Ev' novi jedan tekstić od mene. 
Kroz tihu suzu, gotovo nevidljivu, govorila mi je o danu kada je sve počelo, o danu kada se svijet prelomio i sve što smo gradili do tog dana nestalo. O danu kada je krv počela teći niz naše vesele ulice, pretvorivši ih u grobove i mladih i starih …
Pokušala je zatajiti tihu bol koja je plesala u njenim očima … ali ja sam je svakako vidio. Sve je polahko nestajalo, utapalo se u dimu srama … u dimu naše patnje. Majke su vrištale za palim sinovima, očevi proklinjali i psovali a djeca su izbezumljeno gledala u horizon, nesvjesna toka dešavanja. Krv se lila poput vode a svega je nestajalo … svega sem priljateljstva. Veze su se učvrstile i povjerenje je ostalo ugravirano u tim crnim danima. Niko nije mogao poreći … niko nije znao čime se pokriti niti kojim stazama hoditi. Pognureni su se provlačili pored narušenih domova, pored uništenih automobile i kroz ulice tamne kao i sama noć u nadi da ih neće pogoditi najgora sudbina. Pričala mi je o redovima ljudi koji su čekali za vodu u tiku noći pa do istog jutra … o mnogima koji su pali ali i ostalima koji su se nastavili vraćati po kanister vode uprkos svemu.
Dani i mjeseci su prolazili u istoj agoniji, u istoj patnji koja ih je pratila gdje god bi kročili. Smrt je opsjela njihova slaba srca ... uništila im sve nade koje su gradili i promijenila ih iz korijena. Kraj se nije nazirao ... kraj je daleko ... daleko iza njihovih dosega. Molili su se, plakali su, sezali su do najdubljih osjećanja u njihovim srcima tražeći posljednje atome snage da se izbore. Neki nisu uspjevali ... sva ta smrt i bol je bila previše za podnijeti ... predali su se smrti i pozdravili je kao starog prijatelja. Smrt nije birala osobu koja će pasti ... dječiji životi su se gasili u istom tempu kao i životi odraslih. Očevi su padali na bojnim poljima, okupani krvlju prijatelja a sinovi, žedni osvete, pratili iste puteve i padali na istim. Majke su očajavale, molili se da se vrate ... iako nikada nisu. Pričala mi je o danima gdje bi se izgubila u klimaksu svega, o danima kada ništa nije davalo novo svjetlo ... kada je jedina hrana bila zrak. Pričala mi je o danu kada sam rođen, kada su moje oči ugledalo svjetlo i tamu ovog svijeta ...
Odvajala bi od svojih usta da nahrani moja - kao što bi i svaka majka. Zatim bi mi pričala o danu kada sam izgubio oca ... danu kada je otišao i nikada se nije vratio ... niti mrtav niti živ. O danu kada je postala, poput mnogih majki tog vremena, samohrana .. ostavljena da se bori sama protiv svijeta da me očuva živim. Pričala mi je o danima bez svjetla, o danima kada se sve činilo izgubljeno, o danima gdje pomoć nije stizala - gdje niko nije znao da li će nova zora svanuti.
Imali su jedino jedni druge, prijateljstva za život - neka raskinuta, neka ne. Pričala mi je kugovima vatre, o danu gdje je desetine djece izgubilo svoj život bez treptaja - a ja sam samo slušao, gadeći se vlastitom postojanju i vremenu u kojem sam rođen.
Bez slike svega u mojim sjećanjima, vidim ... razumijem i osjetim. Možda nisam osjetio erupciju rata na vlastitoj koži, ali vidim je na koži onih koju volim više nego sebe. Vidim ih na koži svih koji su prošli kroz isto ... na koži punoj ožiljaka i rana koje nikada neće zacijeliti. Vidim ih u očima svih koji su propatili, u drhtaju usana kada pričaju o istom - u glasu koji treperi ... tiho ... tiše.
Zrak okupan mecima pušaka koje nisu prestajale, zemlja oskrnavljena smrću i mladog i starog, ruševine nekada ponositih zgrada našeg maloga grada - sve govori prošlost, sve slika te dane prošlosti, dane koji će uvijek biti tu. Sve nam priča priču - nekima jasnije nego drugima, ali svi razumiju ... svi shvaćaju šta se dešavalo tih kobnih godina ...
