Nakon dužeg perioda pauze u pisanju, prije par dana sam počeo sa nečim, pa evo ... napisah nešto, odlučih da podijelim sa vama i možda ga u skorijoj budućnosti dovršim (dovršim sigurno, al' u kojoj budućnosti je pitanje).
Još jedna krimi priča od tone njih vani, ali eto, možda pronađete nešto orginalno i nešto što će vas ponukati da nastavite čitati. Ne zamjerite na mogućim gramatičkim greškama; nisam ekspert.
Odgovarajte na temu samo ako pročitate ovo
(sumnjam da će mnogo ljudi pročitati 
)
- D
Život mu se činio izgubljenim. Već deset godina radi u policijskoj stanici kao detektiv bez cilja; bori se sa samim sobom. Jutros je dobio poziv, kratak i sažet. "ođi u podzemne ćelije, ćelija 234, ima nešto zanimljivo." - svaki bi put to rekli, a Jack bi se svaki put razočarao. Imao je izoštrene oči za najsitnije detalje, i većinu ubistava bi rješavao za dan-dva. To je u njemu budilo želju za mnogo više, da se namuči, da konačno probudi nekadašnju strast koju je imao ...
Lagano se spuštao niz spiralne stepenice koje su vodile ka najmračnijem dijelu zatvora. Tamo su obitavali ljudi od čijih se imena strah uvlačio pod kožu. Na putu dolje, primjetio je oko jedne žene koje mu je namignulo. Tamno, plavo oko ... nije imao volje za žene, ne od tog događaja ...
Čim je ušao u podzemlje, kako je bilo prozvato to područje, opalio ga je strašan smrad. Ovo mjesto se nije čistilo od pamtivijeka - pomislio je. Došao je do ćelije 234. Ipak, ono "zanimljivo" se sada ispostavilo tačno. Na podu je ležao Wick, ubica cjelokupne familije. Žene, troje djece, majke, oca, brata te dvije sestre. Na neki način, on je Jacku bio drag. Imao je bolestan smisao za humor ; "Znaš šta dobiješ kad pomiješaš utrobu bebe, žene i muškarca ? Ne znaš a ? Dobiješ najbolji doručak na Wickov način."
Svejedno, Wick je ležao tu, otvorene utrobe, izvađenih crijeva koja su se vijala oko tijela. Ono što je Jack prvo primjetio je to da nije bilo krvi oko tijela. Ćelija je bila čista, dok je otvorena utroba bila natrpana krvlju. Zanimljivo.
Ruke su mu bile prerezane spiralno od zgloba ka ramenu, tako da se svakih desetak cenata mogla primjetiti kost. Na glavi mu je bio iscrtan dupli kvadrat. Jedan pod devedeset, dok drugi pod četrdeset i pet stepeni. Bio je go, a spolni organ je nestao. Preko lijeve noge su mu bili iscrtani nepoznati znakovi, dok preko druge isti samo u obrnutom smjeru.
Ne opet ritualno ubistvo ... - pomisli Jack.
"Znam na šta misliš." - začu glas Neda, njegovog najboljeg, i jedinog, prijatelja već dugi niz godina.
"a, ritualno ubistvo. Mada, ritual se nikad ne završava sa jednim, zar ne ?" - reče Jack i uđe u ćeliju. "Šta imamo ?" - upita kolegu koji je stajao pored tijela.
"Rane su čiste, zidovi su čisti, a utroba je ... eh... prljava ?!. Morat ćemo čekati analizu krvi, ali sumnjam da je žrtva bila svjesna dok je neki psihopat radio ovo. Jadni Wick, čak ni on nije zaslužio smrt poput ove ..." - reče osrednje star čovjek, tamno crnih brkova te izađe iz ćelije.
Da, Jack je primjetio. Ubistvo je bilo previše čisto da bi žrtva bila budna u toku svega. Oči su bile obrnute, tako da su zjenice zurile u prazninu očne duplje. To je bio prizor neugodan oku, ali Jack je navikao ... "Prihvatam." - reče kratko te ustade. "Pošaljite mi analizu krvi te svaku vijest koju čujete. Provjerite otiske prstiju, i proslijedite meni svaki uzorak. Do tada, možemo samo čekati da ubica opet djeluje." - reče te izađe iz ćelije.
"Cigaru ?" - upita ga Ned.
"Zašto ne." - reče Jack prihvaćajući cigaru te je stavljajući u usta dopuštajući Nedu da mu je zapali.
"Joana i ja idemo poslije u kino. Želiš li nam se pridružiti ?" - srdačno upita Ned.
"Ne, hvala ... Imam posla." - reče te pogleda u ćeliju.
Vratio se u svoju kancelariju. Uskoro će noć te bi trebao krenuti kući; ipak, nije bio spreman. Nešto mu je govorilo da ostane tu, na tom mjestu. Upalio je kompjuter, te se ulogirao u glavnu bazu podataka policijskih stanica tog grada. Potražio je slična ubistva u zadnjih godinu dana. Niti jedno. Provjerio je i okolicu; jedno, slično, ubistvo na zabačenom mjestu poznatom kao "zaboravljeni smrad", mjesto koje je služilo kao nezakonita deponija smeća. Ne baš veliki trag .. ali eto, vrijedi istražiti. - isprintao je stranicu dokaza o slučaju te sjeo u auto. Zaputio se prema mjestu zločina. Jack je bio specifičan što se tiče posla. Što možeš uraditi danas, ne ostavljaj za sutra ... i što ne možeš uraditi za danas, ne ostavljaj za sutra, uradi danas.
On bi najradije volio da je vječno dan, da se ne mora spavati, već samo raditi. Patio je od nesanice, a nerijetko bi se znao i napiti. Ipak, u stanici je proveo dvadeset godina svoga života, tako da su šefovi, kako su dolazili i odlazili, prelazili preko tih ispada. Došavši na mjesto, opet ga je zapalio val smrada. Čak goreg nego u "podzemlju". Pitam se zašto sam ovdje došao ... - Pomisli i opet pogleda list papira koji je isprintao. Lokacija je bila opisana kao "dvadesetak metara od glavnog ulaza ka istoku, na lijevoj strani pored prikolice"
Pratio je upute, i našao mjesto. Samo što nije bilo prikolice. Slučaj je, može se reći, svjež; prije tri sedmice je pronađeno tijelo. Jack se nadao da će naći nešto što bi mu pomoglo u istragi. Ipak, nakon detaljnog češljanja mjesta, potrošenih pola sata i više nego mnogo živaca, odustao je. Sve je čisto.
Ušao je u auto te se zaputio kući. Došavši, primjeti da je noć već zamakla. Bilo je oko dva sata poslije ponoći. Uze jedno pivo iz frižidera te sjede na fotelju. Uze daljinski te upali televizor. Volio je galamu; iako je za mnoge bila uznemiravajuća, on ju je našao opuštajućom.
