Izvinjavam se zbog delay-a ali komp. mi nije bio u najboljem redu, baš kao ni tastatura a fajl sam imao samo na C:/ particiji koja je nažalost bila nedostupna (u jednom trenutku sam mislio čak da moram obarati sistem, ali na svu sreću nisam 
)
Poslije ovoga će biti maksimalno još 2, eventualno 3 dijela te ću, u konačnici, sastaviti sve dijelove u PDF te staviti u download sekciju
.
btw. ostale djelove možete naći pod "započete teme" u mom profilu ^^
PETI DIO : Porodična tragedija
Mirzi su pred očima igrale sve informacije za koje je pretpostavljao da su tačne, ali nije imao, bar još uvijek, čvrstih dokaza. Lagano se šetkao svojom kancelarijom; jučer je poslao Sinana vlastitoj kući, dovodeći svoju porodicu u opasnost.
Ono što ga je sad brinulo je platno. Kako je tako skupocjen objekat mogao biti prodat bez da iko primjeti ? I to od strane organizacije koja navodno ne postoji dugi niz godina. Svaki završetak misterije je imao svoj nastavak, koji je Mirzi bio taman.
Jedina veza mu je sad bio mladić imena William, koji je radio dva mjeseca u labaoratoriju. On je bio taj koji je potvrdio da je dio pronađen kod žrtve iz muzeja autentičan platnu. On je bio taj koji je potvrdio i obustavio cjelokupni proces. A sada je nestao.
„Novo ubistvo.“ – Selver je ušao u kancelariju, pognute glave.
„Gdje ?“ – upita Mirza.
„Igralište na Pofalićima, kod Doma za nezbrinutu djecu.“ – kratko odgovori Selver.
Mirzi je to područje bilo dobro poznato; tu je odrastao, proveo prvih sedamnaest godina vlastitog života, sve do dana dok ga se nije odrekla vlastita porodica. Uputio se ka mjestu zločina i stigao među prvima.
Između stativa i prečke, oba gola, te na obručevima koševa, visila su četiri tijela; Sinan, žena te dvoje djece. Mirzi se srce raspolovilo; Ja sam kriv ... – sve što mu je prolazilo mislima u tom trenutku.
„Sve je identično. Djeca su bila dovoljno mala te su ih mogli objesiti koncima za obručove, dok su odrasle razapeli između stativa.“ – u tom trenutku je Mirzi zazvonio mobitel. Na ekranu je bilo ispisano „Sakriven broj“ – javio se.
„Odustani od slučaja.“ – sa druge strane je dopirao dubok, očigledno prekriven glas – „Odustani od slučaja ili će tvoju porodicu zadesiti ista sudbina kao te budale. Dajemo ti jedan dan. Ako i dalje budeš tragao, krv tvoje porodice će ležati na tvojoj duši.“ – veza se prekinula.
Mirzi je srce počelo kucati sve jače; Ne moju porodicu. Brzo je potrčao prema Selveru.
„Skini me sa slučaja.“ – rekao je čim ga je našao.
„M-molim ?“ – zbunjeno upita Selver.
„Zvali su me Selvere. Zaprijetili. Skini me sa slučaja, molim te !“ – Mirza je djelovao instiktivno
„Ko te zvao Mirza ? Šta pričaš za ime Boga ?“ – Selver je očigledno bio zbunjen.
Mirza duboko uzdahnu; Ne ... vodim se strahom ... ne smijem, nikada ...
Duboko je udahnu te je ispričao Selveru sve; izraz šoka na Selverovom licu mu je rekao sve.
„Ne govori nikome ništa. Sutra neću doći na posao, reci da sam se javio, bolestan ili nešto, moram nešto provjeriti.“ – reče Selveru te se okrenu i ode.
Vratio se kući; odmah je primjetio da je Samra i dalje tu. Čim je otvorio vrata, napala ga je.
„Ko si ti da šalješ nepoznate ljude u našu kuću, gdje žive naša djeca ?“ – derala se iz sveg glasa.
„Uhm ... ne znam ... vlasnik kuće možda ?“ – odgovori Mirza prolazeći pored nje.