Ipak, pričala bi mi kako je ona bila jedna od sretnijih - pričala mi je o ženama koje su izgubile živote na najgnusnije načine - na načine daleko shvatljive moralnom postojanju. Pričala mi je o majkama koje su izgubile sve ... i muža i djecu - cijelu porodicu - a ja sam se pitao kako i dalje žive? Pričala bi dok dah nije nestao ... a nova suza potekla. Bolilo je ... bolilo je samo slušajući kroz šta su prolazile mnoge majke i žene ... bolilo je znati da mnoge nisu uspjele vidjeti vlastitu djecu kako rastu, kako se razvijaju u ponose njihovih života - bolilo je mene samo znajući da su lišene ... a njihova bol je za mene nepojmiva. Divim im se na hrabrosti da ustanu, da i dalje žive i pored sve patnje kroz koju su prošli. Divim im se na snazi koji posjeduju, snazi daleko većoj od svake fizičke. Nosioci najvećeg bremena koje jedan čovjek može posjedovati, bremena koji slomi i najsnažnije - one su neprozvani heroji, neuklesana imena u spomen-kamenja ali duboko uklesana u naša srca. Nosioci patnje izgubljenog - nosioci rasparenog srca, uništene sreće i nepojmive tuge - nezapamćeni heroji najbolnijeg.
Mnogo godina je prošlo od kada mi je pričala kroz jecaje, ali nikada nisam zaboravio - niti mogu. Možda nikada neću kompletno shvatiti kakav je to osjećaj kada znaš da smrt vreba sa svake okolne planine, kada ne smiješ kročiti dalje od vlastitog praga bez da ne trčiš za spas vlastitog života ... možda nikada neću shvatiti stvarnu agoniju rata i njegovo značenje - možda nikada neću shvatiti kako je izgubiti vlastitu krv, ono do čega se držiš korijenima svega - ono što te čini onakvim kakav jesi - ali shvatam da rat ostavlja ožiljke, da čak i petnaest godina kasnije oni su i dalje tu - da nije prestao dana kada se prestalo pucati - shvaćam da je smrt zauvijek ostala među nama.
Kroz tihu suzu, gotovo nevidljivu, govorila mi je o danu kada je sve počelo, o danu kada se svijet prelomio i sve što smo gradili do tog dana nestalo. O danu kada je krv počela teći niz naše vesele ulice, pretvorivši ih u grobove i mladih i starih …
Pokušala je zatajiti tihu bol koja je plesala u njenim očima … ali ja sam je svakako vidio. Sve je polahko nestajalo, utapalo se u dimu srama … u dimu naše patnje. Majke su vrištale za palim sinovima, očevi proklinjali i psovali a djeca su izbezumljeno gledala u horizon, nesvjesna toka dešavanja. Krv se lila poput vode a svega je nestajalo … svega sem priljateljstva. Veze su se učvrstile i povjerenje je ostalo ugravirano u tim crnim danima. Niko nije mogao poreći … niko nije znao čime se pokriti niti kojim stazama hoditi. Pognureni su se provlačili pored narušenih domova, pored uništenih automobile i kroz ulice tamne kao i sama noć u nadi da ih neće pogoditi najgora sudbina. Pričala mi je o redovima ljudi koji su čekali za vodu u tiku noći pa do istog jutra … o mnogima koji su pali ali i ostalima koji su se nastavili vraćati po kanister vode uprkos svemu.
Dani i mjeseci su prolazili u istoj agoniji, u istoj patnji koja ih je pratila gdje god bi kročili. Smrt je opsjela njihova slaba srca ... uništila im sve nade koje su gradili i promijenila ih iz korijena. Kraj se nije nazirao ... kraj je daleko ... daleko iza njihovih dosega. Molili su se, plakali su, sezali su do najdubljih osjećanja u njihovim srcima tražeći posljednje atome snage da se izbore. Neki nisu uspjevali ... sva ta smrt i bol je bila previše za podnijeti ... predali su se smrti i pozdravili je kao starog prijatelja. Smrt nije birala osobu koja će pasti ... dječiji životi su se gasili u istom tempu kao i životi odraslih. Očevi su padali na bojnim poljima, okupani krvlju prijatelja a sinovi, žedni osvete, pratili iste puteve i padali na istim. Majke su očajavale, molili se da se vrate ... iako nikada nisu. Pričala mi je o danima gdje bi se izgubila u klimaksu svega, o danima kada ništa nije davalo novo svjetlo ... kada je jedina hrana bila zrak. Pričala mi je o danu kada sam rođen, kada su moje oči ugledalo svjetlo i tamu ovog svijeta ...