Nije bio svjestan kada je zaspao, ali oči je otvorio sa prvim zrakama sunca. Na brzinu je otišao u WC te letimično bacio vode po licu i paste po zubima. Spremio se te krenuo na posao. Kad je došao u stanicu, primjetio je Neda da priča sa jednom ženom. Mogao se zakleti da ju je prije vidio.
"obro jutro." - progovori žena sa nekih tridesetak godina, kovrdžavom plavom kosom te upadljivim, svjetlo-plavim očima. Na sebi je imala komplet sako i kratku suknju iste boje koja joj je isticala nabujalu stražnjicu.
"Jutro." - odgovori Jack.
"Ovo je Shanon, relativno novi zaposlenik. Radi ovdje oko tri mjeseca, a ovo joj je prvi slučaj." - reče Ned.
"A, šta ona specifično radi ?" - upita Jack pomalo isfrustriran činjenicom da će mu se opet neko miješati u slučaj.
"Ona je psiholog, i pokušat će nam pomoći da shvatimo našeg ubicu bolje. Jack, trebao bi znati. Jutros se desilo novo ubistvo. Samo ne u ovom zatvoru, već u Lockleyu. Sve je bilo identično, čak i broj ćelije. Samo je sada bila žena u pitanju, te su joj, umjesto spolnog uda, bile otkinute bradavice." - reče Ned.
"Zanimljivo." - reče Jack vadeći cigare iz džepa.
"Oprostite." - reče Shanon zakašljavajući se te tapšući Jacka po ramenu. "Ja sam već donijela neke zaključke, pa ako želite da ih čujete ..." - završi sa smiješkom.
"Zašto ne ?" - reče Jack pripaljujući cigaretu te ispuštajući prvi dim.
"Prema ranama, koje nisu preduboke, mogu reći da je ličnost imala sumnje u svoj postupak. Kakogod, to je bilo prisutno dok nije došla do grudnog koša. Tu su rane snažne, te duboke ispunjenje samouvjerenjem. Možemo pretpostaviti da ličnost pati od blagog shizofreničnog stanja, te moguće i melakoničnosti. Stara je oko tridesetak godina, i ima veoma mršavo tijelo jer su rane na tijelu sjeckane nekoliko puta a ne od jednom." - završi Shanon u dva daha.
"Zadivljen sam. Reci mi nešto što ne znam ?" - reče Jack pomalo mrzovoljno.
"Želite reći da ste ovo znali ?" - upita Shanon očigledno iznenađena.
"Ženo, radim ovaj posao dvadeset godina. Svaki psihopat koji se odluči na onakvo ubisto je ili apatičan, melakoličan ili shizofreničan. Ličnost se nije kolebala već je koristila dva različita noža što je primjetno po rubovima kože. Za grudni koš joj je jednostavno trebao oštriji nož te je uzeo drugi. De Ned, jel' ovo neka šala ?" - upita Jack i dalje pušeći cigaretu.
"Oprostite, ja ..." - reče Shanon spuštajući glavu. Nakon prvog jecaja, okrenu se te ode.
"Nisi to trebao uraditi Jack. Nama je poznato da si moderni Sherlock Holmes, ali ne i njoj. Trebao si biti blaži." - reče Ned vadeći mu cigaretu iz usta. "Ubit ćete jednom."
"a li je tijelo pomjereno iz ćelije u Lockleyu ?" - upita Jack vadeći novu cigaretu.
"a, u našoj je mrtvačnici." - reče Ned.
"Idemo."
Spustili su se do mrtvačnice. Jack je mrzio mrtvačnicu. Mrzio je tišinu općenito. Pored tijela je stajao Mike, mladić od svojih dvadeset i pet godina, srednje, smeđe kose te očiju boje mramora. Nosio je naočare te je zurio u tijelo sa određenom dozom divljenja u tim mramornim očima. Jack nikad nije mogao shvatiti zašto se odlučio za ovaj posao.
"obro jutro momci." - reče Mike gotovo raspjevano.
"Šta imamo ?" - upita Jack.
"Pa, može vas začuditi, ali sve je identično ! Apsolutno sve, u milionski milimetar. Čak su i simboli iscrtani identično, oči su pod istim kutom kao i kod Wicka ... Zaista fascinantno." - reče Mike.
"Samoprozvani umjetnik." - reče Jack te priđe tijelu.
Na stolu je ležala žena od svojih tridesetak godina, bujne crne kose te pomalo masivnog tijela.
"Šta je ona skrivila ?" - upita Jack Neda.
"Ubila je muža i četvoro djece, a potom pokušala samoubistvo." - reče Ned.
"Gotovo se i razlozi robijanja poklapaju." - reče Jack. "Nije niko od zatvorenika, već neko ko ima pristup ili planu policijskih stanica, ili pak može nesmetano ući. Potraži ko je jučer i u koliko otišao iz ove policijske stanice a da ima veze sa onom u Lockleyu."
Ned samo klimnu glavom i izađe. Da saguram poznato : Ubica misli dvostrano; očigledno je ili homoseksualac ili je žensko. Voli se igrati sa tijelom žrtve, ili kako bi oni to rekli "ritualno ubistvo". Ubica ima prisustvo ili planovima ili ćelijama zatvora ... Čekam sljedeće ubistvo.
Ravno dva sata kasnije, dok je doručkovao u obližnjem restoranu, zazvonio mu je mobitel. To je bio Ned.
Kratka rečenica "Mislim da ga imamo." natjerala je Jacka da ostavi doručak te se stvori u policijskoj stanici za pet minuta, iako je stanica bila 7 blokova udaljena od restorana.
"Pričaj." - reče na samom ulazu u kancelariju.
"Jučer je iz zatvora pušten Nomen, onaj kovrđavi lik koji je ubio ženu i djecu blizance ... Eh', par zatvorenika je potvrdilo da su ga vidjeli da se cijeli dan mota oko Wicka, a iz sigurnosnih snimaka iz Lockleya sam dobio sliku njega kako ulazi u zatvor odmah nakon što je izašao iz ovog. Više nije viđen kako izlazi." - reče Ned printajući neke dokumente. "Pali sirene, idemo u lov."
Za svega minutu, najviše dvije, su bili u crno-crvenom kadilaku i jurcali su ulicama grada, nakostriješenih glava usmjerenih u samo jednom pravcu : Ulica Savane Etter 26. Nakon dvadesetak minuta vožnje, došli su na sami kraj grada. U nizu kuća, primjetili su broj 234. Kuća je bila ispodprosješne visine u poređenju sa ostalima, te je imala otrcane zidove. Ned je izvukao pištolj dok je Jack pokucao. Nakon što niko nije otvorio poslije par minuta kucanja, Jack provali vrata nogom. Iz kuće je dopirao snažan smrad - "Ljudski leš." - u isto vrijeme rekoše Ned i Jack. Nakon što su pretražili sve sobe na prvom spratu i nisu ništa našli, popeli su se u malo potkrovlje. Na samom ćošku je ležalo ljudsko tijelo - Nomen - monstrum kovrđave kose i dubokog glasa, snažnih ruku i hladnokrvnog srca; bio je poderan u svakom smislu te riječi.
"Emocije se osjete ovdje." - reče Jack.
