Evo jedna moja prica. Imo sam tezak i jeko naporan dan, pa se izvinjavam na pogreškama. (najvise na ovim slovima: ščćžđ) Mozda vam budem piso i o danasnjem danu - on je puno tužniji.
Budim se. Nisam se čak ni umio, samo prstima obrišem krmeljove, i odma sjedam za računar. Da provjerim da li sam primljen u školu. Na web stranici škole nisu još bili izašli rezultati. Morao sam cekati nekog od prijatelja da mi javi da li sam primljen.
"Huraaa !" , samo je to ozvanjalo školskim hodnikom nakon posljednjeg zvona za kraj časa. Neki su zavrsavali samo jos jednu godinu, a ja...napokon osnovnu skolu. Bio sam sretan, ali pomalo i tuzan jer znam da više neću vidjeti neke prijatelje. Posto sam živjeo u predgradju jedva sam čekao da krenem u srednju školu. Da krenem u grad. Sa prijateljom sam otisao na upis. Profesori su bili fini (to je sigurno sminka neka
). Poslije smo otišli na kafu, i odma sam se zaljubio u život srednjoškolca. Bio sam siguran da cu biti primljen u školu, i da cu biti sa prijateljom u razredu. Odma smo pronašli igraonu i opičili po jednoj partiji countera. Bili smo u gradu gotov do mraka, mozda bi ostali jos ali morali smo na bus.
I tako, dok sam čeko nekog od prijatelja da mi javi da li sam primljen u školu, uso sam u counter. Zagrio sam i se zaboravio na školu. Tek kada je ušao drug na server sjetio sam se škole, i upisa. Istog trena sam usao na Ventrilo i on je bio tu. Nisam ništa uspio ni reci, kad on ko iz topa: "
amire nisi primljen...". Skoro sam pao sa stolice. Neki znoj me poceo obljevati. Mrak mi je padao na oci. On je jos nesto pricao ali ga nisam cuo. Pomislio sam da je to neka sala. Ali nisam mogo nista da reknem, jer je on zvučao vrlo ozbiljno. Nakon kratkog vremena sam poceo razmišljati o svojoj budućnosti. Koju skolu sada da upišem ? I da li će uopšte biti škole za mene (mislim na kene normlane skole, ne na rudarsku).
Čitav dan sam proveo za TV-om. Nije mi bilo ni do čega. Kao da mi se cijeli svijet srusio. Necu čak ni biti sa najboljim prijateljm u razredu. A toliko sam se bio radovo tome sto će mo biti zajedno. Htjeo sam da vratim vrijeme. Da se vratim u osnovnu. Da bolje učim. Da ne zajebajem nastavnike. Ali...to je nemoguće. Ostalo mi je saamo da odem u školu po svjedočanstvo, i da predam na upis u neku drugu školu. Sutradan, rano sam ustao. Spremio se fino i pravac škola. Kiša je jaka padala. Na vratima škole su bili napisani rezultati ali su bili jako mokri, i nije se nista vidjelo. Dežurni učenik me je odveo do pedagoga škole. Nisam čak rekao ni dobar dan, odma sam zatražio (fino, kulturno) svoje svjedočanstvo. Srećom, prve riječi pedagogice su bile: "Zasto kad si primljen?". Počeo sam da se gubim. Nisam znao sta da kažem. Srećom, pocela je sama da priča. Rekla mi je da sam primljen, ali u drugi smjer i da se mogu poslije prebaciti. Vratio sam svoje svjedočanstvo i fino se zahvalio pedagogici, i sav sretan izaso iz škole. Sad bi ko trebo pisat da je bilo sunce, ali nije
Kiša je neprestano padala. Otišo sam kući malo sretniji. Tad me je mučilo kako da se uklopit dva puta u razred. Ali, nek sve ide svojim tokom. Doci ce sve na svoje.
Čiča miča, gotova je priča. !
Budim se. Nisam se čak ni umio, samo prstima obrišem krmeljove, i odma sjedam za računar. Da provjerim da li sam primljen u školu. Na web stranici škole nisu još bili izašli rezultati. Morao sam cekati nekog od prijatelja da mi javi da li sam primljen.
"Huraaa !" , samo je to ozvanjalo školskim hodnikom nakon posljednjeg zvona za kraj časa. Neki su zavrsavali samo jos jednu godinu, a ja...napokon osnovnu skolu. Bio sam sretan, ali pomalo i tuzan jer znam da više neću vidjeti neke prijatelje. Posto sam živjeo u predgradju jedva sam čekao da krenem u srednju školu. Da krenem u grad. Sa prijateljom sam otisao na upis. Profesori su bili fini (to je sigurno sminka neka
). Poslije smo otišli na kafu, i odma sam se zaljubio u život srednjoškolca. Bio sam siguran da cu biti primljen u školu, i da cu biti sa prijateljom u razredu. Odma smo pronašli igraonu i opičili po jednoj partiji countera. Bili smo u gradu gotov do mraka, mozda bi ostali jos ali morali smo na bus. I tako, dok sam čeko nekog od prijatelja da mi javi da li sam primljen u školu, uso sam u counter. Zagrio sam i se zaboravio na školu. Tek kada je ušao drug na server sjetio sam se škole, i upisa. Istog trena sam usao na Ventrilo i on je bio tu. Nisam ništa uspio ni reci, kad on ko iz topa: "
amire nisi primljen...". Skoro sam pao sa stolice. Neki znoj me poceo obljevati. Mrak mi je padao na oci. On je jos nesto pricao ali ga nisam cuo. Pomislio sam da je to neka sala. Ali nisam mogo nista da reknem, jer je on zvučao vrlo ozbiljno. Nakon kratkog vremena sam poceo razmišljati o svojoj budućnosti. Koju skolu sada da upišem ? I da li će uopšte biti škole za mene (mislim na kene normlane skole, ne na rudarsku). Čitav dan sam proveo za TV-om. Nije mi bilo ni do čega. Kao da mi se cijeli svijet srusio. Necu čak ni biti sa najboljim prijateljm u razredu. A toliko sam se bio radovo tome sto će mo biti zajedno. Htjeo sam da vratim vrijeme. Da se vratim u osnovnu. Da bolje učim. Da ne zajebajem nastavnike. Ali...to je nemoguće. Ostalo mi je saamo da odem u školu po svjedočanstvo, i da predam na upis u neku drugu školu. Sutradan, rano sam ustao. Spremio se fino i pravac škola. Kiša je jaka padala. Na vratima škole su bili napisani rezultati ali su bili jako mokri, i nije se nista vidjelo. Dežurni učenik me je odveo do pedagoga škole. Nisam čak rekao ni dobar dan, odma sam zatražio (fino, kulturno) svoje svjedočanstvo. Srećom, prve riječi pedagogice su bile: "Zasto kad si primljen?". Počeo sam da se gubim. Nisam znao sta da kažem. Srećom, pocela je sama da priča. Rekla mi je da sam primljen, ali u drugi smjer i da se mogu poslije prebaciti. Vratio sam svoje svjedočanstvo i fino se zahvalio pedagogici, i sav sretan izaso iz škole. Sad bi ko trebo pisat da je bilo sunce, ali nije
Kiša je neprestano padala. Otišo sam kući malo sretniji. Tad me je mučilo kako da se uklopit dva puta u razred. Ali, nek sve ide svojim tokom. Doci ce sve na svoje. Čiča miča, gotova je priča. !
