Prvi dio
Drugi dio
Treći dio
Izvinjavam se na svim gramatičkim i pravopisnim greškama. Peti dio sam planirao sutra objaviti ali sumnjam da ću uspjeti, s toga ga možete očekivati u naredna 3-4 dana
ČETVRTI DIO : Ka centru
Na stolu su bili uredno poredani papiri; sve žrtve iz dvorane su nezavisne, nepovezane međusobno. Sve su rođene u različitim gradovima, različitim vremenskim periodima i nikada nisu imale dotičnih tačaka. Čini se kao savršenstvo.
„Ko god da je ovo uradio ... ima mozga.“ – dobacio je Jack.
„Imamo li šta novo za onog lika iz bazena ? Je li mu se žena pojavila ?“ – upita Mirza.
U tom trenutku Jane uđe na vrata kancelarije.
„Bio si upravu Mirza. Onaj lik iz bazena jeste djelo naših momaka ... izvini ...“ – Mirza nije vjerovao u riječi koje čuje.
„Šta se desilo pa ti je promijenilo mišljenje ?“ – upita Mirza iznenađeno.
„Pronašli smo mu ženu i dijete. Bili su ubijeni u podrumu, zadavljeni, a pored njih je bila poruka „Čestitam“.“ – Mirzi je ispred očiju odmah izbila ideja.
„Provjerite da li ima zapisanih rekorda o ubistvima kod ostalih žrtava ili bilo kakvim krivičnim djelima. Možda nam je ovo poveznica ljudi. Požurite !“ – Mirza je naglo rekao te otišao iz kancelarije.
Cijela postaja se predala radu na zadatku čak i ne treptajući očima. Mirza nije bio kući puna tri dana te se lagano uputio ka njoj. Čim je otvorio vrata, Semir mu je pritrčao u zagrljaj dok se Adnan smiješio iz pozadine u kolicima.
„Gdje vam je mama momci ?“ – upita Mirza.
„U spavaćoj je. Radi neke račune sa Enverom.“ – naivno je odgovorio Semir.
Mirzi se smračilo pred očima. Lagano je odgurnuo Semira i uputio se prema spavaćoj sobi. Otvorivši je, vidio je upravo ono što je pretpostavio : dva gola tijela utopljena u strašću u njegovom bračnom krevetu. Kada su ga primjetili, oboje su se pokrili ali ne pokazujući ni trunku srama.
„U mojoj kući ... u mom krevetu ... pred mojom djecom !?“ – Mirza se proderao. Sa druge strane je dopirao samo muk.
„Izlazi iz moje je***e kuće je**m ti svu familiju !“ – proderao se na Envera koji je naglo skočio te se na brzinu obukao izašavši iz kuće – „Ti ...“ – vratio se Samri – „Dosta sam trpio tvoja sranja. Do sutra ti dajem da se iseliš iz ove kuće, ili će krv padati po podu.“ – nešto smirenije je rekao.
„Ti mene izbacuješ ? Ako iko treba izaći iz ove kuće onda si to ti ! Nikada te nema a i kada si tu, okupiran si svojim je****m poslom kao da ti je sve na svijetu. Ne pamtim kad si se zadnji put poigrao sa djecom, kada si mi zadnji put kupio neki poklon, kada si me zadnji put natjerao da se osjećam prijatno u ovoj kući ...“ – suze su potekle niz njeno lice.
„Ja bar imam morala da držim svoj ponos u gaćama, za razliku od tebe. Znala si od početka da ovo neće uspjeti ... natjerala si me, privezala me za sebe iako sam ti na početku veze rekao da ne želim ništa ozbiljno. Sada tražiš „utjehu“ u ku**u drugoga ... eto ti utjeha. Sutra mi marširaj iz kuće i znaj : borit ću se za djecu do posljednje kapi krvi. Ne zaslužuju da budu sa majkom koja je ku**a.“ – Mirza je izletio iz sobe.