"a." - potvrdi Ned.
Dok su prilazili tijelu, sve manje su željeli saznati šta će sve vidjeti. Oči nisu bile tu, usne su odrezane, sa čela je bila skinuta koža, obje ruke su bile odrezane do lakta, a noge do koljena. Tijelo je bilo prepolovljeno po krugu u ravnini pupka. Spolni organ je bio na podu, isjeckan u nekoliko dijelova, dok tetisi nisu.
"Ovo se ne viđa ni u najgorim noćnim morama." - reče Ned, te okrenu glavu. "Idem pozvati što se pozvati mora."
Jack samo klimnu glavom te se nagnu nad tijelo. Na obrazima su se nazirali neki uresi u obliku slova. Ipak, Jack nije želio doticati tijelo te je odlučio daj posao ostaviti Mikeu. Za nekoliko minuta su se čule sirene. Sva ta buka je Jacku ponovno unijela mir u životu. Objasnio je Mikeu šta je želio te se uputio u policijsku stanicu. Naredio mu je da sve bude gotovo prije osam.
Ušavši u kancelariju, pogledom je spazio Shanon kako sjedi na stolu. Na sebi je imala uske farmerke, te prozirnu bluzu iza koje se nazirao bijeli grudnjak. Kosu je svezala u punđu.
"Ovaj, izvini ... nisam htjela ..." - ustavši sa stola se počela izvinjavati.
"Nije problem." - reče Jack vadeći cigare iz džepa. "Gdje gori ?"
"Ovaj ... Ned je rekao da ćeš me ti izvjestiti o slučaju pošto on mora nešto sa ženom ... ne znam, nisam dobro razumjela." - reče te spusti glavu.
"Ako je Ned tako rekao ..." - reče Jack zaobilazeći je te sjedajući u svoju stolicu. Shanon sjede preko puta.
Jack je primjetio da ne nosi šminku : Dobar komad. - pomisli Jack.
Nakon kratkog odmjeravanja, Jack podiže slušalicu telefona kratko govoreći "onesi dvije kafe Eliza."
Shanon mu uputi zahvalan pogled i zanosan osmijeh.
"Nova žrtva; naš osumiječeni. Drugačiji način, sa istom namjenom. Iako bi se moglo reći da je ubica imao neke emotivne veze sa Nemonom, ja to ne bih tako sročio. Prije da nas želi povući u krivom smjeru ... kako god, još uvijek nema nekih važnijih tragova. Čekam Mikeov izvještaj." - reče Jack i dalje monotono pušeći cigaru. Dim se vijugao spiralno ka plafonu, a nestajao tik iznad Jackove kose.
U tom trenutku uđe žena od nekih pedeset godina, niskog rasta, duge, crne suknje te crnog sakoa. Kosa joj je bila tamne crne boje te opuštena niz leđa.
Nakon što spusti dvije kafe na sto, Jack kratko reče : "Hvala Eliza, možeš ići kući." - Eliza zahvalno klimnu glavom.
"Čini se kao draga gospođa." - reče Shanon nakon što Eliza izađe.
"a ..." - kratko odgovori Jack vukući još jedan dim. "Vidi, želio bih te nešto zamoliti."
"a ?!" - reče Shanon sa blagim uzbuđenjem u glasu.
"Sud mi je propisao da jednom sedmično moram izvesti sina negdje ... bah. Sve bi bilo uredu, ali nisam ti neki otac. Plus, on ima Marfanom sindrom, te je još, ne mogu reći teže ... ali eto. Pa, ako bi nam željela praviti društvo ? Vjerovatno ćemo ići sladoled-ručak-šetnja-večera-kino-kuća rotacija. Pa ako si slobodna ..." - reče Jack paleći novu cigaru.
"Naravno ... prihvatam. U kom je stupnju sindroma ?" - upita Shanon zabrinuto.
"Nisam upoznat sa stupnjevima, ali recimo, da je duboko zaglibio. Duplo je veći od mene, kriva kičma, slabi zglobovi, noge su, ne velike, već ogromne, ima dislokaciju obje očne leće, kratkovidan je ..." - završi Jack ne izgledajući nimalo potrešen.
"Naravno ... u koliko ?" - upita Shanon.
"Budi ovdje oko deset ako nije problem."
Shanon klimnu glavom. U tom trenutku Jacku zazvoni mobitel. Nakon što je pomislio da ga neko zove, zvono zastade. "Poruka." - to je bio Mike - "oleti, otkrio sam šta piše, i to ne samo na čelu."
Jack se izvinuo Shanon te brzo sletio u mrtvačnicu. Na stolu je ležao Nemon, čist poput dječije suze. Pored njega je stajao Mike sa olovkom i bilježnicom u ruci.
"Izgleda da imamo pjesnika, i to Engleza." - reče Mike.
"Molim ?" - reče Jack nakon što stade pored njega zbunjen.
"Thru the shadows I will call your name,
My body will be your desire,
My posion will be your lust,
You will beg me for salvation." - izrecitira Mike sa savršenim engleskim jezikom.
"obro Mike ... znaš da mi engleski nije jača strana, prevedi da shvatim o čemu je riječ." - reče Jack zbunjeno.
"Kako ti kažeš šefe ...
Kroz sjene ću zvati tvoje ime,
Moje tijelo će biti tvoja želja,
Moj otrov će biti tvoja žeđ,
Ti ćeš me moliti za spas.
Tako nekako." - završi Mike pokazujući slova ispisana preko cijelog tijela.
"Zanimljivo." - reče Jack te se približi još više tijelu.
"Više nego zanimljivo, ovaj lik je genije." - reče Mike nasmiješeno.
"Bit će da je ovo neko ko zna gotovo sve o tijelu, neki doktor ili nešto, ili jednostavno usamljenik koji nema drugog posla nego da kasapi sve oko sebe." - reče Jack u jednom dahu te nastavi - "Kakogod, poremećen je. Imamo li ikakvih tragova ?" - upita Jack odmičući se od tijela.
"Našao sam jednu dlaku, ali dlaka je Nedova, vjerovatno mu je spala dok je bio blizu tijela. Isto tako sam našao jedan otisak, međutim nemamo ga u bazi." - reče Mike.
"Pretraži ostale policijske baze, javi mi ako išta saznaš." - reče Jack i krenu da izađe, ali ga zaustavi Mike.
"Znaš da nemam dozvolu da baratam po policijskim bazama Jack." - reče Mike sada sa ozbiljnim licom.
Jack na brzinu izvadi papir i naškraba par slova i brojeva. "Ovo će biti dovoljno." - reče te izađe.
U Jacku se konačno probudila strast, žeđ za ovim poslom na koji se odlučio još dok je kao klinac gledao serije i filmove o serijskim ubicama. Na neki čudan način se divio tim ljudima zbog njihove hrabrosti da se upuste u nešto takvo. Nije vjerovao u ritualna ubistva, mada su bila često prisutna - nazivao ih je vandalskim činom besposlenih paćenika. Nije pretjerano vjerovao ni ušta; pa čak ni u sebe. Vodio se mišlju "šta bude biće, ja sam niko i ništa".