Odvajala bi od svojih usta da nahrani moja - kao što bi i svaka majka. Zatim bi mi pričala o danu kada sam izgubio oca ... danu kada je otišao i nikada se nije vratio ... niti mrtav niti živ. O danu kada je postala, poput mnogih majki tog vremena, samohrana .. ostavljena da se bori sama protiv svijeta da me očuva živim. Pričala mi je o danima bez svjetla, o danima kada se sve činilo izgubljeno, o danima gdje pomoć nije stizala - gdje niko nije znao da li će nova zora svanuti.
Imali su jedino jedni druge, prijateljstva za život - neka raskinuta, neka ne. Pričala mi je kugovima vatre, o danu gdje je desetine djece izgubilo svoj život bez treptaja - a ja sam samo slušao, gadeći se vlastitom postojanju i vremenu u kojem sam rođen.
Bez slike svega u mojim sjećanjima, vidim ... razumijem i osjetim. Možda nisam osjetio erupciju rata na vlastitoj koži, ali vidim je na koži onih koju volim više nego sebe. Vidim ih na koži svih koji su prošli kroz isto ... na koži punoj ožiljaka i rana koje nikada neće zacijeliti. Vidim ih u očima svih koji su propatili, u drhtaju usana kada pričaju o istom - u glasu koji treperi ... tiho ... tiše.
Zrak okupan mecima pušaka koje nisu prestajale, zemlja oskrnavljena smrću i mladog i starog, ruševine nekada ponositih zgrada našeg maloga grada - sve govori prošlost, sve slika te dane prošlosti, dane koji će uvijek biti tu. Sve nam priča priču - nekima jasnije nego drugima, ali svi razumiju ... svi shvaćaju šta se dešavalo tih kobnih godina ...
Ipak, pričala bi mi kako je ona bila jedna od sretnijih - pričala mi je o ženama koje su izgubile živote na najgnusnije načine - na načine daleko shvatljive moralnom postojanju. Pričala mi je o majkama koje su izgubile sve ... i muža i djecu - cijelu porodicu - a ja sam se pitao kako i dalje žive? Pričala bi dok dah nije nestao ... a nova suza potekla. Bolilo je ... bolilo je samo slušajući kroz šta su prolazile mnoge majke i žene ... bolilo je znati da mnoge nisu uspjele vidjeti vlastitu djecu kako rastu, kako se razvijaju u ponose njihovih života - bolilo je mene samo znajući da su lišene ... a njihova bol je za mene nepojmiva. Divim im se na hrabrosti da ustanu, da i dalje žive i pored sve patnje kroz koju su prošli. Divim im se na snazi koji posjeduju, snazi daleko većoj od svake fizičke. Nosioci najvećeg bremena koje jedan čovjek može posjedovati, bremena koji slomi i najsnažnije - one su neprozvani heroji, neuklesana imena u spomen-kamenja ali duboko uklesana u naša srca. Nosioci patnje izgubljenog - nosioci rasparenog srca, uništene sreće i nepojmive tuge - nezapamćeni heroji najbolnijeg.
Mnogo godina je prošlo od kada mi je pričala kroz jecaje, ali nikada nisam zaboravio - niti mogu. Možda nikada neću kompletno shvatiti kakav je to osjećaj kada znaš da smrt vreba sa svake okolne planine, kada ne smiješ kročiti dalje od vlastitog praga bez da ne trčiš za spas vlastitog života ... možda nikada neću shvatiti stvarnu agoniju rata i njegovo značenje - možda nikada neću shvatiti kako je izgubiti vlastitu krv, ono do čega se držiš korijenima svega - ono što te čini onakvim kakav jesi - ali shvatam da rat ostavlja ožiljke, da čak i petnaest godina kasnije oni su i dalje tu - da nije prestao dana kada se prestalo pucati - shvaćam da je smrt zauvijek ostala među nama.
haha 