Lice mu je bilo crveno a tijelo vrelo. Imao je osjećaj da nekoga mora ubiti, da mora isprazniti svu tu mržnju koja se trenutno kolutala u njegovom tijelu. Adnan i Semir su sjedili mirno, zabrinutih izraza na licima i gledali oca kako opet izlazi. Istina je da Mirza nije bio često kući, ali je i istina da je mnogo opraštao. Znao je da ga Samra vara dugo vremena, ali nije se obazirao. Mislio je da je uvijek kod nekoga drugog, da nije u njegovoj kući i pred njegovom djecom. Ono što je vidio ga je promijenilo, natjeralo ga da se zapita kakav on život živi. Otišao je na mjesto koje bi ga uvijek smirivalo, trijeznilo misli i natjeralo da razmišlja pravično : sami vrh Huma, kod releja. Odatle je imao savršen pogled na Sarajevo a i mirnoću koju je prijeko trebao u životu.
Ipak, tik što je stigao, zazvonio mu je telefon.
„Reci šefe.“ – rekao je mrzovoljno.
„Novo ubistvo. Pijonirska dolina, odmah.“ – još više ga je umrzovoljila destinacija s obzirom da se Pijonriska nalazila na skroz drugom kraju grada.
Stigao je tamo za nešto više od četrdeset pet minuta.
„Gdje si bio za ime Boga ? Čekamo samo tebe da možemo skloniti tijelo.“ – na samom dolasku ga je presreo Selver.
„Daleko. Veoma daleko. Šta imamo ?“ – upita.
„Znaš onog tipa što smo ga pronašli u bazenu te njegovog oca ? Eh, imamo njegovog oca. Standardno ubistvo sa koncima preko cijelog tijela i organima ispod. U kavezu medvjeda.“ – reče Selver te se zaputi uz brdo do medvjeđeg kaveza.
Unutar kaveza je visilo tijelo dobroćudnog starca, rasporeno te izvrnuto do kranjih granica shvaćenoga. Mirza se zagledao u tijelo; nešto nije bilo uredu, nije bilo na mjestu. Brzo je zatražio slike prijašnjih ubistava. Kada ih je pogledao te se vratio opet na tijelo, vidio je da imaju tri viška reza na predjelu abdomena i prsa. Zadržao je to za sebe jer je shvatio da niko drugi to nije primjetio. Mirza nikada nije volio dijeliti informacije koje on sam shvatit dok ne shvati zapravo šta one predstavljaju.
Vratio se u stanicu te se opet bacio na istraživanje. Sve žrtve su imale kriminalni dosje sem predsjednika. Nešto se zaista nije uklapalo; devetero pronađenih u dvorani su bili optuženi da ubistva ali oslobođeni, prve tri žrtve su bile optužene za silovanje ali oslobođene, dok su zadnje dvije nekako djelovale očigledne : ubistvo žene i djeteta.
Ipak, pored toga, žrtve nisu imale dodirnih tačaka sem zadnje dvije. Zatim, tu je bilo još i platno. Platno je predstavljalo jedinu stvar koja odskače od svega : zašto ukrasti nešto a zatim sasjeći dio i ostaviti na mjestu zločina ? Ukoliko ...
Mirza je brzo provjerio bazu podataka i vidio ko je sve radio na tom slučaju. Zatim se brzo zaputio ka glavnom labarotoriju. U njemu je vidio poznato lice. Čim su se četiri oka pogledala, osoba za koju je Mirza sad bio siguran da ima neke veze sa svim ovim je počela trčati, razbacujući stvari po cijelom laboratoriju, zakrpavajući Mirzi ulaz. Uputio se kroz vrata za koja Mirza nije ni znao da postoje te ih zatvorio za sobom. Kada ih je Mirza pokušao otvoriti shvatio je da su zaključana. Brzo se vratio do ostalih zaposlenika.