„Eh više nećeš. One sam istjerala, tako ću i sve ostale !“ – Mirza je odmah stao.
Okrenu se prema njoj; imao je snažan povir da je udari, da je ostavi da iskrvari do smrti. Samra je vidjela njegov pogled, te ustuknula.
„Istjerala si ih ?“ – tiho reče Mirza.
„Da, i tako ću uraditi sa svim ostalim.“ – Samra reče nešto tiše sada.
„ISTJERALA SI IH ? Oni sada vise u zraku, rasporeni ko je***e lubenice zato što ti glumiš je****g anti-krista po svijetu ! KAKO SE USUĐUJEŠ DA IZBACIŠ NEKOGA IZ MOJE, MOJE KUĆE ? Zar ti nije dovoljno što se je**š ko svinja po njoj ?“ – Mirza je pukao; stvari su letjele po kući, prozori su pucali a djeca su plakala.
„Razorila si ovu porodicu ! Kulu od karata si pretvorila u je***i pepeo; prekucala si samu sebe. IZLAZI IZ OVE KUĆE ! I ako te ikada više vidim u njoj, kunem ti se najmiljama, zakopat ću te živu !“ – Samra je izletila u sekundi.
Mirza je ključao; činilo mu se da nikada prije nije bio ovoliko ljut. U tom trenutku, delirijumu ljutnje, čak je i poželio da ubojice sačekaju Samru i da je razapnu; ali se pokajao u sekudni. Nikome, čak ni najgorem neprijatelju, ne bi poželio tu smrt.
Sada se morao brinuti za sinove; otvorena prijetnja je ležala na stolu, poput stihije koja čeka momenat za buđenje. Nije mogao dopustiti da ih izgubi – Adnan i Semir su mu bili najvažniji na svijetu, jedine osobe vrijedne njegovog života. Okrenuo se; tek tada je bio svjestan da su obojica čuli cijelu svađu. Semir je brisao suze a Adnan je tužno gledao u njega.
I sam je svjestan kako svađe roditelja mogu boljeti. Njegovo djetinstvo je bilo napravljeno od toga. I dalje tinja ožiljak svake svađe njegovih roditelja. Padalo je više od teških riječi : krv, suze, bol i patnja. On kao da i nije postojao; svakim danom mu je bilo sve teže. Prvi put kada je stao da odbrani majku od udarca, „hvala“ mu je bilo „Mrš iz kuće !“ – od tog dana više nikada nije vidio roditelje.
Pogledao je u dva tužna lica te se i sam rasplakao. „Izvinite.“ – mu je izašlo kroz usne.
Semir mu je već bio u naručju a Adnan se blago smiješio. „Ti si nam uvijek bio drži. I Adnanu i meni.“ – Semir tiho reče.
Suze su već nezaustavljivo tekle niz Mirzino lice. Sada je još više bio siguran da ih ne želi izgubiti, da ih želi pored sebe dok god oni to žele.
„Večeras spavamo zajedno momci. Biće to noć sinova i oca. A sutra ... sutra cijeli dan ostajem kući. Igrat ćemo se kao nikada prije.“ – Mirza obrisa suze te se nasmija.
Noć je došla mirno. Semir i Adnan su već spavali, sa dvije strane Mirze, dok je on oprezno bdio, okretao se na svaki šum, držeći pištolj u ruci. Bio je pospan; činilo mu se da nije spavao punu godinu. Ali znao je da oči ne smije zatvoriti; to bi bio znak da se predaje, da pušta, pored svog, život vlastite djece. Njegov život mu i nije bio posebno bitan, šta više, mrzio ga je. Ali Semir i Adnan su bili u cvjetu mladosti, u dobi gdje su shvatali sve na svoj dječiji, nevini način.
Dočekao je jutro; Semir i Adnan su se probudili oko osam sati, obojica nasmijani, sretni što će provesti cijeli dan igrajući se sa najdražom osobom u njihovom životu.
