evo jos o Tomci
E, pa šta ćemo? - izvija se č'a Mase. - Kad nam neje vek u celivanju.
- O, o, što si pa za celivanje! - odgovaraju mu i kikoću se.
- More, puštajte ih! Ko će s njima da izađe na kraj! - poviču ostali.
Otvaraju im vrata, one se nećkaju. Guraju jedna drugu koja će prva. Dok, a uvek ona, snaška Pasa, žena čiča-Masina, prva ne uđe, pa za njom ostale. Ulazi ona: glava joj pognuta, oko meko i milo, pokreti topli, a na njoj šušti "kitajka"-anterija i svileni mintan.
- Na zdravlje i slatka vam večera! - pozdravlja im i odlazi na suprotnu stranu, dole, u dno sobe. Oko nje se ostale devojke i mlade načetaju, zgure, a ona ih sve skuplja, kao da ih štiti, a ovamo odgovara mužima na njihova peckanja, doskače svima, ali tako milo, ponizno. Kad je čovek tako vitu, plavu, nežnu a razgovorljivu vidi, ko bi rekao da je ona, kad su je Arnauti grabili, uz put ih noću zavarala i ovamo pobegla? Pa čak do naše granice, preobučena u muško odelo, i peške, preko planina, došla! Tu ju je našao Tomča, koji se baš tada vrzao oko granice kao krijumčar, i preveo je kod njenog ujaka, koji je još pre bio prebegao od zuluma i ovamo se doselio. Taj joj ujak bio bogat i nije hteo da je da Tomči, koji ju je preveo, nego mome čiča-Manasiji. A Tomča posle za to čak mu bio i blagodaran što mu je nije dao, te se nije oženio, nije vezao (kao što govoraše), već i dalje ostao ono što je bio. Sam. Bez igde ikoga. Samo pije i luta po mehanama, bijući Ciganke i druge mehanske žene. Primili ga u opštinu. Ni kmet, ni policija, nešto srednje. Njega niti biraju, niti ga ko postavlja. Zna se šta je on - noćnik, koji obilazi varoš, hvata krijumčare, bije pijane sluge i simidžije, kad ih uhvati gde igraju "potapušku" na novac. Tako celu noć, a nekad svrati i na veselja, slave, proševine. Primaju ga svi rado. Nešto što ga se boje, a nešto što su kao više sigurni kad je on, kao vlast, tu. A Pasa, ne znajući da je on nju prosio, hteo da je uzme, kad ju je preveo, nije se od njega ustručavala, bojala, već ga je mnogo pazila. Na Uskrs, Božić, i onaj dan kad ju je preveo preko granice, kao uspomenu, slala mu je boščaluk, i gde god bi se s njime našla, ona bi se šalila sobodno, umiljavala mu se, tepala mu kao bratu.
Večera je pri kraju. Počeše opet zdravice. Sofra već mokra od vina, umrljana od jela i puna kostiju. Razgovori življi, brži, isprekidani. A kako da ne? Kad ti od vina, i da ga ne piješ, od mirisa njegova, drukčije. Čiča Mase ne može da sedi. Diže se neprestano, ide kod ženskih; one ga guraju, on im se nameće. Čiča Toma jednako zove tetku, svoju sestru, da mu sedi do kolena, nazdravi mu i zapeva.... Tetku stid. Moli druge gošće da je koja odmeni. Aja! - Nijedna neće. A ona se snebiva. Ali kad je već i svekrva zamoli: Setke, ćerko slatka, ti mi, ti prva zapoj, ti mi otvori slavu! - Tetka svekrvi ne može da odreče, zameri se, već saže glavu. Kleknu do svoga brata, čiča-Tome, nasloni se na njegovo koleno i gledajući stidljivo u svoj skut, čupkajući bošču, zapeva milo, drhtavo, iz dubine... Isprva kao stideći se, a posle, kad počeše da joj pomažu, pusti glas i otpeva celu pesmu.