„Znate li ko je bio taj lik ?“ – upita jednog starijeg i omanjeg čovjeka.
„Da ... ovdje radi oko dva mjeseca, pametan momak može se reći. Zove se William ali priča savršen bosanski.“ – odgovori mu starac promuklim glasom.
Mnogo ideja i slika se najednom stvori u Mirzinoj glavi; plesale su jedna do druge otkrivajući sve što je trebalo biti istina ako se sve kocke slože.
Vratio se do nazad u stanicu. Kada ga je Jane vidjela zadihanog, odmah mu je prišla zabrinutog izraza na licu.
„Šta se desilo Mirza ? Izgledaš k'o da te vrag gonio.“ – pomogla mu je da sjedne.
„Mislim da znam jednog krivca ali nisam siguran kakve veze ima sa svim. Jeste li dobili ikakve informacije sa crnog tržišta u vezi s platnom ?“ – upita Mirza.
„Zapravo Mirza, mi smo povukli sve veze kada smo našli dio platna na glavi one bebe pošto ... pa ne vrijedi više.“ – pomalo začuđeno odgovori Jane.
Mirza se odlučio pozvati starog prijatelja u pomoć. Brzo je izašao iz stanice te sjeo u automobil zaputivši se izvan grada. Došavši na poprilično udaljeno mjesto, Miševiće, među vikendice i zelenilo, ugledao je poznato lice : omanje, crne oči, manjušno tijelo, sijeda kosa, lice puno bora.
„Envere, kako si mi ?“ – upita kada je prišao.
„Ooo Mirza, jesam li ovo konačno oslijepio ili si ti zaista tu ?“ – srećno odgovori starac.
„Zaista sam tu.“ – reče Mirza te ga zagrli.
„Šta te donosi u ovo zaleđe Božije ako smijem znati ?“ – upita starac iako mu je Mirza već na licu pročitao da zna.
„Vjerujem da imaš informacije.“ – samo kratko reče Mirza.
„Da. Platno je prodato prije četrdeset osam sati za nevjerovatnih sto milijardi dolara. Kako sam čuo, pojedinac je nije kupio već neka skupina, čini mi se imena „Besmrtni“.“ – Mirzi tek sada ništa nije bilo jasno.
„Znaš li gdje ?“ – nastavi.
„Negdje u Cirihu prema riječima. Od tada se platnu gubi svaki trag.“ – čak je i starac djelovao zabrinuto.
„Imaš li informacija da li su ubistva povezana sa platnom ?“ – upita Mirza.
„Zapravo, došla je jedna da ubistva i krađa nemaju nikakve veze iako nije baš provjerena ...“ – odgovori starac dobroćudno.
„Ako je tako, zašto se onda u muzeju zbilo ubistvo i krađa u isto vrijeme ?“ – Mirza više reče sebi u bradu nego naglas, ali ga je Enver ipak čuo.
„A šta ako se nije desilo u isto vrijeme ?“ – dobaci tiho starac.
Mirza podiže svoj pogled te širom otvori oči prema starcu. „Onda se sve slaže.“ – reče te brzo zagrli Envera potom nestajući u magli koju je ostavio njegov automobil.
Jurcajući prema gradu, cijeli niz događaja se odigravao pred Mirzinim očima;
Ako je tijelo naknadno doneseno, jedino treba da vidim ko je potpisao papir za potvrdu smrti. To će odgonetnuti cijelu priču. Onda se poklapa to što se ubistva i krađa ne poklapaju; ubistva su načinjena u stanju mržnje dok je krađa bila potpuno čista i profesionalna. Možda je ubica jednostavno vidio priliku. Imamo lopova i osvetnika ... da li je moguće ...
Mirza se najednom zaustavio te uputio pogled prema muzeju. Brzo je uletio u njega te pronašao Sinana, čuvara koji je nastavio raditi u muzeju.