I tako je bilo; ipak, iako se Mirza cijeli dan igrao sa njima, njegov um je bio daleko, odskakao od jedne slike ka drugoj, pa još dalje. Mislima su mu kolutale sve moguće ideje; velike zavjere za krađu ... ipak, čak i nekome kome novac ništa nije predstavljao, sto milijardi se činilo daleko iznad svega normalnog. I organizacije „Besmrtnih“ koja je, ironično, izumrla dugo unazad, je najednom živa, i troši ogromne sume novca za platno. Zašto ? Čemu sve ovo ?
Zatim su mu misli otišle na ubistva. Ništa se nije uklapalo; iako su sva tijela bila bar na sličan način ubijena, nije bilo nikakve veze između njih niti je imao bilo kakav trag. Sem jučerašnjeg poziva, prijetnje da će mu neko ubiti cijelu porodicu.
Mobitel mu je zazvonio. Na ekranu su bila ispisana četiri slova „Jane“ – Čudno, ona me nikada ne zove
„Reci.“ – reče Mirza kratko.
„M-mirza.“ – Jane zamuca – „Dođi na Autobuski terminal kod Željezničke. Povedi djecu.“ – veza se prekinula.
Mirza prekide Semira i Adnana u igri te ih obuče na brzinu. Iako niti jedan nisu rekli ništa, na licima im se vidjelo da nisu najsretniji.
Došli su brzo; sve je vrvilo od novinara i policije. Ušavši, uhvatio je poglede tuge na Selverovom, Jackovom te Janinom licu. Ušavši na terminal, na samom ulazu, primjetio je poznato lice. Pokrio je Adnanove i Semirove oči; Selver ih je vratio unazad.
Samra je visila razapeta, nagog tijela te razvaljene čeljusti. Organi su plivali po podu; sve mu se smučilo. Suze su navirale same, bol je bila očigledna ali pak sakrivena. Uprkos što ga je povrijedila, bolilo ga je. Bila je majka njegove djece, osoba sa kojom je položio zakletvu vječnog, zajedničnog života.
Glas mu je pukao; derao se, bacao po podu te udarao šta je stigao. Svi su pritrčali, jedva ga smirivši; u očima mu je huktala mržnja i bijes.
„Naći ću te ! Kunem ti se ! A kad te nađem, smrt će ti biti deset puta gora od ove !“
)Poslije ovoga će biti maksimalno još 2, eventualno 3 dijela te ću, u konačnici, sastaviti sve dijelove u PDF te staviti u download sekciju
.btw. ostale djelove možete naći pod "započete teme" u mom profilu ^^
PETI DIO : Porodična tragedija
Mirzi su pred očima igrale sve informacije za koje je pretpostavljao da su tačne, ali nije imao, bar još uvijek, čvrstih dokaza. Lagano se šetkao svojom kancelarijom; jučer je poslao Sinana vlastitoj kući, dovodeći svoju porodicu u opasnost.
Ono što ga je sad brinulo je platno. Kako je tako skupocjen objekat mogao biti prodat bez da iko primjeti ? I to od strane organizacije koja navodno ne postoji dugi niz godina. Svaki završetak misterije je imao svoj nastavak, koji je Mirzi bio taman.
Jedina veza mu je sad bio mladić imena William, koji je radio dva mjeseca u labaoratoriju. On je bio taj koji je potvrdio da je dio pronađen kod žrtve iz muzeja autentičan platnu. On je bio taj koji je potvrdio i obustavio cjelokupni proces. A sada je nestao.
„Novo ubistvo.“ – Selver je ušao u kancelariju, pognute glave.
„Gdje ?“ – upita Mirza.
„Igralište na Pofalićima, kod Doma za nezbrinutu djecu.“ – kratko odgovori Selver.
Mirzi je to područje bilo dobro poznato; tu je odrastao, proveo prvih sedamnaest godina vlastitog života, sve do dana dok ga se nije odrekla vlastita porodica. Uputio se ka mjestu zločina i stigao među prvima.
Između stativa i prečke, oba gola, te na obručevima koševa, visila su četiri tijela; Sinan, žena te dvoje djece. Mirzi se srce raspolovilo; Ja sam kriv ... – sve što mu je prolazilo mislima u tom trenutku.
