Evo jedna diskusija za nas noćne filozofe 
Inače ovo je prvi dio knjige koju trenutno pišem (Iz stanja u stanje) i čiju sam prvu polovicu već objavio ( click ) te sam odlučio da postavim neku diskusiju o ovoj fazi. Dakle samo ću kopirati tekst koji sam već napisao a vi vaša mišljenja i slično pišite kako vam je volja
FAZA 1: STANJE SVIJESTI I STANJE REALNOSTI
Daleko najjednostavniji način da se započne knjiga o dubljem shvatanju života, ne? Ukoliko se slažete sa datom misli, upravu ste. U kratkim nitima našeg općeg shvatanja života u svakom dolazi do raskrsnice gdje se rastrgnemo – da li da podbacimo naše ideje pod utjecaj veličine, pod utjecaj onih koji ne razumiju ili da nastavimo da se borimo? Nekada, tokom općeg shvatanja pravila i žustrine istih, shvatimo da bi najjednostavnije bilo živjeti pod zavjesnom crnog svijeta, pod općim znanjem poznatog i neizbježnog.
Mnogi naučnici, ergo umjetnici, su uspostavili da je život niz događaja koji se događaju simetrično, naizgled nepovezano, sa tankom niti šablona ispod svega ostaloga. Neki čak vjeruju da naše trenutno stanje oslikava budućnost našeg postojanja: u biti, ako ste mizerni i nezadovoljni trenutno, sljedeća reakcija ‘univerzuma’, ‘više sile’, ‘Boga’ ili kako god vi to nazivali, će biti upravo proporcionalna vašoj ideji života.
Jednostavna jednačina: stanje*svjestnost=realnost
U biti, ako ste ogorčeni trenutno tu poruku šaljete toj ‘višoj sili’ i automatski stvarate sliku o tome kakav vaš život treba da bude. Naravno, teško je upiti sve to samim tim što je to jedno od mnogih vjerovanja o progresiji života, ali u nekom logičnom konceptu ima smisla. Ako vi podnosite tu nelagodu života i podsmisleno ohrabrujete život na poznatu frazu ‘Challenge accepted’ ili ‘Izazov prihvaćen’, stvari će se, zaista, odigravati svojim tokom. Neki smatraju da je zadnja linija između ludila i pribranosti ta zadnja nit između našeg uma i univerzuma.
Sličan primjer se može izvuć iz područja romanse ili seksualne atrakcije. Ako vi sebe smatrate nepoželjnim na prvom mjestu, šanse da uspijete kod neke osobe se znatno smanjuju, utoliko da se gotovo svode i na samu nulu. Međutim, ako vi sebe pronalazite privlačnim, šanse se utrostručuju iz same ‘energije’ koja zrači iz vas. Dakle, u zaključku, obična promjena stava vam pomaže da popunite zrak oko vas sa energičnim, seksualnim fermonima. Cjelokupni koncept ovoga se bazira na historijski poznatom konceptu religijskog moljenja. Da, vjerovali ili ne, molitva, ukoliko vi vjerovali ili ne u to, utoliko pomaže vašem stavu jer, u budućem shvatanju, vi vjerujete u to te vjerujete da će utoliko to postati istina.
U biti, energija koju trošite na žaljenje o nepostojanosti dobrog života bi mogla biti iskorištena u rad da se poboljša isti; da, poznata surealna ironija života.
Još jedan primjer možete proizvesti iz TV serija. Ukoliko ste zaista ‘into’ (‘upraćeni’) u jednu seriju vi se, utoliko, poistovjećujete sa karakterima u istoj i često nazirete misli ‘Zašto moj život nije takav?’ kada serija dođe do klimaksa sreće a nazirete ‘Hvala životu da ne živim to’ kada dolazi do paradoksa nesreće. Na neki način to je kao putovanje kroz vrijeme: ukoliko ste nabavili ‘time-traveler’ ili vam ga mašinu za putovanje kroz vrijeme, a potom ste odlučili otići u prošlost i promijeniti događaje koji će u eventualnosti dovesti do vašeg neposjedovanja mašine u sadašnjosti, vi, ergo, ne biste posjedovali mašinu u sadašnjosti koja vam je omogućila da odete u prošlost. Ergo, došli ste do klimaksa repetiranja ili paradoksa putovanja kroz vrijeme. Veoma uboičajan ali rijetko primjetan.