„Oprostite što vas uznemiravam ali ... molim vas ... u pitanju su životi i mnogo više od toga. Rekli ste da ste vidjeli BMW dvije noći prije krađe i ubistva, zar ne ?“ – upita Mirza zadihan.
„Da ...“ – zbunjeno odogovori Sinan.
„Da li ste ikako uspjeli vidjeti koje su registracije ?“ – upita Mirza.
„Samo sam siguran da nisu bile naše ...“ – odgovori Sinan.
Mirza se samo okrenu te krenu prema ulazu kada Sinan dobaci „Sačekajte“ – Mirza se vratio te sjeo u kabinu gdje su bili čuvari, nasuprot Sinanu.
„Noć prije krađe, došao je jedan mladić, nekih svojih dvadeset i pet godina i zatražio mi je ključ. Prijetio je da će mi pobiti cijelu porodicu ako mu ne dam, i rekao je da sutra ne dolazim na posao. Zatim sam dobio poziv u noći krađe u kojem su mi objasnili šta da vam kažem i opet mi zaprijetili. Od tada se nisam čuo sa njima, ali često viđam isti BMW kako prolazi pored moje kuće. Doduše, nije ga bilo nikako jučer. Mora da su već otišli ...“ – Mirza je vidio strah u njegovim očima.
„Ovako. Idi u moju kuću, evo ti adresa. Tu će biti moji sinovi. Možeš povesti cijelu porodicu, ali jedno po jedno. Ako tamo bude moja žena, samo je ignoriraj. Ja ću dostavljati svu hranu i namirnice. Tamo ćete ostati dok se ovo ne razriješi.“ – suosjećajno reče Mirza.
„Hvala vam.“ – Sinan se zahvalio kroz suze.
Iako mu je dosta toga sada imalo smisla, još uvijek ostaje mnogo toga da se razriješi. Kao da je jedan dio slagalice sklopljen, kao da je prišao centru kruga i da polahko vidi kraj.
Nadam se da sam upravu što se tiče ovoga ... ako nisam ... mrtav sam.
Drugi dio
Treći dio
Izvinjavam se na svim gramatičkim i pravopisnim greškama. Peti dio sam planirao sutra objaviti ali sumnjam da ću uspjeti, s toga ga možete očekivati u naredna 3-4 dana
ČETVRTI DIO : Ka centru
Na stolu su bili uredno poredani papiri; sve žrtve iz dvorane su nezavisne, nepovezane međusobno. Sve su rođene u različitim gradovima, različitim vremenskim periodima i nikada nisu imale dotičnih tačaka. Čini se kao savršenstvo.
„Ko god da je ovo uradio ... ima mozga.“ – dobacio je Jack.
„Imamo li šta novo za onog lika iz bazena ? Je li mu se žena pojavila ?“ – upita Mirza.
U tom trenutku Jane uđe na vrata kancelarije.
„Bio si upravu Mirza. Onaj lik iz bazena jeste djelo naših momaka ... izvini ...“ – Mirza nije vjerovao u riječi koje čuje.
„Šta se desilo pa ti je promijenilo mišljenje ?“ – upita Mirza iznenađeno.
„Pronašli smo mu ženu i dijete. Bili su ubijeni u podrumu, zadavljeni, a pored njih je bila poruka „Čestitam“.“ – Mirzi je ispred očiju odmah izbila ideja.
„Provjerite da li ima zapisanih rekorda o ubistvima kod ostalih žrtava ili bilo kakvim krivičnim djelima. Možda nam je ovo poveznica ljudi. Požurite !“ – Mirza je naglo rekao te otišao iz kancelarije.
Cijela postaja se predala radu na zadatku čak i ne treptajući očima. Mirza nije bio kući puna tri dana te se lagano uputio ka njoj. Čim je otvorio vrata, Semir mu je pritrčao u zagrljaj dok se Adnan smiješio iz pozadine u kolicima.
„Gdje vam je mama momci ?“ – upita Mirza.
