... ponudio mi je tri miliona maraka da provede noć sa njom. Ako, pak, ne pristanem, otpustit će me i proširiti vijest svakome koga zna (a zna ih mnogo) da me ne zaposle.
Kada sam svu ideju predstavio Lamiji, ona je hladno odbila. I, tako, dan kasnije, moj se život srušio. Počeo sam raditi kao građevinac, dvanaest sati dnevno sam stavljao cigle jedne na drugu ... izgubio sam sav smisao za življenje. Od toga dana, Lamiju sam krivio za sve - sav bijes sam ispoljavao na njoj. Dan ne bi prošao bez udaraca, bez silovanja, bez pogrubnih riječi ... i dan danas, dok gledam u prazninu, pitam se kako mi je opraštala.
"Oprosti mi" prošapta "Nikada nisam namjeravala da te povrijedim ali ... mislila sam da me voliš, da ono radiš samo što si natjeran! Nikada nisam mislila da si to želio!"
"Naravno da nisam želio!" proderah se "Ali vidi nas sad! Živimo u nekoj kućetini za koju je i sami Bog zaboravio u zabiti gdje se nalaze četiri deponije smeća! Radije bih dozvolio da te j**e pola svijeta nego da živim ovakav život!"
"Ljubavi! Smiri se, molim te! Prestani sa ovim!" ovo bi radila svaki put; skočila bi na mene te bi me zagrlila. Ipak, moje srce je davno postalo hladno i prazno - nije voljelo više ništa.
"Silazi sa mene, kučko!" udario sam je direktno u rebra; pod svojim prstima sam osjetio kako se njene krhke kosti lome. Počela je povraćati krv, kašljati i prevrtati se po podu. Ja sam je nastavio šutati, gdje sam stizao; u prepone, u stomak, u glavu, u rebra, u leđa ... nije više bilo bitno. U mojim očima ... ne ... u mojim mislima, ona je već bila mrtva - sada je bila samo vreća za udaranje.
Između udaraca mogao sam je čuti kako se dere "Prestani" "Ne!" "Boli!" "Molim te!" Na kraju je završila u hitnoj; rekla je da je grdno pala sa drveta, kroz granje, dok je brala jabuku. Lagala je poprilično uvjerljivo; čak sam i ja bio iznenađen. Tri dana kasnije, kada se vratila kući, prestala je pričati sa mnom. Osamila se; pripremala bi mi večeru i ručak svakodnevno, ali ništa više. Počesto bih odlazio u njenu sobu i silovao je - ali se nije protivila. Šta više, u zadnje vrijeme, poslije posla me je čekala gola, raštrta kao od majke rođena na krevetu. Na koncu svega, nakon dvije godine monotonije, usudio sam se pitati.
"Zašto radiš sve ovo?"
"Jer te volim." odgovorila je tiho, protiv svoje volje.
"Nemoguće." dodadoh "Ne možeš me voljeti nakon svega što sam ti učinio."
"Zato što ti ne razumiješ ljubav." reče "Ne razumiješ osjećaj kada si spreman umrijeti za drugu osobu. Ja sam spremna umrijeti za tebe ... uvijek ... zauvijek."
"Prestani srati kao zaljubljena tinejdžerka." proderah se na nju "I počni razmišljati kao zrela žena!"
"Šta hoćeš od mene?!" prodera se na mene i opali mi šamar "Uvijek sam bila uz tebe, dala ti sve što imam i nemam, stavila svoj život u tvoje ruke a ti me kriviš za sve! Ako ti je toliko stalo do novca i slave, kupi kameru i nađi muškarca - je**t ću ga do bezglavlja, dok mi je***a pi**a ne uvehne! Ako bude trebalo je**t ću ga i poslije toga! Za tebe ću je**t cijeli svijet sve dok ne postaneš bogat i poznat!"
"Kako se usuđuješ da staviš svoju prljavu ruku na mene?!" bijes me je počeo kontrolirati; moje šake i noge su nasumično letile preko njenog tijela. Udarao sam je gdje sam stigao, sve do trenutka moje propasti - Lamija je izdahnula - nije više bila među živima.
Tog trenutka sam spoznao sve - i bio sam posramljen ... ne ... bio sam bijesan. Čuo sam sirene, što policijske što sirene hitne, van svoje kuće. Trenutak poslije, cijela kuća je bila preplavljena policajcima - ja sam samo gledao u prazninu svoje duše i svoga srca. Cjelokupni smisao život je nestao - sve je nestalo.
Njen osmijeh ... prelijep ... njen glas ... tih i plašljiv ... sve je nestalo ... sve je nestalo u okrutnoj igri sudbine čiji sam tvorac bio ja - sve sam uništio; moj život je oduvijek bio kula od karata ... a jedina karta koja ga je držala cijelim je bila Lamija - sada je sve raštrakano na hiljade dijelove ... bez nade da se popravi.
Suđenje je prošlo u treptaju oka - i sjedio sam tu, gdje oni tamnog srca i još tamnije duše su preodređeni da sjede. U svojim sjećanjima je bila jedino slika Lamije - i slika mene ... ne ... slika odvratnog čudovišta što je živjelo u meni. Korak po korak ... crno svjetlo me okružilo ... znao sam da me svjetlo više neće doseći ... znao sam da je sve beznaždeno.
Trenutak prije nego što ću napustiti svijet, sjetio sam je se još jedanput: njenog tihog glasa i uplakanih očiju, kako mi očajnički pokušava dokazati da me voli ... kako se dere i skiči, probijajući sve poznate granice ljubavi: "Za tebe ću je**t cijeli svijet sve dok ne postaneš bogat i poznat!"
I sve je kraj ... svaka priča doista ima kraj ... moj kraj je tama.
Gj !