U biti, tj. zaključku, cjelokupno svojstvo vašeg nezadovoljstva i nesreće zapravo, neposredo, dolazi od vašeg postavljanja prema problemu. Nedavno sam čitao u jednom članku da naše misli neporedno djeluju na one osobe oko nas; ako jednostavna laž koju često izgovorite nekom članu vašeg prijateljskog okruga (‘Lijepo izgledaš’ – običan primjer) ode u repetivnu petlju, tj. liniju bez izlaza, moguće je da će se to odraziti na psihološko shvaćanje druge individue te u konačnici voditi do optimističnog raskida vaše veze (bilo kakve postojeće). Da, zaista zvuči nemoguće i izvedeno iz potpuno ničega ali po načelima logike može se zaključiti, ako proširimo um, da ima utemeljeno zemljište.
Ako pratimo Aristotelovu izreku da sve ljudske aktivnosti imaju sedam izvora, tj. uzroka (sreću, prirodu, prisilu, navike, razum, strast te želju), možemo zaključiti običnu hipotezu da, zapravo, naše stanje određuje naše postupke. Ergo, pod prisilom radimo stvari koje se loše efektuju na nas; ili, u svojestveno našoj prirodi, radimo stvari koje se odraze direktno na naš karakter. U biti, naše određenosti zapravo određuju ono što radimo; naše želje evoluiraju u stanje ‘doing stuffs’ – često korištena fraza. Kako vidite, ova ideja datira iz dnavnina i, na neki način, vjerovatno podsvjesno, je već ugravirana u naš um.
Dakle, ukoliko se uhvatite u delibrijskoj fazi mrzim život, pronađite način da zavolite život jer će se utoliko i popraviti.
Inače ovo je prvi dio knjige koju trenutno pišem (Iz stanja u stanje) i čiju sam prvu polovicu već objavio ( click ) te sam odlučio da postavim neku diskusiju o ovoj fazi. Dakle samo ću kopirati tekst koji sam već napisao a vi vaša mišljenja i slično pišite kako vam je volja
FAZA 1: STANJE SVIJESTI I STANJE REALNOSTI
Daleko najjednostavniji način da se započne knjiga o dubljem shvatanju života, ne? Ukoliko se slažete sa datom misli, upravu ste. U kratkim nitima našeg općeg shvatanja života u svakom dolazi do raskrsnice gdje se rastrgnemo – da li da podbacimo naše ideje pod utjecaj veličine, pod utjecaj onih koji ne razumiju ili da nastavimo da se borimo? Nekada, tokom općeg shvatanja pravila i žustrine istih, shvatimo da bi najjednostavnije bilo živjeti pod zavjesnom crnog svijeta, pod općim znanjem poznatog i neizbježnog.
Mnogi naučnici, ergo umjetnici, su uspostavili da je život niz događaja koji se događaju simetrično, naizgled nepovezano, sa tankom niti šablona ispod svega ostaloga. Neki čak vjeruju da naše trenutno stanje oslikava budućnost našeg postojanja: u biti, ako ste mizerni i nezadovoljni trenutno, sljedeća reakcija ‘univerzuma’, ‘više sile’, ‘Boga’ ili kako god vi to nazivali, će biti upravo proporcionalna vašoj ideji života.
Jednostavna jednačina: stanje*svjestnost=realnost
U biti, ako ste ogorčeni trenutno tu poruku šaljete toj ‘višoj sili’ i automatski stvarate sliku o tome kakav vaš život treba da bude. Naravno, teško je upiti sve to samim tim što je to jedno od mnogih vjerovanja o progresiji života, ali u nekom logičnom konceptu ima smisla. Ako vi podnosite tu nelagodu života i podsmisleno ohrabrujete život na poznatu frazu ‘Challenge accepted’ ili ‘Izazov prihvaćen’, stvari će se, zaista, odigravati svojim tokom. Neki smatraju da je zadnja linija između ludila i pribranosti ta zadnja nit između našeg uma i univerzuma.