Došavši kući, opet se vratio u svoj monotoni život ispunjen ničim doli tišinom. Shanon je slagao za sina, želio je samo izaći sa njom. Ni sam nije razumio zašto je jednostavno nije pitao; valjda više nije bio "u štosu". Kako-god, odlučio je da joj sutra kaže da mu je sin zadržan u bolnici zbog nekih komplikacija te da će vjerovatno umrijeti u narednih par dana. Ali gdje je onda razlog da je izvede ? Jack se borio sam sa sobom.
Zvono. Sat pokazuje 06:00. Jack odlazi od ulaznih vrata te ih otvara. Ispred vrata je stajao Ned, u suzama te poderane odjeće. "Zaboga Nede, šta se desilo ?" - upita Jack sklanjajući se s vrata da Ned uđe. "Mrtva je ... mrtva je." - tiho prozbori Ned kroz jecanje te sjede na kauč. "Ko je mrtav Nede, o čemu pričaš ?" - upita Jack zabrinuto sjedajući do njega. "Joane ... sinoć ... o moj Bože, da si samo vidio Jack. Gore nego Nemon ..." - reče Ned sada već plačući.
"Joane ? Misliš, tvoja Joane ?" - upita Jack i dalje nevjerujući. "a Jack ... sada je poruka na tijelu bila jednostihna "She should born you a child" ili ti ga "Ona ti je trebala roditi dijete" ... koji psihopat."
Jack je i sam to shvatio. "Gdje je tijelo ?" - upita nakon kraće stanke. "Kod Mikea." - odgovori Ned brišući suze. "Idemo."
Nakon par minuta su bili kod Mikea ispred koga je ležalo Joanino tijelo .. ili bar dijelovi. Na stolu je bila glava, lijeva ruka, desni grudni koš, dio stomačnog prijedjela, lijeva noga do koljena te but desne noge. Jack nije mogao ništa izgovoriti ... čak i za njega je ovo bilo previše.
"Nede, opet : žao mi je. Ovo sam uspio "izgurati" iz svega ovoga : Joana je mrtva oko dvanaest sati, otprilike oko 23:40 sati sinoć. Rezana je pažljivo, svaki detalj je opet na svom mijestu. Baš kao i kod Nemona, naizgled su prisutne emocije, ali ipak mislim, kao i Jack, da su to samo distrakcije. Djeluje iz sjene, pokušava nas natjerati da igramo njegovu igru. Od otisaka našao sam samo Nedove, ničije više. Korištena su tri noža i sjekira. Poruka je bila u unutrašnjosti dijela stomaka ... Joane nije bila trudna, tako da je poruka pomalo mutna." "Ja sam je molio da imamo dijete, ona nije htjela." - prekide ga Ned. "Pa, to objašnjava stvari." - doda Mike. "Ali kako je neko to mogao znati Nede ?" - upita Jack.
"Joane je možda rekla nekoj prijateljici, prijateljica prijatelju i tako dalje ... ili, ne znam, možda je neko nagađao ..." - reče Ned i dalje gledajući u dijelove tijela na stoliću.
"Kako-god Jack, ovo postaje serijal bez kontrole. Ubica ubija konstantno, bez veće pauze. U bazi podataka sam našao drugi otisak, pripadao je Nemonovom bivšem dečku, Grimmu. Evo vam adresa, potražite ga ..." - reče Mike dajući parče papira Jacku.
"Idemo Nede." - reče Jack te ga povuče unatrag.
Za nekoliko minuta su bili u kadilaku te se lagano vozili prema adresi koju im je Mike dao. "Od sve zbrke nikad nisam stigao reći da mi je žao Nede." - reče Jack.
Osta bez odgovora. Ned je i dalje zurio u nepoznatu tačku; plutao je u vlastitim mislima. "Pročitao sam u jednoj knjizi da je bol poslije smrti voljene osobe ravna smrti, tako da mogu pretpostaviti kako se osjećaš." - reče Jack.
"Trebao bi znati kako se osjećam Jack. Zar ti niko drag nikad nije umro ? Majka ? Otac ? Selena ?" - reče Ned te ga značajno pogleda.
"Nede ... znaš me." - reče Jack negodovajući što je Ned pokrenuo tu temu.
"Znam te ? Ne, ja znam samo bezemocionalnog čovjeka koji živi od danas do sutra bez vjere u išta, bez nade u bolje ..." - reče Ned okrenuvši pogled ka izmaglici na prozoru.
"Vidiš da me znaš." - reče Jack te se blago nasmija.
Više nisu progovarali dok nisu došli na željenu destinaciju. Kuća je bila zabačena, daleko od bilo koje druge. Imala je samo prizemlje, te više ličila na šupu.
"Sumnjam da ćemo ikoga ovdje naći." - reče Ned mrzovoljno. "Mogao si mi bar dati jedan slobodan dan..."
"Biće vremena za tugovanje Ned, sada moramo uhapsiti psihopatu koji je ono napravio." - reće Jack vadeći pištolj te prilazeći vratima.
Razbi ih nogom; opet se osjećao strašan smard. "Ljudski leš." - reče Jack.
Ispred njih je stajalo iskasapljeno tijelo muškarca tridesetih godina te punijeg tijela. "Vratio se staromodnom načinu."
Tijelo je izgledalo baš kao Wickovo; sve rane su bile čiste dok je utroba bila ispunjena krvlju. Oči su bile izokrenute, a na čelu je bila ispisana neka poruka, samo sada po samim vrhovima kvadrata; Jacku nije bila jasna.
"Idem zovnuti raju ..." - reče Ned čudnim glasom te izađe iz prostorije.
Jack se tek sada sjetio Shanon te ju je odlučio nazvati i izvinuti joj se. Zvono je zazvonilo nekoliko puta a zatim se sa druge strane slušalice čuo ugodan ženski glas. "E Shanon, Jack je ... ovaj, želio bih ti se izvinuti za danas. Desilo se novo ubistvo pa ..." "Znam Jack, uredu je." - prekide ga Shanon. "Znaš ? Ali kako ?" - upita Jack pomalo zbunjeno. "Ja radim u policiji Jack, sjećaš se ?" - reče Shanon. "a ... ali .. nije bitno. Pa pitao sam se, da odgodimo ono za sutra ?" - upita Jack. "Naravno, zašto ne ? Isto vrijeme." "a isto, hvala na razumijevanju. Do sutra." - reče Jack. "o sutra." - odgovori Shanon te spusti slušalicu.
Jack je kratko gledao u telefon, a zatim ga iz misli prekide Ned. "Koga si to zvao?" - upita Ned gledajući mu u telefon. "Ah, Shanon ... imali smo nešto dogovoreno." - odgovori Jack.
"Aaa, stari Jack se vraća u akciju ? Dobrodošao natrag šampione." - reče Ned te se konačno nasmija.
"Hah, dobar je osjećaj vratiti se." - odgovori Jack te uzvrati osmijehom.