„U spavaćoj je. Radi neke račune sa Enverom.“ – naivno je odgovorio Semir.
Mirzi se smračilo pred očima. Lagano je odgurnuo Semira i uputio se prema spavaćoj sobi. Otvorivši je, vidio je upravo ono što je pretpostavio : dva gola tijela utopljena u strašću u njegovom bračnom krevetu. Kada su ga primjetili, oboje su se pokrili ali ne pokazujući ni trunku srama.
„U mojoj kući ... u mom krevetu ... pred mojom djecom !?“ – Mirza se proderao. Sa druge strane je dopirao samo muk.
„Izlazi iz moje je***e kuće je**m ti svu familiju !“ – proderao se na Envera koji je naglo skočio te se na brzinu obukao izašavši iz kuće – „Ti ...“ – vratio se Samri – „Dosta sam trpio tvoja sranja. Do sutra ti dajem da se iseliš iz ove kuće, ili će krv padati po podu.“ – nešto smirenije je rekao.
„Ti mene izbacuješ ? Ako iko treba izaći iz ove kuće onda si to ti ! Nikada te nema a i kada si tu, okupiran si svojim je****m poslom kao da ti je sve na svijetu. Ne pamtim kad si se zadnji put poigrao sa djecom, kada si mi zadnji put kupio neki poklon, kada si me zadnji put natjerao da se osjećam prijatno u ovoj kući ...“ – suze su potekle niz njeno lice.
„Ja bar imam morala da držim svoj ponos u gaćama, za razliku od tebe. Znala si od početka da ovo neće uspjeti ... natjerala si me, privezala me za sebe iako sam ti na početku veze rekao da ne želim ništa ozbiljno. Sada tražiš „utjehu“ u ku**u drugoga ... eto ti utjeha. Sutra mi marširaj iz kuće i znaj : borit ću se za djecu do posljednje kapi krvi. Ne zaslužuju da budu sa majkom koja je ku**a.“ – Mirza je izletio iz sobe.
Lice mu je bilo crveno a tijelo vrelo. Imao je osjećaj da nekoga mora ubiti, da mora isprazniti svu tu mržnju koja se trenutno kolutala u njegovom tijelu. Adnan i Semir su sjedili mirno, zabrinutih izraza na licima i gledali oca kako opet izlazi. Istina je da Mirza nije bio često kući, ali je i istina da je mnogo opraštao. Znao je da ga Samra vara dugo vremena, ali nije se obazirao. Mislio je da je uvijek kod nekoga drugog, da nije u njegovoj kući i pred njegovom djecom. Ono što je vidio ga je promijenilo, natjeralo ga da se zapita kakav on život živi. Otišao je na mjesto koje bi ga uvijek smirivalo, trijeznilo misli i natjeralo da razmišlja pravično : sami vrh Huma, kod releja. Odatle je imao savršen pogled na Sarajevo a i mirnoću koju je prijeko trebao u životu.
Ipak, tik što je stigao, zazvonio mu je telefon.
„Reci šefe.“ – rekao je mrzovoljno.
„Novo ubistvo. Pijonirska dolina, odmah.“ – još više ga je umrzovoljila destinacija s obzirom da se Pijonriska nalazila na skroz drugom kraju grada.
Stigao je tamo za nešto više od četrdeset pet minuta.
„Gdje si bio za ime Boga ? Čekamo samo tebe da možemo skloniti tijelo.“ – na samom dolasku ga je presreo Selver.
„Daleko. Veoma daleko. Šta imamo ?“ – upita.
„Znaš onog tipa što smo ga pronašli u bazenu te njegovog oca ? Eh, imamo njegovog oca. Standardno ubistvo sa koncima preko cijelog tijela i organima ispod. U kavezu medvjeda.“ – reče Selver te se zaputi uz brdo do medvjeđeg kaveza.
