Kažu da život počinje kada bol pokuca na vrata,
Kada svaki osmijeh nestane sa životnog praga.
Kažu da kazna stiže onda kada joj se ne nadamo,
Kada nas život poštuje i kada mu se predamo.
Kažu da su vrata smrti posljednja,
Da iza njih stoji ništa doli ništavilo tame,
Te da za svakog momenta kojeg provedemo tamo,
Naša sreća tiho nestaje.
Kažu da strah nepostoji, fikcija našeg srca,
Da svaki pogled na tamu opija;
Da nebo plače dok se mi smijemo bolu,
I da patnja živi zakopana u molu.
Kažu da svijet uzima sve,
Da ne pita "Može li se" i "Da li se"
Da naša molba ne znači niti obris žalosti,
Da nas niko ne gleda jer smo potonuli.
Kažu da mrtvi žive u našim srcima,
Zakopani ispod naših uvenulih sjećanja.
Da njihovi krikovi odjekuju u našim dušama,
Da je smrti, zauvijek, dosta isticanja.
Kažu da suza majke mora da boli,
Da njeno srce i njen pogled plaču jer ona voli;
Da svaki grijeh traje vječno, urezan u kamen,
Da svako proljeće nosi novi izvještaćeni, tamni pramen.
Kažu da oči pričaju više nego usne,
Da pogled mržnje boli više od psovke;
Da naša nesreća traje vječno,
Da bismo se iskupili za nešto što nismo.
Kažu da se trebamo predati, nestati i pobjeći,
Da trebamo tražiti sreću u vankozmoskom svijetu,
Da ova Zemlja nije mjesto gdje pripadamo,
Da ovaj život provodimo u ničemu doli grijehu.
Da, istina je, dosta kažu mnogi,
Kome vjerovati ? Kome se pokloniti ?
Kome naše srce zauvijek dati ?
Kažu ... ostani ...
Neka kratka pjesmica koju sam napisao (dok mi se skidalo nešto
). Pjesma kratko objašnjava naše nedoumice i obuhvaća sve aspekte naših premišljanja kroz koje prolazimo tokom cjelokupnog života. (da odmah razjasnim da ne bude "bla bla bla" )
Samo napišite šta mislite ako vam se da, a ako vam je mrsko samo odlepršajte
by mand4
Kada svaki osmijeh nestane sa životnog praga.
Kažu da kazna stiže onda kada joj se ne nadamo,
Kada nas život poštuje i kada mu se predamo.
Kažu da su vrata smrti posljednja,
Da iza njih stoji ništa doli ništavilo tame,
Te da za svakog momenta kojeg provedemo tamo,
Naša sreća tiho nestaje.
Kažu da strah nepostoji, fikcija našeg srca,
Da svaki pogled na tamu opija;
Da nebo plače dok se mi smijemo bolu,
I da patnja živi zakopana u molu.
Kažu da svijet uzima sve,
Da ne pita "Može li se" i "Da li se"
Da naša molba ne znači niti obris žalosti,
Da nas niko ne gleda jer smo potonuli.
Kažu da mrtvi žive u našim srcima,
Zakopani ispod naših uvenulih sjećanja.
Da njihovi krikovi odjekuju u našim dušama,
Da je smrti, zauvijek, dosta isticanja.
Kažu da suza majke mora da boli,
Da njeno srce i njen pogled plaču jer ona voli;
Da svaki grijeh traje vječno, urezan u kamen,
Da svako proljeće nosi novi izvještaćeni, tamni pramen.
Kažu da oči pričaju više nego usne,
Da pogled mržnje boli više od psovke;
Da naša nesreća traje vječno,
Da bismo se iskupili za nešto što nismo.
Kažu da se trebamo predati, nestati i pobjeći,
Da trebamo tražiti sreću u vankozmoskom svijetu,
Da ova Zemlja nije mjesto gdje pripadamo,
Da ovaj život provodimo u ničemu doli grijehu.
Da, istina je, dosta kažu mnogi,
Kome vjerovati ? Kome se pokloniti ?
Kome naše srce zauvijek dati ?
Kažu ... ostani ...
Neka kratka pjesmica koju sam napisao (dok mi se skidalo nešto
). Pjesma kratko objašnjava naše nedoumice i obuhvaća sve aspekte naših premišljanja kroz koje prolazimo tokom cjelokupnog života. (da odmah razjasnim da ne bude "bla bla bla" )Samo napišite šta mislite ako vam se da, a ako vam je mrsko samo odlepršajte
by mand4
Divim ti se.