Zajedno su stajali posmatrajući tijelo te čekajući policiju. U mislima im je je letilo samo jedno pitanje : "Ko je dovoljno bolestan da učini nešto poput ovoga ?"
Još jedna krimi priča od tone njih vani, ali eto, možda pronađete nešto orginalno i nešto što će vas ponukati da nastavite čitati. Ne zamjerite na mogućim gramatičkim greškama; nisam ekspert.
Odgovarajte na temu samo ako pročitate ovo
(sumnjam da će mnogo ljudi pročitati ) - DŽivot mu se činio izgubljenim. Već deset godina radi u policijskoj stanici kao detektiv bez cilja; bori se sa samim sobom. Jutros je dobio poziv, kratak i sažet. "
ođi u podzemne ćelije, ćelija 234, ima nešto zanimljivo." - svaki bi put to rekli, a Jack bi se svaki put razočarao. Imao je izoštrene oči za najsitnije detalje, i većinu ubistava bi rješavao za dan-dva. To je u njemu budilo želju za mnogo više, da se namuči, da konačno probudi nekadašnju strast koju je imao ...Lagano se spuštao niz spiralne stepenice koje su vodile ka najmračnijem dijelu zatvora. Tamo su obitavali ljudi od čijih se imena strah uvlačio pod kožu. Na putu dolje, primjetio je oko jedne žene koje mu je namignulo. Tamno, plavo oko ... nije imao volje za žene, ne od tog događaja ...
Čim je ušao u podzemlje, kako je bilo prozvato to područje, opalio ga je strašan smrad. Ovo mjesto se nije čistilo od pamtivijeka - pomislio je. Došao je do ćelije 234. Ipak, ono "zanimljivo" se sada ispostavilo tačno. Na podu je ležao Wick, ubica cjelokupne familije. Žene, troje djece, majke, oca, brata te dvije sestre. Na neki način, on je Jacku bio drag. Imao je bolestan smisao za humor ; "Znaš šta dobiješ kad pomiješaš utrobu bebe, žene i muškarca ? Ne znaš a ? Dobiješ najbolji doručak na Wickov način."
Svejedno, Wick je ležao tu, otvorene utrobe, izvađenih crijeva koja su se vijala oko tijela. Ono što je Jack prvo primjetio je to da nije bilo krvi oko tijela. Ćelija je bila čista, dok je otvorena utroba bila natrpana krvlju. Zanimljivo.
Ruke su mu bile prerezane spiralno od zgloba ka ramenu, tako da se svakih desetak cenata mogla primjetiti kost. Na glavi mu je bio iscrtan dupli kvadrat. Jedan pod devedeset, dok drugi pod četrdeset i pet stepeni. Bio je go, a spolni organ je nestao. Preko lijeve noge su mu bili iscrtani nepoznati znakovi, dok preko druge isti samo u obrnutom smjeru.
Ne opet ritualno ubistvo ... - pomisli Jack.
"Znam na šta misliš." - začu glas Neda, njegovog najboljeg, i jedinog, prijatelja već dugi niz godina.
"
a, ritualno ubistvo. Mada, ritual se nikad ne završava sa jednim, zar ne ?" - reče Jack i uđe u ćeliju. "Šta imamo ?" - upita kolegu koji je stajao pored tijela."Rane su čiste, zidovi su čisti, a utroba je ... eh... prljava ?!. Morat ćemo čekati analizu krvi, ali sumnjam da je žrtva bila svjesna dok je neki psihopat radio ovo. Jadni Wick, čak ni on nije zaslužio smrt poput ove ..." - reče osrednje star čovjek, tamno crnih brkova te izađe iz ćelije.
Da, Jack je primjetio. Ubistvo je bilo previše čisto da bi žrtva bila budna u toku svega. Oči su bile obrnute, tako da su zjenice zurile u prazninu očne duplje. To je bio prizor neugodan oku, ali Jack je navikao ... "Prihvatam." - reče kratko te ustade. "Pošaljite mi analizu krvi te svaku vijest koju čujete. Provjerite otiske prstiju, i proslijedite meni svaki uzorak. Do tada, možemo samo čekati da ubica opet djeluje." - reče te izađe iz ćelije.
"Cigaru ?" - upita ga Ned.
"Zašto ne." - reče Jack prihvaćajući cigaru te je stavljajući u usta dopuštajući Nedu da mu je zapali.
"Joana i ja idemo poslije u kino. Želiš li nam se pridružiti ?" - srdačno upita Ned.
"Ne, hvala ... Imam posla." - reče te pogleda u ćeliju.
Vratio se u svoju kancelariju. Uskoro će noć te bi trebao krenuti kući; ipak, nije bio spreman. Nešto mu je govorilo da ostane tu, na tom mjestu. Upalio je kompjuter, te se ulogirao u glavnu bazu podataka policijskih stanica tog grada. Potražio je slična ubistva u zadnjih godinu dana. Niti jedno. Provjerio je i okolicu; jedno, slično, ubistvo na zabačenom mjestu poznatom kao "zaboravljeni smrad", mjesto koje je služilo kao nezakonita deponija smeća. Ne baš veliki trag .. ali eto, vrijedi istražiti. - isprintao je stranicu dokaza o slučaju te sjeo u auto. Zaputio se prema mjestu zločina. Jack je bio specifičan što se tiče posla. Što možeš uraditi danas, ne ostavljaj za sutra ... i što ne možeš uraditi za danas, ne ostavljaj za sutra, uradi danas.
On bi najradije volio da je vječno dan, da se ne mora spavati, već samo raditi. Patio je od nesanice, a nerijetko bi se znao i napiti. Ipak, u stanici je proveo dvadeset godina svoga života, tako da su šefovi, kako su dolazili i odlazili, prelazili preko tih ispada. Došavši na mjesto, opet ga je zapalio val smrada. Čak goreg nego u "podzemlju". Pitam se zašto sam ovdje došao ... - Pomisli i opet pogleda list papira koji je isprintao. Lokacija je bila opisana kao "dvadesetak metara od glavnog ulaza ka istoku, na lijevoj strani pored prikolice"
Pratio je upute, i našao mjesto. Samo što nije bilo prikolice. Slučaj je, može se reći, svjež; prije tri sedmice je pronađeno tijelo. Jack se nadao da će naći nešto što bi mu pomoglo u istragi. Ipak, nakon detaljnog češljanja mjesta, potrošenih pola sata i više nego mnogo živaca, odustao je. Sve je čisto.
Ušao je u auto te se zaputio kući. Došavši, primjeti da je noć već zamakla. Bilo je oko dva sata poslije ponoći. Uze jedno pivo iz frižidera te sjede na fotelju. Uze daljinski te upali televizor. Volio je galamu; iako je za mnoge bila uznemiravajuća, on ju je našao opuštajućom.
Nije bio svjestan kada je zaspao, ali oči je otvorio sa prvim zrakama sunca. Na brzinu je otišao u WC te letimično bacio vode po licu i paste po zubima. Spremio se te krenuo na posao. Kad je došao u stanicu, primjetio je Neda da priča sa jednom ženom. Mogao se zakleti da ju je prije vidio.