Sličan primjer se može izvuć iz područja romanse ili seksualne atrakcije. Ako vi sebe smatrate nepoželjnim na prvom mjestu, šanse da uspijete kod neke osobe se znatno smanjuju, utoliko da se gotovo svode i na samu nulu. Međutim, ako vi sebe pronalazite privlačnim, šanse se utrostručuju iz same ‘energije’ koja zrači iz vas. Dakle, u zaključku, obična promjena stava vam pomaže da popunite zrak oko vas sa energičnim, seksualnim fermonima. Cjelokupni koncept ovoga se bazira na historijski poznatom konceptu religijskog moljenja. Da, vjerovali ili ne, molitva, ukoliko vi vjerovali ili ne u to, utoliko pomaže vašem stavu jer, u budućem shvatanju, vi vjerujete u to te vjerujete da će utoliko to postati istina.
U biti, energija koju trošite na žaljenje o nepostojanosti dobrog života bi mogla biti iskorištena u rad da se poboljša isti; da, poznata surealna ironija života.
Još jedan primjer možete proizvesti iz TV serija. Ukoliko ste zaista ‘into’ (‘upraćeni’) u jednu seriju vi se, utoliko, poistovjećujete sa karakterima u istoj i često nazirete misli ‘Zašto moj život nije takav?’ kada serija dođe do klimaksa sreće a nazirete ‘Hvala životu da ne živim to’ kada dolazi do paradoksa nesreće. Na neki način to je kao putovanje kroz vrijeme: ukoliko ste nabavili ‘time-traveler’ ili vam ga mašinu za putovanje kroz vrijeme, a potom ste odlučili otići u prošlost i promijeniti događaje koji će u eventualnosti dovesti do vašeg neposjedovanja mašine u sadašnjosti, vi, ergo, ne biste posjedovali mašinu u sadašnjosti koja vam je omogućila da odete u prošlost. Ergo, došli ste do klimaksa repetiranja ili paradoksa putovanja kroz vrijeme. Veoma uboičajan ali rijetko primjetan.
U biti, tj. zaključku, cjelokupno svojstvo vašeg nezadovoljstva i nesreće zapravo, neposredo, dolazi od vašeg postavljanja prema problemu. Nedavno sam čitao u jednom članku da naše misli neporedno djeluju na one osobe oko nas; ako jednostavna laž koju često izgovorite nekom članu vašeg prijateljskog okruga (‘Lijepo izgledaš’ – običan primjer) ode u repetivnu petlju, tj. liniju bez izlaza, moguće je da će se to odraziti na psihološko shvaćanje druge individue te u konačnici voditi do optimističnog raskida vaše veze (bilo kakve postojeće). Da, zaista zvuči nemoguće i izvedeno iz potpuno ničega ali po načelima logike može se zaključiti, ako proširimo um, da ima utemeljeno zemljište.
Ako pratimo Aristotelovu izreku da sve ljudske aktivnosti imaju sedam izvora, tj. uzroka (sreću, prirodu, prisilu, navike, razum, strast te želju), možemo zaključiti običnu hipotezu da, zapravo, naše stanje određuje naše postupke. Ergo, pod prisilom radimo stvari koje se loše efektuju na nas; ili, u svojestveno našoj prirodi, radimo stvari koje se odraze direktno na naš karakter. U biti, naše određenosti zapravo određuju ono što radimo; naše želje evoluiraju u stanje ‘doing stuffs’ – često korištena fraza. Kako vidite, ova ideja datira iz dnavnina i, na neki način, vjerovatno podsvjesno, je već ugravirana u naš um.
Dakle, ukoliko se uhvatite u delibrijskoj fazi mrzim život, pronađite način da zavolite život jer će se utoliko i popraviti.