Unutar kaveza je visilo tijelo dobroćudnog starca, rasporeno te izvrnuto do kranjih granica shvaćenoga. Mirza se zagledao u tijelo; nešto nije bilo uredu, nije bilo na mjestu. Brzo je zatražio slike prijašnjih ubistava. Kada ih je pogledao te se vratio opet na tijelo, vidio je da imaju tri viška reza na predjelu abdomena i prsa. Zadržao je to za sebe jer je shvatio da niko drugi to nije primjetio. Mirza nikada nije volio dijeliti informacije koje on sam shvatit dok ne shvati zapravo šta one predstavljaju.
Vratio se u stanicu te se opet bacio na istraživanje. Sve žrtve su imale kriminalni dosje sem predsjednika. Nešto se zaista nije uklapalo; devetero pronađenih u dvorani su bili optuženi da ubistva ali oslobođeni, prve tri žrtve su bile optužene za silovanje ali oslobođene, dok su zadnje dvije nekako djelovale očigledne : ubistvo žene i djeteta.
Ipak, pored toga, žrtve nisu imale dodirnih tačaka sem zadnje dvije. Zatim, tu je bilo još i platno. Platno je predstavljalo jedinu stvar koja odskače od svega : zašto ukrasti nešto a zatim sasjeći dio i ostaviti na mjestu zločina ? Ukoliko ...
Mirza je brzo provjerio bazu podataka i vidio ko je sve radio na tom slučaju. Zatim se brzo zaputio ka glavnom labarotoriju. U njemu je vidio poznato lice. Čim su se četiri oka pogledala, osoba za koju je Mirza sad bio siguran da ima neke veze sa svim ovim je počela trčati, razbacujući stvari po cijelom laboratoriju, zakrpavajući Mirzi ulaz. Uputio se kroz vrata za koja Mirza nije ni znao da postoje te ih zatvorio za sobom. Kada ih je Mirza pokušao otvoriti shvatio je da su zaključana. Brzo se vratio do ostalih zaposlenika.
„Znate li ko je bio taj lik ?“ – upita jednog starijeg i omanjeg čovjeka.
„Da ... ovdje radi oko dva mjeseca, pametan momak može se reći. Zove se William ali priča savršen bosanski.“ – odgovori mu starac promuklim glasom.
Mnogo ideja i slika se najednom stvori u Mirzinoj glavi; plesale su jedna do druge otkrivajući sve što je trebalo biti istina ako se sve kocke slože.
Vratio se do nazad u stanicu. Kada ga je Jane vidjela zadihanog, odmah mu je prišla zabrinutog izraza na licu.
„Šta se desilo Mirza ? Izgledaš k'o da te vrag gonio.“ – pomogla mu je da sjedne.
„Mislim da znam jednog krivca ali nisam siguran kakve veze ima sa svim. Jeste li dobili ikakve informacije sa crnog tržišta u vezi s platnom ?“ – upita Mirza.
„Zapravo Mirza, mi smo povukli sve veze kada smo našli dio platna na glavi one bebe pošto ... pa ne vrijedi više.“ – pomalo začuđeno odgovori Jane.
Mirza se odlučio pozvati starog prijatelja u pomoć. Brzo je izašao iz stanice te sjeo u automobil zaputivši se izvan grada. Došavši na poprilično udaljeno mjesto, Miševiće, među vikendice i zelenilo, ugledao je poznato lice : omanje, crne oči, manjušno tijelo, sijeda kosa, lice puno bora.
„Envere, kako si mi ?“ – upita kada je prišao.
„Ooo Mirza, jesam li ovo konačno oslijepio ili si ti zaista tu ?“ – srećno odgovori starac.
„Zaista sam tu.“ – reče Mirza te ga zagrli.
„Šta te donosi u ovo zaleđe Božije ako smijem znati ?“ – upita starac iako mu je Mirza već na licu pročitao da zna.
„Vjerujem da imaš informacije.“ – samo kratko reče Mirza.