"
obro jutro." - progovori žena sa nekih tridesetak godina, kovrdžavom plavom kosom te upadljivim, svjetlo-plavim očima. Na sebi je imala komplet sako i kratku suknju iste boje koja joj je isticala nabujalu stražnjicu. "Jutro." - odgovori Jack.
"Ovo je Shanon, relativno novi zaposlenik. Radi ovdje oko tri mjeseca, a ovo joj je prvi slučaj." - reče Ned.
"A, šta ona specifično radi ?" - upita Jack pomalo isfrustriran činjenicom da će mu se opet neko miješati u slučaj.
"Ona je psiholog, i pokušat će nam pomoći da shvatimo našeg ubicu bolje. Jack, trebao bi znati. Jutros se desilo novo ubistvo. Samo ne u ovom zatvoru, već u Lockleyu. Sve je bilo identično, čak i broj ćelije. Samo je sada bila žena u pitanju, te su joj, umjesto spolnog uda, bile otkinute bradavice." - reče Ned.
"Zanimljivo." - reče Jack vadeći cigare iz džepa.
"Oprostite." - reče Shanon zakašljavajući se te tapšući Jacka po ramenu. "Ja sam već donijela neke zaključke, pa ako želite da ih čujete ..." - završi sa smiješkom.
"Zašto ne ?" - reče Jack pripaljujući cigaretu te ispuštajući prvi dim.
"Prema ranama, koje nisu preduboke, mogu reći da je ličnost imala sumnje u svoj postupak. Kakogod, to je bilo prisutno dok nije došla do grudnog koša. Tu su rane snažne, te duboke ispunjenje samouvjerenjem. Možemo pretpostaviti da ličnost pati od blagog shizofreničnog stanja, te moguće i melakoničnosti. Stara je oko tridesetak godina, i ima veoma mršavo tijelo jer su rane na tijelu sjeckane nekoliko puta a ne od jednom." - završi Shanon u dva daha.
"Zadivljen sam. Reci mi nešto što ne znam ?" - reče Jack pomalo mrzovoljno.
"Želite reći da ste ovo znali ?" - upita Shanon očigledno iznenađena.
"Ženo, radim ovaj posao dvadeset godina. Svaki psihopat koji se odluči na onakvo ubisto je ili apatičan, melakoličan ili shizofreničan. Ličnost se nije kolebala već je koristila dva različita noža što je primjetno po rubovima kože. Za grudni koš joj je jednostavno trebao oštriji nož te je uzeo drugi. De Ned, jel' ovo neka šala ?" - upita Jack i dalje pušeći cigaretu.
"Oprostite, ja ..." - reče Shanon spuštajući glavu. Nakon prvog jecaja, okrenu se te ode.
"Nisi to trebao uraditi Jack. Nama je poznato da si moderni Sherlock Holmes, ali ne i njoj. Trebao si biti blaži." - reče Ned vadeći mu cigaretu iz usta. "Ubit ćete jednom."
"
a li je tijelo pomjereno iz ćelije u Lockleyu ?" - upita Jack vadeći novu cigaretu."
a, u našoj je mrtvačnici." - reče Ned."Idemo."
Spustili su se do mrtvačnice. Jack je mrzio mrtvačnicu. Mrzio je tišinu općenito. Pored tijela je stajao Mike, mladić od svojih dvadeset i pet godina, srednje, smeđe kose te očiju boje mramora. Nosio je naočare te je zurio u tijelo sa određenom dozom divljenja u tim mramornim očima. Jack nikad nije mogao shvatiti zašto se odlučio za ovaj posao.
"
obro jutro momci." - reče Mike gotovo raspjevano."Šta imamo ?" - upita Jack.
"Pa, može vas začuditi, ali sve je identično ! Apsolutno sve, u milionski milimetar. Čak su i simboli iscrtani identično, oči su pod istim kutom kao i kod Wicka ... Zaista fascinantno." - reče Mike.
"Samoprozvani umjetnik." - reče Jack te priđe tijelu.
Na stolu je ležala žena od svojih tridesetak godina, bujne crne kose te pomalo masivnog tijela.
"Šta je ona skrivila ?" - upita Jack Neda.
"Ubila je muža i četvoro djece, a potom pokušala samoubistvo." - reče Ned.
"Gotovo se i razlozi robijanja poklapaju." - reče Jack. "Nije niko od zatvorenika, već neko ko ima pristup ili planu policijskih stanica, ili pak može nesmetano ući. Potraži ko je jučer i u koliko otišao iz ove policijske stanice a da ima veze sa onom u Lockleyu."
Ned samo klimnu glavom i izađe. Da saguram poznato : Ubica misli dvostrano; očigledno je ili homoseksualac ili je žensko. Voli se igrati sa tijelom žrtve, ili kako bi oni to rekli "ritualno ubistvo". Ubica ima prisustvo ili planovima ili ćelijama zatvora ... Čekam sljedeće ubistvo.
Ravno dva sata kasnije, dok je doručkovao u obližnjem restoranu, zazvonio mu je mobitel. To je bio Ned.
Kratka rečenica "Mislim da ga imamo." natjerala je Jacka da ostavi doručak te se stvori u policijskoj stanici za pet minuta, iako je stanica bila 7 blokova udaljena od restorana.
"Pričaj." - reče na samom ulazu u kancelariju.
"Jučer je iz zatvora pušten Nomen, onaj kovrđavi lik koji je ubio ženu i djecu blizance ... Eh', par zatvorenika je potvrdilo da su ga vidjeli da se cijeli dan mota oko Wicka, a iz sigurnosnih snimaka iz Lockleya sam dobio sliku njega kako ulazi u zatvor odmah nakon što je izašao iz ovog. Više nije viđen kako izlazi." - reče Ned printajući neke dokumente. "Pali sirene, idemo u lov."
Za svega minutu, najviše dvije, su bili u crno-crvenom kadilaku i jurcali su ulicama grada, nakostriješenih glava usmjerenih u samo jednom pravcu : Ulica Savane Etter 26. Nakon dvadesetak minuta vožnje, došli su na sami kraj grada. U nizu kuća, primjetili su broj 234. Kuća je bila ispodprosješne visine u poređenju sa ostalima, te je imala otrcane zidove. Ned je izvukao pištolj dok je Jack pokucao. Nakon što niko nije otvorio poslije par minuta kucanja, Jack provali vrata nogom. Iz kuće je dopirao snažan smrad - "Ljudski leš." - u isto vrijeme rekoše Ned i Jack. Nakon što su pretražili sve sobe na prvom spratu i nisu ništa našli, popeli su se u malo potkrovlje. Na samom ćošku je ležalo ljudsko tijelo - Nomen - monstrum kovrđave kose i dubokog glasa, snažnih ruku i hladnokrvnog srca; bio je poderan u svakom smislu te riječi.
"Emocije se osjete ovdje." - reče Jack.