„Sve je identično. Djeca su bila dovoljno mala te su ih mogli objesiti koncima za obručove, dok su odrasle razapeli između stativa.“ – u tom trenutku je Mirzi zazvonio mobitel. Na ekranu je bilo ispisano „Sakriven broj“ – javio se.
„Odustani od slučaja.“ – sa druge strane je dopirao dubok, očigledno prekriven glas – „Odustani od slučaja ili će tvoju porodicu zadesiti ista sudbina kao te budale. Dajemo ti jedan dan. Ako i dalje budeš tragao, krv tvoje porodice će ležati na tvojoj duši.“ – veza se prekinula.
Mirzi je srce počelo kucati sve jače; Ne moju porodicu. Brzo je potrčao prema Selveru.
„Skini me sa slučaja.“ – rekao je čim ga je našao.
„M-molim ?“ – zbunjeno upita Selver.
„Zvali su me Selvere. Zaprijetili. Skini me sa slučaja, molim te !“ – Mirza je djelovao instiktivno
„Ko te zvao Mirza ? Šta pričaš za ime Boga ?“ – Selver je očigledno bio zbunjen.
Mirza duboko uzdahnu; Ne ... vodim se strahom ... ne smijem, nikada ...
Duboko je udahnu te je ispričao Selveru sve; izraz šoka na Selverovom licu mu je rekao sve.
„Ne govori nikome ništa. Sutra neću doći na posao, reci da sam se javio, bolestan ili nešto, moram nešto provjeriti.“ – reče Selveru te se okrenu i ode.
Vratio se kući; odmah je primjetio da je Samra i dalje tu. Čim je otvorio vrata, napala ga je.
„Ko si ti da šalješ nepoznate ljude u našu kuću, gdje žive naša djeca ?“ – derala se iz sveg glasa.
„Uhm ... ne znam ... vlasnik kuće možda ?“ – odgovori Mirza prolazeći pored nje.
„Eh više nećeš. One sam istjerala, tako ću i sve ostale !“ – Mirza je odmah stao.
Okrenu se prema njoj; imao je snažan povir da je udari, da je ostavi da iskrvari do smrti. Samra je vidjela njegov pogled, te ustuknula.
„Istjerala si ih ?“ – tiho reče Mirza.
„Da, i tako ću uraditi sa svim ostalim.“ – Samra reče nešto tiše sada.
„ISTJERALA SI IH ? Oni sada vise u zraku, rasporeni ko je***e lubenice zato što ti glumiš je****g anti-krista po svijetu ! KAKO SE USUĐUJEŠ DA IZBACIŠ NEKOGA IZ MOJE, MOJE KUĆE ? Zar ti nije dovoljno što se je**š ko svinja po njoj ?“ – Mirza je pukao; stvari su letjele po kući, prozori su pucali a djeca su plakala.
„Razorila si ovu porodicu ! Kulu od karata si pretvorila u je***i pepeo; prekucala si samu sebe. IZLAZI IZ OVE KUĆE ! I ako te ikada više vidim u njoj, kunem ti se najmiljama, zakopat ću te živu !“ – Samra je izletila u sekundi.
Mirza je ključao; činilo mu se da nikada prije nije bio ovoliko ljut. U tom trenutku, delirijumu ljutnje, čak je i poželio da ubojice sačekaju Samru i da je razapnu; ali se pokajao u sekudni. Nikome, čak ni najgorem neprijatelju, ne bi poželio tu smrt.
Sada se morao brinuti za sinove; otvorena prijetnja je ležala na stolu, poput stihije koja čeka momenat za buđenje. Nije mogao dopustiti da ih izgubi – Adnan i Semir su mu bili najvažniji na svijetu, jedine osobe vrijedne njegovog života. Okrenuo se; tek tada je bio svjestan da su obojica čuli cijelu svađu. Semir je brisao suze a Adnan je tužno gledao u njega.