„Da. Platno je prodato prije četrdeset osam sati za nevjerovatnih sto milijardi dolara. Kako sam čuo, pojedinac je nije kupio već neka skupina, čini mi se imena „Besmrtni“.“ – Mirzi tek sada ništa nije bilo jasno.
„Znaš li gdje ?“ – nastavi.
„Negdje u Cirihu prema riječima. Od tada se platnu gubi svaki trag.“ – čak je i starac djelovao zabrinuto.
„Imaš li informacija da li su ubistva povezana sa platnom ?“ – upita Mirza.
„Zapravo, došla je jedna da ubistva i krađa nemaju nikakve veze iako nije baš provjerena ...“ – odgovori starac dobroćudno.
„Ako je tako, zašto se onda u muzeju zbilo ubistvo i krađa u isto vrijeme ?“ – Mirza više reče sebi u bradu nego naglas, ali ga je Enver ipak čuo.
„A šta ako se nije desilo u isto vrijeme ?“ – dobaci tiho starac.
Mirza podiže svoj pogled te širom otvori oči prema starcu. „Onda se sve slaže.“ – reče te brzo zagrli Envera potom nestajući u magli koju je ostavio njegov automobil.
Jurcajući prema gradu, cijeli niz događaja se odigravao pred Mirzinim očima;
Ako je tijelo naknadno doneseno, jedino treba da vidim ko je potpisao papir za potvrdu smrti. To će odgonetnuti cijelu priču. Onda se poklapa to što se ubistva i krađa ne poklapaju; ubistva su načinjena u stanju mržnje dok je krađa bila potpuno čista i profesionalna. Možda je ubica jednostavno vidio priliku. Imamo lopova i osvetnika ... da li je moguće ...
Mirza se najednom zaustavio te uputio pogled prema muzeju. Brzo je uletio u njega te pronašao Sinana, čuvara koji je nastavio raditi u muzeju.
„Oprostite što vas uznemiravam ali ... molim vas ... u pitanju su životi i mnogo više od toga. Rekli ste da ste vidjeli BMW dvije noći prije krađe i ubistva, zar ne ?“ – upita Mirza zadihan.
„Da ...“ – zbunjeno odogovori Sinan.
„Da li ste ikako uspjeli vidjeti koje su registracije ?“ – upita Mirza.
„Samo sam siguran da nisu bile naše ...“ – odgovori Sinan.
Mirza se samo okrenu te krenu prema ulazu kada Sinan dobaci „Sačekajte“ – Mirza se vratio te sjeo u kabinu gdje su bili čuvari, nasuprot Sinanu.
„Noć prije krađe, došao je jedan mladić, nekih svojih dvadeset i pet godina i zatražio mi je ključ. Prijetio je da će mi pobiti cijelu porodicu ako mu ne dam, i rekao je da sutra ne dolazim na posao. Zatim sam dobio poziv u noći krađe u kojem su mi objasnili šta da vam kažem i opet mi zaprijetili. Od tada se nisam čuo sa njima, ali često viđam isti BMW kako prolazi pored moje kuće. Doduše, nije ga bilo nikako jučer. Mora da su već otišli ...“ – Mirza je vidio strah u njegovim očima.
„Ovako. Idi u moju kuću, evo ti adresa. Tu će biti moji sinovi. Možeš povesti cijelu porodicu, ali jedno po jedno. Ako tamo bude moja žena, samo je ignoriraj. Ja ću dostavljati svu hranu i namirnice. Tamo ćete ostati dok se ovo ne razriješi.“ – suosjećajno reče Mirza.
„Hvala vam.“ – Sinan se zahvalio kroz suze.
Iako mu je dosta toga sada imalo smisla, još uvijek ostaje mnogo toga da se razriješi. Kao da je jedan dio slagalice sklopljen, kao da je prišao centru kruga i da polahko vidi kraj.
Nadam se da sam upravu što se tiče ovoga ... ako nisam ... mrtav sam.