"
a." - potvrdi Ned.Dok su prilazili tijelu, sve manje su željeli saznati šta će sve vidjeti. Oči nisu bile tu, usne su odrezane, sa čela je bila skinuta koža, obje ruke su bile odrezane do lakta, a noge do koljena. Tijelo je bilo prepolovljeno po krugu u ravnini pupka. Spolni organ je bio na podu, isjeckan u nekoliko dijelova, dok tetisi nisu.
"Ovo se ne viđa ni u najgorim noćnim morama." - reče Ned, te okrenu glavu. "Idem pozvati što se pozvati mora."
Jack samo klimnu glavom te se nagnu nad tijelo. Na obrazima su se nazirali neki uresi u obliku slova. Ipak, Jack nije želio doticati tijelo te je odlučio daj posao ostaviti Mikeu. Za nekoliko minuta su se čule sirene. Sva ta buka je Jacku ponovno unijela mir u životu. Objasnio je Mikeu šta je želio te se uputio u policijsku stanicu. Naredio mu je da sve bude gotovo prije osam.
Ušavši u kancelariju, pogledom je spazio Shanon kako sjedi na stolu. Na sebi je imala uske farmerke, te prozirnu bluzu iza koje se nazirao bijeli grudnjak. Kosu je svezala u punđu.
"Ovaj, izvini ... nisam htjela ..." - ustavši sa stola se počela izvinjavati.
"Nije problem." - reče Jack vadeći cigare iz džepa. "Gdje gori ?"
"Ovaj ... Ned je rekao da ćeš me ti izvjestiti o slučaju pošto on mora nešto sa ženom ... ne znam, nisam dobro razumjela." - reče te spusti glavu.
"Ako je Ned tako rekao ..." - reče Jack zaobilazeći je te sjedajući u svoju stolicu. Shanon sjede preko puta.
Jack je primjetio da ne nosi šminku : Dobar komad. - pomisli Jack.
Nakon kratkog odmjeravanja, Jack podiže slušalicu telefona kratko govoreći "
onesi dvije kafe Eliza."Shanon mu uputi zahvalan pogled i zanosan osmijeh.
"Nova žrtva; naš osumiječeni. Drugačiji način, sa istom namjenom. Iako bi se moglo reći da je ubica imao neke emotivne veze sa Nemonom, ja to ne bih tako sročio. Prije da nas želi povući u krivom smjeru ... kako god, još uvijek nema nekih važnijih tragova. Čekam Mikeov izvještaj." - reče Jack i dalje monotono pušeći cigaru. Dim se vijugao spiralno ka plafonu, a nestajao tik iznad Jackove kose.
U tom trenutku uđe žena od nekih pedeset godina, niskog rasta, duge, crne suknje te crnog sakoa. Kosa joj je bila tamne crne boje te opuštena niz leđa.
Nakon što spusti dvije kafe na sto, Jack kratko reče : "Hvala Eliza, možeš ići kući." - Eliza zahvalno klimnu glavom.
"Čini se kao draga gospođa." - reče Shanon nakon što Eliza izađe.
"
a ..." - kratko odgovori Jack vukući još jedan dim. "Vidi, želio bih te nešto zamoliti.""
a ?!" - reče Shanon sa blagim uzbuđenjem u glasu."Sud mi je propisao da jednom sedmično moram izvesti sina negdje ... bah. Sve bi bilo uredu, ali nisam ti neki otac. Plus, on ima Marfanom sindrom, te je još, ne mogu reći teže ... ali eto. Pa, ako bi nam željela praviti društvo ? Vjerovatno ćemo ići sladoled-ručak-šetnja-večera-kino-kuća rotacija. Pa ako si slobodna ..." - reče Jack paleći novu cigaru.
"Naravno ... prihvatam. U kom je stupnju sindroma ?" - upita Shanon zabrinuto.
"Nisam upoznat sa stupnjevima, ali recimo, da je duboko zaglibio. Duplo je veći od mene, kriva kičma, slabi zglobovi, noge su, ne velike, već ogromne, ima dislokaciju obje očne leće, kratkovidan je ..." - završi Jack ne izgledajući nimalo potrešen.
"Naravno ... u koliko ?" - upita Shanon.
"Budi ovdje oko deset ako nije problem."
Shanon klimnu glavom. U tom trenutku Jacku zazvoni mobitel. Nakon što je pomislio da ga neko zove, zvono zastade. "Poruka." - to je bio Mike - "
oleti, otkrio sam šta piše, i to ne samo na čelu." Jack se izvinuo Shanon te brzo sletio u mrtvačnicu. Na stolu je ležao Nemon, čist poput dječije suze. Pored njega je stajao Mike sa olovkom i bilježnicom u ruci.
"Izgleda da imamo pjesnika, i to Engleza." - reče Mike.
"Molim ?" - reče Jack nakon što stade pored njega zbunjen.
"Thru the shadows I will call your name,
My body will be your desire,
My posion will be your lust,
You will beg me for salvation." - izrecitira Mike sa savršenim engleskim jezikom.
"
obro Mike ... znaš da mi engleski nije jača strana, prevedi da shvatim o čemu je riječ." - reče Jack zbunjeno."Kako ti kažeš šefe ...
Kroz sjene ću zvati tvoje ime,
Moje tijelo će biti tvoja želja,
Moj otrov će biti tvoja žeđ,
Ti ćeš me moliti za spas.
Tako nekako." - završi Mike pokazujući slova ispisana preko cijelog tijela.
"Zanimljivo." - reče Jack te se približi još više tijelu.
"Više nego zanimljivo, ovaj lik je genije." - reče Mike nasmiješeno.
"Bit će da je ovo neko ko zna gotovo sve o tijelu, neki doktor ili nešto, ili jednostavno usamljenik koji nema drugog posla nego da kasapi sve oko sebe." - reče Jack u jednom dahu te nastavi - "Kakogod, poremećen je. Imamo li ikakvih tragova ?" - upita Jack odmičući se od tijela.
"Našao sam jednu dlaku, ali dlaka je Nedova, vjerovatno mu je spala dok je bio blizu tijela. Isto tako sam našao jedan otisak, međutim nemamo ga u bazi." - reče Mike.
"Pretraži ostale policijske baze, javi mi ako išta saznaš." - reče Jack i krenu da izađe, ali ga zaustavi Mike.
"Znaš da nemam dozvolu da baratam po policijskim bazama Jack." - reče Mike sada sa ozbiljnim licom.
Jack na brzinu izvadi papir i naškraba par slova i brojeva. "Ovo će biti dovoljno." - reče te izađe.
U Jacku se konačno probudila strast, žeđ za ovim poslom na koji se odlučio još dok je kao klinac gledao serije i filmove o serijskim ubicama. Na neki čudan način se divio tim ljudima zbog njihove hrabrosti da se upuste u nešto takvo. Nije vjerovao u ritualna ubistva, mada su bila često prisutna - nazivao ih je vandalskim činom besposlenih paćenika. Nije pretjerano vjerovao ni ušta; pa čak ni u sebe. Vodio se mišlju "šta bude biće, ja sam niko i ništa".