I sam je svjestan kako svađe roditelja mogu boljeti. Njegovo djetinstvo je bilo napravljeno od toga. I dalje tinja ožiljak svake svađe njegovih roditelja. Padalo je više od teških riječi : krv, suze, bol i patnja. On kao da i nije postojao; svakim danom mu je bilo sve teže. Prvi put kada je stao da odbrani majku od udarca, „hvala“ mu je bilo „Mrš iz kuće !“ – od tog dana više nikada nije vidio roditelje.
Pogledao je u dva tužna lica te se i sam rasplakao. „Izvinite.“ – mu je izašlo kroz usne.
Semir mu je već bio u naručju a Adnan se blago smiješio. „Ti si nam uvijek bio drži. I Adnanu i meni.“ – Semir tiho reče.
Suze su već nezaustavljivo tekle niz Mirzino lice. Sada je još više bio siguran da ih ne želi izgubiti, da ih želi pored sebe dok god oni to žele.
„Večeras spavamo zajedno momci. Biće to noć sinova i oca. A sutra ... sutra cijeli dan ostajem kući. Igrat ćemo se kao nikada prije.“ – Mirza obrisa suze te se nasmija.
Noć je došla mirno. Semir i Adnan su već spavali, sa dvije strane Mirze, dok je on oprezno bdio, okretao se na svaki šum, držeći pištolj u ruci. Bio je pospan; činilo mu se da nije spavao punu godinu. Ali znao je da oči ne smije zatvoriti; to bi bio znak da se predaje, da pušta, pored svog, život vlastite djece. Njegov život mu i nije bio posebno bitan, šta više, mrzio ga je. Ali Semir i Adnan su bili u cvjetu mladosti, u dobi gdje su shvatali sve na svoj dječiji, nevini način.
Dočekao je jutro; Semir i Adnan su se probudili oko osam sati, obojica nasmijani, sretni što će provesti cijeli dan igrajući se sa najdražom osobom u njihovom životu.
I tako je bilo; ipak, iako se Mirza cijeli dan igrao sa njima, njegov um je bio daleko, odskakao od jedne slike ka drugoj, pa još dalje. Mislima su mu kolutale sve moguće ideje; velike zavjere za krađu ... ipak, čak i nekome kome novac ništa nije predstavljao, sto milijardi se činilo daleko iznad svega normalnog. I organizacije „Besmrtnih“ koja je, ironično, izumrla dugo unazad, je najednom živa, i troši ogromne sume novca za platno. Zašto ? Čemu sve ovo ?
Zatim su mu misli otišle na ubistva. Ništa se nije uklapalo; iako su sva tijela bila bar na sličan način ubijena, nije bilo nikakve veze između njih niti je imao bilo kakav trag. Sem jučerašnjeg poziva, prijetnje da će mu neko ubiti cijelu porodicu.
Mobitel mu je zazvonio. Na ekranu su bila ispisana četiri slova „Jane“ – Čudno, ona me nikada ne zove
„Reci.“ – reče Mirza kratko.
„M-mirza.“ – Jane zamuca – „Dođi na Autobuski terminal kod Željezničke. Povedi djecu.“ – veza se prekinula.
Mirza prekide Semira i Adnana u igri te ih obuče na brzinu. Iako niti jedan nisu rekli ništa, na licima im se vidjelo da nisu najsretniji.
Došli su brzo; sve je vrvilo od novinara i policije. Ušavši, uhvatio je poglede tuge na Selverovom, Jackovom te Janinom licu. Ušavši na terminal, na samom ulazu, primjetio je poznato lice. Pokrio je Adnanove i Semirove oči; Selver ih je vratio unazad.
Samra je visila razapeta, nagog tijela te razvaljene čeljusti. Organi su plivali po podu; sve mu se smučilo. Suze su navirale same, bol je bila očigledna ali pak sakrivena. Uprkos što ga je povrijedila, bolilo ga je. Bila je majka njegove djece, osoba sa kojom je položio zakletvu vječnog, zajedničnog života.
Glas mu je pukao; derao se, bacao po podu te udarao šta je stigao. Svi su pritrčali, jedva ga smirivši; u očima mu je huktala mržnja i bijes.
„Naći ću te ! Kunem ti se ! A kad te nađem, smrt će ti biti deset puta gora od ove !“
ovisan sam
kad ce slijedeci ? 