Bijele ruke iznad prsa, gledam, kroz reputacijski opus kako mu srce jenjava
Ta svjetla, tjeraju kapke u bezdan
Nisam li vrijedan tvoga vremena... reci mi Bože...nisam li tvoja kazaljka...
i vadi sve iz mene dok ležim kao mramor
Kad iskapam prekrij me crnom plahtom šapni život je samo izdaja
ja sam bijeli snijeg što budi djecu jutrom
I sivi snijeg što noću tjera vozače u ludost, imam dar za te sitne stvari
Žrtveno janje u gepeku stare folcke, kamen za mrtve budale
Kad me žele uvjeriti kako se umire muški, to možete bolje
Ja odveć nisam spomenuo svoje ime, broj cipela
Miris kaputa i tragove čikova, a kasno je
Mjesec me uporno pita dal sam šintor il pas nije mu jasan taj život
Kad se hvataš sam, taj najiskreniji pritvor, tako je lako izać'
Al si stalno ponavljaš:
pi**o, zašto ostavljaš toliko mjesta između rešetaka
Zašto si lažeš da ne znaš, zašto sjedneš na kamen i prevodiš šapat mora
Kažeš da nisi vrijedan njenog pogleda, zar ne vidiš
Slijepac jedan, da te gleda već devet godina,
je**t ga
Tvoj ego je grudva snijega na prozoru nekog djeda, bijeli trag na kapi djeteta
Noćas niko ne spava, raskopavam grob krilima jastreba
Zakopao sam nekog svog želim da zasigurno dotakne nebo, sjeban skroz
Zbog nekoć kad sam trebao zagrljaj, pa se zapitam trebam li zagrlit nekog
Nevjerna bebo reci mi zašto ne gledam druge u vjernosti koju ti pružim
Tvoje srce je
je***o dugme, uzme sve, zalupi vrata, priklješti prste
Tvoje ulice su moje ulice sjećaš se, i Bog koji zauzme govornice
Na kraju linije si ti, ja ga prebijem na mrtvo ime, izbacim, kažem volim te
Oprosti mi, iako si baš ista, ja ću griješit za dvoje da ostaneš zauvijek čista
Pa me ne pitaj zašto sam krvav pod tvojim prozorom
Sa obzirom da ne znaš koliko sam čekao da te gledam
Koliko sam puta samo nestao, češljao vjetar, da bih napokon sa tim prestao
Kad je postalo dosadno
Ganjat pisma koja nikad nisam poslao da bih se uvjerio nikada nisu ni stigla
A koga briga za moje riječi najmanje tebe, ja znam ko te
j**e
Isto znam da ti taj sigurno ne piše pjesme, dal mirne savjesti legneš
Dal ti ikada taj san izgrebe mrene, kad me sanjaš, zagrliš i shvatiš da sam prah
Dal se ikada probudiš u želji da me poljubiš, šapneš na uho
Barem sam pokušala voljeti, da li znaš da su moje sljepoočnice šuplje od pomisli
Da si mogu uzet život, da imam repetiran pištolj i tebe povesti na neko divno mjesto
Gdje se nemir prekrije veselom pjesmom, gdje vesele ptice veslaju nebom
Gdje mogu srušit sve i pogledat nazad sa smiješkom stavit grijeh u kofer
I izgubit ga greškom, na stanici za dvoje gdje se raspline pogled
Gdje ćemo stići ako kažem da želimo pobjeć, il zaledim pokret pa zauvijek
Ostanem spojen sa tvojim tijelom i duhom, da vidim samo bijelo i crno
Možda bih umro, dal je to sebično, možda bih ubio mladost nekim tupim predmetom
Dal se tad gubi motiv, dal se gubiš u potrazi, dal me voliš
Ako sutra krenem iznova i zaboravim, ako do jutra očistim cipele
Popijem gorku kafu, ne udubim jastuk, pokupim sve te čikove
Ako ne okrenem glavu kad mi dozivaš ime, dignem kragnu stavim ruke u kaput
Stvorim maglu u kojoj rastresem brige da me ne vide te oči što vire
Dal ćeš i dalje trčat kao da nema zime, kao da čuvaš vrijeme
I razbit se o komad zemlje gdje sam zapeo kad sam se okrenuo za tobom, dal je to temelj
Reci mi, dal doslovno voliš kad to strpaš u riječi, dal dostojna stojiš u ovoj pjesmi
Dal to želiš, da ti svaki stih bude nit po kojoj balansiraš, naga i sva u ranama
Jer znaš da takav sam,
Vjeruj mi, ne vuci me za rukav, neću povući riječi koje sam rekao
One su moje, često su se opekle o nešto nestvarno, pitam se
Kako te vatre uopšte mogu da gore, možda nesvjesno ipak čuvaju tajne poruke
Da su ruke i u najvećoj tami poučne, a paučine dobre kad hodaš četveronoške
Kako kome, jebiga, kako kome
http://www.youtube.com/watch?v=k-TZfUvwdD0
Mastoideus, opisati nemoguće.