Došavši kući, opet se vratio u svoj monotoni život ispunjen ničim doli tišinom. Shanon je slagao za sina, želio je samo izaći sa njom. Ni sam nije razumio zašto je jednostavno nije pitao; valjda više nije bio "u štosu". Kako-god, odlučio je da joj sutra kaže da mu je sin zadržan u bolnici zbog nekih komplikacija te da će vjerovatno umrijeti u narednih par dana. Ali gdje je onda razlog da je izvede ? Jack se borio sam sa sobom.
Zvono. Sat pokazuje 06:00. Jack odlazi od ulaznih vrata te ih otvara. Ispred vrata je stajao Ned, u suzama te poderane odjeće. "Zaboga Nede, šta se desilo ?" - upita Jack sklanjajući se s vrata da Ned uđe. "Mrtva je ... mrtva je." - tiho prozbori Ned kroz jecanje te sjede na kauč. "Ko je mrtav Nede, o čemu pričaš ?" - upita Jack zabrinuto sjedajući do njega. "Joane ... sinoć ... o moj Bože, da si samo vidio Jack. Gore nego Nemon ..." - reče Ned sada već plačući.
"Joane ? Misliš, tvoja Joane ?" - upita Jack i dalje nevjerujući. "
a Jack ... sada je poruka na tijelu bila jednostihna "She should born you a child" ili ti ga "Ona ti je trebala roditi dijete" ... koji psihopat."Jack je i sam to shvatio. "Gdje je tijelo ?" - upita nakon kraće stanke. "Kod Mikea." - odgovori Ned brišući suze. "Idemo."
Nakon par minuta su bili kod Mikea ispred koga je ležalo Joanino tijelo .. ili bar dijelovi. Na stolu je bila glava, lijeva ruka, desni grudni koš, dio stomačnog prijedjela, lijeva noga do koljena te but desne noge. Jack nije mogao ništa izgovoriti ... čak i za njega je ovo bilo previše.
"Nede, opet : žao mi je. Ovo sam uspio "izgurati" iz svega ovoga : Joana je mrtva oko dvanaest sati, otprilike oko 23:40 sati sinoć. Rezana je pažljivo, svaki detalj je opet na svom mijestu. Baš kao i kod Nemona, naizgled su prisutne emocije, ali ipak mislim, kao i Jack, da su to samo distrakcije. Djeluje iz sjene, pokušava nas natjerati da igramo njegovu igru. Od otisaka našao sam samo Nedove, ničije više. Korištena su tri noža i sjekira. Poruka je bila u unutrašnjosti dijela stomaka ... Joane nije bila trudna, tako da je poruka pomalo mutna." "Ja sam je molio da imamo dijete, ona nije htjela." - prekide ga Ned. "Pa, to objašnjava stvari." - doda Mike. "Ali kako je neko to mogao znati Nede ?" - upita Jack.
"Joane je možda rekla nekoj prijateljici, prijateljica prijatelju i tako dalje ... ili, ne znam, možda je neko nagađao ..." - reče Ned i dalje gledajući u dijelove tijela na stoliću.
"Kako-god Jack, ovo postaje serijal bez kontrole. Ubica ubija konstantno, bez veće pauze. U bazi podataka sam našao drugi otisak, pripadao je Nemonovom bivšem dečku, Grimmu. Evo vam adresa, potražite ga ..." - reče Mike dajući parče papira Jacku.
"Idemo Nede." - reče Jack te ga povuče unatrag.
Za nekoliko minuta su bili u kadilaku te se lagano vozili prema adresi koju im je Mike dao. "Od sve zbrke nikad nisam stigao reći da mi je žao Nede." - reče Jack.
Osta bez odgovora. Ned je i dalje zurio u nepoznatu tačku; plutao je u vlastitim mislima. "Pročitao sam u jednoj knjizi da je bol poslije smrti voljene osobe ravna smrti, tako da mogu pretpostaviti kako se osjećaš." - reče Jack.
"Trebao bi znati kako se osjećam Jack. Zar ti niko drag nikad nije umro ? Majka ? Otac ? Selena ?" - reče Ned te ga značajno pogleda.
"Nede ... znaš me." - reče Jack negodovajući što je Ned pokrenuo tu temu.
"Znam te ? Ne, ja znam samo bezemocionalnog čovjeka koji živi od danas do sutra bez vjere u išta, bez nade u bolje ..." - reče Ned okrenuvši pogled ka izmaglici na prozoru.
"Vidiš da me znaš." - reče Jack te se blago nasmija.
Više nisu progovarali dok nisu došli na željenu destinaciju. Kuća je bila zabačena, daleko od bilo koje druge. Imala je samo prizemlje, te više ličila na šupu.
"Sumnjam da ćemo ikoga ovdje naći." - reče Ned mrzovoljno. "Mogao si mi bar dati jedan slobodan dan..."
"Biće vremena za tugovanje Ned, sada moramo uhapsiti psihopatu koji je ono napravio." - reće Jack vadeći pištolj te prilazeći vratima.
Razbi ih nogom; opet se osjećao strašan smard. "Ljudski leš." - reče Jack.
Ispred njih je stajalo iskasapljeno tijelo muškarca tridesetih godina te punijeg tijela. "Vratio se staromodnom načinu."
Tijelo je izgledalo baš kao Wickovo; sve rane su bile čiste dok je utroba bila ispunjena krvlju. Oči su bile izokrenute, a na čelu je bila ispisana neka poruka, samo sada po samim vrhovima kvadrata; Jacku nije bila jasna.
"Idem zovnuti raju ..." - reče Ned čudnim glasom te izađe iz prostorije.
Jack se tek sada sjetio Shanon te ju je odlučio nazvati i izvinuti joj se. Zvono je zazvonilo nekoliko puta a zatim se sa druge strane slušalice čuo ugodan ženski glas. "E Shanon, Jack je ... ovaj, želio bih ti se izvinuti za danas. Desilo se novo ubistvo pa ..." "Znam Jack, uredu je." - prekide ga Shanon. "Znaš ? Ali kako ?" - upita Jack pomalo zbunjeno. "Ja radim u policiji Jack, sjećaš se ?" - reče Shanon. "
a ... ali .. nije bitno. Pa pitao sam se, da odgodimo ono za sutra ?" - upita Jack. "Naravno, zašto ne ? Isto vrijeme." "a isto, hvala na razumijevanju. Do sutra." - reče Jack. "o sutra." - odgovori Shanon te spusti slušalicu. Jack je kratko gledao u telefon, a zatim ga iz misli prekide Ned. "Koga si to zvao?" - upita Ned gledajući mu u telefon. "Ah, Shanon ... imali smo nešto dogovoreno." - odgovori Jack.
"Aaa, stari Jack se vraća u akciju ? Dobrodošao natrag šampione." - reče Ned te se konačno nasmija.
"Hah, dobar je osjećaj vratiti se." - odgovori Jack te uzvrati osmijehom.
Zajedno su stajali posmatrajući tijelo te čekajući policiju. U mislima im je je letilo samo jedno pitanje : "Ko je dovoljno bolestan da učini nešto poput ovoga ?"
pls qme 
